tumačenje snova

Sadhguru - Mogu li nas snovi osloboditi od karme? 

Vjerojatno vam se svima dogodilo da ste se probudili iz čudnog, živopisnog sna i pitali, otkud sad to, ili što mi se pokušava prenijeti. Postoji li dublje značenje? 

Sadhguru, u ovom članku kaže da postavljamo pogrešna pitanja. Radije bismo se trebali zapitati, zbog čega uopće sanjamo. Njegovi uvidi predstavljaju izazov konvencionalnom razumijevanju uspavanog uma, ili onog dijela nas koji sanja. 

Snovi su, kaže Sadhguru, manje vezani za proročanstva, a više za proces, noćno otpuštanje želja i akumuliranih sjećanja koja zovemo Karma. 

+++ 

Postoje različiti aspekti uma i egzistencije, koje zovemo snovima. Naravno, svi ste čuli za famozni govor "Imam san..." (I have a dream) Ali sada, govorimo o snovima koji ne kreirate aktivno - nego o onima koji naizgled stižu s nekog drugog mjesta. Ovi snovi mogu se podijeliti na 4 glavne kategorije. 

Snovi koji otpuštaju želje 

Više od 90% snova su otpuštanje. Kad kažem otpuštanje, trebate razumjeti da većina ljudi ne može odoljeti a da ne poželi štogod da im se čini kao dobro, lijepo, atraktivno ili vrijedno. Većinu tih želja, um stvara preko cijelog dana a da toga uopće nije svjestan. Želje se jednostavno dese, jer je um u takvom načinu rada da želi dosta toga. Prava je sreća što vam se ne ostvaruju sve vaše želje. Kad bi se ostvarivale, bili biste u velikoj nevolji. 

Ova vrsta snova je preuveličavanje svega što vi želite. Ili, drugim riječima, otpuštanje. Kad se taj otpust ne bi desio u vašim snovima, želje bi mogle prerasti u veliku frustraciju i kompulzivnu radnju. U tom smislu, snovi rade za vas. 

Želje možete otpustiti noću dok ste u dubokom snu, kad se tijelo odmara, tako da ima dosta slobodne energije za aktivnosti uma. Um koristi to vrijeme i energiju da se iživi. 90% snova ulazi u ovu kategoriju. Ne morate ništa raditi oko toga, ništa pamtiti, nema potrebe za tim, samo pustite to na miru. 

Ali ako imate previše snova, tada morate pogledati kakav je vaš dan. Morate postati svjesniji. Što ste svjesniji preko dana, to će biti manje snova po noći. 

Ako meditirate preko dana, tad će biti značajno manje sanjanja noću. 

Prarabdha: Nakupljena karma koja se odvija u snovima 

Sljedeća manifestacija snova je bazirana na nečem što zovemo prarabdha. 

U ljudskom sistemu postoji ogromna količina sjećanja, koju zovemo karmičkom strukturom ili karmičkim tijelom, a to je u biti memorija. Kad bi se sva karmička memorija odvrtjela u jednom trenutku, vaš um to ne bi izdržao. Priroda, ili vaš sistem je evoluirao na takav način da može podnijeti samo određenu memoriju. To zovemo prarabdha. 

To je, dakle, drugi tip snova. Prarabdha vrti svoju ploču. I to se vrti tako svaki dan, u vašem ponašanju, mislima, emocijama i načinu na koji se tijelo osjeća. Ako pažljivo promatrate, vidjet ćete da se osjeća drugačije, svaki dan, zato što prarabdha stvara sve što se dešava. 

Svaki otpust memorije koji se desi u mentalnoj strukturi stvara senzorni uzorak u fiziološkoj strukturi. Onaj tip prarabdhe koji se u tom trenutku vrti, određuje kako se tijelo osjeća. Ako ste svjestan i ako promatrate svoje tijelo znat ćete što dolazi sljedeće tog dana. 

Možda ste primijetili da ste se neki put probudili s nekim čudnim osjećajem, i da ste se do kraja dana zaista i slomili na neki način. Ne morate biti prosvijetljeni ili super svjesni, da biste to primijetili. Ali, zato što ljudi uglavnom ne znaju kako dešifrirati te čudne osjećaje, idu iz jednog problema u drugi. Oni koji znaju kako ih čitati, izbjeći će ih, neće tumarati, zato što karmička memorija ili prarabdha utječe ne samo na vaše tijelo, um i energije, nego također i na sve što se dešava oko vas. 

Tako prarabdha pronalazi izraz, a isto se događa i noću u obliku snova. 

Ovi snovi mogu biti izmiješani od svega i svačega - ljudi koje poznajete i potpunih stranaca, poznate i nepoznate situacije, sve se preklapa. 

Moguće da se sjećate ovakvih snova: nalazite se u svojoj kući ali prisutan je neki čudan lik. Ili se nalazite na čudnome mjestu ali sva je vaša familija tamo. 

Ono što vam je poznato i ono nepoznato, ono čega se svjesno sjećate i ono čega se ne sjećate nikako, sve to bude isprepleteno u snovima. To je opuštanje prarabdhe, i možda i ima neko značenje. 

Ne trebate promatrati slike sna, nego kakav dojam ostavlja. Radi li se o nekoj latentnoj želji, ili se vrti neko sjećanje. Ne gledajte slike, slike nisu važne, ali osjećaj koji ostavljaju u tijelu je važan. Kad se ujutro probudite, kako se osjećate? 

Ovo je razlog zbog koje oni koji pažljivo promatraju svoje živote izbjegavaju opijate i stimulanse. Opijati i stimulansi čine da vaš neurološki sistem signalizira nešto potpuno drugačije, a da vi to čak i ne primjećujete. 

Ovaj drugi tip snova, baziran na prarabdhi može značiti puno toga, ako ste sposobni promatrati pažljivo. Korisno je promatrati prarabdhu, pogotovo ako se tiče stanja vašeg zdravlja ili mogućnosti oštećenja vašeg tijela. 

Ja nikada ne govorim o snovima, jer ima mnogo ljudi čija bi mašta podivljala, na način "Vidio sam to i to u snu, znači to i to će mi se danas dogoditi, sutra će se dogoditi… " Snovi se ne bi događali samo noću, događali bi se i danju. 

Sanchita: skladište sjećanja otvara svoje brane 

Treći tip snova se dogodi kada dođete do nekih iskustava u svom životu. 

Mnogi od vas su primijetili da nakon što prođete kroz neko značajno iskustvo - recimo da ste inicirani u shambhavi ili bhava spandana ili samyama program, ili kakav drugi proces inicijacije - uzorak, tip i obim vaših snova se mijenja. 

Značajno iskustvo znači da ste prešli određeni prag unutar sebe. Postoje slojevi i slojevi ograničenja koja ste sami sebi postavili. Kad prijeđete jedan sloj, tad se uzorak sna značajno mijenja. Ona memorija koja je do tada bila neaktivna, iznenada dolazi na red. Odjednom, naiđete na novu konzervu crva s kojom se treba nositi. 

To se dešava kad značajno iskustvo razbije određenu barijeru i donese novo sjećanje koje treba otpustiti. Te su barijere bile tu zbog vaše zaštite. Kad bi se sve otvorile odjedanput, vaš um to ne bi izdržao. 

To skladište memorije ili karmičke supstance se zove sanchita. Kad porcija sanchite uđe u vaš život znači da se život širi na veće polje djelovanja nego što je to bilo ranije. 

Do tada se vaš život odvijao unutar određenog obujma memorije, ali nakon tog velikog iskustva, dobio je više maha. 

Ako se znate s time nositi efikasno, tad je to super stvar. Ako se nosite neefikasno, onda može biti nesnosno. 

To je ljudima najveći problem: to što imaju veći domet od ostalih bića. Kad biste bili kao druga stvorenja, mogli biste samo jesti i spavati i biti skroz u redu. Ali zato što se možete domašiti više, patite. 

Slično, kad je više memorije, ako se dobro snađete, to će bit predivno, a ako ne, bit će bolno. Ali čak i kad je bolno, što se tiče krajnjeg ishoda, kako stvari stoje, još uvijek je to dobro za vas. Yoga je bolna, ali je ipak radimo, jer je na široj slici, širem planu, dobra za nas. 

Otvaranje novih područja memorije unutar sebe, može biti bolno jer stavljate svoj život na fast forward, ubrzavate se. Ono što je predviđeno za vaše sljedeće izdanje, to pokušavate riješiti u ovome, jer vam se žuri. Ne želite još jedno isto izdanje. 

To može biti složeno, ali ako odradite dobro, na konju ste. 

Inače, ulazak na spiritualne staze može izgledati kao da vas univerzum udara iz svih pravaca. To je tako kad stupite u dimenziju koju ranije niste poznavali. 

Ako ostanete tu gdje jeste, život se čini udoban, ali patite zbog stagnacije. Ako učinite sljedeći korak, u bilo kojem smjeru, krećete se prema naprijed, ali se srećete i sa puno više izazova. 

Što se snova tiče, ovo se događa na kompletno drugačijem nivou. Kad jednom sanchita nađe izraz u vašim snovima, imat ćete apsolutno divlje i besmislene snove. 

Tantra: kad vaši snovi postanu svačija stvarnost 

Postoji još jedna vrsta snova koji i nisu snovi u uobičajenom smislu. Na primjer; 

U Australiji, Aboridžini kažu za vrijeme postanka Dreamtime, Vrijeme snova, ili sanjanja. Stvoritelj je zasanjao sve. U Indiji kažemo maya ili iluzija - iluzija može biti isto što i san. Ili to zovemo leela, igra. Stvoritelj prede svoju mayu i igra se naokolo. 

Riječi leela i maya opisuju stvaranje najprikladnije. I čitavo umijeće koje zovemo tantra je u vezi sanjanja nečega i iznošenja toga u stvarnost. Prvo nešto zamislite, stvorite u svom umu, a onda polako to odmotate na van, i jednom to postaje i za stvarno.

Kad vaš san postane živo iskustvo za sve druge, tad je to stvarnost. Ne zato što pokušavate utjecati ili hipnotizirati nekoga preko sugestije. Oni ne moraju znati za ništa od toga. 

Svi smo se mi dogodili kao san koji je pronašao fizičku ekspresiju. Ali izraziti se možete i tako da ne rabite materiju. To nije san u uobičajenom smislu, to je stvaranje. tako se zapravo sve i događa. 

Možete se igrati s iluzijom. Recimo da se želim igrati loptom, ali nemam loptu. U početku se igram kao da je imam, i nakon nekog vremena, ako sam dovoljno uporan, pojavit će se lopta koju će netko moći i osjetiti. 

Ovo je stvaranje i također je ukorijenjeno u snovima, jer, kada prijeđete granice sanchite, tada dotaknete dimenziju izvora stvaranja. Obično, kad stignete tamo, vaš um bude toliko preplavljen, ukoliko nije istreniran na način koji neki ljudi opisuju kao stanje bez misli (no-mind).

Onog trenutka kad osjetite prisutnost energije koju ne možete razumjeti, vaš će se um smrznuti. To nije zbunjenost, to je stanje gdje um ne postoji, ukoliko ne pripremljen na takvo nešto. 

Kada, u tradicionalnim terminima rečeno, sretnete boga, uhvatite boga za bradu, a vaš se um smrzne, nije li to šteta. Toliko ste se namučili da biste stigli do tamo, a onda ste se smrzli. Ipak i to je korisno. Ali ako imate um koji je istreniran tako da kada prijeđete na mjesto na kojem nema memorije, tada možete sve odigrati svjesno. 

Sada vaš um radi tako kako radi samo zato što ima memorije. Kad prijeđete granicu gdje memorija završava i samo percepcija ostaje, skoro se svaki um smrzne. 

Ono što radite, kad radite yogu jest, treniranje uma da kad dođete tamo gdje memorije ili karmičke strukture nema više, da vi i dalje imate svoj um. Tako da, ako vas i tijelo izda, dakle, ako umrete, i dalje imate um. Tako da možete otploviti tamo gdje vi to želite. Inače idete prema dotadašnjim tendencijama. 

To su ta četiri tipa snova. Zadnji se ne može realno zvati snom, to je s druge strane, druge obale postojanja. 

Ali, kakvi god da su snovi, štogod da sanjate, naučite to ignorirati. Ako krenete tražiti značenje u snovima, počet ćete živjeti u njima, i izgubiti značenje života, osjećaj za svoj život. 

Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/8/can-dreams-release-your-karma.html

sanjač xxxi

Okus nedozrele breskve i nestvarni, prezreli, puni miris. Pomisao da je iz uvoza i žal što vrlo vjerojatno više nikad neću jesti stare sorte. 

Nejasna uspomena, koja to i nije, jer se tiče stvari koje nisam nikad vidjela i ljudi koje nisam upoznala, ali nazovimo je tako radi ove pjesme; nejasna uspomena na Mariju Rozininu i na Stipu Božarina i Ivicu Palmičina, i ponos zbog činjenice što pripadam klanu, koji je imena žena stavljao za prezimena, kao jamstvo kvaliteta roda. 

Širom otvorena balkonska vrata, a vani sve modro i zeleno, spojeno i odvojeno biserno bijelim kamenčićima, od soli i valova oblikovanim oblucima, pravilnim prozračnim oblacima, od kojih će zasigurno zastrepiti onaj netko tko u svemu traži urotnike. 

Zašto urotnike, umjesto suradnike? 

Ne znam. 

Tanke željezne šipke umjesto ograde na koju bi se moglo sjesti, nasloniti podlaktice i dlanove, pa na dlanove lice, da ih mramor rashladi. 

Tanke su i željezne su i šipke su, iz istog tog razloga, ali bez učinka. 

Uzak krevet za jednu osobu, od jednakog takvog kovanog željeza. 

Crna pamučna haljina, niske špagarice na vezanje oko gležnja. I velika žuta torba za plažu s tirkiznim i lila i ljubičastim cvjetovima. 

Teta Marija tiho ostavlja zdjelicu na šemizet. I nestaje niza skale. Teta Palmina gleda u daljinu sjajno mokrim očima. Čista sreća, radost, to je ta mokrina. Ne suze, ne obijest, ne sijevaju ko munje pa bivaju proglašene znakom bistra uma. Palmičinu su odsutnost duha, izgovarali umorom. Jer je očito bilo da je prisutnija od sviju. I teta Roza, toliko hrabra i zastrašujuća da su joj ime sačuvali jedino u deminutivu. 

