poravnanje planeta

Popularni populizator znanosti je bio pitan da prokomentira najave poravnanja planeta suncevog sistema koje se ima uskoro dogoditi, a kojima internet kao da je zasut do zaslijepljenosti. Niti ne trepnuvsi, gosp. Ante je rekao da, iako ima nesto malo istine u tome, sama informacija je beskorisna i bezveze, jer nebo nece biti cisto te se nece moci nista vidjeti. 

Dakle, nebo je za gledanje, a oci za plakanje (a plime i oseke se ticu samo vodenih bica) .

U nastavku, prenosim tekst sa pollex.hr-a: 

sto je o svemu rekao Sokrat prije par hiljada godina. (link na originalan post je na dnu)

I opet da podsjetim: 

PLEASE stay awake this weekend. 

ƪ⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠)⁠ʃ

• Astronomiju hvalim jer se čini da ona dušu nuka gledati prema gore, i da je odanle vodi onamo. (odozgo na još više)
• Možda je to jasno svakome osim meni, jer meni se čini da je suprotno. Ona posvema nuka dolje gledati, na način kako se sada njome bave.
• Kako misliš?
• A kakav je to nauk o nebeskim predmetima? Ako bi se netko uvijao i gledao slike na stropu, pa nešto time naučio, ti bi, čini se, i onda mislio da on motri mišljenjem a ne očima! Možda dakle ti lijepo misliš, a ja ludo. Ja naime opet ne mogu pomisliti da koji drugi nauk dušu nuka gore gledati osim onaj koji se bavi oko bića i nevidljivoga. Ali ako tko gore bulji ili dolje zažmiri u želji da spozna nešto osjetilno, velim da nikada neće ništa spoznati - jer nema znanja ni o čemu što je takvo - a da njegova duša ne gleda gore nego dolje makar proučava na leđima plivajući ili ležeći na zemlji.
• Pravo mi budi. Dobro si me prekorio. Nego, kako misliš da astronomiju treba učiti drugačije nego što je sada uče ako bi htjeli da to bude korisno za ono o čemu govorimo da će se učiti.
• Ovako: te krasote na nebu, budući da su na vidljivome, treba držati da su najljepše i najtočnije od onoga što se vidjeti može, ali da za istinom mnogo zaostaju, naime za kretanjima prave brzine i prave sporosti jedni između drugih, između sebe i unutar sebe, a to se poima razumom a ne vidom. Ili ti misliš da se poima vidom?
• Nipošto.
• Dakle, treba se služiti krasotom neba kao primjerima za nauk, upravo kao kad bi se tko namjerio na izvrsno nacrtane i izrađene nacrte Dedala ili kojega drugog umjetnika ili inženjera. Jer ako bi tko bio vješt u geometriji pa takve stvari vidio pomislio bi da su po izradbi vrlo krasne, ali da je smiješno promatrati ih ozbiljno kao da će tobože u njima naći istinu o jednakome, dvostrukome ili o kojem drugom odnosu.

Ali kod odnosa noći prema danu, noći i dana prema mjesecu, mjeseca prema godini i ostalih zvijezda prema tome i među sobom - neće, mislim, čudnim smatrati onoga koji drži da je to uvijek jednako i da nikad nimalo ne odstupa, premda se radi o tjelesnim i vidljivim predmetima, zatim neće čudnim smatrati nastojanje da se na svaki način shvati istina o tome.

Izvor: 

https://pollexhr.wordpress.com/2025/12/19/elementi-platonove-drzave-nasa/

slatka sestra sna : nogama hodamo, očima gledamo

Vježba za treću konsonantsku 'Nepravilnosti u deklinacijama' je predložila naslov, a dalje se priča odmotala sama od sebe.

Radnja počinje kada jedan strani student violine nastrada na rampi za invalide, što lokalci nastoje iskoristiti za uklanjanje iste u korist dva parkirna mjesta. A onda, na istom mjestu gine i jedna domaća djevojka. 

Ovdje je prvi: 

slatka sestra sna : nogama hodamo, očima gledamo:  - Gledaj kud hodaš! - nestrpljivo je povikala gospođa s lijepom frizurom odgurnuvši snažno objema rukama mršavo stvorenje koje joj se našlo... 

pa još 15 klikova na sljedeći post. 

