moja banka

Davno sam bila rekla da svi ovi kul gadžeti koje obični ljudi danas koriste, su u svoje vrijeme bili pomagala specijalnih. A vi provjerite. Ne mene, informaciju. 

Razglasi i mikrofoni su izumljeni da bi i tihi mogli govoriti tako da ih mnoštvo čuje. Mikroskopi i teleskopi, da bi i slabovidni mogli vidjeti što je to o čemu sav svijet priča. Vozilice s kotačima, da bi i oni koji sporo trče mogli stići na određeno mjesto u određenom vremenskom razmaku. 

Da se nisu pokazali korisnima ne bi se održali ovoliko dugo, niti bi imali toliko varijacija. 

Sve ostalo su izmišljotine. 

Audio pozivi su razmjena mišljenja minus vrijeme potrošeno na oblačenja i putovanja. Video pozivi su druženja minus putovanja. Sve ostalo je isto kao i susret "uživo". Bolje, jer nema olfaktornih distrakcija. 

I sad, ako smo se složili da je svima lakše i draže i brže, obavit posao što prije točnije i bez suvišnih natezanja, preko Interneta, zašto moja banka hoće da me vidi. 

- Baš mene? 

- Možete poslat opunomoćenika. Ne mora bit baš član obitelji. 

Još samo da odrede koga točno da pošaljem. Osobni asistent je moj alter ego, ili šta? Gadžo? 

Nije to tako samo u našem malom gradu gdje svatko svakog preko nekog zna. Otkako je cijeli svijet globalno selo, bolje se vidi da je takva špranca. Znate ono, maloj smo dali posao, da je svi vide kako je sposobna i zgodna, a mi dobri što omogućavamo i ženama da se dokazuju, i onda se tu pojavi klijentica koja to ne zna cijenit. Onda kad im daš do znanja, da nije stvar u znanju, nego u očima - ne vidimo svi isto - vas svrstaju u manjkave. Dalje se prati trag novca: ako imate više nego što zaslužujete traže se načini kako da vaš višak raspodjele pravednije. S onima koji nemaju toliko a znali bi upravljati bolje. 

Ne znam što drugo, inače. 

Pretpostavljam da ljudi koji ih savjetuju odrade svoj posao, jer je pred ulazom kao neka rampa, i ide se baš agresivno, oni kažu snažno, s reklamom da su dostupni svima, svi smo ravnopravni i muški i ženski, i hromi i slijepi, i stari i mladi, tako da imaju i one gumene protuklizače na rubovima stepenica po kojima su posuti gliteri zbog ovih koji će se požaliti da su prljavi od blata sa cipela: 

- Vidi kako sjajucka! 

I žute trake pred šalterima, i sistem čekanja u redu zvani redomat, na brojeve, nema više preko reda ni tko koga zna. Sve pošteno! I onda se pojavi taj izum interneta, ne mora se više dolazit in situ, a oni se sredili za na izložbu. 

Za koga? 

Jasno da se kolju jedni sa drugima, onako bolno ukočeno nasmijani, a nikoga od vanjskih da primijeti, izrazi divljenje i ocijeni sav uloženi trud. 

Pa da se ne bi međusobom poklali zapravo, pomažu se svime štogod da se pusti, tipa vlastoručni potpis. Kao da i taj nije svaki put drukčiji, zato i jesu moguće prevare. 

Ili identifikacija korisnika. Kao oni su spojeni s cijom ili interpolom putem mentalno i bez žica, tako da ne moraju ni tražit da im date palčeve ili buljite u bijelu točku na zidu, da bi znali tko ste, znaju vas u dušu dočim se pojavite. 

Dosta da se sjetite svih onih trilera u kojima se nevinim likovima režu prsti s ruku i vade jabučice iz lubanja samo radi probijanja kakve šifre da se dođe do kakvog dragulja ili informacije, pa da ne poželite vidjet ljudskog stvora, fejs to fejs, ikad. 

sanjač xxxvii

 

Ne znam niti mogu znati, jesu li zvijezde ili su planeti, zna se da nisu kometi, jer komete lete. A nebo se samo prividno pomiče, dok zemlja stoji, osjetilno. 

Sad se vi slobodno ubacite s koliko god možete podrugljivosti u glasu: Pa zar ni google ne zna?! 