Sve tri davno prije mene. I ičega što bi me najavilo. 

Kako onda da ih se sad sjećam? 

I ovako? 

Njihova nenametljiva prisutnost je pripremila ovo mjesto za mene. Njihovom milošću još živim i dišem. Njihovo strpljenje je temelj mojemu. Njihove molitve kucaju iza mojih očiju. 

Sigurnost da me znaju kako i ja znadem za njih. Da pazimo jedna drugoj na korake. Dužna sam im puno više od samo jedne pjesme. 

svega će bit, al' prijatelja neće

Kad vas gazda uzme uz potvrdu i na povlasticu, pa kad ljudi provale kako ste poseban, odjednom shvatite koliko vas ljudi vole. I koliko vam žele to dati na znanje. 

Odjednom vam, čak i na cesti, prilaze neke nepoznate žene koje vas znaju baš ono u dušu, i imaju potrebu to reći. Pričaju detalje nekih davnih susreta, citiraju neke davne replike i uzrečice, uzdišu za nekim kolačima koje ste zajedno jele, i uopće: 

- Baš sam te se uželila vidit! 

- Dođi mi, svrati, šta ćeš stalno tako sama. 

Da se to desilo jednom, dvaput, odmahnula bih rukom, ali postalo je svakodnevno, čak svakog dne ponovljeno. 

One mene kao žale, ali sad su mi našli svrhu i treba se to nekako iskoristit. 

Izmisliće nešto, samo da bi bile blizu tog nečeg neodređenog, što samo naslućuju da je "ono nešto". 

Ne znaju što, ali doznaće! One su mozak, a ja sam šljaker. Ili makar korisni idiot. 

A onda se počnu događati stvari preko mene i kroz mene, a da ja o tom nemam pojma. I nitko vam ništa ne govori: 

- Pusti je, jadna, šta ona zna... 

A sad zamislite da sam kojim slučajem neka veća zvjerka, na nekom stvarno bitnom položaju, mogu biti neznam kako prava i zdrava... šteta da se ne pozlati. 

I takva su sva ta njihova prijateljstva. 

Govorim vam, uvijek, uvijek može gore.

čemu služe ruke? (14)

~ da traže pomoć i da pruže istu ~

Izgubila sam se, jednom, u bolničkome centru, htijući dokazati (a valjda sebi, k'o da će 'ko drugi gledat) da mogu vladati sobom i kretati se nepoznatim prostorom, uz ničiju pomoć. 

Google je dobro pokrio čitavi grad. Sa ovog mjesta, bez ikakvih problema, mogu sama isplanirati trasu, i kasnije se njome kretati samouvjereno, ali kad dođete do bolničkih zgrada, tad ste izgubljeni: em nisu na Google-u, em nisu ni u stvarnosti; ništa nije obilježeno, čak ni parkirna mjesta od trotoara, a kamoli zgrada u kojoj obavljate preglede od onih u kojima ćete leći ili samo podići nalaze. A kad napokon i uđete u koju, tada ostavite i svaku nadu da ćete od koga dobiti informaciju, a kamoli vodstvo. 

I tako vam ja, pogodim zgradu, spustim se niz skale, povirim na šalter, pokucam na vrata, čak pogodim vrata!, a iza njih gospođa u bijeloj kuti sa frizurom, kaže: 

- Evo, draga, pa vi sad odite na šalter, neka vam udare pečat i da platite. 

Šalter je u drugoj zgradi, iza glavnog parkirališta, preko puta rađaone, neki su radovi ispred, ma snaćete se. 

Pitam, zar ne važe te potvrde bez pečata i potpisa, ako su rađene na kompu: 

- Pa šibnite taj nalaz mojoj doktorici preko aplikacije, a platit ću internet bankarstvom. 

- A? Šta draga? 

- Al niste umreženi? - zbunjena ponovim. 

I to je nju strašno uvrijedilo. Kako je plakala.   

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u uz popratni tekst: SOS - Save Our Soils. 

Rađena je za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints

o vađenju očiju

Mali nije bija za motiku, pa su mu dali veslo. Nije mu išlo u mrižu, pa su ga dali u sport. Veslanje, jedrenje, jedan od onih za razmažene bogataše, uz koji ide prestiž, ali ne i novci. Pošto se od nečega triba živit, poslalo ga na fakultet. Mali je bija puno lip, pa su ga dali na medicinu. Dobar je bija, kad se tribalo odlučit za specjalizaciju, moga je birat šta je tija. Uzeja je ono za oči, jer to nije za umorit, i ostane dosta vrimena za bavit se sporton. Specjalizira je za ličit dicu, da svi vide da je puno dobar i duševan. Aaa nije van taj nikad bija od veliki riči. 

Kad je tribalo činit operacije, ima se aparat, ti mu samo ukucaš upute, on sve sam čini. Samo triba imat oko. 

Tako da, ako mislite da ruka koja drži veslo neće moć svatit finu motoriku, varate se. 

Plus, ne vidi se krvi. 

Plus, šta će dite znat.  

+++

Starorimski pjesnik je prije skoro dvi iljade godina pisme pisa o oni gladijatorima šta su vadili oči ljudima u areni, pa posli postali likari za oči. 

Vidiš odkad to ide!

skajdajving

Koliko vas se bori sa strahovima tako što namjerno i ciljano dovodi u opasnost sigurnost vlastitoga tijela? Tipa iskakanja iz aviona, pentranja po vrletima bez sigurnosne opreme, kajakašenja po brzacima hladnih, negostoljubivih voda... 

U redu je, ako želite testirati granice, pretpostavljam. Ako vam je u životu dosadno, ili ako se ne osjećate dovoljno živo. 

Ali što ako ste sasvim sretan u svojoj koži, u svojoj sobi, sa svojim ajfonom, ali netko vam je rekao da ste plah i da sigurno patite od fobija i da će se stvar samo pogoršavati ako odmah ne poduzmete nešto. 

Dogodilo se. Događa se: 

da savršeno zdrave ljude tretiramo kao problem, jer MIR nije dobar za ekonomiju. 

- Samo sjedi, ne troši ništa. Ne valja ti posao, prijatelju! 

Pa smo mirne ljude proglasili bolesnima! 

leteće oči

Neki ljudi nose neprobojne oklope da si zaštite tijela od metaka. Neki dižu zidove da zaštite svjetove koje su si izgradili. Mnogi misle da su pod stalnom paljbom, ili između bar dvije vatre. 

- Neprijatelj nikad ne spava! 

- Budni budite! 

Pitate li se ikada na što vas se upozorava, tko vas to napada i od koga ili čega se treba zaštititi?

Jer, po svemu sudeći, o odbranama svi znaju sve, a o neprijateljima koji vrebaju zna se vrlo malo. 

Kad slijepi ljudi nose "sunčane" naočale, ne nose ih zato da se zaštite od sunca, ali nose ih kao neku vrstu zaštite od nama nevidljivog neprijatelja. 

Ajde recite, koliko ste puta u životu vidjeli baš zgodnu ženu, pa kad je "makla oćale, ima baš neke ružne oči", ili lika "sa cviksama na letećim očima", ono frajer se pravi, glumi, klaun neki. Pa mu kažete: "Aj' molim te brzo vrati cvike nazad!" 

U stvarnom svijetu i u stvarnom vremenu, kad biste vidjeli te iste ljude bez naočala, vidjeli biste da te oči lete stalno, a ne samo taj sekund kad se kao prave i kao glume klauna pred vama, a koliki ste idiot, uhvatila bi vas panika jer biste pomislili da se radi o biću iz svemira koje je došlo nasrnuti na vaš uređeni svijet i onda biste se vjerojatno početi braniti šakama. 

Događalo se u povijesti, a što da vam pričam.

Čudne su poglede i leteće oči imali vješci i vještice, samo kako je tehnologija napredovala, a vjera u boga jedinoga nazadovala, to su se promijenila imena. 

I da, vještac i vještica su postali od vješt/a, da mi znamo ono što vi ne znate i mi možemo ono što vi ne možete. A razlog je jednostavan: ne plašimo se izmišljenih stvari, nego stvarnih. Stoga i znamo tko je taj "neprijatelj", ne borimo se, ne kukamo, ne galamimo, uglavnom ga gledamo zaobići.

kako sam naučila yogasane (4)

Moj instruktor joge nikad nije bio u Indiji. Po svom vlastitom priznanju, završio je tečaj, u trajanju od nekoliko tjedana, u Njemačkoj, dobio certifikat koji se priznaje u našoj zemlji, da bi mogao otvoriti "joga centar" na način prihvatljiv i razumljiv ovdašnjim ljudima. Nešto kao fitness, ali malo drugačije, da se ne utopi u gomili istih. Pod licencom "zdravlje i edukacija", odnosno lagana tjelovježba dostupna i pristupačna svima, kombinirana s praktičnim savjetima koji uključuju higijenu i prehranu, kako tjelesnu, tako i mentalnu.

Kad sam prvi put vidjela letak, mislila sam da mi se neće dopasti, ali otišla sam na taj prvi sat, koji je bio besplatan, i ostala, nekoliko godina, sve dok ga nisu ugasili.

Možda je razlog, što sam odlazila na te sate toliko dugo vremena, bio to što tada nisam imala ovoliko fizičke slobode koliko je imam danas; nisam imala vlastiti prostor niti vrijeme za vježbanje ili samo sjedenje u miru, što je bilo moguće ostvariti tih par sati u danu, par dana u tjednu. Na čemu sam i dandanas do neba zahvalna!

Lako moguće da me je taj ukradeni mir, ili plaćeni mir, doveo na mjesto na kojem sam sada: ali to mi je još uvijek nemoguće objasniti riječima.

Instruktor, dakle, nikad nije "učio jogu" na licu mjesta, i dobro se sjećam da je zbog te iskrenosti bio ismijavan od ovih koji jesu, i od onih koji su mislili da znaju nešto jer su pročitali knjigu ili pogledali video od stotinjak minuta. Mene je, naprotiv, baš ta iskrenost kupila. Nikada nije ulazio u rasprave s njima, i nikada nije pokazao ljutnju ili tugu zbog načina na koji se s njime odnose, a nikada nije niti spominjao niti uspoređivao svoj fitness centar s ičijim drugim, ni po dobru ni po zlu. A surađivali jesu.

Tako da su, prilikom Mohanjijeva posjeta našoj zemlji, pozvani bili svi! I to je bilo dragocjeno iskustvo.

Znate ono, sve si mislite, čut ćete nešto što nikad prije niste, naučit ćete nešto novo, upoznat ćete ljude koji slično razmišljaju i žive, a možda ćete čak doživjeti čudesno ozdravljenje ili svjedočiti jednome. Skinut će vam urok, nagomilanu karmu i bar deset godina i kila s umorne kralježnice.

U stvarnosti se skupio određeni broj lokalnih likova, u nadi da će se podružiti s njegovom prelijepom ženom, koja je iz ovih naših krajeva. Nije došla. I povelik broj pametnih žena, koje su odbijale izuti cipele i sandale, i sjediti na podu.

Mohanji je, naravno, pričao o hrani. O čemu bi drugome pred gomilom nepoznatih i nezainteresiranih za išta drugo? Naš instruktor je prevodio sa engleskog, neko vrijeme, a onda su ga ušutkali. Svi su, naime, znali sve bolje od njega. Nakon par pripremljenih pitanja, ona iz publike su bila, blago rečeno, bezobrazna. Nekoliko ljudi je čak uputilo nekoliko otvorenih uvreda, u istom stilu kako navijači časte igrače na nogometnim utakmicama: nemaš ti pojma, cigo, operi se.

Nakon predavanja, bilo je planirano druženje na kojem su se služila vegetarijanska jela uz klasičnu indijsku glazbu. Nisam, naravno, ostala. Na brzinu sam se opravdala i izjurila van dvorane. U garderobi nisam mogla pronaći svoje balerinke, i sjećam se da sam trčala do autobusne stanice u šlapama za plažu, koje su ostale u torbi od prethodne aktivnosti toga dana.

Mislim da je to bio prvi put da sam na svoje oči, iz blizine, vidjela, s koliko se nepoštivanja ljudi odnose prema onima koji im ne čine ništa nažao, dapače, voljni su im olakšati ili poboljšati živote. A način na koji je on to podnosio, ili rješavao, pomogao mi je da se kasnije i sama nosim s istim pokušajima poniženja:

Kad su učenici u učionici bezobrazni i agresivni bez razloga, pa što ste vi bolji, to oni gori.. Kad vas budale krenu zajebavat na ulici, pa kad dovikivanje prijeđe u uhođenje i naguravanje.. Kad kolegice ili susjede, od dokonosti ili obijesti, počnu sa "ako je nije, ako nije je je"..

Do tad je uvijek bilo 'jadna mala, šta joj rade', toliko uporno i uvjerljivo da sam mislila da stvarno jest problem u meni i da je to tako samo meni i da sam za to sama i kriva. Da sam drugačija... Da sam ista... Da sam .. zdrava ..

Izolacija se činila kao jedino pravedno rješenje. Logično rješenje.

A onda se On pojavi. I shvatite da je To život. Ljudi su jednostavno takvi i tu se ništa ne može. Ništa osim ovoga što on radi.

Simbolika lotosa: što je voda prljavija, to cvijet bolje raste.

Raste, i uljepša, jednako i ono što je iznad i ono što je ispod.

Pa probajte ne bit zahvalni što postoje govna!

što je milost?

Ovo je isto kao da me pitate da govorim o mirisu cvijeta - kako to učiniti? 

Ako imate osjetljiv nos, osjetit ćete miris; ako vam je nos začepljen, nećete osjetiti ništa. Na isti takav način, milost mnogim ljudima ne znači ništa. Koliko god da mi razmišljali ili govorili o njoj, to ne mora značiti ništa, jednostavno zato što, onda kad ste prepuni sebe, tad niste svjesni da postoji milost. 

To je ovakvo: 

Kao ljudsko biće, ne morate ići u školu da biste znali da postoje planeti i solarni sustav i galaksije. Jednostavno, ako pogledate prema gore, shvatite da ne možete znati gdje nebo počinje, a gdje završava. I u sredini toga, vi sjedite, na planetu koji se vrti, a to definitivno nije vaša zasluga. Jedan način na koji se može opisati to što se događa, je milost (grace). Ovdje nije upitno, jeste li joj dostupni ili niste. 

