sanjač xxxv

Danas je jedan od onih dana kad vlastitu kožu osjećam kao teško sukneno odijelo. Zbog čega sukneno, i zašto odijelo, a ne recimo lanena haljinica ili pamučna pidžama od jednoga dijela kako nose miki maus i šiljo, s tregerima preko ramena i otvorima na kritičnim mjestima. Crtani likovi i malena djeca jedini imaju taj privilegij da mogu hodati goli po ljetnim vrućinama a da ne izazivaju sablazan nego simpatije. Ovo je vrijeme stvoreno za povratnička uživljavanja u lažnu bolju prošlost. 

Takva mi je misao prva došla pod prste, sukneno odijelo, kao da sam cijeli život provela u svojoj kaki uniformi negdje u blatu vojničkoga rova, ili ako ne na prvoj liniji, a ono samo sporadično strašena sa strane, gubitkom sredstava za gola preživljavanja dok gubim vrijeme u tobožnjoj odraslosti koja to nije. 

Eto, tako teško sukneno odijelo danas nosim umjesto kože. Iako razumski znam i osjetilno da je najgornji sloj kože tanak niti par milimetara, ili čak mikro. Malo latinično m ili ono iz grčkoga alfabeta, razlika je u broju nogica. 

Kad bi bila tanja, moglo bi se vidjeti koje su mi boje kosti, točno. Jesu li stvarno bijele kao ona plastična pokazna lutka sa satova anatomije ili maske za noć vještica, ili plavkasto srebrenaste kako ih ja zamišljam s bakreno crvenim tragovima moždine koja je u njima, vezivnog tkiva kojim su opkoljene i krvi zbog koje sam živa. 

Jedina ta krv kola sama od sebe bez poticaja i bez potrebe da ju se na to podsjeća. Kad stane ta rijeka, stat će svijet pred mojim očima. Kad mi kažu, sklopi kapke, ne nestaje, ne prestaje. Čujem sve još jače kako huči i tutnji i bubnja i diše. 

U meni je još toliko života da znam da kraj svijeta neće bit kraj svega. To po ovoj koži znam. Po tom svom teškome odijelu u vrući ljetni dan. 

 

Od vrha nosa, pa preko brade i vrata, prsnih vršaka i vršaka prstiju na nogama i na rukama, u jednome komadu, trebam samo odvezati taj čvor na mjestu pupka i sva bi se odriješila kao jalu suknja, kao torba ili vreća sa tankom uzicom koja drži sav sadržaj unutar iako će svi reći da joj je jedina funkcija da se prebaci preko ruke ili ramena kao ručke, kao ruksak, na leđima, možda zato svi govore o teškom teretu o teškim bremenima koja se nose na plećima, jaram, tijelo, brat magarac. 

Kad bi presložila ruke ispod prsa, mogla bi ga svući preko glave kao da je majica, zatim snažno tresnuti njome da se strune mrvice i vlasi, tih uvijek ima, pogotovo onda kad vam nitko to ne kaže, i onako rastresenu, osvježenu uredno složiti na naslon stolice. Ili objesiti za kvaku na vratima, jer u ormarima nema više slobodne vješalice, sve su ih zauzele moje druge persone. 

Sklopila bih ruke, kako to i inače običavam kad prelazim pragove, iz jave u san i obrnuto, jer, što je ovaj život nego san, i poklonila se praznini koja je zauzela mjesto na kojem sam do tad bila. 

To obavezno. Bitno je da se osjeća poštovana, i da bude lijepo dočekana. O njoj ovisi kakav će sutra biti dan. 

Stigla sam dakle do vrha nosa, i što sad? 

Svi oni divni, uzbudljivi, pustolovni filmovi o potragama za izgubljenim blagom i misterioznim predmetima, zapravo su mape ljudskog tijela, čini li se tako i vama. Sva ona propadanja u duboke rupe i pokušaji otkrivanja šifri da bi se sigurno prošlo opasnim prolazima koja se otvaraju i zatvaraju neočekivano, sa opasnim šiljcima i zupcima i potocima otrovane tekućine sa smrdljivim isparavanjima, ili one koja ključa do točke vrenja u kojoj se shvaća da je to grozni kotao u kojem se spremaju komadi možda ljudskog mesa, ili kosti njihovih najboljih prijatelja. Nekoć su koze i praščići bili kućni ljubimci jednako kao što su danas psi, a pse ne jedemo. Još. 