Iskreno, ne da mi se provjeravat, ti se nazivi i ta se imenovanja, mijenjaju gotovo na dnevnoj bazi. 

Iz osobnog iskustva, a to je jedino koje se računa, vidim da smo ugazili u ono doba godine kad budu na istoj strani neba u isto vrijeme, i tanak srp mjeseca i tek izlazeće sunce, i milijun tih svjetlećih očica, lampica, žaruljica, da vas nije briga što ih ne znate po imenima koja su im ljudi podavali iz taštine, ono malo prije nego što su prešli na brojeve. 

Slično kao sa šiframa za bolovanje umjesto latinskoga, teže se prevodi, a prevara uvijek vozi svojom istom stranputicom, bez obzira što se zna kakve su joj posljedice. Kraj puta. 

Bolest ne postoji, a bol je drugo. Ta može bit i slatka. Na nama je. 

Samo ne recite da nisam među prvima koja vam čestita ovogodišnji Diwali! 

p.s. 

The Secrets of Diwali | Sadhguru 

već sam, mislim, dijelila ovaj video, ali poslušajte ponovo <3 

mnogookost (30)

Ovako ćete lako prepoznati stvarnog čovjeka od onog koji bi to tek htio postati. To je najlakše promatrajući kako se odnose prema onima koji su očito u slabijoj poziciji od one na kojoj su opaženi da se kreću. Tipa odrastao muškarac i suha starica, ili dojenče. Posebna sorta su kućni ljubimci i mali kućni podstanari koje nismo donijeli iz zoo hobija, ali oni su svejedno odbrali naš dom da bude i njihov. Znajući ili ne znajući da su time dobili i vas takve kakvi god da jeste. 

Stvarni čovjek će u danome momentu uraditi ono što se od njega očekuje inače mu ne bi bilo zadano niti predstavljeno kao zadatak. Neće planirati i neće oklijevati a nakon obavljena posla se neće hvalisati niti pošto poto pokušavati ponavljati iste korake, pa davala mu se prilika ili ne. Vjerojatnije je da neće. Prilika je samo ta jedna. Ako je ispunjena nema potrebe da se takva ista ponavlja. Do sljedećeg kruga. U kojem ćete biti pametniji za iskustvo, skoro nešto kao učitelj. 

Čovjek u postajanju ili onaj koji se samo pretvara čovjekom, će ako je uhvati odnosno ne propusti vidjeti ili prepoznati zadatak kao nešto što je ponuđenu njemu, ako ga i dovrši uspješno htjet će pošto poto ponoviti isto, s istim rezultatom, sudionicima, uvjetima, sve laboratorijski, a onda će davati tumačenja i vrebati bilo koga da bi mu davao instrukcije. 

On osjeća taj milijun očiju koji su stalno upereni prema njemu i koji toliko uporno zure u njega da ih čak doživljava kao svoje vlastite odnosno da sve što on sam vidi, vidi i svatko drugi osim njega, uključujući zidove i krovove i kišne kapi pod oblacima. Sve je tu zbog njega i na neki je način u pravu, jer nije sam na svijetu, i jer se kiša ne kotrlja put dolje da njemu napakosti pa da mora češće prati prozore, da mu susjed ne bi nešto ružno reka. 

To vam dođe slično ono kad profesionalni fotografi koji pokušavaju prodati svoje slike iz divlje prirode, nekom portalu ili kanalu koji se dobro prodaje, ne bi li i sam stekao svjetsku slavu, jer što će takvima novci, ako ima za putovanja to znači da ne preživljava nego da živi punim životom, je li tako? 

I onda uhvati kamerom to neko biće iz prirode, na način da svima izgleda kao da je istreniran baš za to da pred objektivom kamere profesionalca pozira, kao da je profesionalac sam, fotogeničan i on, i majka priroda u koju ga se posadilo za tu priliku. I ovaj još nadopiše da ne bi bilo zabuna, gle glavnog glumca kako pozira. A mi svi gledaoci pomislimo, stvarno! 

Jadno je biće vjerojatno predosjetilo promjenu u okolišu i umirilo se dok ne shvati što se događa. Osjetilo je nečije oči na sebi drugačije od onih na koje je naviknuto. Pa dok ne odluči hoće li se dati u divlji bijeg ili da se još malo pravi mrtav. On nas ne vidi, ne nas koji ga gledamo s odmakom od ne znam koliko dana, sati i minuta, možda i godina, tako su te slike postale slavne i rijetke. Nego ne vidi ovu budalu koja misli da je umjetnik jer je kupio opremu umjesto puške dugouške pa da barem kožu donese doma da se pohvali da je bio, vidio i pobijedio prirodu. 