Kada se nađete na mjestu koje zaudara po truleži, automatski začepite nos. Trule stvari, objektivno, ne smrde - postoji jako puno drugih bića koje miris truleži privlači. Mi nešto označimo kao "smrdljivo" ili "loše", zato što je nama neugodno. 

Stvar nije u tome, miriše li nešto ugodno ili neugodno, nego u tome da različite stvari različito utječu na naš sustav. 

Svaka vibracija, miris, zvuk, svjetlo, sve, svaki oblik ima određenu vibraciju. I mi sami smo vibracija, tako da ne možete izbjeći tome da budete, jer jeste, pod utjecajem svih ostalih vibracija. 

Kad govorimo o milosti, ne govorimo o nekoj određenoj vibraciji. Gledamo na onu koja je osnova svega. 

Vi ne možete znati, što je to što ovaj sunčev sustav drži na svom mjestu, čak niti to na koji način se vi događate. Možda imate objašnjenja, ali zapravo ne znate ništa. Kad biste znali točno, tada biste mogli stvoriti novi život, upravo u ovom trenutku. 

Budući da postoji toliko toga što ne možete znati, ali svejedno se sve događa u savršenom redu, tada je jasno da se ne događa igrom slučaja. Dakle, to, što čini da se sve događa - ta energija, ta sila - je milost. 

Sad se javlja pitanje, kako učiniti da budemo dostupni milosti. 

Ako vam je začepljen nos, kako smo ustvrdili, miris cvijeta vam ne znači ništa. Ako ste slijepi, tad vam svjetlost ne znači ništa. Ako ste neosjetljivi, tada vam ništa nije važno. Znači, trebate postati osjetljivi. 

Većina ljudi je osjetljiva na ego (ego-sensitive), umjesto na život (life-sensitive). 

Morate biti jako oprezni kad razgovarate s njima zbog tih osjetljivih ega - jer će se razbiti unutar sebe. Prvo stvorite iluziju ega, a onda drugu iluziju zbog koje on raste ili pada: to je jako glupa igra. Morate se što prije riješiti iluzija. Ako nemate ni jedne, tad ste uvijek u milosti (available to grace). 

Kada niste u svom svijetu, tada ste u svijetu čuda. Kada niste u svom iluzornom svijetu, tada vidite da je sve oko vas čudo.

Kako se ne diviti, čuditi, svemu, uključujući čak i svoje postojanje? Kada ne stvarate zaključke i tumačenja u svojoj glavi, kad ste jednostavno prisutni u svijetu, tada ste uronjeni u milost. Čak i sada, u ovom momentu, ali ne možete uživati u tome, osim ako niste svjesni. Milost je uvijek prisutna, uvijek zaposlena, stalno radi, ali nemate benefita od nje, jer niste svjesni toga. 

Medicinski je potvrđena činjenica da, ako dvoje ljudi jede potpuno istu hranu, ipak neće biti nahranjeni na isti način, do iste razine, jer sve ovisi o sposobnosti organizma da prerađuje pojedeno. 

Isto je i ovdje, svi smo mi "u milosti", ali moramo razviti sposobnost da izvučemo iz nje dobrobit, tako da postanemo ekspresija, odraz te milosti, koja sve podržava i sve hrani. 

Milost donosi mnoge povlastice: 

Kada odišete milošću, svi žele biti pored vas, svi vas žele hraniti i njegovati, promovirati, svi žele biti dio toga svega. Pitanje uopće nije u tome, jeste li u milosti ili niste, jer sigurno jeste: da nije tako, ne biste postojali. Pitanje je u tome, odišete li i sami milošću, ili je pretvarate u nešto ružno, što i odašiljete u svoju okolinu. 

Ispričat ću vam priču, koja je dobro poznata u indijskom folkloru: 

Slijepi mudrac je živio u džungli, jednostavno sjedeći na jednome mjestu, na koje su ljudi rijetko dolazili. Ako bi kad došao netko, ostavio bi mu nešto i od toga je živio. Jednoga je dana, kralj sa svojom pratnjom išao u lov. Kralj, budući da je imao najbržeg konja, odjahao je ispred sviju, i izgubio grupu. U potrazi za kraljem, svi su se izgubili. jedan od vojnika je naišao na slijepoga starca i upitao ga je li vidio kralja. Odgovorio mu je da nije. Zatim je došao komandant straže i pitao ga za kralja. Opet "Ne". Zatim je stigao ministar i pitao ga isto to, da bi dobio "Ne". 

Naposlijetku je stigao i sam kralj, i slijepi ga je mudrac odmah prepoznao. Rekao mu je "Oh, vaši ljudi su vas tražili! Prvo je tu bio vojnik, zatim zapovjednik straže, zatim i ministar." 

Kralj je vidio da je starac slijep, pa ga je pitao: "O božji sine, kako znaš da je prvi stigao vojnik, pa komandant pa ministar?" 

Mudrac je odgovorio: "Prvi koji je došao, rekao je "Hej slijepče, jesi vidio kralja, je li itko prolazio ovim putem?", tako da sam znao da je običan vojnik. Drugi koji je bio tu, obratio mi se autoritativno, ali bez poštovanja, tako da je to mogao biti samo jedan od oficira. Treći je bio prepun poštovanja, tako da to mora da je bio ministar. I sada si ti došao, dotakao si mi stopala i nazvao me božjim sinom - mora da si ti kralj." 

Bilo da jedete hranu, dišete, pijete vodu, sve je to milost. kako bi inače moglo biti? Dvije molekule vodika i jedna kisika, postaju životvorna voda. Možete nuditi razna objašnjenja, ali svejedno ne znate zašto se što dešava. Dešava se zbog milosti, ili s milošću. 

Kad uzimate milost, u obliku vode, hrane ili zraka, hoćete li začeti i izlučiti milost? 

Nažalost, ljudi uzimaju i unose fantastične stvari u sebe, pretvore ih u gluposti i to iznose vani. A pogledajte rascvjetano stablo - daš mu gnoj, a ono ga pretvori u mirisan cvijet. 

Kad biste naučili to što stablo zna, to što kamen zna, tada biste lučili milost. Odisali milošću. 

Nije upitno jeste li u milosti ili ne, definitivno svako biće jest. Jeste li sposobni zračiti milost koju konzumirate, eto to je pitanje. 

Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/7/the-fragrance-of-grace-what-it-takes-to-access-lifes-hidden-force.html

čemu služe ruke? (13)

Tu i tamo, nerijetko, i sve češće, netko me podsjeti da nam "Bog pomaže preko drugih ljudi". 

Znate onu anegdotu zasnovanu na stvarnom događaju, koja je postala urbana legenda skoro svakog grada, gradića i naselja uz veliku vodu, rijeku ili potok: 

U vrijeme velike poplave, od cijele je obitelji ostao jedini - Noa (Mujo, Štef, Pere, Bob). Spasio se tako što se, sa svakim novim valom, penjao po jedan kat više. Bujica je počela popuštati onda kad je stigao do krova. Preživio je zahvaljujući uvjerenju da je božji izabranik, da je na narod stigla božja kazna, sudnji dan, armagedon, i da je sad red na svemogućega da osobno siđe, i prenese ga na leđima u raj na zemlji. 

Tri je dana zapomagao, pjevao psalme i molio glasno sa krovnog prozora: 

- Bože moj, bože moj, u pomoć poteci. 

Tri su puta po njega dolazile spasiteljske službe: vojska, vodovod i vatrogasci. Očekivao je drugačijeg boga i tome se nadajući, skončao sa životom. 

Mi ne znamo, niti možemo znati, je li sad u paklu iz kojega još uvijek doziva, ili mu je duša ipak ugledala raja. Nama priča završi na mjestu gdje je ukopano njegovo zemaljsko tijelo, i pločom i cvijećem označeno da je jednom bilo i postojalo. 

"Ovaj jadnik nije znao da mu je bog tri puta bio slao svoje posrednike: v- v- v- kao pobjeda"

- Eto, tako i ti! 

Eto tako, baš tim riječima mi ljudi nude što ne tražim i što mi ne treba, prije nego što će mi uzeti nešto što mi treba i jedino što ne mogu dati. 

Bilo da su naišli na neki čudotvoran lijek, od kojega ću odma'! oživit'! jer sad sam znate previše mrtva, spora i depresivna (po njihovu mišljenju i za njihov ukus), ili je neka super cura ili momak postala! doktorica! specijalizirana baš za to šta ja imam, ili znaju neku igru ili biljku ili napitak od kojeg prolazi sve ružno i od kojeg zaboraviš na sve probleme... 

- Nisam ja nezadovoljna sa svojim životom. Ja sam svoj život prilagodila sebi koliko je god to bilo moguće. Ne treba meni vaša pomoć. 

Sve su to otkloni na koje nisu navikli. Sljedeći je potez nasilje. Bilo da vas prevarom navedu da nešto potpišete bez mogućnosti da se izvučete iz takvog ugovora. Bilo da svima kažu da jeste ono što niste, pa vas gomila, moć mase, po inerciji prenese tamo gdje niste htjeli biti. Bilo da vas po dobrom starom običaju, jednostavno mlate, dok tobože, sami ne pristanete. 

Nikada, naravno, stvarno ne pristajete, jednostavno vam postane toliko svejedno što vam se sa tijelom događa, da dopustite da grimase i grčenja i hropce tumače kako god im je po volji. 

Vi idete dalje. Bez obzira na obzire, idete dalje. 

Samo su vas malo pogurali. 

Ono kad mudraci kažu da tijesto mora biti dobro istučeno da bi se ispekao dobar kruh, ili da dijamant mora proći dosta brušenja i bušenja da bi dobio visoki sjaj zbog kojeg ga smatramo visoko vrijednim, ili da tkanina primi puno uboda i ima puno šavova prije nego što postane odijelo koje bi netko volio nositi - ne u smislu da treba patit za ljepotu, nego da na duge staze, svaka okrutnost koju podnosimo nije bespotrebna, beskorisna, besmislena ili uzaludna - ne treba shvatiti kao poziv na patnju, ili da bol, patnju i žrtvu treba tražiti, nego da, ako vam se desi, ako je sigurna i ako je neizbježna, ona ima svoju ulogu, a ta je da vas se ubrza. 

Ljudi će vam uvijek biti spremni zagorčati život, kao što ga zagorčavaju i samima sebi, to je nepobitno. 

Zato pazite da se radije družite sa onima sporijima, na ruci i na jezicima. Ako već niste u prilici kretati se samostalno. 

Uvijek u očekivanju da im neki bog pomogne, skloni su sebe staviti u ulogu tog boga, kad pomisle da ste netko tko je jadniji od njih. 

- Dobićemo novu kolegicu... susjedu... nevjesticu... ona ti je od Toga i Toga žena... kći... kumče... rođakinja... Triba vidit more li šta pomoć! 

Ovisno o mjestu radnje, ovako će se odvijati drama: 

Ako ostala lica misle da su i sami "velikaši, odlikaši", nastojat će se sprijateljit s vama da bi imali pristup tamo gdje još nisu zapasali. Znate onu, od viška glava ne boli. Ili će vas nastojat skalandrat, čisto da vam pokažu ko je gazda u selu. "Došla maca na vratanca, doš ti meni plakat, kad-tad!" 

Ako ostala lica misle da ste stvarno neki "velikaš, odlikaš", a vi ni ćuš ni buš, pa kad shvate da ste fizički invalid, počet će vam nudit pomoć, ili zato što im to daje mogućnost da se pred nekim osjećaju moćni, ili dobri; ili zato što ste laka meta, mogu vam uzet pa reć da ste sami krivi, ili da jadna ne znate ni šta govorite, da vam je zavatilo i mozak; ili zato što im je netko rekao da se pomažući potrebitima stječe mjesto bogu s desne strane u nebeskom raju. 

Tad nije zgoreg sjetiti se da "Zagorčavaju sebi, a vas ubrzavaju". 

Sklapajući saveze, samo odlažete ono što bi se svejedno dogodilo. 

Bol ne postoji, vi ste gazda svojeg života, svog zemaljskog tijela, svojeg uma i emocija. A bog ne daje nikome da nosi više nego što se može po(d)nijeti. 

To što osjećate kao svoje i što mislite da je vaše, bilo bi tu u zraku, s vama ili bez vas. Nekome drugome da ih pokupi i nosi kao svoje. 

Ne nosite to sa sobom. Vidite to, onjušite, ako je ugodno, uživajte, ali ne nosite nikamo, nigdje. Nije vaše. 

Imate li noge pa da vas premjeste tamo gdje će biti bolje, iskoristite to, otiđite. Ako nemate noge, za istu tu stvar možete koristiti ruke, da stvore svoj prostor, drugi i drugačiji, i baš po mjeri za vas. Ako nema ruku, uvijek se može na letećem tepihu čarobnog trenutka poletjeti uvis, ili strmoglaviti u dubinu ostavljajući za sobom melodiju, obris, miris, okus pobjede. Vas jednog nad mnoštvom. Ne mora vam nitko nužno upamtiti ime, jednako kao što se ne pamte niti imena ovih sitnih duša, ali ostat će trag, možda anegdota, možda epopeja, legenda, mit, ili vic kao ovaj gore. Netko će ga čuti, zapisati, prenijeti nekom drugom. Netko će ga krivo shvatiti, a netko će poželjeti ponoviti, oponašati, na bilo kakav način, da bi shvatio što je to stvarno bilo. Netko će shvatiti dobro, shvaćajući i to da mu je slušanjem tuđe priče, olakšan i ubrzan proces učenja života. Pa neće ponavljati vašu grešku, gledajući kako je izbjeći prije nego joj se pruži prilika ostvarenja. Čak i onda kada sam ne bude u prilici da osim bijega poduzme drugo išta. 

Da ponese ikakvu drugu informaciju osim one da VI niste obavezni ispunjavati ugovore koje su umjesto vas i u vaše ime sklapali drugi ljudi. Posljedice loših ugovora ipak hoćete snositi. Jedino to treba znati do sljedećeg pokušaja. 

