i heart ice-cream

Ne znam je li to tako zakonom nekim propisano, da svaki od tih takozvanih alternativaca mora imati uza se bar jednog diplomiranog liječnika sa nekog od naših fakulteta, radi sigurnosti ili provjere. 

Ali recimo da se radi o znatiželjnicima, ili dobročiniteljima, vječnim učenicima koji su shvatili da se može učinkovitije od onoga što sami rade, jer uvijek je jedan takav bio prisutan kad god bi me majka vodila na nekakvo čudesno iscjeljenje. 

Kao dijete, tih se nisam plašila, kao što sam se plašila ovih po bijelim bolnicama, a kao odrasla počinjem shvaćati zašto: nisu koristili svoju moć da mi naude. Nisu tražili da se svlačim i stojim smrznuta u očekivanju neke nenadane oštre boli. Nisu me dodirivali, čak nisu mene ni gledali, gledali bi učitelja, što on radi i kako se ponaša. A on je sa svima bio ljubazan, čak i onda kad ne bi ništa govorio. Pogotovo onda. 

*** 

Na nedavnom okupljanju, je bila svjedočila jedna mlada liječnica, koja je isticala kao da je baš to jako važno, da je došla k ajurvedskom liječniku, zbog svoje djevojčice. U moje doba, zvali su ih hipersenzibilnima, ona je rekla "Taša je osoba s autizmom", "oboljenjem iz spektra". Majka za dijete. Njeno rođeno. 

A onda se našlo da nju srce boli i to jako mjerljivo, aparati su pokazali, bila je kod najvećih i najboljih stručnjaka koje joj je ikad itko preporučio, a ona je iz te branše, dakle, možete si zamisliti. 

I ništa joj nije pomoglo, i kad je već bila digla ruke od same sebe, naš je iscjelitelj primijetio, a da mu ona sama nije ništa spominjala, da joj srce krvari za sladoledom, i neka si ne uskraćuje ništa. 

I sad ona nama sva oduševljena prepričava, najprije kako je on to uopće znao, da ona ima problema sa srcem, fizičkim srcem, da se liječi, ona da ima ozbiljnih zdravstvenih problema, a onda kako se je ustručavala to priznati svojem kardiologu da je nakon te terapije, seanse, razgovora s alternativcem, čudesno izliječena. 

- Osjetila sam takvu toplinu kako mi struji kroz čitavo tijelo, i nalazi su bili u redu. Ja sam znala da je to vaša milost, ali nisam znala kako da to prenesem drugima, pa sam šutjela. 

Kardiolog je bio zadovoljan i rekao neka samo nastavim s uobičajenom terapijom, jer očito je pogodio, ali ja znam da nije stvar u tome, i neću odustati od sladoleda. Ja volim sladoled i neću si uskraćivati i tu ljubav. 

Naš iscjelitelj ju je u tom trenutku pitao za malenu kći, ali ona nije bila dobro čula, ili razumjela i nastavila je u tonu kao da je ona mala djevojčica kojoj je jednom bilo zabranjeno jesti puno sladoleda pa je kroz smijeh rekla da je u jednom dahu pojela cijelo veliko pakiranje od kila, a on ju je ponovo pitao za Tašu, kako je ona: 

- Tko? ah, Taša, hvala na pitanju, dobra je, obasipamo je svi svom ljubavlju koju imamo. 

Pa jeste li i njoj dali žlicu, ili liz, htjela sam pitati, ali nisam bila ja ta koja je u poziciji da se razgovara. 

Doktor se nasmijao i ponovo pitao za Tašu, a ona ponovo ponovila da je okružena svom ljubavlju svijeta. 

Ne pretpostavljam, nego sam sigurna da je moja mama u istom tonu dolazila i odlazila kod svih tih doktora spasitelja, nikad ne naučivši ništa, tako da vjerujem, ne, ne vjerujem nego sam sigurna da ima još nade za Tašu. Da će ona shvatiti što joj se događa, nadam se prije nego kasnije. Da smo svi povezani. Da nije ona ta koja je bolesna, nego ta koja pravilno reagira. Da nije ona ta koja je u poricanju, nego ta koja pokazuje problem najjasnije i najglasnije što može na jedini način na koji se to može. I da joj je mama najveća prepreka. Dok ne prekorači nju, nema ni njoj prelaska u ozdravljenje. 

