spomenička baština

Kako se dižu i kako se ruše spomenici, i čemu oni uopće služe, zašto ih gradimo, zašto se svađamo, koja im je svrha, zbog čega postoje? 

Sama su društva svojevrsne spomeničke konstrukcije i strukture, koje popunjavaju živi ljudi. 

Dovoljno je sjetiti se samo jedne nepravde koja vam je u životu nanesena, da biste priznali samima sebi da ne živite u sasvim pitomom okruženju i da oni koji vam fizički najviše sliče, drugi ljudi, nemaju s vama niti prema vama baš najbolje i najčišće namjere. 

Društva se stvaraju s ciljem da, dajući vam uloge i zadatke koje biste trebali izvršiti u skladu s vašim mogućnostima i prema vašim potrebama uz uvjet da ne radite preveliku štetu, naprave od vas - ljude. 

- Ajd' šta sad, šta priča ova ovde??!! Svi smo ljudi, ne životinje. Ili si ti biljka? Jesi jesi, ha ha ha biii lj kaaa... 

Biljka vam to ne bi rekla, ili nju bar ne biste čuli, sve ako bi i imala moć govora istu kao i vi. Životinja se ne bi prepirala s vama, smjerno bi vas poslušala ili bi tvrdoglavo stala, do svog momenta. Postoje, naravno, i biljke mesožderke i divlje životinje, ali i prve i druge znaju koju vrstu, kada i zašto treba napadati, a od koje će im doći zlo. Nasilje se primjenjuje jedino kad je nužno, kad su gladne ili kada ih se napada, kada se brane jer im je život u opasnosti. 

Ljudi će vas napasti iz čiste obijesti: zato što misle da su jači od vas, da slabiji ne zaslužuju živjeti, osim ako se njima ne pokore, zato što im se nešto ne sviđa na vama: Nešto, bilo što, način na koji govorite, krećete se, nosite kišobran, mažete lice ili naginjete glavu dok se s vama razgovara: 

- Jeb' ti čovika koji te ne mere gledat ravno u oči! 

- Uf šta b' jon ja trisku prlipla! 

Mogu oni kasnije umivat događaje tražeći i nalazeći razloge i uzroke, davne događaje iz daleke prošlosti koju nam zlonamjerno skrivaju i zataškavaju neimenovani članovi elita, želeći nas tako držati u pokornosti, zaglupljene i zatucane, zauvijek ovisne o njima velikima: 

Pripadnici ove vjerske skupine su napali jednog člana jedne druge vjerske skupine... 

Pripadnici navijačke skupine jednoga sportskoga klupa su napali jednog člana jednog drugog navijačkog... 

Fanovi poznatoga heavy metal banda su napali jednog fana jednog drugog... 

Skupina mladića iz Tu i Tu Gornjeg, umlatiše jednog iz Tu i Tu Donjeg... 

A ovako je bilo: 

Besposlene budale su se okladile da će eno onaj tamo idiot napravit to nešto za to neko vrijeme, ili jednostavno za - plesku (ako ne napravi, namlatit će ga), bez obzira napravio on to što mu se kaže ili ne, ne ginu mu batine. 

Do nedavno, bilo je još ljudi koji su znali za takve oklade, pa bi se postarali za to da im društvo na neki način vrati dug. Da se ne zaboravi i da se ne ponovi, žrtvama su se dizali spomenici, njihova imena su postajala imena škola, ulica ili tvornica, bez spominjanja imena nasilnika (izgrednika, kriminalaca), iz prostog razloga što bi, ako bi se procesuirali zakonski službeno, više ljudi bilo po zatvorima, nego u grobovima, što su i oni nečija djeca, braća i muževi, i što, da bi društvo kako tako funkcioniralo, svi moramo živjeti zajedno. 

Pa kad prođeš, sljedeći put Ulicom Bespotrebno Ubijenoga, sjeti se da si to mogao biti ti, s bilo koje strane. Kad pošalješ dijete u Školu Bezrazložno Ubijenoga, sjeti se da je to moglo biti ono, s bilo koje strane. Ubijeni ili onaj koji bi ubio. I kad odeš na svoje radno mjesto, zabijati čavle u stolove na tri noge, u Tvornici Nepoznatog Nekog, to je tvoje, to si ti. Tvoje ruke djelo. 

Umjesto toga, odlučili smo kopati i istraživati tko je taj, taj taj?? uopće, i po čemu je on poznat? čime taj zaslužuje a ne recimo ovaj drugi. 