  

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, za Save Soil Secure Future - handprints: 

~ What your hands are for? Tearing and wearing? - Better safe than sorry!

mnogookost (21)

Pronalaze me, u zadnje vrijeme sve češće, članci, postovi i videa, neki znanstveno utemeljeni, neki zabavni, a neki spiritualno-nagađajući, o povezanosti crijeva i mozga na način: što je mozak glavi, to su crijeva tijelu. 

Namjerno koristim riječ crijeva (dok prevoditelj uglavnom koristi riječ želudac ili probavni sustav), zbog priloženih im ilustracija, koje nastoje prikazati vizualnu sličnost, gornjeg i donjeg ljudskog organa: dugačke, cjevaste, ružičaste vrpce posložene, savijene, zgusnute i nabijene u kupolasti koštani prostor lubanje, ili zdjelice. I zaista, usporedivši slike iz ozbiljnih udžbenika anatomije, arheologije ili antropologije, kosti zdjelice, i svaki pršljen kralježnice, počev od trtične kosti prema gore, sliči na minijaturne lubanjice, svaki sa svojim dupljama za oči. 

A crijeva, kao i mozak, obojeni su srebrenkasto sivom. 

Što smo mi, u stvari? Koliko nas je, u jednom? 

Ne jednom, i ovdje smo, neki put u šali, koji put ozbiljno, viđali oči, Oči Koje Vide, posvuda po tijelu: u narodu je dobro poznata ona o 'očima u gaćama' i mozgom u istima. Filolozima su dobro poznate sveze između riječi mudrost i riječi muda. I još više i dalje i dublje od toga: 

- mens, mensis, m. - mjesečni ciklus, mjesec 

- mens, mentis, f. - um, mudrost, pamet 

- mentula, mentulae, m. = riječ kojom se narodski opisuje muški spolni organ (mali mozak)

Mjesec je okrugao, čak i kada ga mi ne vidimo kao takvog, kako vrijeme prolazi, kako se vrti u (svom) krugu, tako se i nama čini da je svaki put drugačiji i na drugom mjestu. Efekt ogledala. 

Mudrost je 'nevidljiva', ona koja se samo očituje. Vrijeme pokazuje je li bila 'prava' ili 'lažna'. 

Muda su to što jesu. Oprašivač, kojeg je potrebno pripitomiti, ukrotiti ili kontrolirati, inače - gužva! 

Zato ovdje priložimo, sliku figurice stare par tisuća godinica. Bujna mjesečeva ratnica sa pticom na glavi, a ptica je sova, simbol mudrosti i promišljenosti, koja u obje ruke, pobjedonosno drži dvije zmije, koje joj neće nauditi. 

Žena je širokih bokova, u dugoj suknji sa sedam volana, i pregačom pod kojom je zaštićen najsvetiji i ranjiviji dio njena tijela. Golih grudiju, koje osjećaju, vide i hrane. I s još nedovršenim izgledom glave, koja slobodno može biti i podloga za još kakvu nadogradnju.  

pjege i mrlje

Mislite li ikad o tome, koliko li je samo bolnih provjeravanja morala proći svaka mrlja na krznu vaše mačke prije nego se zaključilo da će, iako je beskorisna moći ostati tu i takva kakva jest za ukras, jer je bezopasna. A koliko se radilo na fizičkoj veličini njezina tijela i utjecalo na mijenjanje ukusa i navika, na primjer prehrambenih, da bi bila dostojna ući pod krov vaš, samo da biste se mogli hvaliti pred ljudima i bogom, da posjedujete ili živujete u istome prostoru sa pravom divljom zvjerkom. Od pume, tigra ili leoparda, do Tomija ili Garfilda, morao je biti dug put. 

Isto se može prenijeti i na one manje divlje stvorove, koji se ne mogu više vidjeti ni u zoološkim vrtovima, nego samo na starim dokumentarcima u kojima ljudi fotoaparatima i skupim kamerama vrebaju u pustinjama ta preplašena bića na rubu izumiranja, jer puške i topove nije više moderno trošiti na zvijeri, oni su za ljude. 

Koliko li je svaka pruga na leđima zebre muke prolazila, prije nego  što je netko zaključio da će baš taj i takav raspored crnih i bijelih, lijepo izgledati na gradskim raskršćima? 

Pernata stvorenja, i ona koja rone ili gmižu, još dobro i prolaze, sisavci su oni koji prođu loše, možda zato, tko bi to znao, što su sličniji nama. 

Perje ptica se dijelilo na ukrasno i obično: pero paunovo ste mogli staviti u vazu, pero guske, patke ili kokoške, u jastuk. Nitko, naravno, to više ne radi, makar koliko ja vidim i znam. Otkad je paunovo pero ili oko(?) postala biljna bolest. Otkad su nam djeca i mlade nevjeste, razvile alergije na perje. Prešlo se na plastično cvijeće. Spava se na pjeni od poliestera. Sve provjereno, certificirano, kontrolirano i izumljeno ljudskim naporima. Stoput bolje od prirodnoga. 

Ribe, rakovi, školjke i uopće vodena bića se dijele prema okusu mesa. Zmije, kornjače i gušterice, prema spremnosti da vas ugrizu. 

I ne ide se dalje od toga: vrabac je vrabac. Lasta je lasta. Roda je roda. A zmija je, zmija je - zmija? Kornjača je stara baba, smežuranog vrata, a gušterica ona mršava nepoznata žena što se izležava na balkonu i ne znaš ti koja je ni šta 'oće ona od vas. Sve vas mami, doziva, draži, a ti ne znaš je li otrovnica. 

Pa sad recite, je li bolje mučat s mirom, neka misli što god je kome drago, nerijetko su baš te tuđe misli jedina, ako ne najbolja, zaštita. 

Svako živo biće cijeni svoj vlastiti život kao da je baš on najveće bogatstvo. Nitko nije došao na ovaj svijet radi nekog drugog. I baš ta predivna sebičnost je ono što nas drži na okupu. Većina nas to razumije; bez nečije slike o sebi, moje slike ne bi bilo, razumijete? Ali sebi sam ja centar svemira. Nikako ne netko izvan mene. Ovi što su izvan, samo su potvrda da sam to što jesam: 

Svaka točka, svaka pjega, svaka pruga, svako pero, krljušt, kost i kosa, su tu i takvi, baš onako kako treba! 

Sadhguru: Stvaranje Svemira - Neispričana priča o Velikom Prasku (Big Bang!)

Postanak svemira - Zvukovi kreacije 

Danas moderna znanost dokazuje da je sve što postoji samo vibracija. Nije to moj izum, to je znanstvena činjenica. Tamo gdje je vibracija, mora biti i zvuk. Prema tome, vi niste samo vibracija, vi ste i zvuk. To je to što vam moderna znanost govori. 

Jednom davno, u davna vremena, netko vam je bio govorio da je u početku bila riječ, i da je riječ - Bog. 

Riječ je zvuk. 

Kad bih vam sada rekao "Da!", vi biste pridodali neko značenje tome, zato što slučajno govorimo istim jezikom. Kad ne biste znali jezik, čuli biste samo zvuk, glasanje. Kad bih progovorio jezikom koji vam nije poznat, mislili biste da izvodim gluparije. Ne biste znali, govorim li nešto što nekome možda i ima smisla, ili se samo pravim važan. Dakle, riječ je samo zvuk. 

U tom kontekstu je i rečeno da je Riječ, Bog, jer je svakome tko je promatrao svemir izbliza, jasno da ono što je stvoreno i ono što stvara, ne može biti odvojeno jedno od drugog. Ako ih razdvojite, ovo prvo se raspada. Proces stvaranja ne može postojati niti jednog momenta, ako nije spojeno na izvor iz kojega teče, zato što to nije nešto što se dogodi jednom i više nikad. 

Stvaranje je proces koji se neprekidno događa. Kako ga onda razdvojiti od izvora? Zato je i rečeno da je u početku bila riječ. U značenju, kad se počelo manifestirati iz onoga što nije bilo manifestirano, prvo što se dogodilo bio je zvuk. Čak se znanstvenici slažu s time, nazivajući to velikim praskom. Prasak je zvuk. 

Sada, da vam ispričam kako joga objašnjava o čemu se radi. 

Mogao bih to jako pojednostavniti, ali zato što se radi o dimenziji koja nije svima dostupna, bolje je govoriti u prispodobama. Ovako ide priča: 

Šiva je spavao. Ovdje se ne misli na osobu, ili na jogija. Šiva je ono što još nije, ono što će se tek roditi. Ono što još nije, može samo spavati. I na njega se uvijek gleda kao na Mračnoga, ono što je u mraku, u tami, što se ne može vidjeti. 

Dok on tako spava, prilazi mu Šakti i gleda ga. Ona želi da se on probudi, jer želi plesati s njime, želi se igrati. U početku, on ne sluti ništa. Čvrsto spava. Ali kasnije se budi. 

Bilo tko, kad se prene iz duboka sna, u početku je gnjevan. Recimo da vi spavate i netko vas stalno gurka, ne bi vam bilo važno koliko je predivna ta osoba koja vas budi i koliko je volite, razljutili biste se! Tako i on. Ljutit je, viče, urla i ustaje. Zato je njegov prvi oblik, i njegovo prvo ime, Rudra. Riječ "rudra", označava onog koji urla. Prvi i jedini bog koji je postojao u Indiji, je bio Urlač. Znanost to urlanje naziva praskom. Znanstvenici također kažu da, kao što je jednom bio veliki prasak, da je moguće da ste dogodi i veliki stisak(?) - BIG CRUNCH - obrnuti proces, koji će sve dovesti u sada i ovdje. 

Neki znanstvenici čak kažu da je bilo nekoliko tih prasaka, a ne samo početni jedan. Znanost oduvijek vjeruje da sve što ima početak, ima i završetak. Ali sada su počeli govoriti o beskonačnom svemiru. Polako postaje popularna teorija da je svemir beskonačan i beskrajan. 

Paul Steinhardt, direktor Centra za teoretsku znanost sa sveučilišta Princeton, je napisao knjigu Endless Universe. Kad smo se sreli, pitao sam ga "je li moguće da nije bio samo jedan prasak, neko urlik, zvuk koji je trajao neko vrijeme?". 

Razmislio je malo, i razmotrivši još neke stvari, složio se samnom. "Nije se to dogodilo u jednom trenu, morao je i zvuk potrajati neko vrijeme, a onda se sve počelo odmotavati." 

Pitao sam, što misli koliko se puta to moglo dogoditi. Odgovorio je da ne može točno odgovoriti koliko puta, ali da je očito da je zaurlao više od jednom. Tad sam rekao, "Ako vas ikada vaša istraživanja dovedu do otkrivenja, sjetite se da ste jednom čuli da je zaurlao osamdeset i četiri puta do sad." 

Pitao je "Kako to možete znati? Na osnovu čega?!" 

"Gledajući u svoj vlastiti sistem, mogu reći da je svemir praskao 84 puta i da će praskati još puno puta. Najviše do 112 puta. A kad zaurla taj zadnji put, tada neće više biti početaka ni krajeva, nego će se stvaranje odvijati neprekidno." 

"Kako to možete znati?", pitao je. 

"Kad gledate posječeno stablo" odgovorio sam "ljudi po godovima znaju kad je bila suša ili poplava ili požar. Slično tome, ako se zagledate u ljudski sustav, sama povijest svemira je zapisana u njemu. Svemir je zaurlao 84 puta." 

Ovo sad je 84-ti krug, i nastavit će se do 112. Samo se toliko može dogoditi. Sljedeća dva nisu od fizičke prirode. Njih 112 će biti fizička. Zadnja dva neprekinuta. Šiva je do sad zaurlao 84 puta, i urlat će sve do 112, nakon toga će se povući. Više neće biti materijalne stvarnosti. 

Zbog toga, zato što sada živimo u 84-toj kreaciji, postoje 84 čakre, i joga je razvila 84 tipa asana ili položaja. Postoje 112 različita tipa meditacije, ali 84 osnovne asane, jer se one odnose na prošlo sjećanje. Sve ostalo je budućnost. 

Od njih 84, 83 su se već dogodila, a ovaj 84-ti se još uvijek stvara. Dakle, dok se svemir stvara, istovremeno se i rastvara. Proces rastvaranja nekih od prošlih stvaranja je počeo, i oni se još uvijek rastvaraju. Od ovih 84, njih 20 je u različitim stupnjevima rastvaranja, dok su se ostali kompletno rastvorili. To možete vidjeti u vlastitoj svijesti, gledajući ovaj svemir, jer na neki način on sadržava iskustva svega što je nekad bilo. 

Karma svemira 

Kao što prenosite svoje iskustvo života na sve što radite, tako i proces stvaranja isto nosi svoja iskustva prošlih stvaranja u ono sljedeće, čak i kad su posve različiti. 

Ako ste, naprimjer, igrali nogomet kao dijete, prije 25,30 godina, i sada, zateknete razbojnika u svojoj kući, udarit ćete ga nogom, kao da šutate loptu. Udarac nogom za koji ste mislili da je potpuno zaboravljen, još postoji negdje u vašem sistemu, i iskoči onda kad vam treba. 

Možda ste trenirali nogomet samo par mjeseci, ali to je ostalo negdje u vašoj memoriji, i pronašlo je izraz u nekom potpuno drugačijem, nepovezanom prostoru i trenutku. Na taj način se raste. Mi to zovemo karma. 

Kao što postoji individualna karma, tako postoji i univerzalna. Postoji karma kreacije, jer je sama kreacija karma. Čin stvaranja, zar nije čin? Čin je karma. Ono što ostane, temelj je za sljedeću fazu, pa za sljedeću, pa za sljedeću. 

Tako i ovo, 83 se puta dogodilo, 84 se događa. Mnogi od onih starijih su se kompletno rastvorili. Oni postoje kao iskustvo, prošlo sjećanje, ali nemaju živući status. Neki su postali jako jako tihi, neki su malo glasniji, neki su dosta glasni, a neki su gotovo jednako stvarni kao i ovaj sada. Ali oni su u procesu nestajanja, a to znači da se neće više ponoviti. 

84 je broj (ne 42) 

Kad ste bili dijete, vaše tijelo je proizvodilo godišnje, recimo, sto milijardi stanica. Kad ste imali 35, taj broj je malo opao. Kad vam je bilo 45, broj je opao još malo više. U 55 još malo više, u 75 će opasti još i više. Doći će vrijeme kada se ono što umire, nestaje, neće više moći zamijeniti. tako vam se dogodi starost. Točno tako se događa i stvaranje svemira. 

