širokokutna špijunka

Imam u glavi točan put i točan plan. Znam kako će sve izgledati i kako je sve izgledalo. Prođem ga nekoliko puta, za svaki slučaj, ponovim rutu u mislima, jednakim koracima, u jednakim uvjetima. I sve se slaže. Imam dijaloge i razmišljam o monolozima koji bi ih popratili. Ne zbog objašnjenja, nego zbog daljnjeg i detaljnijeg petljanja radnje. Vidim likove koji se kreću u prostoru koji je jasno oslikan i ocrtan. Poznate su mu granice, udubljenja i ispupčenja. Znam koga ću sresti na tom putu, i još uvijek su mi u mislima svi oni koje sam srela. To je znak inteligencije i oštrine duha. Ništa tu ne blijedi. Sve imam u glavi.

Ništa od tog nije moje. Sve je moje tuđe. To su tuđe misli i to su tuđi planovi i programi. Čak i tuga koja me spopada jer ne znam sve to artikulirano staviti na papir, objasniti riječima, nije moja. Čak ni nemoć kad napokon shvatim da ništa od toga u zbilji ne mogu znati, vidjeti ni ostvariti, nije moja. Čak ni novi poticaji koji dolaze sa svih mogućih i nemogućih smjerova, nisu moji. Nisu za mene, nisu mi namijenjeni. Niti su zbog mene. Netko drugi će ih uhvatiti. Netko drugi ih je uhvatio. Netko drugi ih upravo lovi.

Kad sam napokon ostala sama, nakon bakine smrti, koju, i to da spomenem, nisam osjetila onako kako se pripisivalo da jesam zbog otužnog izgleda i mogućih suza koje sam iskapala, tek tada sam progledala:

što sam sve, do tada mogla napraviti sama, a što uopće nisam. Nikako, ni u najluđem snu.

Tko mi je pomagao?

Tko je gledao umjesto mene?

Kako sam uspijevala; obući se, obuti se, počešljati i usprkos i unatoč svemu, izgledati pristojno?

Prva stvar, koju su mama i sestra predložile da napravim, bila je ugradnja novih vratiju. Protuprovalnih, protupožarnih, sa dvostrukom, trostrukom, četverostrukom bravom, ili sistemom zaključavanja. Dvobojna: sa jedne strane svijetli hrast, sa druge strane - bukva. Širokokutna špijunka je ulazila u osnovnu cijenu. Prilika!

Mama je rekla, kako me često zamišlja, kako u samoći, stojim zalijepljena za ta vrata, za tu špijunku, na svaki šum ili trzaj koji čujem na stubištu, ispred vratiju, kraj lifta, i virim i pratim, što se vani dešava.

Ona ne razumije da ne mogu vidjeti očima.

Sjećam se da mi, veći dio života nije bilo jasno što mi pokazuje, što mi govori ni što hoće od mene. Sjećam se točno kad sam odustala od pokušaja da ja njoj pokažem to što ja vidim, trebam i mogu sama.

Ne znam zbog čega ona ne odustaje, ali pretpostavljam da nema pametnijeg posla.

Roditeljska ljubav je nešto što meni nije sasvim poznata stvar. U smislu nečeg što ne mogu iskusiti, jer neimam, niti ću ikad imati svoju djecu. U smislu nečeg čega se ne mogu sjetiti da znam iz vlastitog položaja djeteta. Da, dresiralo me se, i da, treniralo me se, i da, očekivalo se. Sve i svašta. I da, fantaziralo se i te su se fantazije pokušavale ostvariti neprirodnim i nemogućim sredstvima. Društvo je iskrivljenje svega što je život htio i mogao učiniti od nas. Ne vidim mu svrhu. Ne imam izgovor za nj. Ni potrebu da ga špijuniram.

Stvar je, mislim, u zvukovima koji dolaze iz nevidljivoga svijeta:

"Gdje god je vibracija, mora postojati i zvuk." 

Nevidljiv vama, i nevidljiv meni. Pretpostavljam u tom je sav izbor i jedina razlika.

Ne postoji nikakav interes u meni za ovaj potonji.

 

to je njima!

