Pretpostavljam, da imamo svi slične uspomene, priča je svevremena i univerzalna, bilo gdje da se okreneš kamo god da kreneš, bilježene su još od Knjige Postanka i Levitskog zakona, opjevane preko Gospodara prstenova i Ratova zvijezda, pa ih i nosimo svatko na svoj različit i drugačiji način. Netko se prisjeća boljih dana, mladosti i pjesme, a netko sve povezuje samo s prevarama, glađu, siromaštvom i slikama koje nastoje izmanipulirati nešto od nekog, nakon čega slijedi puno gore stanje od zatečenoga.
I sve preko žena i djece, i preko omladine, starih i nemoćnih.
Ta djeca, invalidi, mladost-ludost i agilni penzioneri, su "oni na koje su vas vaše majke upozoravale", neprijatelji svih državnih uređenja, i uređenih i urednih društvenih zajednica. Zato što vas moraju podsjećati s vremena na vrijeme da ima života i izvan vaših okvira, čak i tamo preko granice. I da nije bitno drugačiji ni različitiji od ovog s naše strane brane.
Da jednako diše, jede, spava, tuguje i veseli se, i da su razlike u nijansama. Koje jedva da se tiču boje kože, kose ili očiju. Roba i cipele dolaze tek na drugo mjesto. Pa tek onda arhitektura. I običaji. Način na koji se pozdravljaju međusobom, a kako će pozdraviti gosta ili stranca. I da "kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje običaje". Ili barem ne bi trebalo misliti da će mu to biti dopušteno, bez pitanja.
Nije li sramota da na svijetu mora postojati organizacija koja će stalno upozoravati velike, da svako dijete ima pravo na život, svaki čovjek na hranu i na lijek, svaka žena na svoj dinar? I na svoj mir. Makar to bilo i na samo pet minuta.
Kad sveti ljudi kažu običnima neka se odmore makar onaj jedan dan u tjednu od svega što inače čine, proglase ih maltene đavolima.
Kad bilo koji od modernih znanstvenika elaborirano dokazuje koliko ljudsko tijelo može imati benefita ako samo na desetak minuta u jednome danu, sjedne mirno zatvorenih očiju i ne misli ni na šta.
Odjednom, u tih deset minuta svi imaju životno važnijih poslova i problema. Ni udahnut se ne može. I za taj su dah spremni ginuti na frontu.
- Naučite od malenih, - tako je i Isus govorio. Radujte se svakom novom danu, jer ne znate je li vam posljednji. I,
- Što se tako tjeskobno mučite oko toga što ćete jesti i što ćete odjenuti, zar nije duh važniji od tijela, a tijelo od odijela.
Potpuno isto gledam i vidim, gdje god da pogledam.
Ako im kažeš, treba jesti manje, koliko manje, i stvara se filozofija ili neka nova znanost, umjesto da se jednostavno sluša svoje tijelo, koje ima svoje stvarne potrebe. Stvarne i različite, koliko se razlikuje jedno od drugog po visini, širini, težini i boji svega.
Ako kažete, na svijetu ima gladnih dok ti hranu bacaš i smatraš je smećem, prevarom i podvalom, ovi što misle da su dobra srca krenu u križarske ratove za oslobođenje gladnih i potlačenih u daleku svijetu, a ne vide da je i njihovo dijete gladno hrane. Kruha. Da. Brašna i vode. A da to niti ne zna. Jer misli da je gladno i ovog i onog i uopće svega na što mu se prstom pokaže.
A onda svi gledaju u one "jadne prosjake iz ratom zahvaćenih područja" i žure uplatiti svoju krvarinu, kojom misle sebi rezervirati mjesto u raju, ali ne prije nego što to objave svima koje znaju.
Istok je siromašan, a mi smo na zapadu, bogatiji, pametniji i bolji.