To su te energetske blokade, blokovi, kako ih zovu, sa svojim imenima i brojevima i oblicima. Dok se ne očiste u glavi, dok ne shvate da su ljudi oko njih jednako živi, i vjerojatno življi nego što su sami sposobni priznati, nema nam ni prvima ni drugima nikakvog pokreta. 

Gdje je prije bila sirova snaga, otac obitelji, koji bi jednim zamahom pesnice prouzročio fizičku smrt namjerno ili slučajno, bilo čega što mu se ne dopada ili čega se boji, sad je tobožnji razum i tobožnja emocija. 

- Samo vas molim, - obratio se liječnik nama koji smo slušali, - nemojte sad uzimati da je kilo sladoleda lijek za srčane bolesti, ovo je bio individualni, a ne univerzalan recept za sve jednako. Ako imate kardiovaskularnih problema idite svom kardiologu, ovo je bilo nešto drugo. 

Zatim se zahvalio toj mladoj liječnici, rekavši da prenese njegov pozdrav Taši, i neka je dobro čuva. 

Mama kćer ili kći mamu, ostalo je nedorečeno, ali mogu se sjetiti da je bilo baš sve isto tako i kad sam sama bila Tašinih godina. 

Došli su zbog mene, jako zabrinuti, a do kraja priče su na me i zaboravili. 

Znate kako narod kaže, zdrav je samo onaj koji nije nikad bio u bolnici, koga doktor nije pregledao, eto tako te mame dolaze, kao zdrave, a onda kao slučajno i one obole. Pa umjesto da makar budu zahvalne na pažnji koju primaju, i da šute, one sve isprevrnu na svijetu razumljivo. Sve obrnuto od istine, od onog što se stvarno zbilo. 

Čudesno ozdravljenje. 

***

Sjećam se, sjedile bi skupa u toj prostoriji, ordinaciji ne znam kako se pravilno zove, ured, ambulanta, i doktor bi nam objema pokazao vježbe za oči koje trebam radit, ali kad bih doma ja sama pokušala ili ispričat ili pokazat što se dogodilo, ona ne bi bila dovoljno prisutna da potvrdi, dakle, gdje je ona bila? 

Kad bi sama započela sa vježbama za oči, kažnjavala me, i to vrlo okrutno, i fizički i ismijavanjima i svime što uz to ide, pokazivanjem susjedima, maltene kao majmuna ili nešto u tom pravcu, gle kako koluta očima: 

- Šta trljaš stalno. I to još tim rukama!! 

Čudo je da sam još živa. To je čudo. 

***

A Isus mu reče kad se vrati u selo, neka nikom ne govori. A ovaj uze svoj štap, te ga je otad slijedio. 

 

ajurveda se ne bavi bolešću

Kako moderna medicina sve više napreduje, tako i ajurveda doživljava svoj veliki povratak. Jesu li ova dva u konfliktu ili ipak mogu surađivati, pitanje je koje su studenti uputili Sadhguruu na zadnjem okupljanju, 1. srpnja 2026.  

Odgovor: Moderna medicina je vrlo kodificirana, potpuno šifrirana, zasnovana je na dokazima, i uglavnom se oslanja na farmaceutsku industriju. Orijentirana je na simptome. Kad nema simptoma, kada pacijent ne osjeća bol i kad nema vanjskih znakova bolesti, ali svejedno zdravstveno propada, alopatski sistem nema nikakav način da bi to znao. Mnogi ljudi umiru bez ikakvih znakova bolesti, jer alopatski sistem tretira samo ono što se može vidjeti i promatrati. 

Ajurveda se ne bavi bolešću, nego zdravljem. Ne liječi, nego poboljšava ljudski život. 

Riječ ayur znači život ili životni vijek. 

Pitanje koje ayurveda rješava je: koliko dugo može ljudski sistem trajati i kako osigurati da taj život bude proživljen u potpunosti. 