- Ja se tebi divim, pa ja ti od sveg srca čestitam! I fakultet si uspjela završit. 

ili pak, 

- Ja sama ne znam kako je ova uspjela fakultet završit. 

Pa i vi ste, zar niste? Vidite da to nije ništa strašno. 

- To ti, draga moja, tako samo misliš! 

Što god to značilo. 

Meni nije bilo teško učit za ispite, pisat seminarske radove, ni sebi ni drugovima. Diplomski sam sastavila baš s velikim guštom. I mislim, da sam ostala na faksu, u toj branši, tome poslu, dakle znanstveničkom, a ne predavačkom, kako je sudbina htjela, prošao bi mi život, a da ne bi pravo znala što bi im to značilo. Guštala bi u čitanjima i pisanjima, nemam u to nikakvih sumnji, jednako kao što uživam i ovako hobistički, ali ne bi imala nikakvo znanje o stvarnom životu, ne bi me dotakao. Intelektualno možda da, ali emotivno empirijski? Vidjela bi, prepoznala bi nepravdu, ali bi li se mogla boriti protiv nje na pravedan način, ne gorljivo, nego s dobrim ishodom. Jednako dobrim za sve umiješane. 

Možda bi i bila na pravome mjestu u pravom trenutku radeći pravi posao a da to ne bi ni znala. Vrlo vjerojatno je da bi mislila, kako misle i sve druge žene, da sam zaslužila biti tu gdje jesam, jer sam valjda u nečemu bolja, vidim posvuda da ih se baš ciljano drži u takvim uvjerenjima, te bi gledala na sve druge, nove, mlađe i starije i one svakakve i svakojake odsvuda i sa strana, sa kritičkim okom. Nekad podcjenjivački, nekad sumnjičavo, a nekad, ako bi bila dovoljno poštena prema sebi, i sa strahom, od novog i nepoznatog što bi donijele ili pokušavale nametat kao još novije i bolje, jer uvijek i svuda su stalno iste igre, pokušaj imitacije prirodne zamjene: 

- Pa poslije prodavat pamet. 

Potrošila bi vrijeme i snagu u strahu gledajući tko je ispred mene, tko sa koje strane, mjereći desno i lijevo isključivo kroz političke opcije, a tko je sve ispod. 

- Poda mnom je deset ljudi! 

Ili pedest, sad zamisli koliko vrijedim. Svima je njima u interesu da mene podupiru. Ma šta interes, zadatak! Plaćeno iz proračunskog novca zanimanje. U opisu radnog mjesta, da Mene slušaš i imaš Mene slušat, privatno i javno! 

- I još nije shvatila. 

Ali, isto je tako vrlo vjerojatno, da bi možda mislila da sam dužna nekom nešto, jer bi, da nisam tamo i tako, bila i gola i bosa i nezaposlena. Pa bi se trsila i prsila i stalno dokazivala i darovima i radovima i stalnim ulizivanjima i dokazivanjima vlastite vrijednosti čak i onda, ili pogotovo onda kad bi mislila da je nestvarna, jer ju stvarno ne bi imala, na onim mjestima i na onim poslovima, za koje sam, ma vidi vraga, baš od svih zaposlenika, ja ovakva kakva jesam, invalidna, zadužena. Odjednom, čovjek bez noge mora trknut čas u kabinet u podrumu, iz onoga u potkrovlju, pa ako sklizne u suterenu, a bože moj, za šta je osiguranje. A nastavnica umjetnosti da vodi ekskurziju od stodvadeset đaka u obilazak arheološkog lokaliteta in situ. Da se bolje vidi kako je to učila za ispite i što točno zna. 

- Pa bože kolegice, ne bi išli sami, tražit ćemo stručno vodstvo. 

I baš ta, druga verzija me zapljusnula sa svih strana u ovoj drugoj, cjenjenijoj u društvenom smislu, isplativijoj, jer ste u stalnim doticajima s raznoraznim ljudima iz svih kola i sfera života, od onih najviših i najbogatijih od ljudi, jednako kao i onim najnižima: javna škola.  

