nevidljivost je super moć

Samo ću kratko, što sam ja stvarno rekla, a što su oni rekli da sam rekla, jer ne mogu reći da znam što su čuli, pogotovo ne mogu znati kako su razumjeli. 

Rekla sam da je meni dobro ovdje i ovako, i neka me molim samo puste da dovršim ovo što sam započela. 

Oni su isprepleli čitavu priču o tome kako mi se nikad ništa ne da, ovaj put nisu rekli da sam lijena jer su ipak vidjeli da rukama radim nešto, ali da se zavaravam glupostima i da fantaziram nešto čega nema i ne postoji. Da sam sklona pretjerivanjima i depresivnim stanjima i inače, dok mi oni nastoje pomagati koliko god je to u njihovoj moći. Oni meni žele samo dobro, ali ja to ne mogu razumjeti ni doživjeti jer sam takva kakva sam. Da drsko i na grub način odbijam sve što od njih dolazi, i inače se boje da ne postanem agresivna, da zato odustaju. Gledaju me koliko sam tužna i jadna, i nastoje mi uvijek bit pri ruci, ali ja to odbijam, pa im preostaje samo da poštuju moje želje i odluke. 

Voljela bi kad biste pročitali s bilo kakvim razumijevanjem ovaj post, svaki put kad vam na pamet padne da zovete mame, tetke i odgojiteljice da govore umjesto svoje djece ili štićenika. 

Ja sam (sad!) odrasla i mogu govoriti sama za sebe, ali trebala sam preživjeti pakao(!) da bi to i dočekala, i još uvijek mi se svaka riječ i po nekoliko puta izokrene, a sad zamislite da ste dijete koje se tek uči koristiti riječi. 

Ili će ih naučiti koristiti krivo, što je manje zlo, ili će povjerovati da je ono stvarno i u stvari krivo, što je neoprostivo, sve ako i bude bilo popravljivo. 

Ova popularna glupost koja se zavrti svaki put kad roditelji i skrbnici i staratelji traže pažnju ili povišice, pa ponavljaju, kao u ime "bolesne" djece: 

- Mi nismo nevidljivi..

NEVIDLJIVOST JE SUPERMOĆ zbog čega bi je predavali tako olako. Ako ste vi vašu moć predali budkomu, vaša djeca imaju pravo na to da ostanu zaštićena. 

Što je s onom djecom koja nemaju fotogenične majke, a što s onim majkama koje ne vole bit predmetima razgovora. 

Oni samo žele da ih se pusti na miru, da dovrše to što rade. Što god da radili, ako gledaju kroz prozor, onda gledanje kroz prozor, ako crtaju cvijet, onda od početka do kraja. Sami svoje! 

+++

Ako ste doma i onda kad ste sami, znate više nego dobro kakvo je olakšanje kad niste izloženi stalnim pogledima. Pa bili ti i dobronamjerni. A ovdje vas se stalno gleda kao problem. Je li sad jasnije? Hvala. 

preobrazbe (10)

U ovoj sam preobrazbi promijenila spol, da bi moja mater mogla ostat poštena žena. 

Ovu mi je čak sama ona ovako ispričala: 

- Cin-cin kurbin sin. Je l znaš ti tko je i šta to može značit? 

Susrela je ludu Ljubu i ona joj sva bijesna rekla da je 

- ... vidila na pošti jednu malu od jedne žene, nemoj ti sad mene draga krivo svatiti, ti si meni puno draga i tvoja je mala isto, ali onaj tvoj, kako mu je ime, kurbin sin, nije mi se tija javit. 

- Stoji vako, mirno i gleda me drito u oči. I muči. Ne javlja se. 

- A šta ti? 

- Ništa isto. Evo vako kako ti sad govorin. Drito u oči gledan i ja njega i mučin. 

- A onda ste isti. 

- Nismo, nismo, nikad bili, niti ćemo, ikad. Ja sam starija i on se ima meni prvi javit. 

Pa nekoliko puta ponovljeno: 

- Nemoj ti samo mene, draga, krivo svatit, ti si poštena žena, ali onaj tvoj mali je kurbin sin. 

+++ 

Brzo ljudi shvate u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi. Da ne bi baš oni morali bit najzadnji od sviju. 