To vam je ta razlika. 

čemu služe ruke (32)

 

Listopad mi je najteži mjesec u godini, ne samo zato što se prelazi na zimsko računanje vremena, nego zato što se slavi, u našoj familiji, jako puno rođendana, a to su one bebe, kako sam čula i od Sadhgurua na nekom videu, koje su začete u vrijeme kad nije baš preporuka da se išta sije, a kamoli ljude. 

Ipak, zadnjih nekoliko plus godina, otkada sam sa njegovim tipom ljudi, lakše sve podnosim, tako da je i ove godine, mjesec posvećen u cijelosti mentalnome zdravlju, prošao bezbolnije nego što sam bila naviknuta. 

Počeli smo sa sjećanjem na mrtve, slijedilo je devet dana sa Devi, nakon čega slavimo pobjedu, a za dalje, sve je stvar osobnog odabira i osobne higijene. 

U ovom sam periodu crtala, čime god sam stizala na čemu god sam mogla i imala, to kozmičko jaje, ili što je već taj lik koji ne razumijem s ovog mjesta na kojem sam sada, ali iz tišine se se vidi jasnije. 

Dok se gledamo. 

Ne promatra ona mene, nisam ja njoj zanimljiva, ali gledamo se, vidimo se, viđamo. 

Ova gore lady možda i nije Sadhguruova linga bhairavi, ali nisam je radila za ocjenu, nego da zabavim ruke. Inače, čemu ruke? 

(Iako ovo njezinih pet pari možda više podsjeća na šišmišja krilca. 

Na mamu. :) 

Na lijevoj je strani par narukvica više nego na desnoj, trozubac je okrenut na trinaesticu umjesto na jedanaest, ali to je tako samo u percepciji promatrača. Žuto zeleno smeđa varijanta, recite slobodno ne postoji, i kakav joj je to biljeg na čelu? 

Biser prevelike cijene. Zato i zaslužuje najbolji veo koji sam imala, da se zaštiti, i sakrije. Eto kakav! 

Ovo "treće oko" po sredini između obrva, zapravo je rupa, otvor, prolaz od tamo prema ovamo. I obrnuto. I tek trebam izmislit načine kako da sve uhvatim, ili barem dio od svega. Od svega koliko se može ili smije, pa da se stvar pokrene, da život već jednom poteče. 

+++

Sutra je, u nas, Dan mrtvih, Svi Sveti, Dušni dan, kako tko zove, slavi, i kako za koga, po našem trgovačkom kalendaru koji se gleda uskladiti sa crkvenim lunarnim. A danas, na trideset i prvi desetog, pada noć vještica i svi se upinju oko tih razlika, tko što slavi. Tko će koliko potrošit na plastiku koju će ostavljat na grobljima, a tko na šminku i perike, za na sebe, živa. U tom tonu. Koliko otpada, bez kojeg se moglo, i što i kako s time dalje. U spalionicu. 

Sa ove udaljenosti kad gledam, sve postoji da bi nas podsjetilo da se sve već događalo ali da se ne mora i ponavljati uvijek samo najmučnije korake. 

Zastani, priznaj postojanje, prihvati i pokloni se sa zahvalnošću. Svima i svemu. 

Tako ja to vidim. 

zašto cure neće u medicinke

Ako prva vijest nije neki rat, onda je gradnja bolnica, valjda po onoj, za to smo se i borili, pa tko živ, a tko ranjenik. 

Naša Gradska bolnica, kronično oskudijeva stručnim osobljem, poglavito medicinskim sestrama. Navodno da ih se na oglas, raspisan za njih stotinu, javi jedva desetak. Ravnatelj bolnice, ili njegov v.d., poziva: 

- Cure dođite nam samo, primit ćemo vas sve! 

Govori se čak o stipendiranju srednjoškolki, kao da obrazovanje i ovako i onako nije već besplatno. Preferiraju, i prednost će dati djevojkama iz okolice Splita, Sinja i iz Dalmatinske zagore. Tako da vam nije jasno, traže li žene, ili "djelatnice". 