Morate znat kome i kako pokazat poštovanje, a kome možete slobodno pokazati prezir, ako vam je došla potreba za ponovnim pumpanjima nepostojećih balona. To je ona fraza iz financijskog sektora, a prešla je tamo kod njih, baš iz ove prispodobe opisa rasplinutih misli, mašta, očekivanja i njihovih ostvarenja. Žaba i vol. 

Znate tu basnu: krastača i napuhača je bila najveće biće na izvoru, a onda se došao napiti vode jedan sivi vol. Ova se počela napuhivat ne bi li je primijetio, ali njega nije puno bila briga za druženjima, napio se i prošao. Što je jednom vidjela ostalo je žabi u sjećanju, osjetila se prezrena i poražena, neprimijećena i nepravedno zanemarena, a kako je vrijeme prolazilo to se i sjećanje prilagođavalo prilikama, sve dok jednog dana žaba nije pomislila da joj je to sudbina, sljedeći korak evolucijski, takva bahatost, takva arogancija, i ako se samo malo potrudi iznutra, da bi se mogla malenim manipulacijama i unutarnjim snagama duha i daha, napuhnuti do te veličine, pa je počela puhati, i puhala je i puhala i puhala sve dok nije puknula. Od jada. Doslovno prepukla na paramparčad. 

Zamjena uloga, uvijek ima netko manji. Nek pucaju tuđe glave. 

Razlika je pregolema, kad ste zaposlenik gimnazije ili kad ste profa na faksu, ne radi se samo o par bodova na platnoj listi razlike i broju studenata. Vidim već da se studentima nazivaju svi učenici, prema latinskome studeo, 2. - mučim se trudnom i marom. 

Bit će učenici mučenici jednako bezobrazni prema vama, a roditelji jednako nametljivi i uporni i zahtjevni u prohtjevima, neki će prije pokušavat da vam se približe, da vas pridobiju poklanjanjem i stvari i pažnje, prije nego posegnu za ucjenama i prijetnjama i sveprisutnim ogovaranjima, izmišljanjima života onih koje znaju jedva iz viđenja, ali nakon tog jedva viđenoga oni su vam našli mjesto u svome životu, ili zaključili da ćete vi njih pripustit u svoj, i nema više popuštanja, počeli su skupljat ljude spremne da ih podrže u svemu. 

Ali u javnim školama, kako osnovnim tako i u srednjim, imate veći izbor, i oni i vi, s time da vi nemate gdje pasti, sve se automatski obnavlja i osigurava da klizi baš na taj predvidljiv način, pa možete slobodnije učiti na tuđim nepreboljenim pogreškama. 

Na faksu ste ostali jer vam znaju roditelje. Vaše ili od muža vam. U nekom ste smislu kompletirana ličnost, put vam je zacrtan i nema odstupanja. Vrtić, osnovna škola pa srednja, faks, magisterij, doktorat, i šta dalje? Na vrhu ste, sad samo da tu ostanete. Da ne osramotite liniju. 

Ali kad se zaposlite u školi, možete bit svačija, jer je škola puno, i jer normalni ljudi znaju da to nije lako, raditi naime sa tuđom djecom, pa se toga klone, pa da ne bi djeca baš bila po ulicama, izmišljaju se svakojake sheme da bi se žene i ljudi uopće htjeli pozapošljavat na tim i takvim mjestima, s tim zaduženjima, obavezama i odgovornosti koju vuku za sobom.  

Tako da tamo ima svega. Po zbornicama još više nego po kancelarijama i kotlovnicama. 

Čistačice i domari služe za nadglasavanja na radnim vijećima, ili vijećima zaposlenika, inače što bi ih bio toliki broj. 

Bila je pjesmica rugalica u onim davnim vremenima, sjetit ćete se ako imate više od trideset godina: U tunelu usred mraka sija boca od konjaka, popili je učenici ove škole mučenici i sa njima učitelji ove škole mučitelji, i sa njima direktori ove škole gnjavatori i sa njima čistačice ove škole izdajice. Tajnice i referentice su bile j.b.čice. Onako namazane i drvene. Prestrašene, jer znaju da ih se gleda i jer znaju da će ispast krive jer ne znaju zašto su zaposlene tamo ni što se od njih očekuje. 