Rastvaranje se događa stalno. Čak i u ovom stvaranju, rastvaranje se događa, ali zato što stalno dolazi novo, zato je sve vibrantno. 

Kad stvaranje dođe do određene točke pa stane, nakon nekog vremena, tad se događa samo rastvaranje, i nakon nekog vremena ostaju samo otisci sjećanja, ne ostaje ništa materijalno, ništa živo. U tom smislu, samo njih 21 još uvijek postoji. Preostalih 63 su kompletno nestali. Nigdje ih ne možete pronaći, ali postoji unutar vašeg vlastitog sistema, memorijski otisak, sjećanje na njih je još živo. 

Ovaj sadašnji svijet je jedina realnost. Sve ostalo je u procesu nestajanja. 

U ovom tekućem svijetu, postoje njih dva: jedan je materijalni koji u sebi nosi memoriju na sve što je već bilo i prošlo, i drugi je sami izvor stvaranja, koji je baza za budućnost. 

Kada dozvolite sebi da vam prošlost postane budućnost, mi kažemo da je to vaša karma. Dozvolili ste da vam se prošlost ponovi, ne postoji u vama ništa novo. Nemate nikakvu budućnost, stalno ćete se ponavljati. 

Hodati spiritualnim putem 

Kad kažete da ste na spiritualnom putu, na jednoj razini, govorite da ne želite ponavljati stalno iste stvari, želite se kretati prema naprijed. Ne želite biti dio kruga, ne želite se vrtjeti uvijek u istom krugu. Kad kažemo "Takva mu je karma", mislimo "On nikamo neće stići". Ali on misli da se kreće, iako se kreće u krugovima. On misli da je svaki krug novi. Zato što ima jako slabu memoriju. 

Svi su u nekakvom stanju demencije. Ne sjećaju se što je bilo prije maternice njihove vlastite majke. Tako da im svaki put kad prođu kroz nju, misle da je prvi put. To vam je kao da hodate na pokretnoj traci. Dojam je da hodate, i zaista hodate, ali u stvari se ne mičete s mjesta. To je karma. 

Dakle, ova dimenzija koju sada promatramo, postoji na dvije razine: jedna je dogodila, druga se događa. Baš kao i vaše rođenje, rodili ste se, ali na neki način još uvijek se rađate. I vaša se smrt dogodila, i još se uvijek događa. Onog trenutka kad ste se rodili, učinili ste prvi korak prema grobu, i još uvijek idete prema njemu. Sada samo čekate da stignete do tamo, ili gledate kako to još malo odgoditi, ali to je to što se događa i što se već dogodilo. 

Ali postoji druga dimenzija unutar vas, kojoj se rođenje nije dogodilo, niti će se dogoditi smrt. Jedino kad dotaknete tu dimenziju, imat ćete nešto što se zove budućnost, inače imate samo karmu. Karma je ponavljanje prošlih događaja kao da su budući. Možda su malo promijenili boju, ili način kako to radite sada, ali to je uvijek ona ista stvar koja vam ide na živce, ništa drugačije ni bolje. Radite iste stvari koje je radio i pećinski pračovjek. 

Kako očistiti memoriju prošla 84 kruga

Memorija je kao sidro. Bacili ste sidro i pokušavate otploviti brodom, u najboljem slučaju, taj će se brod kretati u krugovima. S duhovnim vježbama mi pokušavamo iščupati to sidro, ili presjeći konopac koji nas drži privezanim za to sidro, tako da možemo pokrenuti brod kad nam se bude htjelo. 

Sve su duhovne vježbe bazirane na tome, želimo se osloboditi. 

Sloboda od sjećanja ne znači da trebate zaboraviti ono što je bilo prije, nego da se trebate osloboditi onih sjećanja koja vladaju vama. 

Sjećanja nisu samo unutar vašeg uma. Svaka stanica tijela se sjeća. Toliko je bar svima jasno, ne samo preko genetske znanosti, i sličnog. sSvatko nosi u sebi memoriju na svoje pretke, ne samo da sličimo fizički na njih, nego se i ponašamo poput njih. 

Ima puno aspekata u tijelu koji jasno govore da je memorija ova 84 postajanja, još uvijek u našim tijelima. A također je i u svakom atomu koji postoji. 

Želite ih pročistiti iz svoga sjećanja, ali istovremeno vam daju osjećaj pripadanja, koliko god vas i sputavaju. Uglavnom, memorija ne popušta tako lako. 

Kad radite duhovne vježbe, pokušavate presjeći sve to, jer se inače ne možete kretati slobodno. 

Memorija je to što daje integritet i stabilnost vašem tijelu i svemu što vas čini takvima kakvi ste sad. Ovo tijelo ne bi moglo biti stvoreno bez memorije. Bez memorije jednostaničnog organizma od kojeg ste postali, bez svih informacija o procesu evolucije koja se morala dogoditi, ovo sada tijelo ne bi moglo postojati niti držati se kao cjelina. 

Memorija vam nije neprijatelj. Radi se samo o tome da vi ne znate kako se nositi s njome. Previše ste u njoj, i u tome je problem. Sada želite izaći iz toga. Želite nekako iskoristiti memoriju, a da sami ne budete iskorišteni od strane memorije - to je spiritualna sadhana. 

Želite imati budućnost koja je drugačija od prošlosti. 

Iz knjige "Of Mystics and Mistakes" 

 

epidemija ili pretjerivanje s dijagnozama?

Izvor: isha.sadhguru.org/en/wisdom/article/attention-deficit-disorder

Je li ADD/ADHD moderna epidemija ili prekomjerno dijagnosticiranje?  

Kad se radi o fizičkom tijelu i umu, ne postoje dva čovjeka koja su ista i koji imaju iste sposobnosti. Ono što jedan čovjek može napraviti, na fizičkom ili mentalnom planu, neki drugi čovjek možda i ne može. Ne treba nikome titula za takve stvari, naziv poput ADHD ili ADD ili tome slično. Ono što treba gledati je, kako poboljšati to što stvarno jesi. Eto, netko ima poremećaj pažnje, a ja sam u svoje vrijeme patio jer sam prepažljiv. Kad bi me zaokupirala jedna stvar, ne bi mogao prebaciti fokus ni na što drugo. Samo bi gledao tu jednu stvar, satima. Ljudi su mislili da je to velik problem, također. Smetalo im je što buljim u samo jednu stvar čitavo vrijeme. 

Ne postoji standardna pažnja 

Dobro se sjećam, moj otac koji je akademski bio izvrstan u svemu, na nesreću je proizveo ovakvo dijete kakvo sam ja. Bio je vrlo strog u vezi učenja, svake večeri, mi djeca smo morali učiti od 7.00 do 9.00. Ja bih uzeo neki udžbenik, otvorio ga, nije me bilo briga na koju stranicu, i samo buljio u neku sitnu točku na toj stranici. Ta sitna mrljica bi okupirala svu moju pažnju, tako da ne bih pročitao ni jednu jedinu riječ. Ali bio sam miran, i gledao sam u knjigu, dakle, knjiga je okupirala svu moju pažnju. 

Čitav je svemir u jednoj točci. Mnogi su ljudi proveli čitave živote gledajući kroz mikroskope, u molekule ili u atome. Ali, kad to dijete radi, svi govore da će poludjeti, da je preokupiran glupostima. 

Znači, nemoj samog sebe etiketirati ovakvim ili onakvim. Tko odlučuje imaš li poremećaj pažnje? Postoji li nekakav standard, pravilo o tome koliko pažnje moraš imati, a koliko možeš razviti. Ne, ne postoji, sve je to izmišljeno. 

Etiketiranja 

Problem je u tome, što od najranijeg djetinjstva, ljudska bića bivaju etiketirana. A onda nose te etikete ostatak života. Onaj nivo pažnje koji si imao kad ti je bilo 5, 6, ili 15 ili 20 godina, može biti vrlo različit. Koliko vas nije uspjelo evoluirati od tad do sad? Prvi dan škole, ništa vam nije bilo jasno, ali kako je vrijeme prolazilo, prolazili ste i vi. Ili je netko možda prvi dan škole djelovao kao da sve zna, ali do kraja školske godine, ništa se dalje od toga nije pomakao. 

Ima li svatko istu vrstu pažnje? Definitivno ne. Mene nikad nije bilo briga što se događa u učionici. Jednostavno mi nije bilo zanimljivo. Ali zanimale su me svakakve stvari. Znači li to da imam poremećaj pažnje? Ne. Samo me nije bilo briga što je u tom trenu na školskoj tabli, i to je sve. 

With passion comes attention - interes + pažnja = uspjeh

Jeste li primijetili, kad ste bili mlađi, ili ako ste sad mladi, pa kad vam je netko privlačan, niste se morali koncentrirati da biste mislili na njega. Jednostavno bi vam zaposjeo misli. 

Namjerno dajem baš ovakav primjer, jer je ovdje očito da u svome tijelu imamo određenu kemiju koja podržava našu pažnju. Da bismo obratili pažnju na druge stvari, potrebno je uložiti malo truda. Moramo moći razviti interes za nešto što smatramo da je vrijedno pažnje. Ako vas nešto interesira, tada će i pažnja doći. 

Kakvo god da vam je sada stanje uma, ne mora takvo ostati do kraja vašeg života. Promijeniti okvire uma, je najlakša stvar na svijetu, jer je to najfleksibilniji aspekt onoga što jesmo. 

Promijeniti oblik tijela je mnogo teže. 

Ali, jako puno ljudi je i um pretvorilo u betonsku ciglu. Šta će im takva glava? Da udaraju njom u zid? Morate držati svoju glavu, um, misli, u što fleksibilnijem stanju, koje je moguće. Što je fleksibilniji, to ćete se bolje služiti njime. Zato, ne brinite o tome što vam drugi ljudi govore da ste. Zaboravite dijagnoze, prognoze i etikete. Ako želite, možete promijeniti čitavu strukturu vlastitoga uma, u trenutku. 

Your mind is your business !! - Vaš um je vaša stvar (ili vaš problem?) 

sadhguru.co/momapp <- download now 💥💥💥

čemu služe ruke? (12)

 

Lorem ipsum ILUSTRACIJA prvi put objavljena na X-u, za projekt #SaveSoil - handprints: 

~ You are the maker of your destiny, whatever you do affects your surroundings, pls be gentle on yourself, first. 

~ Power to transform, grow, create... 

~ What your hands are for? To touch, feel, beautiflyyyy! 

Lorem ipsum je nasumično odabrani tekst koji nema značenje, a koristi se u web dizajnu radi vizualne predodžbe gotovog proizvoda. Na mjesto Lorem Ipsuma, autor naknadno objavljuje svoje literarne radove. 

U tom smislu je i ovaj post: možda ne držite sve konce u svojim rukama, ali onaj vaš mali autorski doprinos je u svakome smislu Vaš Autorski Doprinos, koji se tiče najprije vas, a onda ovisno o načinu na koji ste dodirnuti, može uljepšati ili ogaditi okoliš. Možete zalepršati poput šarenog livadnog leptira, makar samo na kratak trenutak, a možete se poput sivog moljca zavući u ormar i gristi zimsku robu sve dok vam naftalina to dozvoljava. 

Možda (još) ne možete birati mjesto, vrijeme ni cilj, možda ne znate čak niti jeste li leptir ili ste komarac, konjska muha, ali vaše je svakako pobrinuti se da napredujete (to je vaše jedino pravo i vaša odgovornost: dopustiti tom crvu, koji je bio jaje, da već jednom okrilati), i da uživate u procesu rasta. Pa bio i bolan. Rast nerijetko to jest. Ali bol ne mora biti nesnosna. Može biti i slatka. Kao slatka neizvjesnost. 

Gorko ili slatko je vaš lorem ipsum. 

proždrljivost

Prije nego što je internet omogućio svijetu da postane selo u kojem svatko svakoga zna, još je i imalo smisla za nešto što se nama čini nečuvenim ili neviđenim, reći: 

- Pa! Dakle! Ovoga nema Nigdje! u svijetu! Samo se u nas ovo može! 

Razvidnije je, ako imate oči da vidite i ako hoćete vidjeti, nego ikada prije, da je baš taj "razvijeni svijet" izumio "sva zla svijeta".

Bilo je svega oduvijek, naravno, ako ste imali vremena da čitate sitna slova, ona između redaka, i ona nepisana i neizgovorena. Ta tko bi se ponavljao tako uporno kao povijest?

U redu, što je to što ne vidite? 

Da gubite glave zbog stvari koje vas se ne tiču. Uzimate tuđa (pri)viđenja za svoja. A kad vas se opomene, tješite se hranom za dušu ma koja god da bila. 

Usta su vrata pakla, stara je to izreka, ne ukalja toliko čovjeka ono što kroz njih ulazi, koliko ono što izlazi iz njih, psovke, kletve i klevete svih vrsta, boja i oblika. 

Trebalo bi zatvoriti usta, umjesto što se izabralo zatvarati oči. 

a-a-a- vidim te! 

praznik u mostaru

Na kraju osmog osnovne, išli smo na ekskurziju u Mostar. Mislim da se radilo o nekoj simboličkoj gesti, jer je sve bilo u znaku jačanja bratstva, jedinstva, socijalističkih republika i tekovina za koje su ginuli omladinci, slični nama. Prijašnje su generacije odlazile u pionirske gradove u Beogradu ili Zagrebu, tako je tada to bilo: veći su gradovi bili privlačniji, imali su što za pokazati, sve novo i za naše potrebe i prilike tek izgrađeno. A koga briga za prošlost, povijest i starinu? 

Nedugo poslije, izbio je rat, stari most je srušen. U istom tonu, kao i ranije, političari su obećali napraviti još ljepši i stariji. 

I tako se našla naša grupica osmaša, mislim dva autobusa od pedest, ne više, sa po dva šofera i dvoje nastavnika u pratnji, u tada susjednoj socijalističkoj republici, a sada državi koju dijeli šengen. 

No, ne pišem vam ovo radi političkih razloga, nego zato što se čini da je ovo dobar primjer na kojem se može objasniti što tko zapravo vidi, pa odvojiti bitno od nebitnog, prekopirati ono što valja, a odbaciti zauvijek ono što ne valja, i zaboraviti, ako tako bude dano. 