I kojem to novinaru istraživaču ne upada u oko? 

Ako je njega strah, zašto mali ljudi šute? Poslovično, narod nije toliko glup. 

Hospital, hospicij, je fina riječ za whore house, latinska, zato se u nas i prevodi kao bolnica, a ne gostionica ili tržnica. Ovo je mjesto boli, bilo da ste bol već pretrpjeli i trebate sanirati posljedice, ili će vam se tek nanijeti, pa tako u nastavcima. 

Znate onu prispodobu o dobrome samaritancu. 

A sad se osvrnite oko sebe i pogledajte kako niču dječje i ženske bolnice. Što je na stvari, sigurna kuća ili javna. 

Jer su unaprijed planirane i kuće za najam u blizini i hoteli sa zvjezdicama, niče čitav grad oko klica, virusa, ne znam kako drugačije ovo pojasniti, pa se lovim za nevidljive čestice oko kojih je i inače panika, sjetimo se pandemije kovida devetnaest. 

Nije bilo tako davno da smo od bolesti bježali, a ovi grade oko nje grad. I to tako ponosno. 

Pretpostavljam da je netko negdje pročitao da je tako i u prošlosti bilo da su gradovi postajali u blizini hramova posvećenima bogovima liječnicima, Asklepiju i Apolonu, inače ne znam šta. One dvije zmije oko štapa, pa ovi shvatili plošno. Na nacrtanu zmiju, nacrtani ljudi. Bolest je ionako izmišljotina. I to stvarno tako i mislim. 

Sjećam se dobro kako je bilo dok sam sama bila mala. Bila je stvar prestiža liječit se u toj i toj ustanovi kod tog i tog stručnjaka, po bilo koju cijenu, odveli bi bili bilo koga samo da imaju o čemu pričat kad se nađu u velikim društvima. 

- Tako si hrabra. Tako ti lijepo stoji tuga. Djeluješ tako prefinjeno. 

A sadašnje su majke još malo taštije. Sad je test vrijednosti, oće li se svidjet robotima, mogu li istopit srce od metala, ili čega već, litija. 

Jadna zemlja. Save Soil! 

I slušam ih, s koliko pažnje i pomnje i promišljenosti te žene pričaju o ugovorima i projektima i procjenama, propisanim rokovima do kojih bi snovi trebali postati realnost. Baš tim riječima, ponavljaju na svim vijestima. 

"Vaša govna - naš kruh" 

O europskim standardima koje treba zadovoljiti. 

Mogle bi stajati uz bok svakoga muškarca, bez straha od manjkavosti, dapače, one su te koje zadaju strah, ni u jednome momentu ne dajući na znanje zainteresiranim slušateljima da sve to počiva, na djeci koja će patiti, ako već nije u igri ciljano odvajanje zdravih od bolesnih, a da se još ne zna koji su koji. Čisti fašizam. 

Gradnja ove nove dječje je ono davno bila zapela jer se netko na vrijeme sjetio i tog sramnog perioda povijesti evrope: doktor mengele je nekako uspio ostati znanstvenikom, ili se zaboravilo čega je trebao biti simbol, pa bolje da to ovaj put preskočimo. 

Do sad su postojale UN-ove agencije koje su upozoravale baš na ovu vrstu "liječenja". Kad su djeca i žene u pitanju. 

Predatori su poznati, članovi obitelji u kojoj stanuju i zdravstveno osoblje, uopće, ljudi od povjerenja i autoriteta, a ne neki likovi iz sjene koji slete iz nekakvog sumraka u koji onda i nestanu. Ili sad pokušavamo svi skupa legalizirati nasilje, ponormaliti abnormalno. Ne znam. Ali povijest će prosuditi. 

Možda stvarno ima nekog smisla, izgraditi novi grad na tim temeljima ako narod stvarno tako hoće, nismo li školovali i previše liječnika, i sad to treba nekako zbrinuti. Inače, uzalud nam zaklinjanja. 

Statistika je pokazala da ovu zadnju generaciju mladih, ne zanimaju zdravstveni studiji, jer ne žele provest život u tuđim problemima. Da je prvi izbor poslovna ekonomija. A drugi, da su glumačke akademije, nek se nađe, ako zafali osoblja na Hitnoj službi ili Uvodu u anatomiju. Doktor House. Ho Ha, u izgovoru, hospital i hor haus. Rečeni horor za korisnike. Ako će misliti da nemaju izbora. 