Nije igra, nikad nije bila, grupa traži grupu, stranka napada stranku, vojska puca na vojsku. Ali će se u to pretvoriti: Protestanti će napadati katolike (i/ili obratno), hajduci dinamovce, metalci pankere. Ljudi smo, a ne zvijeri! Ljudi se druže, a sa zvijerima ni'ko neće. 

Dodati frazu koja zvuči lijepo i istinito, učinkovitije je od udarca maljem po granitu, za srušiti bilo što.  

Oduvijek su samotnjaci i likovi sa ruba bili ti koji su ostavljali nekakav koristan doprinos čitavome društvu, zato se ne povlačite i ne umanjujte kad vas netko pogleda s prezirom, analizira i tumači na svoj kratkovidan način.  

Djela su to što se računa. I onda kad znate da će biti izokrenuta, ocrnjena i minirana, sjetite se da i sotona može tumačiti sveto pismo, i da je tako svejedno koje je pravo učenje. Pravo, komodno može biti vaše.  

srca gore!

Sretan ljetni solsticij, svima! 

Najdulji dan u godini (misli se na svjetlo, a ne na sate trajanja. 24 sata ostaju 24 sata) je međunarodni dan joge i prvi dan ljeta, iako ovo zadnje ovisi o vašoj vremenskoj zoni i kalendaru po kojem se ravnate. 

Netko je jednom bio rekao "Neka bude svjetlo, i bi svjetlo!". 

U nastavku: 

- The lights are on. 

Mislim da jesam već dijelila ovaj video, ali lijepo ga je poslušati opet. I opet...  

Uživajte <3

https://youtu.be/Q_tvyP40DlY?si=1L3MQsOyU9J4u_wV

Pogledajte radije na YouTube-u, ostavite lajk i podijelite s prijateljima 🙏 

p.s. 

Vezano na šalu s početka, o moljcu kojeg je privukla lampa iznad zubarske stolice, sjećam se i zagonetke (palindroma) iz osnovne škole: In girum imus nocte et consumimur igni - progutat će nas plam :) 

"Nos habebit humus" bi bila #SaveSoil verzija. Iskoristite što bolje možete vrijeme koje vam je dano.  

- Let's make it happen!

čemu služe ruke (29)

Ruke govore. To znate. Ali ne mislim ovdje na jezik gluhonijemih ili gluhoslijepih, niti na dodire. 

Ruke zaista proizvode zvukove, bilo da se radi o (unutarnjim) pucketanjima zglobova i hrskavice, ili da je riječ o pljeskanju, tapšanju i udaranju dlana o dlan, koji se svi računaju u vještinu koja se uči. 

Moja se generacija sjeća da se pod obavezno, prije male škole, učilo o vlastitom tijelu, putem pjesmice ili brojalice "Kad si sretan..." a koja je koristila najprije ruke sa svim svojim zvukovima, pa tek onda glas. 

Pošto smo ovdje fokusirani na osobe s oštećenjem vida, zato to spominjem: 

"Kad si sretan ti udari dlan o dlan, kad si sretan zapucketaj prstima, kad si sretan ti potapšaj koljena. 

Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu, kad si sretan ti poviči hura, HURA!"

Probudili ste cijelo tijelo, nitko se neće ljutiti ako nećete pjevati, nego samo na tetin znak potapšati koljena ili ramena svog najboljeg druga, ali na kraju će svi složno viknuti "hura!", čak i oni sramežljivi. 

Djeca koja slabije vide nisu nikad glasna, svaki šum im je kao udar groma, sad zamislite to gromoglasno HURA! koje bi jedva dočekivali dječaci željni jedino galame i kad se kroz pjevanje uči koordinacija tijela. 

Budući da je ovdje očito da ne vidimo istu stvar na isti način, ali je ipak uspijevamo izvesti do dobrog kraja, to neka je znak, potvrda, dokaz onoj, da je bitniji od procesa, metode i nastavnih pomagala, strpljiv učitelj. 

A onda čujete jednu takvu vijest da slijepu djevojčicu nisu pustili u glazbenu školu baš zato što je bila slijepa. Nastavnica, ravnateljica ili tko već odlučuje, je rekla da škola nije opremljena i da su potrebni posebni izdatci. 

Dakle dijete koje po prirodi stvari uči preko sluha, funkcionira preko sluha, da nema sluha i da treba posebne aparate. 

Pucketanje prstima, tupkanje otvorenim dlanom ili čime god o koljeno ili plohu stola, prije nego što joj date da dodirne tipke klavira ili bilo kojeg puhačkog instrumenta. Strune. Da pusti glas u zadanom ritmu. Ali ne, treba najprije naučiti kako se čitaju i pišu ključevi i note, a za to da im je potrebna osoba vješta u brajici. Za nevjerovat! 