Kad ste učitelj matematike, bar znate da vam je osnovni zadatak, utuvljivati u glave glupavih dječaka i djevojčica račun i aritmetiku i geometriju i štajaznam integrale, a šta tajnica po čitav dan radi? Kad ne provjerava gdje tko od zaposlenika ili polaznika živi i stanuje i kad izudara pečate po svim potvrdama za godišnji pokaz, a sad joj sve to kompjuter sam radi. Stvarno šta? 

A onda odjednom shvatite da svih njih 56 brojem u zbornici plus još dvadesetak, trideset, nenastavnog osoblja znaju da je nastavnik matematike ili informatičar osoba s invaliditetom ili invalid nekog rata po nekoj osnovi, i da stvarno ne može neke stvari u životu i to atestirano, ali da je bezopasan, jer ga se šalje redovito na tehnički, svako šest mjeseci na psiho testiranja, jer znate ipak radi s djecom a djeca su naše najveće bogatstvo i najranjivija od svih skupina, plus higijenski, ako samo kihne, izbaci mu prištić ili se počeše od zbunjenosti iza lijevog uha. Zaraze kolaju, znate među takvim svijetom, a šta ti možeš znat s kim se takvi druže. Šuga, guba, kolera, svako malo iskrsava, potvrđeno, imam ja jednu moju, sve mi je rekla, i to ti je istina. I onda takav bezopasan postane tiha prijetnja svima. Jer, ako on takav može, a šta se ti žališ stalno. Smeta ti i ovo i ono. I onda se krene s naštimavanjem i prilagođavanjem činjenica. Odjednom je povezano tijelo s duhom na nekoj razini, ne na nekoj, na svakoj, pitaj velečasnog. I odjednom on u takvom oštećenom tijelu, osamdeset posto, piše na papiru, može biti samo oštećena duha, i to koliko, jer u duhu se sve poduplava, najmanje! 

Da sam ostala na faksu, kao zaposlenik, bilo bi puno teže sve ovo primijetit, ali kad primijetite, što možete s time? Tko će slušat i čuti vas samo jednu, i to kakvu jednu, šta ti ta može. I šta hoće uopće, bolje nek se poklopi ušima. 

- Ne možete promijeniti druge. Niti očekivat da će se drugi mijenjati onako brzo kako se informacije mijenjaju. Velika većina vjerojatno nikad neće. odnosno jednog dana eventualno hoće jer takva je priroda života, ali vi to možda ne doživite. Što se dakle može? Možete svojom prisutnošću i svojim stavom utjecati na to kako okolina diše. Kad osjetite nepravdu na bilo kojem nivou reagirajte. I ne govorim sada o pokretanju pravedničkih ratovanja, organizacijama prosvjeda ili nadmudrivanja koja će prerasti u neminovnu svađu i vječitu prepirku, ona meni a ja njoj tipa. Reagirate onako kako možete u danim prilikama. Nekad se povučete, nekad pokažete neslaganje, nekad odbijete sudjelovati u hajci, obavijestite nadređene, nije na vama da vodite tuđe bitke, dosta su vam vaše svakodnevne. A u najviše slučajeva jednostavno otrpite, strpljivo otrpite ne poginjući glavu, što se dostojanstvenije može, i tako se stvaraju legende. Život nikad nije nikom dao da nosi i podnosi veći teret od onog koji se može ponijet. Ako vam je težak i pretežak, prokilavili ste se, lijeni ste i razmaženi. 

I tu je taj zec. Lijeni i razmaženi. 

Odjedanput se svi svim silama upinju da dokažu što većem broju ljudi da ste varalica. Čitave čete nepoznatih ljudi sudjeluju u tajnim praćenjima i uhođenjima špijunskoga tipa, i po samoposlugama i po trgovima i po ambulantama i po čekaonicama i dok čekate bus pa po busevima gdje god da vas put nanese. Pa vam se nepoznata djeca počnu zalijetat u zagrljaje, nepoznate žene vas počnu prepoznavat iz mladenačkih dana, jer svi smo jednom išli i u neku školu i nekakvi vrtić, i voljet i obožavat to nešto isto što volite i vi, zajedničke teme. Pa kad vam se uvuku u kuću, zagospodare i vašim privatnim životom i stvarima. A zašto? 