Valjda po onoj, ja se samo pravim, a zna se tko je pravi. Inače, ne vidim zbog čega. 

noćnik

Dok gusta tama povija nježnu kožu zemlje, pola života se sprema na miran počinak, a drugih pola tek kreće u noćna osvajanja, ja, biće niti dana niti noći, zurim u taj predivan izvor svjetlosti. 

Ta čudesna, plodna tama, osvijetljena pjevom bića u potrazi za zalogajima i zagrljajima, je razlog zbog kojeg ne razlikujem noć od dana. 

*-*

Bright night light delight - svaki jezik ima svoje predivne igre. Možete vi reći da su neprevedive, neprevodive ili nerazumljive, ali kad sve oduzmete ili pak nešto dodate, poezija je samo način da se obične stvari prikažu onakvima kakve stvarno jesu. 

Originalna verzija je na ovom linku Enlight

ili je pročitajte ispod <3 

Enlight 

poem by Sadhguru 

 

As darkness descends upon this gentle earth 

one half of life prepares to rest upon her breast 

another half begin their nightly quest 

Me, a creature of neither day nor night 

stares into this awesome darkness that is the source of light 

This womblike darkness of night delight 

made light by songs of the creatures of the night 

their incessant rancor for food or mate 

makes me see light beyond day and night 

I cannot see darkness or light 

ever since this darkness bright 

Love & Grace 

čemu služe ruke (28)

 - da prime vesla i odgurnu brod od kraja, unatrag 

Da smo slučajno odlučili nazvati Plavi Planet, Voda, bismo li mi drhtali složno kao nervozna jata riba ili počinuli zalijepljeni za koraljno dno, kao kamenice s biserima. 

Tritone i sirene su izmislili ljudi. To je tako očito. Možda baš oni koji jedva čekaju da se napokon odmotamo u eri vodenjaka koju svako novo doba ponovo svojata. Ali nikako da prodišemo u rjeđemu mediju od našeg. Navika je druga narav. A prva je bila riba? 

Znak Jone. 

I Spasitelja. Otkupitelja. 

U tome je stvar, svatko gleda samo na to da ne mora sam vratiti što je zaposjeo kao svoje.  

Pa onda, sjedi naopačke i samo veslaj! 

ivo i jasna

Opet je neki roditelj krenuo brinuti o djetetu tako da ga treska i dospio na televiziju. 

Određen mu je pritvor, a dijete je hospitalizirano. Ne navodi se spol. I to je u redu. 

Ja sam prekinula sve veze sa svojim prijateljima iz djetinjstva kad sam vidjela kako tretiraju svoju malu djecu: Ponosni ih očevi nosaju i prekobacuju i pokazuju kao što bi komad mesa koji se spremaju prožderat, a majke tiho ili glasnije - hihoću. Tumačeći dječje grimase i glasanje kao smijeh i gušt, dok ne postane hropac, ili dok neka preosjetljiva duša ne poviče tražeći da smjesta prestanu mučiti bebu. 

- Neće ti njoj ništa bit, ni đava joj! 

Niti ne vidjevši da mu dijete sami bog čuva. 

- Nije ti ona ko one od plastike. Naša je od gume, neće se to slomit nikad! 

- A i ako pukne, samo od sebe zaraste. 

Nejasno sjećanje iz ranoga djetinjstva: 

- Nu ovoga šta bulji. Samo bulji i ništa. 

Čudne su te zamjene spolova, kad pred vama o vama govore u šiframa. 

- Da ga je bilo promućkat, još kad je malo dite bija, možda bi mu se oči bile vratile u livel. 

daje naslutiti da to famozno "treskanje dojenčadi" nije bilo korišteno samo u uspavljujuće svrhe. Nego možda i u preventivno korektivne. Kao što su djevojčice, djevojke i majke drmusale one čarobne, moderne lutke s pomičnim kapcima i otvorima na tijelu kroz koje je curila voda.

Znate one didaktičke, pametne igračke, koje ne biste kupili svome djetetu, jer ih ono ne bi htjelo niti zahtijevalo, ali mu ih zato daju kad se nađe u bolnici. Beba šta piški, beba šta plače, beba šta govori, beba ćelavica... 