Istočnjačke civilizacije ne poznaju termine poput dobra smrt ili loša smrt. Mi ovdje imamo samo akala mrityu i sakala mrityu, prijevremena smrt i prirodna smrt (ona smrt koja dođe u svoje vrijeme, i ona koja nije na vrijeme, pretpostavljam da bi se tu ubrojila i ona koja kasni, iscrpljujuće i dugotrajno liječenje koje ne donosi olakšanje, op.b.) a to se ne mjeri samo kronološki. 

Kad je nekome samo 30 ili 40 godina, ali unutar sebe osjeća da je proživio svoj život u potpunosti, da je ispunjena njegova životna svrha, da se dogodilo sve što se trebalo dogoditi, i ako sljedećeg dana umre, to je sakala mrityu, a ne akala mrityu. Ne broje su tu godine. Gleda se samo da li je taj život ispunio svoju svrhu, došao do svog vrhunca, je li dovoljno zreo da napokon padne sa stabla. (kao list ili kao jabuka na nečiju glavu, op.b. :) 

Ovdje imamo dva temeljno različita načina gledanja na život. 

Čak kod dijagnosticiranja, alopatska se medicina počinje okretati neočekivanim izvorima, na primjer koristi pse da njuhom detektiraju rak u ranoj fazi. 

Ajurvedska tradicija je zasnovana na potpuno drugačijoj vrsti osjetljivosti, koristi se ljudskim osjetilima. 

Ajurvedski vaidyas, mudraci, nisu obični praktičari, praktikanti sa četiri ili pet godina studiranja na fakultetu iza sebe. 

Oni žive taj sistem od ranog djetinjstva, to je jedino što oni rade. Preko osjeta, dodira, pulsa, mogu razumjeti što se događa unutar nečijega tijela prije nego što se simptomi uopće pojave. 

Slušajući puls, vaidya može znati koju bolest netko može razviti za 10 do 15 godina. 

U jogi je takva percepcija uobičajena. 

Alopatski sistem sada polako kreće u sličnome smjeru preko obiteljskih anamneza, analizirajući genetske inklinacije da bi predvidio koja stanja neka osoba može razviti u sljedećih 20 do 25 godina. 

Ova dva sistema nikada ne bi smjela biti konkurencija jedan drugome, ne bi se smjela takmičiti između sebe. Razmišljati o njima kao o rivalima, je slično razmišljanju da su muškarci i žene rivali. Oni se nadopunjavaju. Kad se dobro snađu i prilagode jedno drugome, događaju se dobre stvari. 

Danas, ljudi uglavnom čekaju da se ozbiljno razbole prije nego što zatraže liječenje, i u tom smislu, alopatska je medicina u prednosti. To je kao na formuli jedan, u par sekundi gume se promijene, naprave se prilagodbe i auto je opet na stazi. 

Ajurveda traži da se posvetite svojem zdravlju. 

U modernim vremenima, potrebno je kombinirati ajurvedu s alopatskom medicinom. Kompeticija između ta dva ne bi bila zdrava. 

Ključno pitanje za ajurvedu danas je proizvodnja ajurvedskih lijekova, koji se prave od živih materijala: list koji se ubere u šest sati ujutro ima drugačija svojstva od onog koji je ubran u devet, u podne ili uvečer. Kada se bere, kako se sprema, kako je tretiran, čak tko time upravlja, sve to nešto znači, budući da živi materijali reagiraju na uvjete oko sebe.

Kada se prakticira od strane onih koji to zaista žive i razumiju i pažljivo postupaju, tada lijek djeluje na načine koji se čine čudesnima. 

Ali kad se ajurvedski lijekovi proizvode na gomile, kao na traci, tad su i rezultati nedosljedni. Svatko tko da ih proizvodi iskreno priznaje da učinkovitost može varirati čak do 80 posto, sve to ovisi o sezoni, o vremenu, tko je brao, kako se skladišti, sve je bitno. 

Za razliku od alopatske medicine koja varira za 1 do 3 posto. Samo zbog te velike razlike u postotku učinkovitosti lijeka, ajurveda se smatra nepouzdanom. Međutim to nije istina, istina je da ona ne može bit svedena na industrijsku masovnu proizvodnju. 