Moja nova #SaveSoil priča koja pristupa različitim vrstama invalidnosti na neočekivan način, može se čitati kako vam ukratko opisah, ali u pozadini, ili pak u prvom planu, jedan je od onih sudbinskih susreta neba i zemlje, crnog i bijelog, poznatog i nepoznatog, stranog i tuđega u nama samima, a što se tek počinje nazirati preko drugih ljudi, stanja i pojava. 

Magla, smog, čestice prašine koje, tek kad zasvjetlucaju u zraku primijetimo kao čudo, do trenutka kad nam netko ne skrene pažnju na to da bi mogle biti otrovane fosforom. A onda se svjetlosti preplašimo još više nego što se plašimo mraka. 

I Perun i Svarog gospodare munjama i gromovima. 

I bi svjetlo! 

(možda sovama?) 

mnogookost (25)

Poziv na budnost, tako ja to shvacam: Budni budite jer ne znate kad vas gospodar dolazi. 

Iz prispodobe o deset djevica koje su cekale zarucnika: pet ih je bilo ludih, a pet mudrih. 

Mudre su uzele ulje uz svjetiljke, a lude nisu, pa kad im se ugasilo svjetlo htjele su uzeti od mudrih, ali mudre se usprotivise. 

Neke se stvari, jednostavno, ne mogu dati drugima. 

To jedno nesto, morate moci proci sami. 

p.s. 

Danas deset dana do Mahashivratrija, nadam se da se vidimo. 

(dan poslije valentinova, dan prije krnjevala: ostanite budni, bar da vidite razliku: iz znatizelje ili eksperimenta, testirajte svoje sposobnosti i ogranicenja, nema se sto za izgubit, a mozda - progledate) 

ヽ⁠(⁠｡⁠◕⁠o⁠◕⁠｡⁠)⁠ﾉ⁠.

mnogookost (24)

Tko se nije skrio, magarac je bio! 

Prvo pomisao (na ovu sliku) su bile drijade, sumske vile ili vile drveca. Mi ih zamisljamo kao vitke, visoke i vitalne djevojke s dugim raspletenim kosama, kako plesu na mjesecini. 

Meni je to (drijada) oduvijek bila suma sama, mirisno stablo, ili plodonosno, grm ili cvijet. I osjecaj da sam pazena, cuvana i zasticena. 

Dok se ne pojave ljudi. 

A onda se sve pretvori u igru skrivanja. 

- Ku-ku! Brojim do pet, deset, petnajst, dvadeset. TKO se nije skrio magarac je bio!! Ja polazim!!! 

Ljudi imaju jedino to jedno osjetilo. Ili priznaju samo to svoje. Jedino jedno. I jedno jedino, moze se ciniti kao dragocjenost. 

Kako onda da im se i to uzme.. 

čemu služe ruke (23)

- za češljanje i čupanje (i svojih i tuđih lasi)

Kad ljudi od duha upozore na opasnost od ogledala i uopće od površina koje zrcale odraze, u smislu da će vas zarobit lik koji odražavaju, ili da će vam uzet moć zdravog rasuđivanja, pa kad još i objasne na što se točno misli, uvijek nekako prevagne i ostane samo ta zabrana koju svi shvate kao izazov da ju se prekrši. Dakle, jednostavno upozorenje da se ne provjeravate površinski samo, izvrne se u "ne imaj u ruci srebrna zrcala!", jer to donosi nesreću koje se nećeš riješit za sedam godina, pa ako ti i ne poživiš toliko, prenosi se kletva na tvoje potomke, i tako iz pokoljenja u pokoljenje. 

O čemu se stvarno radi i u čemu je stvar, nisam uspjela dokučiti na način da bi to prenijela pisanim riječima, a kamoli razgovornim, jer teško je naći uho koje bi bilo naklonjeno razbijanju ogledala, makar imaginarno. Ali sažeto ovako i praktičnim primjerom potpomognuto: 

U zbornici škole koju sam pohađala, dok sam je pohađala, nije bilo plohe predviđene za takve rekvizite, kad sam se vratila u nju kao zaposlenik, žene su navijale za jedno, iza leđa nazivajući ravnatelja primitivcem koji se boji ženske moći koja se krije u ljepoti. Baš tako je bilo kako vam pričam da sam zapamtila. Neko se vrijeme čovjek branio činjenicom da se realno nema mjesta gdje će, ali za čas posla su žrtvovale policu za knjige kojih je i onako bilo isuviše mnogo nepotrebnih jelte, zastarjelih izdanja. 