I tu bebu platite skupo, i ne samo novcem. 

Mislim da sam, sigurna sam, vrlo je moguće da sam i sama bila ta beba od gume. Ili da su me pokrili njome, nakon što je operacija stvarno bila neuspjela: znate ono, nismo mi, možda ste vi. 

Uglavnom, jedne se stvari dobro sjećam, a to su Ivo i Jasna. Dvije bebe, potpuno iste, u crvenoj pletenoj tutici, kratke bijele kose, plavih staklenih očiju, s crnim plastičnim trepavicama na pomičnim kapcima, krivim rukicama i nogicama s ispruženim odvojenim prstićima, kakve bi, u današnje vrijeme dolazile sa svim onim upozorenjima i uskličnicima i napomenama, dok je ne bi povukli iz prodaje. Zašto su mi dali dvije, ne znam: možda je jedna bila za moju sestru, možda za mamu. Ne znam ni zašto su ih zvali Ivo i Jasna, ni kako su znali koja je muška a koja ženska od njih, niti koja je koja. Sjećam se da su mi dolazili razni ljudi, unoseći se u lice, meketavim glasovima pitati, koja je dobra a koja je zločesta. I da bi ja uvijek pokazivala krivo. 

Ne znam je li to bio dio terapije, niti što su nastojali dokazati time. Nadam se da se do sad prekinulo s tom praksom, barem zbog sigurnosti malih bolesnika. 

Da se radilo o nečem važnom, mislim po tome, što me još i sada nakon više od pola stoljeća, još uvijek muči sjećanje na te dvije lutke. Kao da je tajna svijeta sadržana u njima. I kad bi se konačno sjetila o čemu se radi, da bi mogla spasiti bar još koju dušu. Osim svoje. 

ona ne može, a vi nećete

- vidite li razliku? 

Prije neki dan smo imali, ne znam sad da li svjetski ili međunarodni, ne vidim razliku, osim ako nije bio nacionalni, Dan sestrinstva. 

Mojoj generaciji, onako na neviđeno, najprije padaju na pamet ona tajna bratstva i sestrinstva koja se sklapaju na kampusima po zapadnjačkim koledžima za koje smo čuli preko jeftinih horora koji su bili popularni u devedesetima. Alfa Kapa Lambda, nabacana grčka slova, koja nikome ništa ne znače, ali za dvadesetak godina, skupit će se neko društvo da dijeli uspomene iz minulih dana skupog školovanja. Znate kako to već ide: 

- Nismo ništa naučili iz predavaonica niti iz knjižnica, ali pamtiš li onog tamnog zgodnog lika koji se pretvarao da je vrtlar ili domar, kad ono... 

Međutim nije, Dan je trebao bit podsjetnik na medicinske sestre zaposlene u zdravstvu, ili po novome zdravstvene radnice, sve ako je među njima i nekakav tehničar, ali ne i brat. 

Mjerilo se tlak i šećer, besplatno na trgu, bilo kome tko god da bi prošao, i dijelilo letke. Ne znam kakve što je bilo napisano, da li nekakvi pozivi na nekakve preventivne preglede, da li reklame za nekakve klinike koje daju prigodne popuste, ili možda za one državne, financirane javnim novcem skupljenim iz poreznih davanja a koje se bave - eksperimentiranjima. I to ne na životinjama. 

Moguće je i da su napisale koliko su malo plaćene u odnosu na nekog drugog. Sve je moguće, aktualno uvijek i igra svoju igru bez stajanja. 

Kojih par tjedana prije, druge su sestre, one koje imaju pridjevak časne, jer nisu rođene, nego baš tako počasne, otvorile dom, potpuno besplatan za krajnje korisnike, s dvadesetak soba za spavanje i zajedničkim dnevnim prostorom. Za osobe koje dolaze u naš glavni grad iz drugih krajeva zemlje, radi pregleda ili čak liječenja za koje nije osiguran smještaj u bolnicama. Tipa kemoterapija. Dakle, za one najteže, a za koje ljudi i nemaju sluha. 

Uočile su šta to većini čini vrlo velik problem: i strah od dijagnoze i od pregleda, i nedostatak informacija i vodstva, a onda još i briga o smještaju, za koji možda neće imat novca jer moraju platit i ovo i ono. Skupile su ljude koji će podržat njihovo nastojanje, pronašli su prostor, uredili i otvorili, sve bez ikakve buke. 