Ilustracija je iz perioda #SaveSoilSecureFuture - handprints 

Popratni tekst je bio o "Zemlji koja ima svoju Muziku". 

čudo uma

Raj i pakao nisu mjesta na koja ćemo otići u nekoj neodređenoj budućnosti, ako sada budemo dobri ili zli, nego je to ovo "sada & ovdje", a mozak je "organ" koji ih stvara. 

Pretvara ono što naša osjetila pokupe iz stvarnoga svijeta i tumači i objašnjava onako kako mu se da, odnosno, prihvaća tumačenja i objašnjenja prema trenutnoj modi. 

Što više tuđih glasova ponovi neku istinu, to ona biva istinitija. 

Vaš jedan glas gubi se u mnoštvu, čak ako se i trudite reći svoju istinu, čak ako svjesno znate da objašnjenje ni tumačenje kako vam je dano, nije ono što vama vaše oči & uši, preko mozga šapću. 

Ako ste stigli do toga mjesta, onda možda mislite da su Raj & Pakao - drugi ljudi. 

Drugi vam ljudi, mogu zagorčati život, čak i u najboljim namjerama. 

Najgore od svih stanja u kojima se netko može naći, a to ponavljam iz posta u post, jest ono u kojemu niste svjestan svojeg jada. Ili svoje pozicije i svojih proporcija. Zato se je dobro što češće vraćati na polaznu točku, makar u mislima. Odnosno, samo u mislima se to i može. Realno, ne možete se vratiti u rupu iz koje ste potekli, sada kad ste ove veličine i količine. 

Ali svatko može ovoliko i ovako:

Tih tjelesnih rupa na tijelu, preko kojih primamo i šaljemo informacije, je brojem 8 (slovima, osam): svatko ima 2 oka, očne šupljine u lubanji, bez obzira na to što ih ispunjava, zatim 2 uha, nos i usta, genitalni i analni otvor. 

I svaki od njih može proizvesti blaženstvo ili gađenje. 

Milujući, ili trljajući, rukama (ili nogama), točnije prstima ruku ili nogu, možemo se trenutno nahraniti ili uskratiti hranjene. Sebi ili kome drugom. A pod hranom ne mislim samo na kruh. 

Iako da, rukama posijemo sjeme u zemlju, zalijevamo i čekamo da naraste. Uberemo plod, pripremimo jelo, prinesemo ustima i progutamo. Rukama nudimo druge. Rukama primamo od drugih. 

Guranje prstiju u koji od otvora, zove se glupost ako to radimo samima sebi, a silovanje ako to radimo kome drugom. Silovanjem zovemo i prisilno hranjenje koje i dandanas mnoge majke smatraju činom ljubavi, pogotovo onda kada ga provode kao kaznu: 

- Svaki dan se mučim, trudim, mislim se, šta ću sutra skuhat, a on gospodin neće, nije gladan. Ma je li molim te..  

A onda se krivica prebaci na žrtvu. Izmišljaju se dijagnoze, provode tretmani, i dugotrajna i skupa liječenja. I poslovično nitko ništa ne zna. Dočim svi dobro vide i znaju. 

- To on sam sebi napravi. Mali je lud skroz. 

Eto šta ste napravili. 

krivotvorena isprava o invaliditetu

Ovdje prenosim samo istiniti dio, a na Slatkoj Sestri Sna je čitava priča. 

A onda sam se sjetila, jedne davno zaboravljene obiteljske priče, vezano za nekog od pradjedova, prastričeva ne znam točno, kad čujete istu priču iz različitih glava i sjećanja, svatko priča iz svog ugla, nekome je stric, nekome otac, nekome djed, pa dok se dokotrlja do ovih vremena u kojima nitko više nije nikom ništa, svatko svima bude sve, pa tako do Abela. Uglavnom, taj je davni predak, nositelj čijeg smo svi gena, da bi izbjegao da ga pošalju u nekakav rat, u kojem bi sasvim sigurno izgubio i više od glave sa ramena, jer imao je obitelj koju je trebalo hraniti, sam sebi propucao nogu. Sad me nemojte hvatati za detalje, netko će reći da je pucao iz revolvera, netko iz lovačke puške, a netko da je izbušio rupu švicarskim nožićem kakav su svi đaci nosili u školu zbog oštrenja pisaljki, dok je po drugim pričama to bila pisaljka sama, kao u onoj poslovici pero je jače od mača. Dakle, moguće je da se radilo o krivotvorenoj ispravi o invaliditetu. To vam hoću reći. Snalažljivih ljudi uvijek je bilo i što ćete sad. 