Bilo je par cura iz moje generacije koje su odlazile često, tako su barem govorile, u Mostar, jer su bile baš iz Mostara, ili imale tamo nekog od rodbine. Sjećam se jedne kad je, smijući se rekla da poznaje Mostar ko svoj đep, i da šta će njoj neka nastavnica da nju vodi, kad ona može vodit umjesto nje. 

- Aj, aj, pokaži se svima, šta imaš u svom đepu! - netko bi rekao "provokacija", netko drugi "šala", ovisi o reakciji targetirane osobe, i o tome kako će ta reakcija biti protumačena od većine prisutnih. 

Cura je gurnula desnu ruku u desni džep hlača, i izvukla upotrebljeni rupčić: 

- Na! Slinjo slinavi. 

- Aj, aj, imaš ti i još jedan. Imaš i dva na guzici. - Tu počinje hvatanje. Drpanje, tako se zvalo u to davno vrijeme. Ne znam možda je i sad tako. 

Nastavnici vas zapravo ne prate zato da vas nauče nečemu što sami ne biste mogli znati, ili da vam vlastitim primjerom pokažu što, gdje, kad ili kako se dođe do određenih informacija i saznanja. S vama su zbog održavanja privida reda i mira; kao imat ćete respekta kad je netko od odraslih u pratnji. I kao bit ćete oprezniji i sami, ako znate da vas neko veće oko pazi. 

U tom smislu, smo se razdvojili odmah na početku: Netko misli da ga veće oko špijunira, a netko da ga štiti, i u mom je sva razlika. 

Prijatelji i neprijatelji su to samo u našim glavama. Mi sami smo im dali titule i moć. Kad nisu u blizini, svatko od njih ima svoje živote, neovisne od nas. Sami su, isto kao i mi. 

Eto, tako sam ja ostala sama nedugo nakon što smo izašli iz busa. 

Neko vrijeme me je pratila djevojčica koju su zvali Draška, a onda je i ona nestala. 

Zbog čega ne pamtim pravo ime te vjerne i nježne duše, ne znam. Mislim da nije bila iz mog razreda, netko s kime sam se družila i inače, malo je bilo takvih ljudi u čitavom mom stvarnom životu: ljudi su jednostavno nestajali i pojavljivali se, onako brzo ili sporo koliko mi je trebalo da zavrtim glavom. Ja stvarno ne vidim, nisam vidjela, a oni bi iz nekog razloga, nakon nekog vremena, odlučili da ne vide mene. Ako sam ikada i imala potrebu pitati zašto, i ta je ubrzo iščezla, eto toliko su uobičajeni bivali ti neobični izostanci, nestajanja. Bilo bi to isto, kao da bih pričala sa samom sobom o nečemu što ne znam i ne mogu znati. 

Draška je bilo ime koje su ljudi iz njenog plemena davali kravama. Gara, Bika, Draga. Pasmine krava po narodski, ne znanstveničko biološko knjiški. Gara je crna, Bika bijela, a Draške su bile naročito umiljate mlade junice. Čujem da ih i danas tako zovu, žene a ne krave: muzara i guzara, s prvim znakom pubertetskih tjelesnih promijena, zapečate ti sudbinu. Doklen nas smrt ne rastavi. 

Draška vas prati i sluša, sve dok joj netko drugi ne preotme pozornost. Poput psa. Vjerojatno joj je netko rekao da se drži mene (pa da će joj bit dobro: kako njoj tako i tebi), a onda u sljedećem trenu da se odmakne da bi i ja malo za njom trčala. Možda i bih, da sam mogla vidjeti u kojem smjeru je otišla kad su joj rekli da se tiho udalji. 

Dobro se sjećam da sam neko vrijeme osjećala neugodnu prisutnost koja me prati. Energetski vampiri, tako je danas popularno govoriti, parazitski entiteti. Ja, međutim, znam, da se radi i da se tada radilo, o grupici mojih školskih prijatelja koji me uhode, da vide di ću i šta ću kad me svi napuste. "Sist i plakat!" ili "Leć i umrit." 

Već tada sam znala kako ih se otarasiti. Dokonom je stvoru najlakše na svijetu odvratiti pažnju od onog što vam je bitno. To jest, od onoga što mu je bila inicijalna namjera. A onda ga ostavite da se sam bori sa svojim osjećajem prevarne moći. 

Neko sam vrijeme sjedila pod nekim velikim mirisnim stablom. Dok nije došla vikati na mene jedna od naših učiteljica: 

- Jesi li već sjela? Umorila se dama, je li? Šta ćeš reć mami doma kad te bude pitala, gdje li bila i po čemu je to bitno? 

Dopustila sam joj da me odvede do starog mosta, platila krvarinu, običaj, tako su rekli, da se daju novci momcima koji skaču s te ogromne visine u hladnu Neretvu, a onda opet ostala sama. 

Lutala sam tako starim gradom, kupila dvije razglednice od uličnih prodavača, jednu fotografiju sa "Pozdrav iz Mostara" za baku, i drugu rukom naslikanu, za mamu. I jedna i druga s istim motivom, mosta kojeg više nema. Sitne naušnice za sestru. Svijetloplave kamenčiće utisnute na srebrenu iglu, na kartončiću veličine dvije poštanske marke. I jednu malu srebrenu alku, koju su cure iz moje generacije stavljale na hrskavicu po sredini ušne školjke. Mislila sam da je moja sestra bila ozbiljna kad je govorila da je to njoj lijepo, te da želi i sama imati jednu. Bila sam u krivu. A onda me neka široka staza dovela do novog dijela grada. Sjećam se stambenih zgrada i zida od bijelog kamena, taman toliko visokog da ste mogli sjest na njega i mlatarati nogama u zraku. Osmašica! Kao sva odrasla, a ponaša se kao dijete. I miris jorgovana. Poslije toga, nikad više takvog mirisa nisam nigdje više čula. 

U nas nitko ne sadi mirisna stabla. 

Po povratku doma, ja jedina nisam imala pune ruke kesa, svi darovi koje sam kupila stali su u moj dječji novčanik. Sve uspomene koje sam skupila, još su žive, i tolike su i takve su da se i sad prelijevaju preko slova koja pokušavam pokazati vama ovdje. Slova nisu dovoljna. 

Par dana poslije, cure iz razreda su se otimale oko slika, fotografija koje je svaka od njih razvila: samo da objasnim, u ta se davna vremena trebalo čekati i po nekoliko dana ili tjedana dok vam se ne razviju slike. Bili su popularni oni mali fotoaparati zvani idiotima, koje si kupio za tu priliku, a onda si ih skupa s ispucanim filmom mogao bacit. Toliko su vrijedni bili. Ili smo mi bili toliko bogati? Tko je imao bolji aparat, nije ga izvlačio iz futrole tako lako. Pa se onda moralo čekat i puno duže vrijeme, da se film ispuca do kraja na nekoj dugoj važnoj prigodi. Ako bi još i valjao išta. 

- Pazi da ti se ne osvitli! - 

Ne znam ni sad što to znači. Je li istinska briga, ili podrugljivost škrtosti. Ne znam radi li još itko fotografije na taj način, pa da bih mogla pitati, i napokon doznati. Mislim da nitko niti ne zna, jer su se slike tada, gledale na isti način, kao i sada: 

- Ajme, vidi kakva san ispalaaa

- Ajme vidi ti nosa 

- Vid ove kako je stala 

- Uf šta je meni ova odvratna, kako ti s njon moš? 

- Uuu šta ovi pravi dobru kavu 

- Vid vid vid, ajmeee sićaš se ono 

- E aa ono ono ono, eee aiiimeee 

Činilo se, i čini se, da sam u Mostaru bila jedina ja. Ali pošto nisam imala ni jednu sliku, niti sam na kojoj bila, ispalo je da jedina ja - nisam bila u Mostaru. 

Svi ostali su bili doma, ali na nekom drugom mjestu. Potrošili novce na stvari koje im nisu trebale i koje im se nisu sviđale. Prebacile iste stare priče na nove nepoznate ljude, tek tako da im se učini da nešto novo i drugačije rade. Ili da nešto znaju, jer neće biti nikoga da im se usprotivi. We are killing strangers, so that we don't kill people we "love". 

Da to nema veze s ljubavlju, vidi se iz aviona: ako mrkneš ovog što ti je blizu, ni tebi ne gine zasluženi uzvrat. A stranac u stranoj zemlji je stranac u stranoj zemlji. Izgovora je bar onoliko koliko je i ljudi, tamo vani. 

I onda, ona trgovina uspomenama, u vidu razvijanja i skupljanja novaca za slike. Nečija kuma ima radnju ili nečija rodica, prijateljica, sirotica, treba pomoć, ona od tog živi, a lako je nama. Mislim da sam se zapisala za pun album tih slika na kojima nisam bila, uz koje nisam imala nikakvu priču za ispričat, koje nisam ni mogla vidjeti tada, jednako kao ni sada. Iz čistog razloga, što je svaka od tih cura uz svoje filmove imala svoju tužnu priču. 

Sestra, kojoj se naušnice koje sam za nju izabrala, nisu svidjele i prije nego što sam ih izvukla iz novčanika, je bila bijesno ljuta na mene neodgovornu, i rasipnu, jer sam tatu i mamu bacila u preveliki trošak sa svim tim slikama na kojima me niti nema. Mama nije ni pogledala sličicu koju sam za nju izabrala, a kamoli da ju je dodirnula: bila je izrađena na način brajice, reljefasto. Jedina je baka sačuvala svoju razglednicu, znam to, jer je nestala zajedno sa svim njenim stvarima nekih tridesetak godina poslije. 

I to vam je to: kad kažu da svatko gleda i vidi ono što mu je na umu. 

Gdje ti je srce usmjereno, tu je tvoje blago. 

Srcem se najbolje vidi, a ono bitno, oku je nevidljivo. 

Ima nas svakakvih, tako da se i ovakve izreke mogu rastumačiti tako da svaka odgovara svakome. 

Zato kažem, mi ne vidimo manje, mi vidimo više. Ali zato što je vas više, nema drugog načina, nego ostati tiho i čekati dok se još netko ne okrene oko sebe. Pa polagano shvati da se svijet ne vrti oko njega jednog. Ili bar da se vrti oko svakoga od nas posebno, bez razlike. Da svatko ima svoj život i da svatko skuplja svoje dojmove, onako kako mu se daju. 

Dojmove, jednako kao novčiće, možete podijeliti. Ali za razliku od novčića, ne možete oteti nekome, niti na prevaru. Zato su prvi, vrjedniji, u široj slici života. 

geometrija zvuka

Je li nam glazba u genima? 

Nedavno su izašli novi izvještaji o znanstvenim dokazima da nam je sposobnost uživanja u glazbi do 54%, zapisana u genima. Ali ovi se pronalasci mogu mijenjati, budući da stalno dolaze novi i novi dokazi, novih i novih istraživanja, koji često ovise o komercijalnim interesima više, nego što proizlaze iz čiste želje za znanjem. 

Ako vaš otac i nije uživao u glazbi, ne znači da vi ne možete ili nećete u njoj uživati. Svako ljudsko biće je sposobno restrukturirati sebe, na koji god način to hoće. 

Ali, što je to glazba? 

Moderna znanost nam danas dokazuje da je čitav svemir vibracija, a također je to i zvuk. 

Kad poredate zvukove u  geometrijskom redu, da biste postigli određeni učinak, tada to zovemo mantra. Kada ih poredate, ne samo geometrijski točno, nego i estetski privlačno, tada je to glazba. 

Oblik zvuka 

Glazba je način proizvodnje zvukova tako da im se ne naziru rubovi, dozvoljavajući im na taj način da teku glatko, harmonično i geometrijski uredno. Ta harmonija postoji, ne samo u zvuku, nego i u obliku koji zvuk poprima. Ako bilo koji zvuk izmjerite osciloskopom, možete vidjeti da on proizvodi određeni oblik baziran na frekvenciji, amplitudi i ostalim aspektima. 

Svaki zvuk ima oblik koji mu je pridružen. Slično tome, svaki oblik ima pridruženi zvuk. 

Za primjer, kad vas gledam, mogu odrediti koji vam zvuk priliči, i na osnovi toga vam dajem ime. Kad vam izgovoreno ime odgovara, kad zvuk i oblik pristaju jedno drugom, možete od toga izvući koristi. Ta znanost se zove Nada Yoga, ili Joga zvuka. Pokriva sve što se tiče slušanja, ne samo glazbe, nego svega što postoji. 

U svemu je glazba, ako znate kako slušati. Čak i buka & galama, mogu biti glazba, ako pažljivo slušajući otklonite sve aberacije. Pažnja otvara premnoga vrata u svemiru. 

Zvukovi postojanja 

Da biste mogli otvoriti bilo koja vrata, potrebna je pažnja. Ako ste sposobni dobro na sve paziti, vrata se otvaraju zvukom koji već jeste. Koristim riječ zvuk, jer je glazba uzorak određenih zvukova. Zvuk je važan, jer zvuk vibrira, kao što život vibrira, kao što svemir vibrira. 

Moderna je znanost prihvatila to da sve što postoji, nije ništa drugo nego energija koja vibrira, oscilirajući između fizičkog oblika i nevidljive vibracije (zvuka). Izvor svega što je fizičko, je vibracija. Jogijska je znanost ovo prepoznala prije puno tisućljeća, govoreći da je čitava egzistencija zvuk, gdje je zvuk tu je i vibracija, a gdje je vibracija tu je i zvuk. 

Vibracija je općenito fizički proces, ali ljudi je mogu percipirati samo do određenog dometa frekvencija. Frekvencije koje su poviše od nama čujnog ranga zovemo ultrasoničnima, a one ispod, subsoničnima; i jedna i druga su nedostupne ljudskom uhu. Samo u određenim stanjima koja zovemo ritambhara pragna*, neki ljudi mogu postati svjesni zvukova koji su izvan normalnih frekvencija spektra. 

_________________________

* ritambhara pragna je povišeno stanje percepcije gdje netko može iskusiti vezu između zvuka i oblika. 

____

Arhitektura zvuka ljudskog sistema 

Glazba je rafiniran poredak zvukova koji već postoje u svemiru. Indijska klasična glazba se razvila iz dubokog razumijevanja ljudskog sistema. 