Mogu bez očiju, zašto su mi one ostavljene? 

Što ću bez prstiju, kako sve zabilježiti kako pokazati smjer ikome, kako čitati simbole? 

Gdje ću se skloniti, kako ću bježati ako stvarna opasnost dođe, stvarnija od one "i što ćeš sad radit, što ćeš reć ljudima, što ćeš jest?". 

- A što sam do sada jela? 

- Pa ne znam ja... 

- Eto, to isto. 

Meandrima ušnih školjaka može se proći jedino kažiprstima, i nikako drugačije. Čak ako ste kap vode ili ulja, tu preciznost možete izvesti jedino prstima ruke koja je pod njima. I nikako obrnuto, takva su pravila. 

I te sam dakle lijevke čudesne i prekrasne ostavila pred vatima kao žrtveni dar. Poklon. Šum šumi koja je u njima. Sva osjetila, osim jasnog vida. 

Od vrha nosa pa prema gore. 

To što je samo meni neznano, ili se nije u dobroj mjeri razvilo. Da bih još radila na njima? 

Ili je to tako svima? Nama koji idemo sigurno dalje. 

Oči, fizičke oči, loptice, okruglice, da su moždano tkivo, u stvari, jedini dio mozga koji smije biti van. Istureni dio mozga. Ili zaštitni čepovi da se sadržina ne izlije iz kupole. Unutrašnjost koja stremi van. 

Inače, koja im je svrha. 

čemu služe ruke? (31)

 

I ova je iz perioda handprints kampanje za #SaveSoil. 

Aquaman i Spiderman u misiji da spase Zemlju, velikim i malim slovom. 

"Arm in arm, hand in hand, we all stand together!" 

Ne morate biti ni obožavatelj ni sljedbenik da biste opazili da su svi oni, izmišljeni super-junaci, u tobožnjem stvarnom svijetu, zapravo - bogalji. Bilo da su rođeni takvi, ili da su ih ljudi u takve pretvorili. S izuzetkom Spidermana kojeg je morao ugristi pauk, da bi se opoštenio. 

Tobija je onaj lik iz staroga zavjeta koji je na misteriozan način oslijepio, i na još misteriozniji ponovo progledao, a Spajdija je na velike ekrane iznio glumac s tim imenom, zato spominjem. 

Na filmskome platnu, glavna tema Aquamana je predivna balada slijepog Roya Orbisona, koju mu je napisao visoko slabovidni Bono: 

"And if my love is blind then I dont wanna see ..." 

Nemojte ne vidjeti ili previdjeti dodati svoj potpis za spas zemlje. S velikim i malim slovom. Mrvičaste materije po kojoj smo to što jesmo, pogotovo ono kad se pretvaramo da smo toliko veliki i važni da možemo spasiti planet. 

OVDJE: 

savesoil.org/eusl 

OBAVEZNO! 

(nema drugog načina) 

i vidi bog...

Nedavno sam čula da postoji nastavak priče o postanku svijeta, "Osmi dan", koja kaže da se bog nakon sedmog dana počinka probudio da vidi kako se svijetom gospodari i treba li ljudima kakva pripomoć. 

I ova verzija stavlja čovjeka u centar, jer, kao svemu je trebalo nešto nadodati, jedino čovjek je ostavljen takav kakav jest. Ali jedna stvar baš upada u uho, ono ponavljanje, 

"I vidi bog..." 

… da je svjetlo dobro, i odvoji ga... od mraka.  

Tako da se nakon sedme noći, kad je svanulo novo jutro, osmi dan, bog probudio, i vidio da se ima tu još posla. 

Pa je pticama podario pjev, vjetru i kiši šum, cvijeću i zemlji mirise, čak kamenje da je odvojio jedno od drugoga, na slano i neslano, više ili manje vrijedno. 

"...I oni vrhovi planina, sjajni ko kristali, i nedostižni čak i najupornijima i najhrabrijima, odjednom dobiše okus soli koja čini razliku od jednog kamena do drugoga. Ovi na površini, i oni pod površinom, oku vidljivi i ruci dohvatljivi, i oni na nedohvatu, nedostižni, skriveni u najdubljim pećinama, i još ispod dolje. Te učini najdragocjenijima. I onda pusti glas: 

- Zlato je vrjednije od srebra, a dijamant i od srebra i zlata. 

