dobri ljudi

Dakle, susjedi su zabrinuti: da ne znaju jesam li u stanu ili u vikendici, da se svasta prica, da sam 'pala na noge' i da su me svi napustili.

Sad, ja ne poznam te ljude: oni ne govore nista, a ja cujem kad bubnu vratima ili kad djeca vriste, i to je to.

Do sad sam mislila da smo u dobrim odnosima: ja njih ne opterecujem sobom, a zauzvrat oni ne ocekuju da im uskacem kad nemaju kome ostavit djecu.

Sjecam se kad sam jednom izgubila kljuc od stana, sjedila sam nekoliko sati na stubistu, a oni su me doslovno preskakali: oni dakle znaju da ne vidim, ali nikom nije palo na pamet da kaze 'hej', kamoli da slozi jednostavnu recenicu, tipa 'trebas li pomoc'.
Doslovno su me preskakali, u tisini, vjerojatno misleci 'sta ne kaze, ako joj sta treba'.

Kad zatvore vrata, cujem kako kazu "glupaca".

Brojim to u napredak, od 'jadnica'.

Kad su ljubazni, onda mogu biti sigurna da je u tiho prisutan netko na koga zele ostavit dobar dojam. Iako taj netko moze biti svatko: ne postoji veci strah, koji muci danasnji svijet, od onog 'sta ce ljudi misliti o meni'. A dobro je imati nekog tko je sigurno u goroj poziiciji, za usporedbu.
S vremenom se naucite osmjehnuti "Jako ste ljubazni, ali moram nesto i sama napravit. Ne mogu stalno ovisiti o vasoj dobroti.".

#

U brosuri koju svaki stanar dobije od stanouprave, u svrhu poboljsanja kvalitete zivljenja, i vece sigurnosti, pise i pricajte sa susjedima, i najvjerojatnoje je da ce vas opljackati netko koga znate -> susjed.

A ovi me sad zovu da provjere jesam li u stanu... 😮