Svako ljudsko iskustvo - svjetlo / tama, zvuk / tišina, radost / tuga, agonija / ekstaza - se događa unutar nas. Mi smo baza, osnova našeg iskustva i sve što mi radimo, ima korijen u samoj prirodi. 

Bazirano na tom razumijevanju, Indijska klasična glazba je identificirala specifične dimenzije tijela koje odgovaraju i generiranim i primljenim zvukovima (onima koje sami stvaramo i one koje čujemo izvan nas samih).

U jogijskoj znanosti, na ljudsko tijelo se gleda kao na sistem koji ima pet slojeva: 

1. annamaya kosha, - fizičko tijelo koje je nastalo od hrane koju jedemo a koja se sastoji od pet osnovnih elemenata (zemlja, zrak, voda, vatra, eter)

2. manomaya kosha, mentalno tijelo

3. pranamaya kosha, energetsko tijelo unutar ljudskog sistema

4. vignanamaya kosha, - prelazno tijelo između fizičkoga i one dimenzije koja je izvan materije - i 

5. anandamaya kosha - posljednji sloj koji se zove blaženstvom. 

Među tih pet, pranamaya kosha je najznačajnija i sastoji se od 72 000 nada (kanali kroz koje teku životne sile ili prana) koje su raspoređeni na 114 spletova točaka unutar ljudskog sistema. Od njih 114, dvije su izvan fizičkog tijela, a 112 unutar. Od tih 112, njih četiri uglavnom spavaju. 

NJih 108 aktivnih energetskih centara ili čakri unutar fizičkog tijela, podijeljeno je između ide (jedna od tri glavna energetska kanala, locirana na lijevoj strani tijela, feminine ili intuitivna po svojoj prirodi) i pingale (jedan od tri glavna kanala lociran na desnoj strani, masculine, muška, po svojoj prirodi), 54 na lijevoj strani, 54 na desnoj. 

Slično tome, sanskrtski alfabet se sastoji od 54 zvuka. Ta 54 zvuka imaju dvije manifestacije: feminine & masculine, ukupno 108. Tih 108 zvukova čine temelj na kojem je čitav sustav klasične glazbe postavljen. 

Klasična glazba u svojoj osnovi aktivira tih 108 čakri ili energetskih centara u ljudskom tijelu, što može voditi do prirodne evolucije ljudskog bića prema višim stupnjevima svijesti. Indijska klasična glazba nikad nije bila samo puka zabava, nego sredstvo pomoću kojega individualno ljudsko biće može napredujući u evoluciji, postati univerzalno. 

Ta dimenzija, koja aktivira ljudski sistem, dozvoljavajući mu da evoluira sve do svoje posljednje stance, koristeći tih 108 zvukova, se zove Nada yoga. Ono što danas zovemo klasičnom glazbom, ima svoje korijene u opisanom procesu. 

isha. sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/5/music-and-the-geometry-of-sound  

čemu služe ruke? (11)

 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, za projekt SaveSoilSecureFuture - handprints: 

Sunflowers 

~ Rooted in soil, touching the stars 

~ Whenever you feel disoriented, look towards the East 

~ Looking up to something, Looking down to something: sun, stars, skies, soilssss 

Ova jest bila inspirirana VanGoghom, običnim momkom sa sela, koji je zabavljao ruke slikanjem i pisanjem pisama, a koji je među običnim svijetom ostao upamćen kao čudak koji je odrezao svoje vlastito uho. To je, makar, moja nastavnica umjetnosti, smatrala važnim vezati uz njegov lik i djelo. 

- Da, je, slikati, svatko to može, ali po koju cijenu... 

Bez zezanja. Možda ste vi imali bolju edukatoricu. A možda niste imali nikakvu, nego ste si to mogli biti sami, uz podršku možda kakve nijeme knjige. 

Jedne od onih koje se gledaju, jer svejedno nitko nikad ništa ne čita. Pa onda posredstvom ruka (koja lista stranice) - oko (koje vidi) - mozak (koji interpretira), dođete do zaključka da ljudi ne polude zato što se bave umjetnošću, niti je umjetnost posljedica ludila, niti izraz poremećena uma, nego prije bijeg od kaosa koji zovemo realnošću, jedina odbrana i obećanje da osim onoga što okolni svijet nudi, postoji još nešto. 

______________

Sretan svima ljetni solsticij. Prvi dan ljeta i međunarodni dan joge! 

kako se čisti aura?

Pitanje: Sadhguru, kako se aura može očistiti? Mogu li postati čist ako moja aura dođe u kontakt s tvojom? 

Odgovor: Vidite li kakvu aureolu oko mene? 

Kad očajnički želite nešto vidjeti, tada vam to vaš um i servira. 

Iako ovo možda neće biti dobro shvaćeno u modernom društvu, najpraktičnija stvar koju možete napraviti je zakoračiti na put duhovnosti (spiritualni put). Ali, nažalost, duhovnost prati glasina da je povezana s duhovima, "vidovnjaštvom". Kad počnete "viđati" stvari koje ne postoje, tad imate velik problem. 

👻👻👻

Čak i nežive stvari imaju svoje vlastite aure. Svaki objekt ima svoju auru, bilo to svjetlosno polje, ili energija koju zrači. Ako možete držati svoje tijelo, um, emocije i energiju u određenom stupnju vibracije, tad ćete imati određeno polje svjetla i energije oko sebe. Nemojte pokušavati vidjeti to, ili uspoređivati sa nečijom tuđom aurom. 

Kad se ujutro probudite, provjerite jesu li vaše tijelo, um i emocije u dobrome stanju. U rano jutro možda ne možete biti svjesni svojih energija, ali makar možete znati boli li vas tijelo ili glava. Život je pokret, smrt je tromost. Svaki dan to morate moći izmjeriti, u kojem se pravcu krećete, postajete li vižljastiji ili sporiji. 

Ako ste skloni pogrešnoj vrsti misli, tad se krećete prema inerciji. Ako ste sposobni stvoriti druge vrste misli, tad idete prema dinamici i obilju. Ako smognete održati ovaj drugi tip, tad će vam i aura biti u redu. 

Ima još nekoliko mjerljivih aspekata na koje se možete fokusirati: kako vam je tijelo, kakav vam je um, kakve emocije, kakve su energije. Puno je bolje osloniti se na ono što znate, nego pokušavati vidjeti nečiju auru. 

Mjesta i ljudi, definitivno imaju utjecaj na nas, ali bolje je potruditi se poraditi na sebi, tako da čak i ako odete do vraga, možete iz svega izaći čist. 

To je jako važno. U suprotnom, kretanje vam je jako ograničeno. Ja mogu ići bilo gdje i kamo, i opet bit u redu. I vi biste morali moći postati takvima - biti u stanju otići na najgora mjesta na svijetu, i svejedno bit ok. 

Spiritualni proces znači da ono vanjsko ne utječe ne vas, ne određuje kako se osjećate. Vi sami određujete kako ste. Eto, takvi trebate biti. 

Nikada nećete moći kontrolirati 100 % što se događa oko vas, nikada se nitko koga sretnete u životu neće ponašati točno onako kako vi to zamišljate. Zato toliko puno ljudi radije kupuje pse, da ih mogu dresirati kako oni to hoće. Ali čak i psi rade ono nešto svoje. Iako, da, uglavnom je životinje lakše istrenirati da budu poslušne. 

Pa, ako se nitko na ovom svijetu ne nađe točno, 100 postotno onakav kako vi to zamišljate, makar vi budite točno, 100-postotno takvim kako vi to zamišljate. Kad već imate tu povlasticu da možete sami odlučiti kakav ćete biti, budite onakvi kakvi to sami želite. 

Kad biste mogli tako sobom vladati, biste li radije bili blaženi ili jadni? Blaženi? E pa budite blaženi, i ne brinite o svojoj ili nečijoj auri, i sve će bit super! 

isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/5/forget-about-your-aura  

dan očeva

Da nije tako naštimano, da Dan očeva pada u nedjelju da bi se mogli s njima podružiti netrošeći dane godišnjega, ove bi godine prikladan bio petak trinaesti u junu. 

Svaka djevojčica zna tko je čudovište iz ormara, trol ispod kreveta, Freddie Kruger, maska, vuk iz Crvenkapice, iako možda ne povezuje imena sa stvarnim likom. 

Čak i u moderna vremena, ako ne i više, kad su očevi prisutniji u kući i vise pred ekranom, umjesto što su u starinskija vremena to isto činili van kuće, dakle, trolali koga god bi vidjeli ili procijenili lakom metom. 

Uglavnom zato što im majke lijepo lažu. Pretpostavljam da je to ono što popularna psihologija danas zove "živjeti u poricanju". 

Dakle tu je, pred vama je, ne skriva se. To što radi, očito ne smatra sramotnim. Možda će čak i vas pokušati uvući u svoju pravedničku borbu: ismijavanja oblika nečije glave, ili čudnog izgovora neke obične riječi, ili broja prugica na tenisicama, ili ženske koja mu je u pratnji, a onda, kad se dotakne ženskog roda, postaje stvarno okrutan. 

Ako živite u razmjerno razumnoj sredini, netko ga možda opomene, kad se dohvati nekoga tko izgleda naročito slabo, s kakvom očitom fizičkom manom ili nedostatkom, ili s liječničkom dijagnozom: 

- Pa zar ne vidiš da je jadan bolestan? Ima li išta ljudsko u tebi? 

On se onda brani donacijama koje je uplatio, ili vlastitim liječničkim kartonom: 

- Ovaj? Bolestan? A jaaaa! Ko o meni misli?! 

I zaludu vam je podsjetiti da se njemu "ovaj" ne ruga, i tko je "prvi počeo", na prepirke takvog tipa ne treba trošiti energiju, pogotovo jer se zna kako završe. Šakama, Šamarima. Pesnicama. Laktima i koljenima. Nogama. Kad ste već na podu. 

Sutradan, mama obilazi apoteke u potrazi za nekom specijalnom kremom za herpes koji joj se opet pojavio na oku ili na usni, ili obloge za nešto što joj je izbacilo po rukama i vratu. Nekad se on ponudi da će otić u doktorice, samo neka mu ona točno kaže kako se zove lijek i koja ga tvrtka proizvodi. 

Onda vam mama objasni kako je tata pažljiv i dobar: 

- Tata naš. 

Do tada ste naučili šutjeti. I ne vjerovati vlastitim očima. 

Vi ste čuli, na svoje uši, da se neki muški glas svađa s nekom prljavom droljom, kurvom jebenom, koja se odnekud pojavi ali nitko ne zna tko je:

- Ništa ti ne valja, stalno bi nešto, stalno ti fali, kurac ti je u glavi, to tebi fali, na nažderi se

Ali to je trol. To je demon koji se pojavi pa nestane. On živi u našoj kući, ali ne živi s nama.  

Netko ga je jednom možda i vidio, ali nikada nitko nije povjerovao u to. 

_______________

Svatko će prije povjerovati da su nestašna djeca porazbijala stvari (u igri), da su nevidljive čestice u zraku uzrok oteklina i crvenila po koži, gušenja u prsima, a izdajničko sunce da je krivo što vam se tu i tamo bez razloga zasuze oči. 

Ili još bolje: sve je to zbog onog najmanjeg bolesnog djeteta, uvijek s njome nešto! Mentalne bolesti su zarazne!! 

alergija na život

Novija znanstvena istraživanja ukazuju na to da bi uzrok alergijskih reakcija koje su se dosad povezivale sa vremenskim prilikama, te izloženosti određenim atmosferskim ili biološkim agensima, što se nerijetko ispoljavalo fizičkim promjenama na tkivu čovjeka u vidu osipa ili otoka te crvenila kože, curenja iz nosa ili gubitka daha, mogle biti ono što su naši pretci nazivali "vražjim pečatima". 

Priroda vas kažnjava što niste bili dobri. 

Samo se čeka kad će netko ustvrditi slično.

###

Ako je unutra, kako je i vani, onda je vani, kako je unutra. 

Tko je dakle kažnjen? Ako nas sve jednako boli.

Zašto tražiti krivce, i još problema, umjesto rješenja?

Ako ne znaš što ćeš, ne radi ništa. Svaki potez uzrokuje još više štete.

Budi mirno. Govorim ti, kao životinji koja jesi.

Nisi ti bog!

što je intuicija?

Pitanje: Možete li molim objasniti, što je to intuicija? Ima li veze sa spiritualnošću? 

Odgovor: Što je intuicija? Sve što ljudsko biće radi, događa se zbog informacija koje je on ili ona prikupio. Informacija nije nešto što ste pročitali iz knjige ili iz novina. Naših pet osjetila konstantno skuplja informacije, preko vida, sluha, mirisa, okusa i dodira. A to se događa čak i dok spavamo. Rađeni su znanstveni eksperimenti sa osobama u dubokom snu: izgovarane su, dok su bili u tom stanju, rečenice na jeziku koje u stvarnosti ne razumiju. Unatoč tome, kasnije su pod hipnozom mogli ponoviti te rečenice točno onako kako su im bile rečene. Iako nisu bili svjesni, sve je ostalo zapisano u njihovoj memoriji, kao da je snimljeno. 

Postoji, tako ogromna količina informacija kojih nismo niti svjesni. Pogledajte samo na činjenicu da možete hodati. Hodanje je tako jednostavna stvar. Ali ako idete analizirati sam proces; što je sve potrebno učiniti da biste mogli stajati i hodati na dvije noge, to je iznimno kompliciran proces. Kako se težina prebacuje, što se dešava sa mišićnim tkivom i uopće kako sve utječe na čitavo tijelo, teško je riječima i objasniti. Ako bi pokušavali sve to logički objasniti i razumjeti, sigurno biste prije poludjeli, nego prohodali. Ne biste shvatili čak ni ako biste studirali samo hodanje čitav život. Eto, toliko je to komplicirano, ali ipak, svi mi hodamo. Mi to radimo intuitivno, ne intelektualno. 