Ne da bi ih ljudi lovili, i tražili i težili za njima, da bi ih ljudi imali u posjedu, ta imaju ih već, sve je to u njima, samo rijetki to doznaju, a i kad im kažeš teško shvate. Nego da bi se sjetili da je od iste te jedne točke, jednog zrna prašine, jednoga atoma, počela i priča koja im je namijenjena. I u istu se može i vratiti. Ako se nađe da nije korištena. Po onoj, što ne koristiš to izgubiš. Tko ima, i nadodat će mu se, tko nema, uzet će mu se i ono što misli da ima. 

Što, dakle, misliš da imaš? 

Došao si gol, gol ćeš i otići. 

Čak i ta jedna točka, sama je praznina."  

Može se činiti da je ovo još jedno od onih upozorenja o zakopanim talentima, o ulju u svijeći, ali može biti i otkrivanje posjeda i drugih osjetila, osim vida. 

Čini li se vama da su druga manje važna, ili da postoji više tih razina koje se na nekom mjestu dodiruju, jer ja ne znam. Činjenica je da većina nas prihvaća boga prikazanog kao da je jedno veliko oko 

"I vidi bog..." 

a onda i sebe koji samo gleda i ništa osim toga, podrazumijeva za boga. 

Možda je na onoj razini na kojoj dominira osjetilo njuha, bog stvarno - pas. 

Cijela priča je ovdje: slatkasestrasna.blogspot.com/osmi dan 

i heart ice-cream

Ne znam je li to tako zakonom nekim propisano, da svaki od tih takozvanih alternativaca mora imati uza se bar jednog diplomiranog liječnika sa nekog od naših fakulteta, radi sigurnosti ili provjere. 

Ali recimo da se radi o znatiželjnicima, ili dobročiniteljima, vječnim učenicima koji su shvatili da se može učinkovitije od onoga što sami rade, jer uvijek je jedan takav bio prisutan kad god bi me majka vodila na nekakvo čudesno iscjeljenje. 

Kao dijete, tih se nisam plašila, kao što sam se plašila ovih po bijelim bolnicama, a kao odrasla počinjem shvaćati zašto: nisu koristili svoju moć da mi naude. Nisu tražili da se svlačim i stojim smrznuta u očekivanju neke nenadane oštre boli. Nisu me dodirivali, čak nisu mene ni gledali, gledali bi učitelja, što on radi i kako se ponaša. A on je sa svima bio ljubazan, čak i onda kad ne bi ništa govorio. Pogotovo onda. 

*** 

Na nedavnom okupljanju, je bila svjedočila jedna mlada liječnica, koja je isticala kao da je baš to jako važno, da je došla k ajurvedskom liječniku, zbog svoje djevojčice. U moje doba, zvali su ih hipersenzibilnima, ona je rekla "Taša je osoba s autizmom", "oboljenjem iz spektra". Majka za dijete. Njeno rođeno. 

A onda se našlo da nju srce boli i to jako mjerljivo, aparati su pokazali, bila je kod najvećih i najboljih stručnjaka koje joj je ikad itko preporučio, a ona je iz te branše, dakle, možete si zamisliti. 

I ništa joj nije pomoglo, i kad je već bila digla ruke od same sebe, naš je iscjelitelj primijetio, a da mu ona sama nije ništa spominjala, da joj srce krvari za sladoledom, i neka si ne uskraćuje ništa. 

I sad ona nama sva oduševljena prepričava, najprije kako je on to uopće znao, da ona ima problema sa srcem, fizičkim srcem, da se liječi, ona da ima ozbiljnih zdravstvenih problema, a onda kako se je ustručavala to priznati svojem kardiologu da je nakon te terapije, seanse, razgovora s alternativcem, čudesno izliječena. 

- Osjetila sam takvu toplinu kako mi struji kroz čitavo tijelo, i nalazi su bili u redu. Ja sam znala da je to vaša milost, ali nisam znala kako da to prenesem drugima, pa sam šutjela. 

Kardiolog je bio zadovoljan i rekao neka samo nastavim s uobičajenom terapijom, jer očito je pogodio, ali ja znam da nije stvar u tome, i neću odustati od sladoleda. Ja volim sladoled i neću si uskraćivati i tu ljubav. 

Naš iscjelitelj ju je u tom trenutku pitao za malenu kći, ali ona nije bila dobro čula, ili razumjela i nastavila je u tonu kao da je ona mala djevojčica kojoj je jednom bilo zabranjeno jesti puno sladoleda pa je kroz smijeh rekla da je u jednom dahu pojela cijelo veliko pakiranje od kila, a on ju je ponovo pitao za Tašu, kako je ona: 

- Tko? ah, Taša, hvala na pitanju, dobra je, obasipamo je svi svom ljubavlju koju imamo. 