Ajurveda niti ne bi smjela krenuti putem masovne proizvodnje. 

Ako želimo da ajurveda uspije, svaki bi grad trebao imati poseban ajurvedski vrt sa lokalnim, organski uzgajanim biljem, uz mogućnost pružanja liječničke usluge. 

Puno je toga što bi alopatski doktori mogli naučiti iz ajurvedskog sistema. A također bi ajurveda mogla učiti od alopatskog sistema na polju poboljšanja učinkovitosti. 

Po mome mišljenju, diplomac alopatske medicine bi trebao provesti najmanje jednu godinu učeći ajurvedu, a ajurvedski studenti bi trebali provesti najmanje jednu godinu studirajući alopatsko dijagnosticiranje. To bi bio baš lijep napredak. 

Izvor: 

Forest Flower, srpanj, 2026. 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2026/7/ayurveda-was-never-about-disease

šta je rak prema lepri!

Smiješna mi bude ova panika koja se stvorila zbog takozvanih sljedbenika joge i ajurvede među pripadnicima ovdašnjega klera i naravno njihovih sljedbenika. Dojam je da misle da im ovi crni stranci žele preoteti kruh iz gladnih usta, a ljudi idu k njima samo zato što olakšanje ni ozdravljenje, ne nalaze u regularnom zdravstvenom sustavu. 

Oni kano misle da se radi o nadriliječništvu, koje bi bilo u rangu s čudesnim ozdravljenjima o kojima su čitali u pričama o kristu, i sve su u očekivanju da neki od njih na isti način, dodirom izliječi gubavce, a kamoli rak, šta je rak prema lepri. 

Pa se žure s pričama o teško oboljelima koje jedino krunica spašava, dok u isto vrijeme gube kosu zbog kemoterapija od kojih se ne odustaje, unatoč. 

U tom duhu, nije krist iz biblije izvodio nikakva čudesa koja bi se kao čuda mogla prikazati i nama današnjima, koji zahvaljujući multi medijima, preko kojih su svima sve informacije dostupne, možemo tvrditi da znamo puno više od ljudi iz prošlosti, običnih ljudi, pa nam se, radi tog razloga, ne mogu baš svačija muda prodat pod bubrege. 

Slijepi progledaju, gluhi čuju, a mrtvi ustaju iz postelja. Gladni bivaju nahranjeni a gubavi očišćeni. Zli se duhovi pokoravaju molitvama, dok neke od njih ipak treba tjerat štapom, i to kakvim, onim kojim je netom nešto napisano na pijesku. 

Kako netko može znati da je slijepi progledao ako mu do tad nije vjerovao niti da je slijep. Ili da odjedanput sad sve čuje dobro, a prije da je bio i glup i mutav. Onaj kojeg su unijeli na nosilima, vratio se doma na svojim nogama, a čitavo mnoštvo svijeta koje se nije moglo sa drugima odjedanput prihvaćeno. Promjena percepcije, ili bi tko rekao, masovna hipnoza. Moguće, ali onakva nakon koje se netko i prenuo iza sna. 

Vođena meditacija? 

Molitva za mir. 

Eto, tako i ovdje, nečiji dodir vas može izliječiti, jednako kao što sigurno postoje i takvi koje je pametnije izbjeći. 

Netko će posvjedočiti da samo prisutnost neke osobe ili zvijeri čini razliku u ambijentu. Netko sve prihvaća, a netko ostaje neprihvaćen. Mislim da je u tome stvar. 

Pratim pomalo kako svako malo iskrsne neki katolički svećenik koji samom sebi umišlja da je mistik i karizmatik, kojem su već prilazili razni ljudi, uglavnom žene s djecom, da bi se samo dotakli njegova habita. I onda on, poput isusa u onoj prispodobi, osjeti kako iz njega izlazi snaga. 

S jedne strane razumijem da dobar pastir nastoji držati svoje stado na okupu, ali među praznovjernima priličan je broj vrlo agresivnih, u tom je velik problem. 

S druge strane me veseli što to nije službeni stav crkve, a to znači da nisam zastranila u vjeri svojih predaka. Eto vam odgovora zašto oni teoretičari koji se vrijeđaju ako ih nazovete tim imenom, napadaju Vatikan. Njima je do borbe, a ovi stalno pozivaju na prihvaćanje i na mir. 