On je postao, on je završio, a ona njemu tako. Prasica nezahvalna, umišljena razmažena i ohola koja ne zna za pristojnost. 

- Pa i ona je završila i zaposlila se i postala...

- Ona? Ženska, ma je li molim te. Pa i od moje je one.. mala, pa nije onakva. 

- Pa eto vidite da nije u tome stvar. 

Oni izgleda stvarno misle da kad se zakitite diplomom, kad stavite kapu, kad vam daju tuljak i papir sa pečatom, da postajete bolji i valjaniji, vrjedniji čovjek. 

- Aaaa i! Kako je ta uspila ispite davat i skupljat potpise. 

Oni znaju samo taj jedan način. Vrebanja po trgovima, ture po kafićima, potezanja za rukav. I darove ispod stola. 

- A možda je učila, šta znaš. 

- Jes, i?  

Šta zna, aj šta ta može znat. Vid je kaka je. Sva potuljena. A nu mene! - pa se isprsi, na svim poljima. 

Ti koji se prse prvi nastradaju, podvalit dijete ili invalida, najlakša je stvar na svijetu. Najlogičnija, podrazumijevana. Zato nas se i stavilo tamo. Jedne uz druge, bok uz bok. Kao na prvoj crti fronte, pa tko preživi neka priča. Tako da na vrh ispliva sama krema kreme. Ili što ono? Gov.a? (Profe na faksu, jer ne može dalje, vrh!) 

Kakve su vam šanse ako ste još dijete? A sve ide prema tome da se prevara isplati, i da su te igre 'ko će koga prije, u sitnim interesima. 

- Čekajte, vi imate neki interes u tome da mučite one koji vam nisu na putu? - pitala sam nakon što se komisija opravdala odnosno pokušala pokazati koliko ima razumijevanja za moje postupke prijavljivanja nepravilnosti u radu s djecom s poteškoćama, na način: isti smo pomažemo se: 

- Svak ima svoje interese. 

Ima, a ne brani. Slabije nezaštićene, pa eto ako baš mora i svoje. 

I onda shvatite da oni stvarno računaju s tim novcem, da stvarno zbrajaju postotke i pečate kao na kladionicama, ovoga hoćemo a ovaj nam se ne isplati. Sve je trgovina. U javnim, državnim vrtićima i školama. Dno, samo dno dna. 

.ako pozdraviš, pozdravljen ćeš biti

Uvijek kad se naši stupovi društva krenu nadmudrivati na narodni račun i narodni način, pa kad krenu čak zakonima određivat - jer su trenutno oni na mjestima sa kojih se to može! - kako će se ljudi među sobom pozdravljat, ponašat i razgovarat (o robi, kapi i o frizurama, nastavna je priča), sjetim se ove stare pripovijetke (Nekako mi bude lakše razumljiva, iako ne i podnošljiva, realnost u koju sam uronjena, gdje nikome nije čudno što se nekom prijeti otkazima ako nije fizički sposoban dignuti glavu, ruku ili kapak kao znak poštovanja(?) prema ovima po rangu starijima.) : 

OVDJE: https://slatkasestrasna.blogspot.com/2026/02/uvijeke.html

Kad ti netko kaže "Faljen Isus", odgovara se "Navijeke". 

A on pita "A di ti je Marija". Jer treba se i Mariju pohvalit. Da nije Marije, ne bi bilo ni njega, rečenoga Isusa. 

I uopće mislim da je hvale vrijedno i da je veliko čudo, kako su sveti ljudi iz ovih divljih krajeva uspjeli usadit u ljudima ljubav prema Kristu. Kao i nastojanje da uz muškog krista, provuku i ženu, kao majku, onu od koje, iz koje, po kojoj je sve i počelo. 

I taj užasan strah koji graniči sa mržnjom. Odbijanje da nju prihvati ikakvu. Da ju prizna. Da ju se stavi uz njegov bok jednaku uz njega jednaka, iako je viša, poviše u svemu. 