Onda bolje, kad malo promislite, da vas zapadne i pozer i poslovnjak, nego sadist ili ludi znanstvenik koji shvaća ozbiljno da si mu doveo dijete da ga ispravljaš na svoju sliku. 

mnogookost (29)

- Koliko moraš bit nesiguran u samog sebe - napisao je neki lik u javnoj objavi na fejsu, za svoju suprugu kad je osvijestio da je nikad prije nije vidio kakva je nenamazana. Iznenadio ju je bio u spavaćoj sobi, a ona je dlanovima pokrila golo lice - Koliko jadan moraš bit. 

Tako je napisao. On za nju. A onda je uslijedila dugačka litanija o maskama i ulogama, glumljenjima i glumatanjima, prevarama, uz sveopće odobravanje baš svih komentatora, i muških i ženskih. 

Žene su varljive. 

(sve one imaju oči debila, to je samo maskara, a ne stvarna toplina, otvorenost ili širina pogleda) 

  

Uobičajene svakodnevne stvarne i ozbiljne teme koje prolazimo baš svi bez iznimke, bilo da nam okrznu uho sa susjednog stola u kafiću ili da u njima sami aktivno sudjelujemo, započinju švercerčići, poduzetnicima se sada zovu, s namjerom i ciljem da prodaju proizvod, a šta drugo?

A onda se u neimanju boljih ideja i tema za ozbiljna razgovaranja, a razgovarati se mora, kad se jedino po tome i dijelimo od ostalih životinja, pretoče u našu stvarnost. 

Pa postanu svima navika. I sad ti prođi miran i siguran da nećeš baš ti pasti žrtvom nemilosrdnih olajavanja kojima ne znaš razloga, jer kad bi ga znao, doskočio bi im nekako. 

Svjesnim ignoriranjem, a to je daleko bolje od - nesvjesnoga. Dakle, sve isto, minus osjećaj proganjanja. 

Sad pazite, ovaj lik je očito savršen. Ako i nije perfektan fizički, a ono je makar toliko siguran u svoje stavove i podršku okoline koja će ga bodrit, bez puno mislit o ikakvim posljedicama, jer pazite, glasina se širi ko zarazna bolest i kad vas jednom zahvati teško je se može u potpunosti sastrugat, sa imena i lika. 

Sad zamislite da imate odgovornost prema "budućim pokoljenjima". 

Nek se kolju, šta to ima s vama. 

Kako neće bit nesigurna kad ju je dopao idiot koji će je bacit krokodilima ako nije pravilno nanijela sloj po sloj iz tube?! Šta tek govori kad su sami doma, ja ne želim znat. Ali nije teško zamisliti kako se nastavljaju razgovori u samo četiri oka. 

- Koliko jadan moraš bit. 

Bitno da je publika zadovoljna. 

Ti će kasnije, nepoznati ljudi nalijepit i svoje neispoljene ili neobjašnjene frustracije na tu jadnu ženu koja se maskira. Zbog čega bi trošili nekoga svog kad im je ova tako lijepo namještena. Eto tako se stvaraju vještice. Pogotovo ako skupi sredstva i hrabrost da ode bez pozdrava. 

On te mlati, a ti mene ideš ispravljat, ja sam ti kriva. Na daljinu. Super. 

Neki put vam tuđe praznovjerje bude jedina zaštita, ne odričite je se, i ne zaboravite kako se moć predaje i kako se uvećava. 

Smijete koristiti samo one udarce koji su vam bili zadani, a da li ćete, na kome i kako vješto, jedino je taj izbor na vama. 

slatka sestra sna : doktorica rada

I sad da naglasim opet tu zanimljivu pojavu koja razlikuje slijepu gomilu od slijepog pojedinca: 

Svjetla ima, ali vaše oko ga ne prima. 

Ljudsko oko, tako je rekao i Sadhguru, vidi samo ono što zaustavlja svjetlo, a vi imate ono koje ga ne zaustavlja. Ako, dakle, prolazi kroz vas, vi ste puni svjetla! 

