Komisija za kontrolu bolovanja broji tri člana.
Dvoje liječnika, doktora medicine, koji mogu biti specijalizirani za medicinu rada ili rehabilitaciju, ali obično su obični op, te jedan pravnik koji je i zapisničar, ima pravni fakultet a radi posao pisara, i to mu se ne računa kao dva zanimanja pa da ga se pošteno plati. On u biti popunjava formulare koji su već zadani, i nije ga briga što se razgovara i koji su vaši razlozi da vas se drži toliko dugo na bolovanju da vam je došla inspekcija, a to oni realno jesu.
Znači tri su najmanje zanimanja, ovo zadnje i najvažnije je sveta inkvizicija, samo bez fizičkog mučenja.
I to je ona dobra strana diplomiranih doktora koji su studirali mukotrpno samo radi titule i položaja. Neće vas rukama dirati, nego sve izdaleka, da i njih ne zahvati. Virus.
Meni ni interes ni namjera nisu bile da odem na bolovanje, čak niti početni, trebala sam se sklonit na par dana, pod lažnom dijagnozom ili želučanih tegoba ili kakve prehladice koja na kratko vrijeme uzme snagu, da bi vas osnažila za sljedeće podnošenje iste bolesti ili se kaže otpornijeg imuniteta, nešto kao vakcina.
Ali, mic po mic, tri dana su postala tjedan, pa dva tjedna pa tri mjeseca dok se moj kolektiv svađao sa mnom preko oglasne ploče i preko poznatih mi i susjeda, tako da je šta ta mala misli, lijena i razmažena, uskoro ponavljao, tako mi je specijalist sa pečata dao naslutiti, ponavljao čitav grad, ili makar onaj dio kojega se to ticalo, moje stanje zdravstveno, dakle.
Kad radite u javnoj školi, nije to teško za povjerovat, nikome ne bi bilo svejedno da se radi o njegovu djetetu, da ga takva neka odgaja, i netko je trebao pokazat zrno odgovornosti. Lakše je bilo da to budem jedna ja, nego da čitav sustav bude srušen za nove stare pogreške, ako se ne nauči ništa iz nekoliko istih pokušaja.
Došla sam sama, pred inspektore, bez pratnje i pomoći, osim tog id štapa, da ne moram stalno iznova tumačit da sam stvarno jako, jako slabovidna, jer oni gledaju samo zadnji nalaz, a možda niti njega, jer su već prije nego li dođete k njima, odlučili kome se bolovanje produžit može, a kome se završava.
- Meni nije u interesu biti na bolovanju, rekla sam samouvjereno, niti mi je to bila namjera. Ali uvjeti su postali takvi da mi je potrebna zaštita sustava. Radim u elitnoj školi, da se radi o bilo kojem drugom zanimanju, ne bi ni riječ više rekla. Poklopila bi se ušima i otišla u mirovinu, ali ovo je prilika da pokažemo ljudima da i mi možemo bit od pomoći društvu. Nisam ni bolja ni gora od drugih, toliko dugo tamo radim da znam, da u nekim stvarima jesam bolja, a ovo što ne mogu to je valjda očito. Svejedno mi se zadaju baš ti zadaci koje ne mogu napravit baš s namjerom da me se ponižava. A sada su cure postale agresivne.
Stari je doktor poslovično šutio, neka se mlada doktorica dokazuje, a pravnik je kucao žustrije, to se čuje na tim tipkovnicama koje sustav osigurava misleći da na taj način poboljšava uvjete u zdravstvu, ulaže se u naše zdravstvo. Znači nisu me slušali, ali koga briga, važno je radi duha mjesta da se kaže.
A onda je doktorica prikrivajući nervozu ljubazno rekla, hvala vam hvala evo sad će vas naš ivo ispratiti iz zgrade, treba vam pomoć.
Sad pazite, dođete sam na zdravim nogama u zdravstvenu ustanovu, ali kad odlazite treba vam pratnja, i oni vam nude pomoć mladog zapisničara. Da sam bila na sudu, bi li me pratila tipkačica. Ili da sam vadila potvrdu na općini ili policijskoj postaji, ono kad vam uzimaju otiske prstiju radi provjere jeste li još živa i ista vi od rođenja. Mijenjaju li se šarenice, za stvarno?
- Ne treba hvala, samo vi radite, - odgovorim jednako ljubazno, što je možda zvučilo kao grmljavina, još je i bezobrazna.
- Pa došla sam sama, tako ću i otić. Meni je samo važno da to što više ljudi vidi i da zna. Radi se o školi. Tamo su djeca. U šta ćemo njih pretvorit. Ima dosta te djece sa istim problemima, pa da ih osnažimo, nekako bi to bila pravednija opcija, više ljudska.
Nisam sve to stigla objasniti, ali bilo mi je u glavi jednako kao i sad, a nema se drugog načina nego zapisat negdje pa kad bude prilika da nekome zatreba da ga algoritam izbaci na površinu, jednako kao kad je meni otvarao vrata, kako su se neka druga zatvarala.
Ustala sam i uhvatila za kvaku, kad je i pravnik žustro ustao i skoro mi zapeo nogu. Vjerojatno slučajno, ali slučajnosti ne postoje, pitajte svog gurua.
Krenula sam na lijevu stranu gdje sam upamtila da se nalaze sjedalice a trebalo mi je da uhvatim daha i da pospremim papire koje sam imala u jednoj ruci, a u drugoj štap, a ovaj zazviždi kao što i zazviždao pasu uličaru:
- E, alo, vamo, vamo.
Vjerojatno je uslijedio i isti trzaj glavom, kako ono kauboji trznu kad pucketaju bičem iznad leđa svojih grla, da se ne pogubeee.