Pa jeste li i njoj dali žlicu, ili liz, htjela sam pitati, ali nisam bila ja ta koja je u poziciji da se razgovara. 

Doktor se nasmijao i ponovo pitao za Tašu, a ona ponovo ponovila da je okružena svom ljubavlju svijeta. 

Ne pretpostavljam, nego sam sigurna da je moja mama u istom tonu dolazila i odlazila kod svih tih doktora spasitelja, nikad ne naučivši ništa, tako da vjerujem, ne, ne vjerujem nego sam sigurna da ima još nade za Tašu. Da će ona shvatiti što joj se događa, nadam se prije nego kasnije. Da smo svi povezani. Da nije ona ta koja je bolesna, nego ta koja pravilno reagira. Da nije ona ta koja je u poricanju, nego ta koja pokazuje problem najjasnije i najglasnije što može na jedini način na koji se to može. I da joj je mama najveća prepreka. Dok ne prekorači nju, nema ni njoj prelaska u ozdravljenje. 

To su te energetske blokade, blokovi, kako ih zovu, sa svojim imenima i brojevima i oblicima. Dok se ne očiste u glavi, dok ne shvate da su ljudi oko njih jednako živi, i vjerojatno življi nego što su sami sposobni priznati, nema nam ni prvima ni drugima nikakvog pokreta. 

Gdje je prije bila sirova snaga, otac obitelji, koji bi jednim zamahom pesnice prouzročio fizičku smrt namjerno ili slučajno, bilo čega što mu se ne dopada ili čega se boji, sad je tobožnji razum i tobožnja emocija. 

- Samo vas molim, - obratio se liječnik nama koji smo slušali, - nemojte sad uzimati da je kilo sladoleda lijek za srčane bolesti, ovo je bio individualni, a ne univerzalan recept za sve jednako. Ako imate kardiovaskularnih problema idite svom kardiologu, ovo je bilo nešto drugo. 

Zatim se zahvalio toj mladoj liječnici, rekavši da prenese njegov pozdrav Taši, i neka je dobro čuva. 

Mama kćer ili kći mamu, ostalo je nedorečeno, ali mogu se sjetiti da je bilo baš sve isto tako i kad sam sama bila Tašinih godina. 

Došli su zbog mene, jako zabrinuti, a do kraja priče su na me i zaboravili. 

Znate kako narod kaže, zdrav je samo onaj koji nije nikad bio u bolnici, koga doktor nije pregledao, eto tako te mame dolaze, kao zdrave, a onda kao slučajno i one obole. Pa umjesto da makar budu zahvalne na pažnji koju primaju, i da šute, one sve isprevrnu na svijetu razumljivo. Sve obrnuto od istine, od onog što se stvarno zbilo. 

Čudesno ozdravljenje. 

***

Sjećam se, sjedile bi skupa u toj prostoriji, ordinaciji ne znam kako se pravilno zove, ured, ambulanta, i doktor bi nam objema pokazao vježbe za oči koje trebam radit, ali kad bih doma ja sama pokušala ili ispričat ili pokazat što se dogodilo, ona ne bi bila dovoljno prisutna da potvrdi, dakle, gdje je ona bila? 

Kad bi sama započela sa vježbama za oči, kažnjavala me, i to vrlo okrutno, i fizički i ismijavanjima i svime što uz to ide, pokazivanjem susjedima, maltene kao majmuna ili nešto u tom pravcu, gle kako koluta očima: 

- Šta trljaš stalno. I to još tim rukama!! 

Čudo je da sam još živa. To je čudo. 

***

A Isus mu reče kad se vrati u selo, neka nikom ne govori. A ovaj uze svoj štap, te ga je otad slijedio. 

 

ajurveda se ne bavi bolešću

Kako moderna medicina sve više napreduje, tako i ajurveda doživljava svoj veliki povratak. Jesu li ova dva u konfliktu ili ipak mogu surađivati, pitanje je koje su studenti uputili Sadhguruu na zadnjem okupljanju, 1. srpnja 2026.  