Isto se dogodilo kad je ured voditelja smjene zauzela nova stara djelatnica: prva stvar je bila, "a gdje ću ogledalo?". 

Ima logike, kad promislite da nas odijelo čini, i razlikuje jedne od drugih. Te glasnije i brže uočljivo govori tko ste i čime se bavite, nego sitna markica ili značka koju ćete objesiti o vrat. Svijetloplavi trliš, običan ste radnik, bijela kuta kuhar, zelena predavač. Tako bi to bilo da smo uniformirani. Informacija je moć, a uniforma, forma? Ne govore stvarno ništa ni prva ni druga. Kad ne znate što s njima, ni kome ih prenijeti a da bi što znao. 

Eto, tako i ovdje:

Izravnaj suknju, popravi frizuru, a vjetar i užurbanost dana će vam ih opet sve raščešljat. 

Sjećam se dobro, ponovilo se i nekoliko puta, jedne (uvijek iste, ili samo slične) kolegice koja se je pretjerano dugo zadržavala ispred spomenutog pomagala postavljena blizu prolaza kroz salu. Ne znam valjda da se ogledamo prije nego produžimo jesmo li na mjestu. 

Produžila bih, jer nisam naviknuta na takva provjeravanja, ne samo zato što me ne bi bilo na glatkoj površini, što ne bih mogla uhvatiti svoj ili ičiji odraz. Ogledala jednostavno u mom svijetu ne postoje, ma koliko se navikavala na njihovo postojanje. 

Produžila bih, velim, usput pozdravljajući toplinu tijela koja bih u prostoru naslutila, a onda bi ova zakriještala: 

- Dobro jutro, kolegice, lijepa vam je frizura. 

Produžila bih, velim opet, iako znam da to može biti znak da mi frizura - nije lijepa. 

A onda načujete i dodatno objašnjenje u vidu jadne male seljančice koja se ne zna fino razgovarat. 

- Ako hoćeš da se sprijateljimo, moraš mi se znat nekako dodvorit. - ovo shvatite kao jako dobronamjeran savjet, i nikako drugačije. 

Zašto bi se ja htjela s ikim sprijateljavat na dodvoravanje? Ako sam gladna prijateljevanja onda neka makar bude vezano na zajedničke interese ili ukuse ili iskustva svijeta. I različitost, priznam, može biti zanimljiva, ali ulizivački i na silu, ne znam, ne razumijem, ne znam. "Ako hoćeš da te prihvatim...", zvuči kao prijetnja. 

A to je i bila. 

Kad gledate realno, a ne odraženo, što je to sa lijepo počešljanom kosom? 

Uspjela ste se, i da to svi vide, počešljati sama? I sad očekujete gromovit aplauz? Ipak je to uspjeh kad se sjetite koliko ljudi svako jutro plaća da ih se počešlja. Jer ne mogu sami, ili im je lijeno? 

Mislim da oni nekako tako gledaju na ove, do sad pristojno takozvane tjelesne bogalje. Čak se sjećam jedne humorističke emisije koja je dobila na zadatak malo približiti svijetu svijet invalida, pa sve u tom tonu "oni su veliki, ali su mali, odnosno nisu više mali ali ni dovoljno veliki da ne budu mali..." pa im tete moraju davat hranu i gurat u kolicima i lijepit im pelene pa se ne zaprlja posteljina. Koliko jadan moraš bit. 

Koliko stvarnih ljudi iz stvarnoga svijeta još uvijek, unatoč i usprkos stalnim davanjima do znanja da nismo svi isti, popije batina jer "JOŠ nisu naučili sami držat žlicu!!!". 

A koliko ih ima koji samo snagom svoje vlastite volje uzimaju nogom kad nemaju ruke i rade sve bolje, preciznije i čišće od ovih koji misle da imaju sve zdravo i pravo, pa ih opet s gađenjem gledaju jer noge im smrde. 