Sad vidite ovu razliku; s jedne strane jedni galame kako oni imaju pola posto manju plaću od onih koji imaju pola posto veću a ne rade ništa, a sa druge ove koji, isto traže novce, ali ne za sebe nego za - klijente. I skupe ga, bez problema. 

Tiha voda, reći ćete. Nije, nego ljudi koji prepoznaju što treba a što ne treba. 

Tako je, mislim, i došlo do te tragične zamjene, jedni su vidjeli poštovanje koje ljudi iskazuju nekome "zbog" robe i naslova i posla koji rade, pa su se brže bolje zaodjenuli u isto. Imamo sestre, i imamo sestre, i opet sestre. 

Ali ono što vas čini tim što jeste, ne može se prekopirat. Ili se ne zna? I to je ozbiljan hendikep. Vjerojatno najozbiljniji od svih drugih hendikepa. 

Sjetite se toga kad vas netko pogleda sa žaljenjem, kada čuje da vi nemate osjetilo sluha ili vida, ili kada vidi da nemate ruku ili snagu u nogama, a ovo je drugo. Mogu se pretvarat i zavaravat i živjet u poricanjima dokle god su živi, i koliku štetu napravit zbog toga i sebi i drugima. 

Možete vi mislit i tako vam se činit zbog fantomske boli, da imate nogu koju nemate, ali ako na nju krenete ustati, slomit ćete vrat, eto u toj ravni. 

Zato ne ustajete, zato se ne krećete, zato ne idete nikud i stalno ste doma, razumijete? A ne zbog arhitekture. I onda naletite na neku budalu koja tvrdi da se pretvarate: 

- On može, ali neće! 

U mom okruženju, iz vlastitog iskustva, a nema previše puno različitih umova ni putova u svijetu, kad ljudi, a osobito žene budu okrutne kad ostanete na sami, kad ljudi dakle čuju da ste invalidna, oni misle da ste manje vrijedna, na društvenoj ljestvici daleko ispod njih, i tako vas tretiraju. Oni misle, to se zna po tome što se tako ponašaju, jer zašto bi inače, oni dakle očekuju da vi njih služite jer su oni gore, pa vi njih trebate prositi i moliti i trčati za njima da bi vam oni nešto donijeli ili dali ili pripustili vas negdje ili proslijedili nešto, a što im je inače u opisu radnog mjesta. Morate ih specijalno zamolit i papirima im dokazivat tko ste i što ste i kakvog ste kova, da bi vas uvrstili u popis na koji inače svi uđu bez provjera i problema. Jer: 

- Takve kao vi se u stara vremena izlagalo u pećinama i ostavljalo na vjetrometinama na milost divljim zvijerima i prirodnim silama, pa ako prežive. 

Otac obitelji je nekoć imao tu moć da odlučuje o tome tko će živjeti a tko će umrijeti, ili se udaljiti da ne ogadi ostatak koji je čist. 

A oni su sad na mjestu pater familijasa. To svi vide. 

Nema veze što vi imate napismeno, jednako kao i oni, ali u drugačijoj boji, da vam samo fali prst ili oko, oni su opunomoćeni da kontroliraju cjelinu, nema veze što su tu cjelinu suzili na vaše fizičko tijelo, umjesto na grupu kojom kao gospodare. Razumijete? 

- Molim vas recite mi iskreno - pitala sam svoju liječnicu nakon što mi je kolektiv počeo agresivnije davati na znanje da sam nepoželjna i da me se boje jer nisam "očekivana" - jesam li opasna za društvo? 

- Samo sebi, draga, - odgovorila je - Samo sebi. 

Čudno kad sam sama, nema ozljeda ni lomova ni padova. U opasnosti sam jedino kad sam s običnima. 

Oni vide nešto drugačije i novo, i to im se dopadne, pa krenu u oponašanja, kao gore sa časnim sestrama, a onda im netko naglo skrene pažnju da su to jadne švore koje se nisu ostvarile kao žene i ovo i ono, i pljusnu dublje nego što bi pale da se nisu dizale gdje im nije mjesto. 