Dosta s pretjerivanjima, jer postoje razlike koje se ne daju niti se trebaju uspoređivati. 

- A di ti je Marija? - pita njega ovaj, a ovaj odgovara: 

- Eno je doma, đavla uvi leži. 

- Jezik pogani, dabogda ne prigriza! 

Ne smijete nikada nikoga kleti, čak ni ako vam je na vrh jezika ne smijete to reći naglas, čak ni ako to netko zaslužuje. Ili pogotovo ne tada. Zašto? Pa vratit će vam se, prije ili odmah. 

Ovaj je, jasno ispričao svima koje je znao i ne znao, kako je sve bilo i "šta je ko kome reka". I sad se kreće s ozbiljnim raspravama. 

Trebalo je odmah u početku pozdraviti sa "Faljen Isus i Marija", i onda ne bi bilo nikakva grijeha. Bilo je i onih koji su se hvatali za slovo, "Trebalo je HValjen, pravilno je HValjen", ali ti su brzo, odmah! svrstani među književnicima i farizejima. Niti su ih sporijim kasom stizali ovi koji su mislili da je stvar u "Uvijeke", a ne u "NAvijeke".

Ali, bilo i dosta onih koji su smatrali da nije bilo lijepo vrijednu i radišnu ženu onako osramotit pa reć da doma leži. 

- Šta leži? S kim leži, ako si ti ovde? 

A da je rekao da Marija radi bilo što, ako je on ovde, kako bi to znao, znači ušao bi u još veći grijeh, služeći se niskim i prostim lažima. 

- Ako nije višćun! Pa da vidi i zna.

- E, a šta ti znaš šta ko u sebi nosi i ima. 

Na koncu se zaključilo da pozdrav ne valja, i da ga treba mijenjat u nešto neutralno, poput "Zdravo" ili "Živ i zdrav bio". E, a što ćeš ako naiđeš na nekog kome nije do života, pa sve shvati ko provokaciju ili uvredu i tuži te sudu. 

Zbog pozdrava su ljudi glave gubili, kamoli imanja. 

Tako to počinje. 

_____

Svaki put kad naši stupovi društva, da opet ponovim, upadnu u natezanja ovakvog tipa (ili ikakvoga) sjetim se ove narodne pripovijetke. Tko koga treba prvi pozdravit, tko s kim kavu pije, a tko se s kime viđa i ispod stolova. 

Nije nikakvo čudo što sam ja morala bježati s radnog mjesta, jer se, po mnogim dičnim mišljenjima, ne znam ni pozdravit. Pa kako ću onda znat išta drugo?!. 

- Pomozi sirotu na svoju sramotu - a oni u nas zlato uzimaju. 

Činjenica da su otvoreno tražili da im se darovi donose da bi me branili ili da mi ne bi branili da dolazim, nikome ni nije sporna. Nitko tu ne prepozna, a kamoli vidi, ni korupciju ni traženje mita. Njima to po pravu pozicije pripada, a oni me samo na nježan i strpljiv način na to podsjećaju. Daleko da bi bili kruha gladni. A ljubav im se, i stručnost, ipak mora dokazat darovima. Ili je to test koliko su moćni. 

Posebno veselje kako se čini im stvara, mnogobrojnim ljudstvom uspjeti dokazat da su oni u pravu i da su na pravici, a ono što je od boga da ne valja da ne vrijedi puno para. Do ništa. 

Samo ono što se može materijom dokazati, platiti, potkrijepit. Ili tako nešto. 

- Vidi ona dobro sve. Eno, svi su rekli! 

čemu služe ruke (26)

 

- za ošišat ovcu 

Ovaj sam stripić nacrtala oko vjerskih žrtvovanja, u vidu posta i sličnih propisanih suzdržavanja ili uzdržavanja od ovog ili onog. 

Ne znam jel se vide slova dobro, ali na slici je iznad glave ovce, dlan ljudske ruke ocrtan vunasto kao umotan u runsku kožu, a natpisi sa strana su upozorenje i prepirka oko njina značenja: 

- Pazi, ide vuk u ovčjoj koži. 