Istok vas je došao spasiti od vas samih. Jer razumije da ni sam neće predaleko stići dok mu takav balast visi na repici. Jedno vuče drugo. Nema to ništa sa dobrotom, samilošću ni simpatijama. Kad jedan padne, usporava čitavu kolonu. A lanac je čvrst koliko i njegova najslabija karika. Eto, tako jednostavno.
Kad se osvrnem, unatrag i oko sebe, oduvijek je ista priča: o gladi i siromaštvu.
Glad tijela ili glad duše. Treba se nahraniti i jedno i drugo. Ili bolje reći, ne odvajati jedno od drugoga. Barem dok je tako kako je. Ako je istina kad se kaže da je duša ono što potiče tijelo da se kreće. I da je zdrav duh samo u zdravome tijelu.
Šta se misli pod zdravljem?
Veliki će vam krenuti govoriti s točnim izračunima da je zdravo tijelo ono koje je točno te težine na tu i tu visinu, koje ima točan broj udova s pripadajućim prstima, i unutarnje organe koji otkucaju toliko udaraca u minuti ili udahnu toliko čestica kisika, sve je mjerljivo i sve su izračunali, bar do daljnjeg. Sve što odstupa, nezdravo je, pa kako onda da u nezdravome tijelu, a tijelo je mjerljivo, kako da u činjenično dokazano nezdravome tijelu bude i zdrav duh? Pa vam krenu liječit dušu. Da bi se i tijelo počelo pomicati. Jer što će vam tijelo koje se ne kreće. Uvijek, stalno, odnosno u onom trenutku kad je promatrano od nekoga sa strane.
A ljudi koji se u duh razumiju će reći da je duh veći. Baš zato što je nevidljiv. I što prebiva u svima jednako.
Kao zrak: ono što je bilo u meni, ili tko zna kome, izdahnuto sada je u tebi ili tko zna kome, čemu. Pokreće tvoja plućna krila, jednako i zdrava i prehlađena.
Dok dišem, živa sam. Dok dišem, nadam se, da ćeš shvatiti što ti govorim.
Duh, dah, duša, nazovi to kako god, samo me pusti da dišem u svom miru.
Kad stigne u bolje tijelo, to će se tijelo bolje pokretati, ipak, nismo svi sportaši. Oni su manjina. Podsjetnik na to da treba trenirati fokusirano na sebi, prije nego na drugima.
Zapanji me, s vremena na vrijeme, entuzijazam koji ponekad prostruji u grupama ove zadnje generacije mladih: njima je pokret ovog tipa novost. Nitko za njih nije organizirao radne akcije ni sletove ni zajednička pjevanja oko vatre, bez straha da će biti napadnut i pokraden na bilo kojem planu. Oni bi to trebali moć sami. Sve je spremno i pripravno, oni samo trebaju okupiti ljude na dogovorenom mjestu i pustiti video. Svima je to glupo. I svi imaju iste izgovore: je li dozvoljeno, je li odobreno, tko je odobrio. Je li provjereno, je li prijavljeno, tko je prijavio. Tko koga voli više i tko je čiji. Ovo je moje i za mene, i ne želim da se netko drugi od toga okoristi. Treba navesti izvor.
Da se može, zalijepili bi etiketu na zrak koji se diše. Na vatru koja paluca. Ipak ostaju. Jer više nemaju kamo. A da toga nisu ni svjesni. Pronašli su, nekoga ili nešto, što njih prihvaća i podržava ih, i sada gledaju ostat u tom krilu, na tom mjestu, daleko od svijeta koji su odbacili, ili obratno: svijet je odbacio njih, koji je (koji su) nerazumnim zahtjevima postao (postali) odvratan svima. Transformacija uopće nije opcija. Mi ovdje, vi tamo. Nama raj, vama kraj. Tako.
Tako je bilo i u zadnjem krugu. Predzadnjem, koji pamtim.
Tražili smo pomoć izvana, jer sami dalje više nismo znali, pa smo, čim smo osjetili malo olakšanje, požurili natrag na stare poznate staze, a krivicu prebacili na - žene i djecu, mladost-ludost, starost-bolnost, i krenuli sa traženjima lijeka koji bi izliječio život kakav jest.