Eto, u tom rangu mi je bila ova. Bila je prije posla u frizerke, i mala nije znala ni kako se četka u ruci drži, ali neka! platila sam, ni riječ nisam rekla, mora se i ona naučit na nečijoj glavi, a jel tako?, i eto, sada se popravljam sama kako znam i umijem, kad ova!! prođe samo ko kod turskog groblja. 

Više vrijedi iskren kompliment živog stvora, nego sva zrcala svijeta! 

No, ne kaže se ni zaludu da smo jedni drugima ogledala.

Ili tako nešto. 

 

Ilustracija za #SaveSoil (⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠)(⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠) 

#AllHandsForSoil 

išla je s tekstom: Make up your mind, and send the #Letter4Soil 

"Možemo uljepšavati svijet oko nas, samo do određene granice ... Djeluj sada!" 

zelene oči

Vezano za ovaj post

status ptice: nejednake oči: Nejednake oči  Poznata je ona Ezopova priča o dva zla koja su stalno pred ljudskim očima, ili u očima. Naišla sam na nju tražeći inspiraciju... 

dakle, na boju koju sam odabrala za košare iz Ezopove priče o Dva zla: zove se žutozelena, i nisam ju izabrala zato što biblija kaže da ljubomora i zavist imaju zelene oči, da su zelenooka čudovišta. Nisam ponavljam uopće mislila na oči. 

Ali naknadno, prepoznavajući u obliku i u šarenicama "te tvoje oči, bile su moje, te divne oči ko sunca sjaj" stihovi stare popularne narodne pjesme, sjetiše me na Zelene oči. Koje su "nevjerne oči ko sunca sjaj, ni sama ne znam zašto ih volim dok mojoj sreći došao je kraj".

To se stvarno dogodilo. 

Priča je o sakaćenju, više nego o izdaji. 

Katarakte, dakle očne mrene, su način na koji se oko štiti od infekcije nakon što je ranjeno, mehanički oštećeno, bilo ciljano, bilo slučajno, bilo da ste naletjeli okom na trun prašine ili na nečiji nokat ili skalpel. 

Moje su mi se sestre i njihove male prijateljice nekada iz čista mira znale unositi u lice govoreći da one imaju Lijepe oči: 

- … a ti ne-maš, ha ha ha - zamislite ovo sitnim pjevnim dječjim glasićima. Ni riječi ni ton ne znače ništa, ali ako umijete čitati namjeru. One su imale neke svoje priče, svoje igre, u kojima ja nikad nisam sudjelovala. Možda stvarno nisam mogla, a možda su me tako odabrali, da uvijek budem u svakoj igri baš ja ćorava kokoš. Možda zbog zavoja. i čudnih naočala. 

- A kakve ja imam. - a one bi stale do sljedećeg puta. Po tome sam znala da se radi o igri na koju ih je netko nagovarao i čak im davao instrukcije što će dalje reći. Ako bi iscrpile sve uvježbane scene, igra bi stala do sljedećeg nastavka. 

Očito im nije padalo na pamet samima od sebe reći da ja imam ružne, ako već oni imaju lijepe, ili što već. Ali moje su uvijek, ili gotovo uvijek bile pokrivene. Tako da možda stvarno nisu znale, a nisu smjele ili im nije padalo na pamet da me provjere. Možda su i one bile slijepe, ali majke nisu smatrale za potrebno da i njih vode okulistima, jer su bile - lijepe. Možda oblika i boje? Možda su im se smješkale kako su i zamišljale bile. A možda su bile umorne, ili u njihovo vrijeme to nije bila popularna ili zanimljiva grana medicine, kao u moje. 

- Crne. - igra bi se nastavljala tako kako je i stala. 

- A koje su boje vaše. - do sljedećeg puta. Sad smo se već prebacili sa oka na boju. Nije jasno tražim li ih najdražu, ili najljepšu ili stvarno njihovu boju očiju. Dakle sam tek sljedećeg puta doznala da one sve imaju zelene oči. 

I puno puno godina poslije se ista igra ponovila u školi u kojoj sam radila. Na moderan način. Cure su kupile s e-baya one obojene leće, ukrasne u neprirodnoj za oči zelenoj boji i mijenjale se za njih, bez ispiranja i bez pranja ruku, onako na klupi, kad bi svaka dolazila pred katedru biti ispitivana. 