Ajurveda je vrlo praktična i vrlo učinkovita. Da nije bilo tih dobrih i strpljivih ljudi, ponovit ću i sto puta ako bude trebalo, ja sada ne bih bila živa, i tako to mislim na svim razinama. Ako bi ovo, po prirodi slabo tijelo i izdržalo, sigurno bi mi bili uzeli i um i sposobnost rasuđivanja, pa onda i sve ostalo. I ovi vjerni, i ovi znanstveno podržani. Kano da je to ista sekta, razlika je u nijansama. 

Još i sad ne znam kako to dobro objasniti nekom tko sebe gleda kao gotov proizvod i pod zdravljem misli konzervaciju, očuvanje trenutnoga stanja. Samo da ne bude bilo gore! 

- Postoje propisi i postoje pravila i ako što odstupa treba to vratiti na liniju, u suprotnom, bolesni ste, nema veze što je normalno da srce ubrza ako ste pod naporom ili stresom, ako ste tren prije trčali ili plesali ili čistili kokošinjac. 

Ako se bojite tišine, čut ćete kucanje vlastitoga srca, čut ćete kako krv tutnji u ušima, čak kako poigravaju mišići na nogama, ali tijelo je živo. Pokreće se i diše čak i onda kad mozak to ne registrira. On tu nije u komandi, to vam vaše tijelo poručuje. 

A sad ste u tišini sa sobom i bolje vam je da slušate dobro. 

Tijelo je pametnije od glave onoliko puta koliko je od nje veće, čak ako je glava od tijela tvrđa. I bolje je da je tako, mislim, to je pravilna raspodjela. 