Odgovor: Moderna medicina je vrlo kodificirana, potpuno šifrirana, zasnovana je na dokazima, i uglavnom se oslanja na farmaceutsku industriju. Orijentirana je na simptome. Kad nema simptoma, kada pacijent ne osjeća bol i kad nema vanjskih znakova bolesti, ali svejedno zdravstveno propada, alopatski sistem nema nikakav način da bi to znao. Mnogi ljudi umiru bez ikakvih znakova bolesti, jer alopatski sistem tretira samo ono što se može vidjeti i promatrati. 

Ajurveda se ne bavi bolešću, nego zdravljem. Ne liječi, nego poboljšava ljudski život. 

Riječ ayur znači život ili životni vijek. 

Pitanje koje ayurveda rješava je: koliko dugo može ljudski sistem trajati i kako osigurati da taj život bude proživljen u potpunosti. 

Istočnjačke civilizacije ne poznaju termine poput dobra smrt ili loša smrt. Mi ovdje imamo samo akala mrityu i sakala mrityu, prijevremena smrt i prirodna smrt (ona smrt koja dođe u svoje vrijeme, i ona koja nije na vrijeme, pretpostavljam da bi se tu ubrojila i ona koja kasni, iscrpljujuće i dugotrajno liječenje koje ne donosi olakšanje, op.b.) a to se ne mjeri samo kronološki. 

Kad je nekome samo 30 ili 40 godina, ali unutar sebe osjeća da je proživio svoj život u potpunosti, da je ispunjena njegova životna svrha, da se dogodilo sve što se trebalo dogoditi, i ako sljedećeg dana umre, to je sakala mrityu, a ne akala mrityu. Ne broje su tu godine. Gleda se samo da li je taj život ispunio svoju svrhu, došao do svog vrhunca, je li dovoljno zreo da napokon padne sa stabla. (kao list ili kao jabuka na nečiju glavu, op.b. :) 

Ovdje imamo dva temeljno različita načina gledanja na život. 

Čak kod dijagnosticiranja, alopatska se medicina počinje okretati neočekivanim izvorima, na primjer koristi pse da njuhom detektiraju rak u ranoj fazi. 

Ajurvedska tradicija je zasnovana na potpuno drugačijoj vrsti osjetljivosti, koristi se ljudskim osjetilima. 

Ajurvedski vaidyas, mudraci, nisu obični praktičari, praktikanti sa četiri ili pet godina studiranja na fakultetu iza sebe. 

Oni žive taj sistem od ranog djetinjstva, to je jedino što oni rade. Preko osjeta, dodira, pulsa, mogu razumjeti što se događa unutar nečijega tijela prije nego što se simptomi uopće pojave. 

Slušajući puls, vaidya može znati koju bolest netko može razviti za 10 do 15 godina. 

U jogi je takva percepcija uobičajena. 

Alopatski sistem sada polako kreće u sličnome smjeru preko obiteljskih anamneza, analizirajući genetske inklinacije da bi predvidio koja stanja neka osoba može razviti u sljedećih 20 do 25 godina. 

Ova dva sistema nikada ne bi smjela biti konkurencija jedan drugome, ne bi se smjela takmičiti između sebe. Razmišljati o njima kao o rivalima, je slično razmišljanju da su muškarci i žene rivali. Oni se nadopunjavaju. Kad se dobro snađu i prilagode jedno drugome, događaju se dobre stvari. 

Danas, ljudi uglavnom čekaju da se ozbiljno razbole prije nego što zatraže liječenje, i u tom smislu, alopatska je medicina u prednosti. To je kao na formuli jedan, u par sekundi gume se promijene, naprave se prilagodbe i auto je opet na stazi. 

Ajurveda traži da se posvetite svojem zdravlju. 

U modernim vremenima, potrebno je kombinirati ajurvedu s alopatskom medicinom. Kompeticija između ta dva ne bi bila zdrava. 

Ključno pitanje za ajurvedu danas je proizvodnja ajurvedskih lijekova, koji se prave od živih materijala: list koji se ubere u šest sati ujutro ima drugačija svojstva od onog koji je ubran u devet, u podne ili uvečer. Kada se bere, kako se sprema, kako je tretiran, čak tko time upravlja, sve to nešto znači, budući da živi materijali reagiraju na uvjete oko sebe.

Kada se prakticira od strane onih koji to zaista žive i razumiju i pažljivo postupaju, tada lijek djeluje na načine koji se čine čudesnima. 

Ali kad se ajurvedski lijekovi proizvode na gomile, kao na traci, tad su i rezultati nedosljedni. Svatko tko da ih proizvodi iskreno priznaje da učinkovitost može varirati čak do 80 posto, sve to ovisi o sezoni, o vremenu, tko je brao, kako se skladišti, sve je bitno. 