- Ona ne može, a vi nemojte. - Što je sigurno, sigurno je. To je ta logika. 

-.-

Čijim stopama dakle? Koga da se slijedi? Svece. Dokle god se može. 

Navodno sad postoje dva studija sestrinstva, jedan od civilnih sekularnih, a drugi od vjerskih krugova, jer radi se o zanimanju kojeg uvijek treba, i za stare i nemoćne i za male i nezbrinute i one zbilja bolesne. 

- Moja mala NE ide na fakultet za časne sestre, ali mi smo kao obitelj smatrali da će za njen duhovni razvoj biti bolje da to bude onaj koji časne vode. 

Neka! 

I, quo te virtus tua vocat! 

buđenje

Buđenje se ne događa onda kad vam netko kaže da vas netko vara ili vas namjerava prevariti, nego onda kada shvatite da ste i sam onaj koji je spreman prevariti nekoga da bi za sebe ili svoje osigurao bolju priliku. 

Samo da ponovimo još i ovaj put, jer se lako zaboravlja, prevara ili trik je zadnja opcija: ako je slučaj da ste vi i vaš protivnik jednako vješti ili moćni ili sposobni ili štogod da je interes daljih događanja, pa se jedan od vas ne libi poslužiti varkom. 

Ako ste slabiji pa se služite varkama, tada to nisu varke nego bolje korištenje mozga od mišića, ali budite spremni da će vas gluplja strana, ona mišićava, proglasiti podlim lopovom i licemjerom. U najboljoj vjeri, jer on jednostavno ne razumije kako to netko može nešto što on sam ne može, on koji je do tad bio glavna faca u selu. 

Kad napokon shvati ili nauči i odluči, služiti se istim trikom, budite spremni na to da dalja učenja od vas imaju svoju cijenu. Tako se rađaju učitelji. Snagator, naime, i sam vidi i zna, da nije ugodno ni pametno primati batine po tijelu. 

Ako bude bilo sreće, shvatit će i to da udarci "ispod pojasa", debate i ratovanja perom mjesto mačem, tzv. mlaćenja prazne slame, nisu ništa manje bolna, a šteta da je približno podjednaka. 

Kako god da bilo, bolje je da vas netko prevari, nego da vas prebije na mrtvo ime. Pa šta ako ispadate glupi. Bit će to samo u njihovim gubicama, a što je u tuđim gubicama, to je tuđi život. Vi ne biste trebali brinuti o tome, sve dok vas direktno ne ugrožava. Kad, npr. druga strana krene skupljati vojsku, jer mu eto! idete na živce s tim i takvim stavom: On vas, naime, vrijeđa, a vi budala ne reagirate. Pa kad se poslušni vojnici, niti ne znajući ni ne pitajući se u čemu je stvar, mrvicu zanesu, pa osim riječi kad krenu letjeti i pljuske. 

Probudili ste se onda, i možete se smatrati probuđenim ili izabranim, onda kad vidite da ste i sami sposobni biti dio istog kola, ako ne i kolovođa. 

Onda kad se sjetite da već jednom i jeste bili taj i takav kotačić, da jeste bili dio gomile kojoj nije stalo što i koga ruši, sve dok "slijedi zapovijedi" i dok se osjeća moćno. 

Kad se sjetite boli, nakon pobjedničkoga mamurluka, i kad potražite krivca, bilo u nesretniku kojeg ste (ni krivog ni dužnog, odnosno, makar se ne možete sjetiti da li i za koju stvar krivog ili dužnog) isprebijali, bilo u vođi, koji više ne zna ni 'ko mu glavu vlastitu na ramenima nosi, i kojeg treba mijenjati pod hitno!, pa kad shvatite da ta bol, ne samo da ne prolazi, nego da biva sve upornija i jača. 

Pa kad zažalite, zbog svog toga novostečenoga znanja. Koje vas ne napušta. Neće vas napustiti, budite siguran u to. Tad ste budan. Tada pazite na korake. Tad se suzdržite od komentara. Tada potražite društvo ljudi koji će biti strpljiviji s vama ili od vas. Pa počinjete odlaziti u knjižnice umjesto u kafane. 

Ili sjednete pod stablo, i sjate se, okolo vas samih, neki učenici. 

;)