bubamara

Povodom svjetskog dana djeteta:

nevjerojatno sto sve mozak sprema i spusta, i sto sve dize u najnenadanijem trenutku. U ovom slucaju ne mogu reci da su trigeri radosna lica nepoznate djece niti crtezi kojima ce razveseliti majke, ali bas o tome cu vam za tren pricati, naime, kad sam imala tri, cetiri ili pet godina, bila sam cudo od djeteta!

Moja se mati, preda mnom, sve sam jasno mogla cuti i pospremiti u dugorocno, hvalisala kako ja krasno crtam. Navodila je detalje, galebove pod oblacima, pa jednog usamljenog na grebenu, pa jesenje lisce i plodove prirode, crvenu bubamaru na zelenom listu spremnu za let...

Od tog momenta pa do sljedeceg kojeg cu vam reci, raspolozeni lijecnik me je zvao malom marom.

- A je li - rekao je - mamica kaze da si nacrtala krasnu bubamaru, sa svim tockicama...

Culo se u glasu da mi se smijesi, nikako nije bio ljut na mene (jer kao to vidim i mogu, a sto mi on pokazuje ne vidim i ne prepoznam), ali osjetila jesam sram.

- Koliko tockica ima bubamara?

Sutjela sam.

- Da pitamo mamu?

Sutjela je.

Kad smo stigle doma, bila je ljuta. Nisam znala zasto. Osim da sam ja za nesto kriva.

Cetrdeset (ili vise) godina kasnije, s istom lakocom prebacuje krivnju na svoju unucicu:

- tepih je bio cist dok mala nije dosla,
- mravi ne bi bilo da ih mala ne unosi,
- masina se pokvarila tocno onog dana kad su joj doveli malu...

"Kako ona s onim prsticima, tap-tap-tap - odeee!"

Ne moze se covjek ni naljutit na nju.
Al zato ona moze.

Malena je, na srecu, otkrila da je smartphone zanimljivilji od svega sto ce ikada vidjeti i cuti u "stvarnom svijetu", a ljutnja, sram i krivnja ionako jedu druge ljude.