Ovisno o atmosferi u kojoj se pričalo, bila je to ili šaljiva zgoda, ili vrlo tragična, ali uvijek s istom porukom i poukom, izbjegavaj sukob pod bilo koju cijenu, ne idi u ratove i svađe koje te se ne tiču. 

Ali to je drugo. Zato i govorim. Da vidite razliku. 

nevidljivost je super moć

Samo ću kratko, što sam ja stvarno rekla, a što su oni rekli da sam rekla, jer ne mogu reći da znam što su čuli, pogotovo ne mogu znati kako su razumjeli. 

Rekla sam da je meni dobro ovdje i ovako, i neka me molim samo puste da dovršim ovo što sam započela. 

Oni su isprepleli čitavu priču o tome kako mi se nikad ništa ne da, ovaj put nisu rekli da sam lijena jer su ipak vidjeli da rukama radim nešto, ali da se zavaravam glupostima i da fantaziram nešto čega nema i ne postoji. Da sam sklona pretjerivanjima i depresivnim stanjima i inače, dok mi oni nastoje pomagati koliko god je to u njihovoj moći. Oni meni žele samo dobro, ali ja to ne mogu razumjeti ni doživjeti jer sam takva kakva sam. Da drsko i na grub način odbijam sve što od njih dolazi, i inače se boje da ne postanem agresivna, da zato odustaju. Gledaju me koliko sam tužna i jadna, i nastoje mi uvijek bit pri ruci, ali ja to odbijam, pa im preostaje samo da poštuju moje želje i odluke. 

Voljela bi kad biste pročitali s bilo kakvim razumijevanjem ovaj post, svaki put kad vam na pamet padne da zovete mame, tetke i odgojiteljice da govore umjesto svoje djece ili štićenika. 

Ja sam (sad!) odrasla i mogu govoriti sama za sebe, ali trebala sam preživjeti pakao(!) da bi to i dočekala, i još uvijek mi se svaka riječ i po nekoliko puta izokrene, a sad zamislite da ste dijete koje se tek uči koristiti riječi. 

Ili će ih naučiti koristiti krivo, što je manje zlo, ili će povjerovati da je ono stvarno i u stvari krivo, što je neoprostivo, sve ako i bude bilo popravljivo. 

Ova popularna glupost koja se zavrti svaki put kad roditelji i skrbnici i staratelji traže pažnju ili povišice, pa ponavljaju, kao u ime "bolesne" djece: 

- Mi nismo nevidljivi..

NEVIDLJIVOST JE SUPERMOĆ zbog čega bi je predavali tako olako. Ako ste vi vašu moć predali budkomu, vaša djeca imaju pravo na to da ostanu zaštićena. 

Što je s onom djecom koja nemaju fotogenične majke, a što s onim majkama koje ne vole bit predmetima razgovora. 

Oni samo žele da ih se pusti na miru, da dovrše to što rade. Što god da radili, ako gledaju kroz prozor, onda gledanje kroz prozor, ako crtaju cvijet, onda od početka do kraja. Sami svoje! 

+++

Ako ste doma i onda kad ste sami, znate više nego dobro kakvo je olakšanje kad niste izloženi stalnim pogledima. Pa bili ti i dobronamjerni. A ovdje vas se stalno gleda kao problem. Je li sad jasnije? Hvala. 

preobrazbe (10)

U ovoj sam preobrazbi promijenila spol, da bi moja mater mogla ostat poštena žena. 

Ovu mi je čak sama ona ovako ispričala: 

- Cin-cin kurbin sin. Je l znaš ti tko je i šta to može značit? 

Susrela je ludu Ljubu i ona joj sva bijesna rekla da je 

- ... vidila na pošti jednu malu od jedne žene, nemoj ti sad mene draga krivo svatiti, ti si meni puno draga i tvoja je mala isto, ali onaj tvoj, kako mu je ime, kurbin sin, nije mi se tija javit. 

- Stoji vako, mirno i gleda me drito u oči. I muči. Ne javlja se. 

- A šta ti? 

- Ništa isto. Evo vako kako ti sad govorin. Drito u oči gledan i ja njega i mučin. 

- A onda ste isti. 

- Nismo, nismo, nikad bili, niti ćemo, ikad. Ja sam starija i on se ima meni prvi javit. 

Pa nekoliko puta ponovljeno: 

- Nemoj ti samo mene, draga, krivo svatit, ti si poštena žena, ali onaj tvoj mali je kurbin sin. 

+++ 

Brzo ljudi shvate u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi. Da ne bi baš oni morali bit najzadnji od sviju. 

Valjda po onoj, ja se samo pravim, a zna se tko je pravi. Inače, ne vidim zbog čega.