Za razliku od alopatske medicine koja varira za 1 do 3 posto. Samo zbog te velike razlike u postotku učinkovitosti lijeka, ajurveda se smatra nepouzdanom. Međutim to nije istina, istina je da ona ne može bit svedena na industrijsku masovnu proizvodnju. 

Ajurveda niti ne bi smjela krenuti putem masovne proizvodnje. 

Ako želimo da ajurveda uspije, svaki bi grad trebao imati poseban ajurvedski vrt sa lokalnim, organski uzgajanim biljem, uz mogućnost pružanja liječničke usluge. 

Puno je toga što bi alopatski doktori mogli naučiti iz ajurvedskog sistema. A također bi ajurveda mogla učiti od alopatskog sistema na polju poboljšanja učinkovitosti. 

Po mome mišljenju, diplomac alopatske medicine bi trebao provesti najmanje jednu godinu učeći ajurvedu, a ajurvedski studenti bi trebali provesti najmanje jednu godinu studirajući alopatsko dijagnosticiranje. To bi bio baš lijep napredak. 

Izvor: 

Forest Flower, srpanj, 2026. 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2026/7/ayurveda-was-never-about-disease

šta je rak prema lepri!

Smiješna mi bude ova panika koja se stvorila zbog takozvanih sljedbenika joge i ajurvede među pripadnicima ovdašnjega klera i naravno njihovih sljedbenika. Dojam je da misle da im ovi crni stranci žele preoteti kruh iz gladnih usta, a ljudi idu k njima samo zato što olakšanje ni ozdravljenje, ne nalaze u regularnom zdravstvenom sustavu. 

Oni kano misle da se radi o nadriliječništvu, koje bi bilo u rangu s čudesnim ozdravljenjima o kojima su čitali u pričama o kristu, i sve su u očekivanju da neki od njih na isti način, dodirom izliječi gubavce, a kamoli rak, šta je rak prema lepri. 

Pa se žure s pričama o teško oboljelima koje jedino krunica spašava, dok u isto vrijeme gube kosu zbog kemoterapija od kojih se ne odustaje, unatoč. 

U tom duhu, nije krist iz biblije izvodio nikakva čudesa koja bi se kao čuda mogla prikazati i nama današnjima, koji zahvaljujući multi medijima, preko kojih su svima sve informacije dostupne, možemo tvrditi da znamo puno više od ljudi iz prošlosti, običnih ljudi, pa nam se, radi tog razloga, ne mogu baš svačija muda prodat pod bubrege. 

Slijepi progledaju, gluhi čuju, a mrtvi ustaju iz postelja. Gladni bivaju nahranjeni a gubavi očišćeni. Zli se duhovi pokoravaju molitvama, dok neke od njih ipak treba tjerat štapom, i to kakvim, onim kojim je netom nešto napisano na pijesku. 

Kako netko može znati da je slijepi progledao ako mu do tad nije vjerovao niti da je slijep. Ili da odjedanput sad sve čuje dobro, a prije da je bio i glup i mutav. Onaj kojeg su unijeli na nosilima, vratio se doma na svojim nogama, a čitavo mnoštvo svijeta koje se nije moglo sa drugima odjedanput prihvaćeno. Promjena percepcije, ili bi tko rekao, masovna hipnoza. Moguće, ali onakva nakon koje se netko i prenuo iza sna. 

Vođena meditacija? 

Molitva za mir. 

Eto, tako i ovdje, nečiji dodir vas može izliječiti, jednako kao što sigurno postoje i takvi koje je pametnije izbjeći. 

Netko će posvjedočiti da samo prisutnost neke osobe ili zvijeri čini razliku u ambijentu. Netko sve prihvaća, a netko ostaje neprihvaćen. Mislim da je u tome stvar. 

Pratim pomalo kako svako malo iskrsne neki katolički svećenik koji samom sebi umišlja da je mistik i karizmatik, kojem su već prilazili razni ljudi, uglavnom žene s djecom, da bi se samo dotakli njegova habita. I onda on, poput isusa u onoj prispodobi, osjeti kako iz njega izlazi snaga. 

S jedne strane razumijem da dobar pastir nastoji držati svoje stado na okupu, ali među praznovjernima priličan je broj vrlo agresivnih, u tom je velik problem. 