Jednostavno ti uzmu sve. I ono što sama možeš, bez da vide, kamoli učine ono što ti ne možeš ili nemaš.
Je li takav gen, ili je prokletstvo mjesta, duh mjesta? Ne znam.
Save Soil, ili Soul, razlika je minimalna, ista zemlja ista duša, ili duh, za dah to ne znam. Znam da zemlja diše kao i ja, kroz mene. Kroz sviju isto. Što izdahnem, udahnut će netko drugi. Klas, cvijet, leptir, oblak, rijeka. I vratit se čist. Opet natrag kroz moja pluća. Nema druge. Nema kamo. On ne bira. Na sreću, ne biramo ni mi.
Samo (se) treba toga češće sjetiti.
Neke od nas malo češće nego druge.
Moja generacija, je mogla i biti malo manje krvoločna: pedeset, šezdeset godina i nije tako bezobrazno puno da bi se mogli pokriti senilnošću i zaboravom na vlastitu zoru života.
Ipak, opet je svima važnije pod krinkom opreza upozoriti svakog znanog i neznanog da je zeleno novo crveno i da žuta opasnost opet vreba. Da čovječanstvu prijeti velika glad i da će zec tražit mater u novo ledeno doba koje nam se sprema. Čovječanstvo već sada gladuje i smrzava se i plaši se svega. Velikim ljudima veliko ledeno doba nikad nije zašlo. Tek kad se probije nešto sunca između oblaka, kad se neka tvrdoglava tratinčica probije kroz beton, sjete nas sve koliko se veliki boje malih, i kolika je moć u malenome. Pa onda požure brže bolje prebojit sve u sivu, bež i boju pijeska, da ne budu osramoćeni, a lijepo im namazane žene slatkim glasićima odobravaju ushićeno i čestitaju na istančanom novopronađenom osjećaju za lijepo.
Opet je beskrvno blijedo u modi, a boje se po brojevima kupuju samo u velikim pakiranjima flomastera, za neki projekt koji djetetu treba za ocjenu, a ocjena za dalju karijeru. Na djetetu svijet ostaje.
Nikako ne počiva na zemlji, u zemlji se počiva. Mrtva materija.
Točno tu smo sad: kad sam ja bila dijete, zvali su nas "flower-power", ovi sad su "SaveSoil".
Može li niže? A ispod? Unutrašnjost zemlje je bila znan-fan prije dva stoljeća. Do danas, do sada, sve se, sve su raskopali, i tijelo, i razum, i dušu, u potrazi za blagom, koje svatko ima svoje, u sebi, prisutno, stvarno i dragocjeno, jer ni jedno nije isto. Leptiri leptirske, Reptili reptilske, glave, ruke, oči, duše. Svakome je svoja dobra, svakome njegova. Kako bi mogao netko drugi znati, zaključiti pa propisati zakonom, čija (se) glava valja a čija ne valja, i koja je bolja.
I koliko je njih prije mene, govorilo isto ovo, pa ostalo nerazumljeno? Nečuveno. Neviđeno. Uvijek dobro staro isto. Dok oni gledaju tko je tko i čija je agenda loša, i tko povlači konce. Svi mi. Baš svaki od nas. Jednako i leptiri i palčići, i divovi i liliputanci.
Kad vidite čega se i koliko veliki boje, jasno vam je zašto se svako malo predviđaju neki novi smakovi svijeta. Veliki se boje malih. Svojih. Sebe samih. Kad istrijebe sve ono što se borit niti ne namjerava i kad bi to moglo, proglasit će ih strahotnom tihom opasnošću, a sebe pobjednicima. Pa u novi krug. Bogatiji za iskustvo. Zagarantirana pobjeda, jedino to je uvijek bilo važno, samo to se računa. Samo da nas povijest kao takve zabilježi. Da se zna, tko tu koga provocira.
Golema je, pregolema snaga malenoga.
<3
Sretno nam svima prvih pet godina Save Soil pokreta!
