Cure iz grupe su mi pomogle da ovo shvatim brže, ni oni ne vide boga tebe samo što to ne znaju, u tom sam smislu u nekakvoj prednosti, znam bez čeg se može, a bez čega ja ne mogu. One još uvijek traže.
Pozdrave suncu oni još uvijek broje brojevima, kao da je to to što se računa, koliko su ih napravile u koliko vremena, i smatraju to postignućem, iako se stalno spominje i opominje, nemojte se ni s kim uspoređivati i mjeriti, niti same sa sobom. Iako jest dobro da se možete sjetiti gdje ste bili jučer a gdje ste sad, čisto radi orijentacije, napredujete li ili nazadujete. Nikad u smislu, sad sam bolja, od sebe bolja. Ili gora. Jednostavno, bila sam crvić, a sad sam nešto drugo, moljac, moljac. Žaba, žaba. A oni bi svi da su leptiri. E pa ne može. Bio raznolikost veseli!
Ja oduvijek zurim u sunce, ali počela sam bilježiti prije nekih dvadeset godina, imam još dnevnike iz dvije tisuće i sedme, osme. A dnevnike pišem oduvijek. Na način biljke. Eto, ako hoćete, na način tih listova papira, koji su jednom bili drveće. Tko zna koliko puta reciklirano. Traju i trajat će dulje od mene. To je činjenica s kojom se što prije valja pomiriti. Smrtni smo. I nema se vremena.
Baš sve nas na to sjeća. Zato nema straha.
U nas se, početkom milenija počeo pojavljivat po medijima taj jogi koji nije ništa jeo i svi su znanstvenici koji su ga promatrali rekli da je to istina, da čovjek doslovno živi od sunca i tekućeg jogurta. Bez krute hrane.
Tako bebe žive, od vodenastih kašica i topline zagrljaja one osobe koja im ih daje. Ne mora bit dojilja ali poželjno je. Postoji uvijek zamjenska hrana, koja je dovoljno dobra kad se ponudi bez namjere. Bez ikakve namjere, i dobre jednako kao i loše.
A sad se sjetimo da dobro i zlo ne postoji. Što nekome ne valja nikako, nekome drugome može biti lijek. I obratno.
Mačke i leptiri se boje vode. Ali svejedno je piju kad su žedni. Mačka u ljutoj nevolji čak prepliva neku duboku vodu, a leptir prosto ugine. Sklopi krilca i osuši se. Raspadne. Takav je sistem.
Sunčev. Eto kakav. I mi živimo u njemu. Točno kao što ste učili napamet za ispit iz geografije. Sunce, Merkur, Venera, Mars, Zemlja. Ne znam za dalje, bilo je svađe i oko rasporeda i oko nominacije i oko pripadanja vrsti. A onda su počeli otkrivat satelite i izgubili se jer svako malo iskrsne neki novi a imena više ništa ne vrijede, zaboravilo se tko ih je od ljudi proslavio, i zašto. koje su bile zasluge.
Jače svijetle one dalje zvijezde, ajmo tamo.
A onda sunce podivljalo!
Jedan je genijalac, koji je čekao dvadeset godina da taj jogi umre da bi mi se narugao što sam na krivom putu, rekao:
- Ko Hira Manek (mislim da je to ime iako nisam sigurna jer nisam pratila njega nego sam radila svoje, i još uvijek to radim), onaj idiot šta gleda u sunce i ništa ne jede. Pa taj je mrtav odavno. Obični varalica.
On je znači mislio da će trajat vječno. Da nitko nikad ne umire. Ni stabla ni planine ni zvijezde uključujući sunce. Sve ostaje kao naslikano. Uvijek isto i nepomično. Nepromijenjeno. A onda kad sliku nagrize moljac ili zub vremena, ništa to nije valjalo. Propalo sve. Dočim, prolazi, prelazi u drugo nešto.
Šta ti je umiranje!
Ali kako to objasnit nekome tko misli da se jučer rodio takav kakav je sad, i da samo treba napravit prave korake da takav isti i ostane. A vječno nezadovoljan. Pravi izazov!
Znači tih osamdeset plus, ili koliko već točno godina, bez krute hrane i samo na solarni pogon, ne vrijede ništa i ne znače ništa. Ajmo mi po našu staru šta ćemo pojist šta ćemo popit, a za čim ću se napit, šta si mi to da? Pa po doktorima. Boli drob ali više boli glava, jer ne znam šta ću sutra jest, a ovaj sastavlja listu i to dijetalnu. Ne da mu ništa za čim mu duša vene. Ni duvan ni alkohol.
Govorim vam, postoji duži put i onaj daleko kraći.
Putovanje je to ugodnije što je lakše, ili se lakše putuje na prazniji želudac. Manja je šansa da ćemo oboljeti od morske bolesti, ako smo sol i voda.
Dijete, dojenče, automatski okreće lišce prema onome što hrani. Zato se čini da, ili se tako kaže, da gledaju najradije lice majke, jer je majka ta koja je izvor hrane. To bi bila ona žena koja doji, Marija sa svetačkih slika. Ne mora to biti ista koja je rodila, kao što i otac može biti bilo koji Josip. Bilo tko.
I onda, ponavljam vam, opet te priče o štetnom utjecaju sunca, o zaštitnim faktorima i o raku kože.
- Pokvarit ćeš oči!
Taj je jogi, sjećam se, slušala sam jedanput bio rekao da vam zurenje u sunce ne može pokvariti vid, dapače, može vam ga ispraviti ili popraviti ako je rožnica bila zakrivljena, i dao usporedbu sa modernim operacijama laserom. A što je laser nego snažni snop svjetla koncentriran u jednu točku. I na te idete svojevoljno, dapače, čeka se red.
Malo poslije, su se vratili klasičnim, mehaničkim, noževima i žlicama. Ali sada samo daju upute robotima i sa sigurne udaljenosti gledaju preko povećala na velikom ekranu, šta ti je znanost. Ni ruke ne moraš zaprljat, da bi vidio nešto što ne razumiješ, ali imaš moć dati tumačenje koje će biti prihvaćeno ovisno o broju glasova koji ga podržavaju i prate.
Sunce je prirodno, i ono zna do koje granice se ide. Meni je to zvučalo razumno. I još uvijek mi je to razumnije od puštanja u ljudske ruke u kojima je oštar nož.
Nepoznate ljudske ruke u kojima je oštar nož, je li to gora ili bolja opcija, ako znamo da nepoznate ljude ne mrzimo istom silinom kao poznate, oni nam samo služe kao odušak, jer na koncu se opet biramo vratiti među poznate s kojima se mora živjeti. Zato pitam.
A suncu ne odgovara da vas ošteti. Pa zato i neće. I nema razloga da vas mrzi ili voli.
Samo čini to što mu je u prirodi. Svoj posao, da bez odgode i bez pripreme i primisli, grije. I svijetli. Baca sjaj. Hrani.