S druge strane me veseli što to nije službeni stav crkve, a to znači da nisam zastranila u vjeri svojih predaka. Eto vam odgovora zašto oni teoretičari koji se vrijeđaju ako ih nazovete tim imenom, napadaju Vatikan. Njima je do borbe, a ovi stalno pozivaju na prihvaćanje i na mir. 

Ajurveda je vrlo praktična i vrlo učinkovita. Da nije bilo tih dobrih i strpljivih ljudi, ponovit ću i sto puta ako bude trebalo, ja sada ne bih bila živa, i tako to mislim na svim razinama. Ako bi ovo, po prirodi slabo tijelo i izdržalo, sigurno bi mi bili uzeli i um i sposobnost rasuđivanja, pa onda i sve ostalo. I ovi vjerni, i ovi znanstveno podržani. Kano da je to ista sekta, razlika je u nijansama. 

Još i sad ne znam kako to dobro objasniti nekom tko sebe gleda kao gotov proizvod i pod zdravljem misli konzervaciju, očuvanje trenutnoga stanja. Samo da ne bude bilo gore! 

- Postoje propisi i postoje pravila i ako što odstupa treba to vratiti na liniju, u suprotnom, bolesni ste, nema veze što je normalno da srce ubrza ako ste pod naporom ili stresom, ako ste tren prije trčali ili plesali ili čistili kokošinjac. 

Ako se bojite tišine, čut ćete kucanje vlastitoga srca, čut ćete kako krv tutnji u ušima, čak kako poigravaju mišići na nogama, ali tijelo je živo. Pokreće se i diše čak i onda kad mozak to ne registrira. On tu nije u komandi, to vam vaše tijelo poručuje. 

A sad ste u tišini sa sobom i bolje vam je da slušate dobro. 

Tijelo je pametnije od glave onoliko puta koliko je od nje veće, čak ako je glava od tijela tvrđa. I bolje je da je tako, mislim, to je pravilna raspodjela. 