- Ma neeee, to je ovca. 

- To je vuk, govorim ti! 

- Ne, nije! 

- Jest vuk je u ovčjoj koži. 

- Daj umukni!! 

Silence of the lambs. - popularni horror film s Anthony Hopkinsom, Hannibal the Canibal. 

Čovjek je čovjeku vuk... pas jede psa...

Ljudska je povijest prepuna primjeraka kanibalizma, samo nije dovoljno pribrana da to takvim i prizna. 

Oči su nam često i prečesto puta samo na smetnju. Odvlačenje pozornosti. Kradja energije. 

Prigodan post i cijela priča na Slatkoj Sestri: slatkasestrasna.blogspot.com/janjemoje 

p.s. 

I ova je ilustracija iz faze #SaveSoilSecureFuture - handprints.

Mislim da je tekst u pozadini bio u vezi prehrambenih navika (biodiversity loss means whoever is on the top of the food chain will end up eating its own species) 

romansirano romantična stvarnost

Zadnji put kad je bilo ljudi koji su mogli vidjeti razliku između onog što je teško napraviti ali se mora jer je potrebno, i onog što je teško napraviti jer je nepravedno, ali se svejedno radi, pa to i zabilježili, bilo je baš isto ovako: 

"Divlji" su se "pripitomili", pa misleći da to svima treba, krenuli u pripitomljavanja već pitomih. 

Molim vas, ponovit ću opet, molim vas prestanite s liječenjem mirnih i tihih ljudi. 

Prestanite s popisivanjima, prebrojavanjima i provjeravanjima. Niste vi bog. Ako koga i izgubite, nikada niti nije bio vaš. I kako ćete ga i gdje tražiti? 

Sa pedeset interventnih vozila, u svakome po tri četri čovjeka? Psi tragači ili, kako ono potražni psi? tako se sad zovu? Dronovi ili bespilotne letjelice, što će vam? Da snimaju, pa tko poslije, i koliko poslije pregledava te snimke? Stotinjak obučenih i utreniranih policajaca s dugim bijelim štapovima kojima bockaju po smrznutim ledinama? Voki-toki? ili svakom po mobitel? 

Naši heroji! 

Zato ste nam, dakle, svima uzeli mjeru i otiske kažiprsta. Jer se lica, skupa s izrazima, mijenjaju, i mogu promijeniti, ne iz godine u godinu, nego iz sata u sat, minute u minutu. 

Prije nekih sto godina, tajanstvena državna policija, Herr Flickovi i Helge, za našu sigurnost i za naše dobro. Sada isto tako: 

Lijepo namazane i manikirane helge sjede za šalterima, grickaju suhe kolače iz pekarnice, srču svoje kave iz plastičnih čaša, i gledaju sve kao nije ih briga, tko sve stoji ili sjedi u čekaonicama (dvije su), procjenjuju koliko čija torbica košta, i koliko je dala za frizuru. Uspoređuju se, jedna s drugom, i sa svakom drugom ženom koja će joj doć na banak. One bi radile, a došli im ljudi! 

Grupa stranih radnika, druge boje kože, šalju ih od nemila do nedraga. Minimum zahvalnosti, jer ti će ljudi radit one poslove koje domaći ne žele jer smatraju da su iznad toga, bio bi za očekivati, ali dobiju samo prezir, ako ne i batine. 

Sagradili smo im zgrade, obukli smo ih u odijela, dali fine uredske poslove, a oni se ne mogu ni pretvarat da su ljudi. 

Zgodna mlada žena u skupom kaputu, sama sa djetetom, treći put obilazi isti šalter za istu stvar: 

- Draga moja, to što vi nama niste donijeli ovjereni dokument nije naša greška, nego vaša! 

Dvoje seniora, brat i sestra, strepe šta će bit ako se desilo da su dali krivi broj mobitela. 

Turist koji je izgubio nešto, pa mu ona mora sve na englenski. 

Student iz Mostara. Nema to tamo u nji vako.  

Slijepa sama žena, sa svim tim vidnim ožiljcima. Bez ičije pomoći, i ne tražeći pomoć, jer zna da joj ovi koji ni sami ne znaju što će ni što su, mogu samo napravit probleme. 