Još bolja analogija je vožnja. Kad ste prvi put učili voziti auto, okrenuli biste ključ, zatim pritisnuli kvačilo, zatim prva brzina, onda polako opuštate kvačilo, ali vražja stvar bi samo poskočila i ugasila se, nema veze koliko puta ponavljali i pokušavali. Ali sada vozite već desetak godina, i dok vozite, istovremeno koristite i mobitel, i sve to bez problema! Ali čak i nakon tih deset godina, ako sjednete i počnete misliti "Što ću sad napraviti? prvo ključ, pa kumplug, pa prva, pa kuplung..." opet ste na početku, ne znate ništa. 

Intuicija vs Logika 

Kad radite na način intelekta, morate proći deset koraka za svaku malu stvar koju želite napraviti. Umjesto da prolazite svaki put svih deset koraka, istim redoslijedom, vi skočite odmah na zadnji, pa mislite da je to intuicija. 

Intuicija nije drugačija dimenzija percepcije, samo je drugačija dimenzija računanja. Računate brže, ali radite s istim informacijama. Ako postanete više intuitivni, samo koristite ono što već imate i znate, na malo brži način. Za usporedbu; prešli ste s običnog telefona na pametni telefon, s pametnog telefona na iPad, ali nema novijih otkrića. Samo učimo kako istu stvar koristiti bolje. Isto je sa mozgom, kad postanete intuitivni. Koristite ga bolje, ali ne znate ništa više nego što ste već znali. 

Intuicija i spiritualnost (duhovnost)

Ako želite zakoračiti u drugu dimenziju, tada je potrebno poboljšati percepciju. Opažati više nego što možete unutar sadašnjih ograničenja. To je spiritualnost - poboljšanje opažanja. 

U biti, biti spiritualan znači otići izvan materijalnog, fizičkoga. Ako dimenzija koja je izvan fizičke postane živa realnost za vas, tada ste spiritualan. 

Kad kažem fizička dimenzija, tad ne mislim samo na tijelo i um. Sve što možete opaziti preko svojih pet osjetila, je fizičko po prirodi. Ako prekoračite to, ili ako vaša percepcija prekorači ograničenja pet osjetila, tada ste spiritualan. 

Intuicija vs Predosjećaj (gut feeling) 

Pitanje: Koliku važnost bismo trebali dati predosjećaju i je li predosjećaj isto što i intuicija? 

Odgovor: Postoji nešto što zovemo predosjećajem (gut feeling), i postoji nešto što se zove "usrati se od straha" (being shit scared). Kad ljudi ne znaju što im se događa, neke se stvari pokrenu u njihovim crijevima. Nemojte to miješati sa nekom vrstom intuicije ili nekom vrstom uvida u život. Strah je to što vrlo veliki broj ljudi smatra predosjećajem, nemojte miješati jedno s drugim. 

Ponekad intuicija može biti vrlo zbunjujuća. Često ljudi kažu, "Oh, imam takav predosjećaj.", pogotovo na kladionicama. Devedeset posto puta pogriješe, ali i dalje imaju svoje predosjećaje, jer im je jedanput možda bilo upalilo. Jednom je upalilo, deset puta nije, ali oni i dalje računaju na taj jedan put kad će opet upaliti. Ukratko, slučajno se mnoge stvari dogode. 

Intuicija "jednom možda" je vrlo opasna stvar, jer ne odlučujete sami kad je nešto sto posto da, a kad ne: samo se jako uznemirite. Vaš logičan um kaže jedno, a mislite da vam intuicija govori drugo. A da biste donijeli odluku trebate biti sto posto sigurni. Tad je bolje držati se samo logike. Čak ako traje dulje, makar vas odvede nekamo. Intuicija vas zbunjuje, i na kraju ne napravite ništa. Ima jako puno ljudi koji konstantno donose loše odluke u životu, jer vjeruju da imaju intuiciju. Ako imate iti jedan posto sumnje pri donošenju neke odluke, tad je bolje koristiti logičan um, koliko god da je on ograničen, ipak je pouzdan. Logiku možete provjeravati, intuiciju ne možete. 

Mogu li se proizvesti strojevi koji su intuitivni? 

Pitanje: Stručnjaci kažu da je ljudska intuicija u biti biokemijski odgovor našeg tijela. Da je poput naslijeđenog i ugrađenog biokemijskog algoritma. Ako je to tako, može li umjetna inteligencija imati (rekreirati, ponovno stvoriti) ljudske emocije? Ima li ljudska inteligencija išta s biokemijskom aktivnosti koja se događa u našem sistemu? 

Odgovor: Naravno. Poznato je da naša mentalna stabilnost ili nestabilnost, jasnoća ili nejasnoća, bistrina uma, imaju kemijsku podlogu. Čak to da li smo sretni ili nesretni, veseli ili tužni, radosni ili jadni, ima kemijsku podlogu. Dok sada ovdje sjedimo, hoće li to iskustvo biti lijepo ili ružno, stvar je inteligencije, ali isto tako i kemije. Jedno nije različito od drugog. 

Ljudi me često pitaju "Sadhguru, kako to da ti možeš raditi toliko različitih stvari a da ne poludiš?", odgovorim im da je to zato što ja mogu misliti čitavim tijelom, a vi samo mozgom. 

Potpuno je pogrešno razmišljati o inteligenciji samo kao o misli. Misao je samo jedan maleni izraz inteligencije. To je prevara koju su izmislila moderna društva, jer je obrazovni sustav, stvorio takve ljude koji vjeruju da je misao jedini oblik inteligencije. Kad je misao jedini oblik inteligencije, prirodno je misliti da je prikupljanje podataka, analiza podataka i prezentiranje tih istih podataka u skladu s tim vašim analizama, da je to inteligencija. To je proces, koji svaki stroj može napraviti. Sada napokon polako počinjete shvaćati da svaku misao, ma kako da je kompleksnom i fenomenalnom vi smatrali, običan stroj može obraditi puno brže, bolje i lakše. 

Djeca uglavnom smatraju matematiku najtežim predmetom, a kad tamo, običan kalkulator može računati brže i točnije od njihovog učitelja. Kompjuter može računati bolje od bilo kojeg matematičara. Očito da ono što se smatra jako teškim intelektualnim procesom, strojevi procesiraju daleko lakše, bolje i brže, nego što mi možemo i zamisliti. 

Ljudi će reći da je matematika jedna stvar, a književnost i umjetnost i glazba, sasvim druga. Nije to tako. Stvar je samo u tome, što matematika radi s brojevima, pa ne izgleda jako ljudski. Čak književnost i glazba, koje se smatraju izljevima ljudske duše i srca, mogu biti stvoreni strojno. Vrlo skoro će se dogoditi da će strojevi stvarati takvu umjetnost da nećemo moći razlikovati koja je koja, a strojna će vjerojatno biti bolja. 

Intuicija je zapravo računanje na takav način, da ne morate svaki put ponavljati baš sve logičke korake. Definitivno je razumniji način korištenja inteligencije. Kad biste svaki put prolazili svaki logički korak, za svaku malu stvar koju namjeravate napraviti, ubrzo bi poludjeli. Što mislite zašto su ljudi sve više pod stresom? Onog trena kad ste postali obrazovanim, počeli ste razmišljati logično o svakom aspektu života. Pokušavate nadograditi svoj život logično, a on se ne nadograđuje. Ništa nije pošlo krivim putem. Sunce je izašlo, kisika ima dovoljno, pojeli ste svoj doručak, ali ste pod stresom. To je zato što pokušavate nadodati nešto, a zapravo nešto trebate preskočiti. 

Znači, intuicija je računanje koje preskače logične korake, ali stiže do istog odgovora, a to je definitivno pametniji način življenja. 

Je li intuicija samo biokemijski algoritam? Da, jest. Pod pojmom, biokemijski algoritam, mislimo na konstantni tok, koji je s jedne je strane određen našim genima, kulturom, i vanjskim utjecajima, ali ako ste svjesni, možete ga namjestiti na drugačiji način. To je mehanizam. Pitanje je samo, je li taj mehanizam vođen svjesno ili ne. 

Ljudi posjeduju intelekt, to je intuitivna dimenzija, i onaj dublji nivo inteligencije, koji je sam temelj na kojem sve počiva. Ta inteligencija koja stvara, koja je izvor svega stvorenoga, je ugrađena u svakoga od nas. Pitanje je samo, u kojoj je mjeri nam je dostupna. 

Svatko od nas ima ruke, ali ne mogu svi koristiti ruke na jednak način. Rukometaš ih koristi na jedan način, pisac na drugi, umjetnik na treći, jogi na četvrti. A naš se biokemijski algoritam mijenja, ovisno o tome kako i što radimo. 

Kako razviti intuiciju? 

Ljudi idu u na/pogađanja i govore da je to intuicija. Ako želite razviti intuiciju, prva stvar koju morate naučiti je da samo sjedite mirno, potpuno budni i da ne mislite ni o čemu. Jednom me netko pitao "Sadhguru, kad voziš, o čemu razmišljaš" Odgovorio sam da ne razmišljam ni o čemu. Jednostavno vozim. Ako ste budni, pažljivi, bez ikakvih predrasuda, samo pažnja, ne misli, samo pažnja, tad ćete prirodno postati intuitivan. 

Mnogi ljudi imaju vrlo intuitivne fleš bekove. Svi oni imaju intuiciju, nakon što se čitava stvar završi. Takva intuicija ne služi ničemu. Samo će oštetiti vaše logičko razmišljanje. Ako krenete rješavati kompleksnost života kroz logičan proces, neizbježno je da ćete sludjeti. Većina ljudi to niti ne pokušava. Njihova je logika, napravi par koraka, pa ćemo vidjet što ćemo dalje. Zašto je ovaj list zelen, a onaj tamo postaje žut - ako se povedete za logikom, mali je milijun koraka. Definitivno biste poludjeli. 

Ali ako ste to samo opazili, i ne dodavali nikakve misli tome, tada ćete iskustveno znati što se dogodilo, jer ste to upili u sebe. Tolika je moć ljudske percepcije. Ako posvetite određenu pažnju, prirodno ćete postati svjesniji. Ako postanete svjestan, tad ste vi taj koji će moći postaviti biokemijski algoritam u svoj sistem. Udesit ćete ga tako da vama ide u prilog, i da bude na dobrobit svemu što vas okružuje. Dakle, ne radi se samo o razvoju intuicije. Ako znate kako urediti svoj biokemijski sistem, tada možete utjecati na sve živo oko sebe. 

Pažnja! 

Obično su otrovnice, poput kobre, vrlo osjetljive na to kakva vam je biokemija. Sposobne su znati što se na toj razini dešava unutar vas, samo zato što su - pažljive. A pažljive se zato što im je preživljavanje stalno u pitanju. Nama preživljavanje nije upitno, na neki je način zagarantirano, tako da je pažnja na niskim granama, a razmišljanje na visokima. 

Ono što trebamo je, dakle, pažnja. Ljudska je pažnja takva da može otvoriti svaka vrata u svemiru. Ali pažnja treba bit bez osuđivanja i prosuđivanja. To znači da ne biste smjeli suditi sve na što naiđete iz pozicije osobe koja ima samo ograničen pristup podacima koji sada imate. A kako postajete sve više i više svjesni, pristup podacima je bolji, podataka je više, i uskoro ste vi taj koji sređuje biokemijske algoritme. A to znači da vi određujete prirodu iskustva, hoće li nešto biti ugodno ili ne. Možemo li napraviti takve strojeve? Definitivno da, možemo. 

Kao što možemo stvoriti strojeve koji računaju, pišu priče i skladaju glazbu, tako možemo stvoriti i one koje su po prirodi intuitivni. Već sad se neke marke smartfona reklamiraju kao više intuitivne od nekih drugih. Prije nego što vi sami znate što želite gledati, iskoči vam na ekranu i kaže da je to to što želite. Jer vas je skužio na osnovi prijašnje upotrebe. Do neke granice. Na isti način na koji vi možete skužiti neke ljude, tako vaš smartfon kuži vas. Možda vas zna bolje, nego što vi sebe znate. On sam se nije realizirao, ali vas je skontao.

Na ovo bi trebali gledati dublje i drugačije, a ne samo kao na razgovore o intuiciji i emocijama. Treba to gledati kao na životni proces, jer je životni proces takav da nema odvajanja između inteligencije, intuicije, misli, kucanja srca, funkcije jetre, bubrega, slezene ili mozga. Sve je to spojeno, bez šavova. Samo to shvatiti je vrlo važno i najvažnije, jedino tako ćete moći iskusiti život u potpunosti. Tad ćete otkriti da ste ostali bez riječi, jer ne postoji riječ koja može opisati taj fenomen. Riječi dolaze zato što sad možete vidjeti samo malene komadiće koje prepoznajete iz tuđih opisivanja, dočim samo gledate kroz ključanicu ljudskog intelekta. Kad nema riječi, tad nema zaključaka. Kad nema zaključaka, nema kraja, nema smrti. A to je put oslobođenja. 

Strojevi mogu postati sve što vi sad jeste i mogu raditi sve, čak i bolje nego što vi možete. Jedino što ne mogu, to je da ne mogu postati svjesne. Neki će reći da će oni ugraditi svijest u mašine. To se neće dogoditi. Ono što zovemo sviješću, je bit života. To je ta neopisiva sila zbog koje se sve događa. Toga ne može biti u mašini. 

Jogijska vježba za razvoj intuicije 

Jednostavna jogijska vježba koja poboljšava i logiku i intuiciju je Isha Kriya. 

Ja sam vrlo logičan, ali ne radim sve logično, nego intuitivno. Zato što ne idem kroz svaku aktivnost preko logike, nego stižem do njih intuitivno, zato se sve događa bezbolno. Jednostavno se događa. 

Intuicija neće raditi bez podataka. Definitivno su vam potrebni podatci, ali ne i kalkuliranje. 

Podatci se neprestano prikupljaju preko pet osjetila, a ako ste stalno u stanju pristupiti im, ako zadržite u sebi određen stupanj jasnoće, tada možete do tih podataka doći kad god vam zatrebaju. 

Ako ćete raditi ovu vježbu, um će vam se jednostavno osloboditi. Toliko će se osloboditi da sve što ste ikada omirisali, okusili, čuli ili vidjeli, još postoji tamo. Ne morate se truditi oko prisjećanja, jednostavno će biti tamo. A vi to možete oživjeti.

Memorija nema veze s uspomenama. Memorija je vaša sposobnost da povratite podatak koji vam je potreban u danom trenutku. 

 isha.sadhguru.org/en/wisdom/article/what-is-intuition