pollexhr: opp i obrazovanje

 pollexhr.wordpress.com/oppiobrazovanje 

Netko mi je nedavno skrenuo pažnju na jedan stari film s Richardom Burtonom, kojega je proslavila uloga Marka Antonija iz glasovite ljubavne priče o Cezaru i Kleopatri, a koji se ovdje pojavljuje u ulozi profesora latinskog jezika iz novije povijesti zapadne civilizacije. Radnja filma se vrti oko dvojice učenika, jednoga naoko savršenog, kojemu profesor posvećuje i dodatne sate, te ga je već odredio za svoga nasljednika, unatoč tome što je zainteresiran više za svjetovne zabave, i drugog, dječaka s invaliditetom koji se jako trudi uraditi sve kako je zadano što mu zbog fizičkih razloga ne ide, i čija se nastojanja da pokaže svoje kvalitete koje jesu bitno drugačije ali ne i bez ikakvog značaja, nailaze na stalna podcjenjivanja, neodobravanja i guranja sa strane. Često puta i doslovno, u fizičkome smislu. Dječak zna popiti batine. U jednoj sceni, strogi ali pravedni profesor mu kaže da su u antičko doba djecu kao što je on, ubijali već po rođenju, da je on još uvijek živ zahvaljujući jedino ljudima poput učitelja njegove škole, te da je jedino što se od njega očekuje poslušnost, poniznost i tiha prisutnost. Ovaj film lijepo popunjava prešućivanu prazninu od vremena drevnog Rima do ove naše sadašnjice. Mi danas imamo sporadično mirnu integraciju djece s invaliditetom u regularne škole: niti učitelji žele njih, niti bi oni htjeli, kad bi ih se pošteno poslušalo, sjediti besposleno 6 do 8 sati u sredini koja im nije naklonjena. A uobičajenim se korisnicima uvijek može manipulirati. Postoje jasno i one specijalizirane ustanove, svojevrsne sigurne kuće, ali to je druga priča. Prirodni zakon, fizičku nesposobnost rješava drugačije; nigdje se u životinjskom svijetu neće održati jedinka sa tjelesnim oštećenjem, što ne znači da takvih okota nema, u tom je smislu rođenje u ljudskom društvu, u ljudskom tijelu, smatrano premijom. Ljudi naime mogu pokazati svoju ljudskost baš na onim najslabijima. Jednako ljudima, kao i životinjama. To je ta razlika. Mi možemo sami izabrati što ćemo jesti, kad ćemo jesti i na koji način. Nije li sve hrana? I nisu li usta vrata pakla? U jednom i u drugom smjeru: pa da ne bi bili pojedeni od strane ovih koji sporo uviđaju, poslužite se jezikom da čarobnim riječima stavi neku bubu u glavu, da se radije njome zabavlja nego da vas lova, i to vam je sva mudrost. Do sada je stvar toliko izmakla kontroli da se teško može sa sigurnošću znati što je stvarno toliko trulo da prijeti zarazom sa najsmrtnijim ishodom, a što je privremeno stanje čišćenja koje s vremena na vrijeme svaki živi organizam mora proći, to najprije nastradaju oni koji, na bilo koji način, fizičkim izgledom odstupaju od onog na što je određena zajednica naviknuta, počev od slabije ili jače pigmentirane kože ili kose, zatim naglaska i boje glasa, te viška ili manjka udova, tako da tu ulaze i djevojčice i žene, u isto kolo, bez razlike. Stvar koju smo propustili u dovoljnoj mjeri primijetiti, ono kad se lobiralo za zakon o zaštiti prava malenih djevojčica. U tom je smislu, u okrutnom okruženju, koje sporo uči i još sporije uviđa i prihvaća različitosti bića i pojava oko sebe, preživljavanje onih najslabijih bilo vrlo upitno, te je brza i laka smrt, bila čin milosti. Alternativa je cjeloživotno mrcvarenje i njega i zajednice kojoj bi pripadao. Na svim razinama. To je naša stvarnost, tako da nitko ne može reći da društvo nije ništa napredovalo. Jest, više je bolnica i škola nego ikad, a sve je više onih koji se na bilo koji način žele svrstati u pacijente, jer misle da je to sigurniji put. Moderna društva, makar na papiru, bolje štite prava ranjivih skupina, problem je jedino kad izađete u stvarni svijet. “Stranče, ovdje te tvoj zakon ne štiti.” “Ali, tako piše!” “Piši, samo piši, ionako nitko ne čita.” Možda ne ovdje i sad, ali činjenica je da smo zbog običaja da zapišemo i zabilježimo sve što se da opaziti, dospjeli na mjesto na kojem će nas netko možda zamijeniti za ljude, i to je krajnji domet. U zlatno doba staroga Rima, takav je sustav bio dosta razvijen, odnosno dobro je dokumentiran, i svaki put kad se potegne pitanje zaštite prava osoba s fizičkim oštećenjem, znanstvenim i obrazovnim ustanovama se skreće pažnja na nekoliko istih pisanih djela, koja se nastoji svrstati u kanon, na jednaki način kako su se onda određena poglavlja Cezareva Galskog rata ili Homerove Ilijade, ili Ciceronovih govora i privatnih pisama, uvrstilo u obaveznu lektiru svakoga tko se htio zvati akademski obrazovanim građaninom. Umjesto toga, moderne znanstvenice radije biraju sladunjavu poeziju, ljubavne romane i stihove iz Umijeća zavođenja zbog kojih je Nosonja Ovidije u najzlatnije i najslobodarskije doba starog svijeta, pretrpio izgon iz domaje. Iako nijedan izbor nije bez vrijednosti i značenja, po onoj da nema pogrešnog učenja (svaki put kad naučimo nešto što prije nismo znali, mijenjamo se na nekoj razini, a promjena nikad nije nešto što je apriori loše), stvar je u načinu na koji praktično odlučimo primijeniti znanje koje je usvojeno samo teoretski. U nastavcima ću ovdje prenositi spomenute tekstove koji nisu ušli u kurikule, iako su mogli olakšati živote, i ovima koji su već medicinski dokazano i pravno priznati tjelesni invalidi, politički korektnim rječnikom osobe sa posebnim potrebama, i ovima koji nastoje svoje različitosti dokazati ili zaštititi određenim potvrdama, odnosno svima koji se tako osjećaju i htjeli bi postati članovima bilo koje od zaštićenih ranjivih skupina, bez pretjerivanja ili potcjenjivanja, inače kako objasniti obećanja o novim gradnjama i nadogradnjama bolnica i kliničkih centara. One koji se pwd-ejcima bave, ne treba ni spominjati, a čijem nesebičnom radu ne bi na ovaj način uzmanjkalo društvene podrške. Također ovdje prenosim i one odlomke koji jesu uvršteni u odobrene udžbenike, a koji bi se mogli barem pročitati na satu, bez ucjena ocjenama, ali se redovito preskaču, što vi mislite, zbog čega?