I, osim činjenice da su svi radnici policajci, na vratima uniformirani i naoružani radnici iz osiguranja. Komentiraju. 

- Nu ove, nu one. Šta ću ako meni priđe. Nu uzmi je ti. Na ti je tebi! 

I svatko od nas misli da se baš o njemu radi. Svi čuju. I svima je jednako neugodno. 

Tamnopute bi radnike najradije namlatili, prirodno. Onako sitni, okretni, grupirani, ko čopor kakvih životinjica, iz džungle su oni došli, vidi im se, šta ti znaš šta je njima u glavi. Sad mogu podivljat pa nas sve pojest za doručak. 

Onu kurvicu s kopiletom, zna se, he he he, jel. Za šta je, i pošto. 

Dvoje staraca su žalili, dok nisu skontali, kao i svi mi tamo prisutni, da su krvno srodstvo. Brat i sestra, sestra i brat, brate mili gadljivo. 

Turist ko turist, u njega je lova, pa makar ga lovili s helikopterima po planincah kad se izgubi. Dignit će se ljudstvo, prilika je to ne samo za dnevnice, nego za tržit dobrotu, i godinama nakon. 

A šta će s onom slijepom? Možda sve od toga? 

1. Ne znaš šta ta može... 

2. Ne bi bila loša da nema ono kraj oka... Nu možel to naša Sandra sredit kako da se ne vidi

3. Vidi imal koga, imal išta, bil se tu moglo još koga uvalit 

4. Naknada ova, plus inkluzivni dodatak, plus asistentica svako tri miseca druga, moš birat, i još će te molit da baš nju tražiš... Brajo, svaka dva miseca druga piška, i još ove bivše trče za tobom. Tu je gospoštija, brajko mili moj.  

  

Geheime Staatspolizei 

Cijelu priču možete pročitati na: 

slatkasestrasna.blogspot.com/mocvarnopodrucje

sanjač xxxiv

Dolje u drvoredu crne su ptice uzele prvenstvo bijelima. 

Internet mi je ponudio odgovor a da nisam pitanje pravo niti znala, da u ovo doba godine, vrane prave gnijezda jer se mlade, i da je to dobar znak. Tu dolje u borovima, vazda zelenima. 

Po glasanju nisu manje strašne od bijelih galebova, ptica rugalica i kljunom i krikom. 

Kad idete s gatanjima, baš sve može biti omen. Način na koji lete, smjer u kojem lete, s kim ili za kim lete, hvataju li se, ili se igraju. 

Krikove možete lako zamijeniti za one ljudske, histeričan smijeh žene kada shvati da je upala u zamku i da nema više gdje ni kamo, ni u sebe samu. 

Svi igraju iste igre, stvar je u veličini, količini i u tumačenju. 

Prihvatiti ili propustiti. Nema crno - bijelo: 

Prozirnost je podrazumijevana. 

mnogookost (27)

Stari kalendari svi počinju od mladog mjeseca. Zato su ljudi iz starine računali da žive i po nekoliko tisuća godina: ljudska dob, godine, trajanje, vijek, nazovite to kako god vam drago, manja je, kraća od trajanja planeta. Ili mi tek od nedavno počinjemo biti svjesni toga, ili na to bivamo prilagođavani, mijenjajući 'ljetno/zimsko' svako toliko, ili saznanjima da postoje drugi narodi osim nas, koji svoje vrijeme broje na svoje načine. 

Prvi dan mladog mjeseca se davno zvao Kalende, sjećanje na to smo sačuvali u imenu 'kalendar', i to je naš domet. 

Pogledom se možete dobacit dalje nego kamenom. A tek riječju, napisanom! 

Ovaj lijepi bakrorez, navodno je izvorno mišljen da bude božićna čestitka, znači u krivo godine ga dijelim ovdje i sada. Mlado sunce, u kolijevci od mjesečine. Osim ako početak ne pomjerimo sa solsticija na ekvinocij. Jedno oko veće, drugo manje, ali obadva baš lijepo poravnana.