pollexhr: opp i obrazovanje

 pollexhr.wordpress.com/oppiobrazovanje 

Netko mi je nedavno skrenuo pažnju na jedan stari film s Richardom Burtonom, kojega je proslavila uloga Marka Antonija iz glasovite ljubavne priče o Cezaru i Kleopatri, a koji se ovdje pojavljuje u ulozi profesora latinskog jezika iz novije povijesti zapadne civilizacije. Radnja filma se vrti oko dvojice učenika, jednoga naoko savršenog, kojemu profesor posvećuje i dodatne sate, te ga je već odredio za svoga nasljednika, unatoč tome što je zainteresiran više za svjetovne zabave, i drugog, dječaka s invaliditetom koji se jako trudi uraditi sve kako je zadano što mu zbog fizičkih razloga ne ide, i čija se nastojanja da pokaže svoje kvalitete koje jesu bitno drugačije ali ne i bez ikakvog značaja, nailaze na stalna podcjenjivanja, neodobravanja i guranja sa strane. Često puta i doslovno, u fizičkome smislu. Dječak zna popiti batine. U jednoj sceni, strogi ali pravedni profesor mu kaže da su u antičko doba djecu kao što je on, ubijali već po rođenju, da je on još uvijek živ zahvaljujući jedino ljudima poput učitelja njegove škole, te da je jedino što se od njega očekuje poslušnost, poniznost i tiha prisutnost. Ovaj film lijepo popunjava prešućivanu prazninu od vremena drevnog Rima do ove naše sadašnjice. Mi danas imamo sporadično mirnu integraciju djece s invaliditetom u regularne škole: niti učitelji žele njih, niti bi oni htjeli, kad bi ih se pošteno poslušalo, sjediti besposleno 6 do 8 sati u sredini koja im nije naklonjena. A uobičajenim se korisnicima uvijek može manipulirati. Postoje jasno i one specijalizirane ustanove, svojevrsne sigurne kuće, ali to je druga priča. Prirodni zakon, fizičku nesposobnost rješava drugačije; nigdje se u životinjskom svijetu neće održati jedinka sa tjelesnim oštećenjem, što ne znači da takvih okota nema, u tom je smislu rođenje u ljudskom društvu, u ljudskom tijelu, smatrano premijom. Ljudi naime mogu pokazati svoju ljudskost baš na onim najslabijima. Jednako ljudima, kao i životinjama. To je ta razlika. Mi možemo sami izabrati što ćemo jesti, kad ćemo jesti i na koji način. Nije li sve hrana? I nisu li usta vrata pakla? U jednom i u drugom smjeru: pa da ne bi bili pojedeni od strane ovih koji sporo uviđaju, poslužite se jezikom da čarobnim riječima stavi neku bubu u glavu, da se radije njome zabavlja nego da vas lova, i to vam je sva mudrost. Do sada je stvar toliko izmakla kontroli da se teško može sa sigurnošću znati što je stvarno toliko trulo da prijeti zarazom sa najsmrtnijim ishodom, a što je privremeno stanje čišćenja koje s vremena na vrijeme svaki živi organizam mora proći, to najprije nastradaju oni koji, na bilo koji način, fizičkim izgledom odstupaju od onog na što je određena zajednica naviknuta, počev od slabije ili jače pigmentirane kože ili kose, zatim naglaska i boje glasa, te viška ili manjka udova, tako da tu ulaze i djevojčice i žene, u isto kolo, bez razlike. Stvar koju smo propustili u dovoljnoj mjeri primijetiti, ono kad se lobiralo za zakon o zaštiti prava malenih djevojčica. U tom je smislu, u okrutnom okruženju, koje sporo uči i još sporije uviđa i prihvaća različitosti bića i pojava oko sebe, preživljavanje onih najslabijih bilo vrlo upitno, te je brza i laka smrt, bila čin milosti. Alternativa je cjeloživotno mrcvarenje i njega i zajednice kojoj bi pripadao. Na svim razinama. To je naša stvarnost, tako da nitko ne može reći da društvo nije ništa napredovalo. Jest, više je bolnica i škola nego ikad, a sve je više onih koji se na bilo koji način žele svrstati u pacijente, jer misle da je to sigurniji put. Moderna društva, makar na papiru, bolje štite prava ranjivih skupina, problem je jedino kad izađete u stvarni svijet. “Stranče, ovdje te tvoj zakon ne štiti.” “Ali, tako piše!” “Piši, samo piši, ionako nitko ne čita.” Možda ne ovdje i sad, ali činjenica je da smo zbog običaja da zapišemo i zabilježimo sve što se da opaziti, dospjeli na mjesto na kojem će nas netko možda zamijeniti za ljude, i to je krajnji domet. U zlatno doba staroga Rima, takav je sustav bio dosta razvijen, odnosno dobro je dokumentiran, i svaki put kad se potegne pitanje zaštite prava osoba s fizičkim oštećenjem, znanstvenim i obrazovnim ustanovama se skreće pažnja na nekoliko istih pisanih djela, koja se nastoji svrstati u kanon, na jednaki način kako su se onda određena poglavlja Cezareva Galskog rata ili Homerove Ilijade, ili Ciceronovih govora i privatnih pisama, uvrstilo u obaveznu lektiru svakoga tko se htio zvati akademski obrazovanim građaninom. Umjesto toga, moderne znanstvenice radije biraju sladunjavu poeziju, ljubavne romane i stihove iz Umijeća zavođenja zbog kojih je Nosonja Ovidije u najzlatnije i najslobodarskije doba starog svijeta, pretrpio izgon iz domaje. Iako nijedan izbor nije bez vrijednosti i značenja, po onoj da nema pogrešnog učenja (svaki put kad naučimo nešto što prije nismo znali, mijenjamo se na nekoj razini, a promjena nikad nije nešto što je apriori loše), stvar je u načinu na koji praktično odlučimo primijeniti znanje koje je usvojeno samo teoretski. U nastavcima ću ovdje prenositi spomenute tekstove koji nisu ušli u kurikule, iako su mogli olakšati živote, i ovima koji su već medicinski dokazano i pravno priznati tjelesni invalidi, politički korektnim rječnikom osobe sa posebnim potrebama, i ovima koji nastoje svoje različitosti dokazati ili zaštititi određenim potvrdama, odnosno svima koji se tako osjećaju i htjeli bi postati članovima bilo koje od zaštićenih ranjivih skupina, bez pretjerivanja ili potcjenjivanja, inače kako objasniti obećanja o novim gradnjama i nadogradnjama bolnica i kliničkih centara. One koji se pwd-ejcima bave, ne treba ni spominjati, a čijem nesebičnom radu ne bi na ovaj način uzmanjkalo društvene podrške. Također ovdje prenosim i one odlomke koji jesu uvršteni u odobrene udžbenike, a koji bi se mogli barem pročitati na satu, bez ucjena ocjenama, ali se redovito preskaču, što vi mislite, zbog čega?