Ali ovo je uobičajeno tumačenje: ako je rečeno da oko ne prima svjetlo, to znači da prima ono što je suprotno od svjetla. Što je suprotno od svjetla? Tama, mrak. Dakle, oko koje ne prima svjetlo je u tami, prima tamu, onu iz evanđelja kako stoji da je Isus rekao, ako ti je jedno oko u tami, cijelo će ti tijelo biti u tami, znači u vlasti nečastivoga. To je ta logika. 

Tama su predmeti i osobe koje ljudsko oko vidi, jer ono vidi ono što svjetlo zaustavlja! 

Oni se ne pitaju, ni što je to svjetlo, niti što je tama, a kamoli koje ili kakvo svjetlo oni sami primaju. 

Dosta da je jedan čovjek od autoriteta rekao pola rečenice, da bi je oni preokrenuli onako kako njima odgovara. Ili onako kako oni mogu razumjeti. Na najkatastrofalniji mogući način. I to ponavljaju hiljadu puta, jer će hiljadu puta ponovljena laž, u jednom momentu postati istina. 

Ovu su ponovili više od hiljadu puta, pa nije postala istinom, i što sad? 

Rada se specijalizirala baš za slabovidnu djecu, baš ona je baš radila s djecom, razgovarala je s nama, ne s mamama ili preko nekog od odraslih. Ona se meni obraćala, a mami bi usput objašnjavala, a ne kako je i sad običaj, sve obratno. Ono kad o vama u vašoj prisutnosti govore kao o trećem licu kojeg se ništa od svega ni ne tiče, ili koja čak nije ni živa, koja je stvar koju treba popravljati. Čak ne stvarno dijete, kao kad je Đepeto od komada drveta napravio lutka koji do kraja priče postane stvarni dječak, sin. 

Kad bi bila u nekoj od Radinih grupa, dakle, zajedno sa još slabovidne djece, nikad nije bilo nikakvih problema, kad bi došla mama, ukočila bih se i sve bi se opet isto vratilo nazad. Sve ono što je ona recimo primjećivala da na meni nije kako valja. 

Do kraja školske godine, jer radilo se o školskoj medicini, tako se to tada zvalo, ne znam postoje li još slične klinike, ili je sad sve u rukama udruga koje vode majke poput moje, uglavnom, za malo vremena ni Rada nije valjala, ispalo je da ona kvari djecu i tako je to svršilo. 

Ali, ostala je ta dijagnoza, ili opažanje, uglavnom fraza da oko ne prima svjetlo. Koju sam kao takvu i ponavljala svaki put kad bi išla na bilo kakvu kontrolu vida ili mjerenje rada mozga. Oko i mozak su, znate, povezani. Ako imate oštećeno oko, mozak vam sto posto ne radi kako treba. Pitajte stručnjake. 

Naravno da radi! Problem je u tome što bude dosta teško izvana vas kontrolirat ili izmanipulirat, jer je šef onaj unutra. Koji vam je blizu i kojem nije u interesu da vas prevari. 

Eto, još jedan bonus! 

Ne morate se učit opiranju, niti mučit oko toga da budete slobodan od tuđih projekcija. Ali vratimo se svjetlu. 

Znate već kako vas dočekaju, svaki put drugi stručnjak koji odrađuje nadnicu mijenjajući stakalca i pokazujući štapićem prema slici u ogledalu, sve isto kao u Radino vrijeme i sigurno još i prije njezinoga vremena, samo što ovi to rade s potisnutom nervozom i napamet, a Rada se s nama igrala i sve je imalo nekog dubljeg smisla od novih okvira za naočale. 

Kad vide da će se s vama možda morati i pomučiti, neko vrijeme kao gledaju stare nalaze, pitaju tko vam je ovo napisao i tko vam je što rekao, pa se čude, pa zar?, a onda vas se jednako brzo riješe popunjavanjem formulara i glasnim sljedeći! On je pun posla, a vi mislili da ste vi poseban. 

- A vi, na ovo jedno oko, ne vidite. - onako isprekidano iznenađujuće. Jer nije moguće da je do stroja, da vas je stroj krivo ustrojio, ili da mu je crkla baterija baš na taj i taj dan i čas. Prije će bit da je crkla vama. 

Vidim nešto, naravno, ali to se uglavnom ne poklapa s onim što svi drugi vide. Samo što to ne smijete reć naglas, jer će vas poslati na psihijatriju, a vama se ne da, živjeli biste rado normalno. 