- Mi imamo lijepe oči. Oćete nam dat peeeet. - Ispružila bih desni dlan i rekla im "Evo pet!", što ću. 

Nekad mislim, štoviše, sigurna sam, da nismo mi ti koji smo slijepi i koji slabo vidimo, ni svijet, ni stvari, ni ljude. 

Lako se našminkat, namazat i pozirat onih deset minuta dok nas svi gledaju. 

U onoj jedanaestoj i oni su prazna pogleda i zbunjena lica, kao i bilo tko tko je uhvaćen u momentu prozvanome "odsutnost duha", a zapravo je baš u tim momentima duh prisutniji no ikad. 

Može bit je ova školska priča koju vam ispričah, povijest koja se ponavlja, a koja je i iznjedrila izraz "davanja ocjene na lijepe oči", i nema veze s tim tko ima oči, za gledanje a tko za plakanje, meni eto ove dvije idu povezano. 

Zeleno je lijepo. Save Soil. :) 

Save Soul 

Ako se sjetimo biblijskoga značenja. OO 

Ili kraja sreći iz narodne pjesme. Nema nam druge. 

S.O.S. 

zvijezde u očima / zvjezdane oči

Nastavno na skice za Čudo uma, minijature ispod se opet tiču "nesvjesnih" pogrešaka u govoru, čitanju ili pisanju, kao što prije spomenuh ovo sa crtanjem. Išla sam ovom logikom, meditacija čisti i jača um od nakupljenih suvišnosti, kao što tjelovježba jača i čisti tijelo iznutra prema van. Jedno i drugo su naša obaveza, naša odgovornost. Iako naravno možemo platiti nekome da podiže noge umjesto nas, da nas okupa ili izmasira. Sa umom je to puno teže, do nemoguće. Evo, ja prva priznam da ne volim vođene meditacije, ali u ovu idem svjesno i rado. I htjela bi da nas je što više, zato ovo radim. 

Vježba se sastojala u ovome: ponavljala sam riječ meditacija, meditacija, meditacija, nadajući se da će mi pasti na um nešto originalno čega se još svijet nije sjetio, rečena inspiracija za kratak i duhovit poziv da nam se svijet pridruži u famoznoj borbi za mir u svijetu. 

Sa slavenskim je jezicima lako, kako pišeš tako i govoriš i obratno. Tako da hiljadu puta ponovljeno med, med, med, zove samo čiste riječi poput med, meden, medo, medarica, medij, medijacija, medaljon, medalja, medicina, medikament, medovina, medenjak, meduza, ali ovamo, na engleskome med... je prvo pozvalo ludilo i ludost, pa prva sličica kaže: 

mad madam made up her mind, (izg. med medm mejd ap he meind) 

mad madam made a map, & road led her to this App: Miracle of Mind 

Druga je sličica vezana na "make up" iz prve, i vodi do šminkanja i do odraza u ogledalu. 

Treća sličica je vezana na odraze i na reflektirajuće površine, pa imam obično ogledalo koje prikazuje da je lijevo desno i obrnuto. Zatim žlicu koja prikazuje gore dolje obrnuto. Retrovizor koji dolazi s upozorenjem da se objekti mogu činiti dalje ili bliže nego što u stvarnosti jesu. I razne ulaštene površine koje zrcale odraze svega, kao što je ulašteni namještaj ili jezerska voda. Slika je ili mutna ili su boje drugačije ili su mutne ili čak trepere. 

I posljednja sličica opet nas vraća na put prema App-u i ludoj gospođi koja sama crta svoj put kretanja, a zbunjeni čitatelj ovog mini stripa je pita "Tko vam je stavio te zvijezde u oči?", ona odgovara, "I made it myself" Ispremetana slova se na koncu slože u "medita-tion", meditacija. 

Disleksija/disgrafija nikad nije slučajna! 

(a pogotovo nije poremećaj)

(samo što ne smijete to naglas reći)

:)  

inducirano ludilo, i šta je tu loše, osim šta je besplatno 

<3 

zahvalna do boga, koji ne postoji, i beyond 

+++