pomoć, nemoć i supermoć (5)

Spellcheker mi podcrta crvenom svaki put kad supermoć napišem kao jednu riječ. Sa prve dvije, po-moć i ne-moć, nema tih problema. 

Da nije kakva urota na stvari, šta vi mislite? 

 

slatka sestra sna : nikolai, xxi

slatka sestra sna : nikolai, xxi: Pitanje je vremena kad će prestati s tim predstavama tobožnjih držanja tobožnjih predavanja, sjedenja u uredu od devet do tri popodne, pozdr... 

§ 

Neću tvrditi da je to ciljano tako, da se s početkom masovnih ljetnih migracija prema mjestima za odmor, na sjednicama vlada odlučuje o stvarima koje se tiču ionako najnezaštićenijih, ali o kojima budućnost ovisi, dakle o školskim kurikulima i uopće stvarima koje se tiču organiziranog obrazovanja i boravka u ustanovama koje ga se tiču, i o, naravno, osobnim asistentima, koji su problem per se. 

Sve je otvoreno i javno, ako imate volje možete sve slušati putem radija, u realnom vremenu, ali koliko će običnih ljudi koji imaju djecu za koju i sami kažu da nisu sasvim obična, možda niti stvarno zdrava, pomisliti da je to važnije od prilike da odu na more na tu specijalnu plažu baš za njih namijenjenu. 

Ponavlja se, iz godine u godinu, pa tko ima uši da čuje i oči da vide, može slobodno. 

Lakše je ako razmišljate o obrascima radije nego o osobama, pogotovo ako tu osobu po imenu znate, ali da bi se moglo naći hrabrosti i snage za nešto konkretno i napraviti, u biti prije popraviti jer nema boljeg ni drugačijeg načina od ovoga koji već postoji, imena su itekako i nužna i važna: 

Zato reblogam ovih par odlomaka o asistentu profesora Nikolaya, koje objavljujem na drugome blogu. Pisala sam ga prema stvarnom asistentu našeg barba Vjeke, kojeg nitko nije doživljavao kao slijepu osobu, ali svakako mu jest u nekim stvarima koje većina smatra banalnima, bila potrebna pomoć. Tipa da poravna kravatu i zagladi kosu prije nego se prikaže studentima. Koji ionako samo to vide. 

Nakon što je otišao u mirovinu, Igor je još neko vrijeme "uživao ugled u javnosti" na njegov račun (eh, mislim da je to ono kad Sadhguru kaže da će njegov duh ostati s nama još 80-ak godina nakon njegove smrti), a onda je došlo vrijeme da se i njega sruši, a kako sam nije donio ništa novoga, srušilo se barbu, tj. ono što je iza sebe ostavio. Tako da se treba opet sve ispočetka. Štogod da je to bilo. 

Jutros su me sa emisije Dogodilo se na današnji dan podsjetili na najpoznatijeg književnog privatnog detektiva, pa u tom duhu je i ova priča o batlerima našeg doba. Treba se bit oprezan, i oni i mi i svi.  

Činjenica je da se stalno pada na istim mjestima, a ne bi trebalo. Namjera je bitna. 

Tako da, taj novi zakon i ta ciganjenja u vezi bonusa i postotaka na plaće, govore i više nego što se može podnijeti, o kakvom se tipu zaposlenika radi. Daj bože da sam u krivu, ali svakako budite oprezni. 

U prošlosti su se o najranjivijima brinuli ljudi posvećeni samo tome poslu, a danas se govori u terminima radnoga vremena i dnevnih odmora. Ali tako je to uvijek bilo u stvarnom životu, samo likovi iz romantičnih romana, ostavljaju sve kad zazvoni telefon, i napola pojedeni sendvič i psa u autu i voljenu ženu. 