Do sad vam je išlo dobro, bez većih problema. Ili makar onih bitno drugačijih nego što ih i običan svijet kao probleme priznaje. 

Poklopite se ušima, i čekate što će vam ovaj novi dijagnosticirat. 

Rječnička definicija amauroze je zatamnjenje vida bez vidljivih promjena na samome oku, a ja na tom jednom oku imam baš veliki ožiljak koji je vidljiv golim okom, a ne samo preko povećala i lampica kakve inače koriste doktori za oči. Stručnjaci, dakle, a ne liječnici. Ne liječe oni niti ispravljaju ništa, daju vam naočale pa ako valjaju dobro, a ako ne, uvijek imate izbora otići k drugome, da vam da druga stakla. Nema boli. Samo nerviranja. Znate ono, je li pravilno neuron ili neutron? Ne uro lin k. Ne urekla se. 

 

Da biste mogli mijenjati ljudima ta stakalca u onim teškim okvirima koje vam nataknu na nos, a prije i poslije vas iste te još tko zna kojima i kolikima, morate prije imati diplomu medicinskog fakulteta i biti doktor medicine. Što podrazumijeva da imate neko znanje o tome kako funkcionira ljudsko tijelo, što je s čime povezano i kako se nadopunjava, pa u skladu s time donositi odluke koje se tiču sveukupnog sistema, ali ovi su se odlučili povezati oko isključivo s mozgom i tu nema pomicanja ni naprijed ni nazad, niti odstupanja, slabovidni ljudi imaju spor mozak, ergo nisu pametni, i s njima se može, ili se ne može ovisi o prilikama, i o strpljenju onoga tko njima dirigira. 

Ima tu dosta istine, da su slijepi spori: kreću se pažljivo, oprezniji su sa svime, pogotovo sa sobom i svojim bližnjima, jer znaju odakle im voda dolazi, a tko im vodu muti, nema se tu puno filozofije, jedino što mi to shvatimo prije. Zato si spor i tih, jer znaš da ćeš sam snosit posljedice, a tijelo koje se polakše kreće manje nastrada, cijelo tijelo a ne samo taj jedan dio na kojem je fokus. 

Dalje, neće upirati prstom ni u koga, jer ne zna tko je ni gdje je taj tko je kriv, a ne zna jer zna da ne vidi, znači nema krivih optužbi ni prebacivanja krivnje, tipa zid je kriv, zločesti šta ne stojiš miran. 

- Navodno da ne prima svjetlo. - prozborim plašljivo - Tako su mi rekli kad sam bila dijete. 

- Dijete? - iznenađeno, pa zar je? - A tko vam je to rekao? 

- Liječnici, oftalmolozi, isto kao i vi. Ali moguće da je od tad znanost napredovala, ili se promijenio vokabular. 

Pametni ljudi ne vole biti nadmudreni. Ne vole kad im se pravite pametni. Ako imate sreće riješit će vas na brzinu, ako nemate morate bit spremni na bol koju će vam moći nanijeti pod izgovorom neugodnog pregleda. Čak će vam reći da će biti neugodan. I prijateljski vas potapšati po koljenu. 

Kad mi se tuđa lica i pogledi unose u lice i prinose pažnji, jasno razabirem kako se od nikuda odjednom stvorila ta glava koja nešto zahtijeva, ali ne razabirem od kud se stvorila. Ili kad nema tih radoznalih glava koje će poslije vrlo bučno i ponosno i pred vama hvaliti se kako znaju nekog slijepca i kako su ga baš ono vidjeli. Baš u oči, jadan. 

I on i vi. 

I moja jadna mama koja me u čekaonici tren prije nego nas prozovu pita: 

- Je li, a na koje ono oko ti ne vidiš, da znam objasnit doktorici. 

Pa šta onda mene vodiš, što ću ti ja. Vi se razgovarajte, a ja imam svoga posla. Vrijedilo je odrasti, samo radi toga. Da se sjetim Rade. Ima boljeg načina, ima drugog načina, drugačijeg pristupa. Ili ga je bilo, pa se zaboravilo, zato vas i sjećam. 

+++ 

Cijeli post je na SlatkojSestriSna: 

slatka sestra sna : doktorica rada: - Što vam to znači, ne prima svjetlo?  Stvarno, što to znači, ili bolje reći što je to moglo značiti djetetu koje je, upamtilo jedino tu fra...