   

pomoć, nemoć i supermoć (4)

Ono kad čitate po starim knjigama ili službenim dokumentima iz povijenih arhiva, kako su davni ljudi bili praznovjerni, kako su vjerovali da će ozdravit ako samo popiju tu neku određenu travu, čaj ili napitak, namažu se čudotvornom mašću, poškrope vodom sa izvora. Dotaknu se skuta čudotvorca, mistika ili karizmatika. 

Moderne žene misle da su to liječnici sa stalnim zaposlenjem u toj i toj klinici sa tim i tim papirom i tom i tom titulom. Pa im odnose i daju kao ono u stara vremena kad su vidari i iscjelitelji, sami bili prosjaci kojima se zaboravljalo platiti uslugu. Da isprave vjekovne nepravde. One su poštene, ne može njima nitko ništa reć. Davali smo i nosili smo i sve od sebe dali. Od sebe i svojih. I opet ništa. Krivo dijete. 

Čarobne riječi. Olajavanja. Tajni jezici: Muči, nemoj da te čuju. Tako da oni mogu istu priču prodat još nekome drugome. Nitko kao ti. Nekome nego tebi. 

I onda, naučite taj latinski i odete na to mjesto, upoznate tog čovjeka, i vidite da niste vi bolesni, nego da je takvo društvo, i da biste radije umrli nego i sam postali dio toga prokletoga kruga. I onda vam se da da nosite još. To je ogromna odgovornost, ogromna moć. I ogroman je grijeh ne iskoristiti je. Štogod da poslije sa mnom bude. 

+++ 

- Ona može, nego se pretvara. 

A oni svi uvijek stalno na istini. Pa po tome znaju. 

Pogotovo kad ste mali, i dok još učite kako se imenuju stvari i pojave koje primjećujete. Čak i u zajednicama koje formalno govore istim jezicima, u kojima postoje dogovori da se za jednu te istu stvar koristi uvijek ista riječ, primjećujete da ne znači svima jedno te isto. Djeca to primijete. I zato je bolje da odšute, bolja su ona koja odšute od one koja će se trudit da u svakoj prilici nastoje sama predviđati što bi se kojem od članova moglo dopasti pa da tu tako iskoristi. Te se procjene rade na osnovi mišića, i štete koju bi od njih mogli pretrpjeti. Tako da onaj koji je najnespremniji za govorancije, najprvi i nastrada. Nije to velika mudrost. Ali u toj stalnoj opasnosti po goli opstanak, uči. Na koji način život funkcionira, a na koji svijet. Pa koji od ovih prevlada, kojeg od ta dva odabere, ako mu je birati dopušteno i moguće. 

Ja bi radije birala smrt najstrašniju, sada kad sam ove veličine, godina i pameti, sve ako prije i nisam imala izbora nego su me prilike i ljudi izgurali prema ovom gdje sad jesam, nego bila u njihovu društvu. Eto što ste napravili. 

I onda polako shvatite, kako god ja ne mogu, ili mogu ali se pretvaram, da vrlo vjerojatno ni oni sami ne mogu drugačije, i odustanete. I od toga da se prilagođavate više, i od toga da educirate više, da dižete svijest. Budete sretni što imate priliku da kažete negdje i svoju istinu, pa u rupu, u rupu, crnu, crnu. I to je jedino što možete. 

Ispravljati sliku koju je bog za vas nacrtao, to je oholost, a ne "dignuti nos visoko i ne odzdraviti kad vas se pristojno pozdravi". 

Ili ga začepiti, kako oni to rade: Fuj smrdi! Bi li ih ubilo kad bi šutke prošli. Vi ne biste ni primijetili ni znali. 

Njihov život. 

- Nevidljivost je super moć. - 

Samo oni to ne znaju. Pa su je dali vama. I sad bi joj riječima htjeli spustit cijenu. Tako to šverceri rade. Kupi pa prodaj. 

To je ogromna, ogromna odgovornost, velika moć. Recite to svima, red je da se njome koriste. 

Ako budu znali, ako ne, neka traže u vas instrukcije.