majčine oči

Druga nedjelja u svibnju zove se Majčin dan. Nekada smo tako zvali Osmi marta. Koji se protegao na sve žene, bez obzira na oplođenost utrobe njene. Bez obzira, velim, meni moja majka nikada nije čestitala ni prvi ni drugi, pobrinuvši se da mi to da na znanje. Žena nije žena dok ju muškarac ne potvrdi, niti drugim ženama. A ja sam njeno vječno dijete. 

I dok je to tako, ona je vječno mlada. 

Gledam, slušam ove nove majke ove nove djece, uglavnom s autizmom, kad ih se uhvati da govore umjesto svoje nesposobne(!) djece: 

- Naši roditelji se boje umrijeti - neki je trend postao govoriti o smrti - Boje se umrijeti jer ne znaju što će biti s nama. 

Podrazumijeva se da stariji umre prije mlađega, roditelj prije djeteta, čak i kad je dijete bolesno. Više im vrijedi takvo. Sjetite se samo koja je galama bila oko novčanih dodataka za smrt takvog djeteta, usporedbe su se pravile s političarima koji šest ili više mjeseci nakon što odu s dužnosti primaju jednako plaću kao da još rade, radi valjda sprječavanja naglog stanja šoka. Takav je valjda biznis. Ne znam. 

Lakše se brinuti za bolesno dijete, nego za "zdravo", makar u svakom trenutku znaš gdje ti je i s kim je. Čak i kad ti nije sasvim jasno, što po cijele dane i noći radi. Kako mu nije dosadno? Majka bi to morala moći znati. Pogotovo ona koja se piše kao "skrbnik svog odraslog autističnog djeteta", plaćeni ili neplaćeni. Inače što radi? Dvadeset i četiri sata mijenja pelene i prinosi žlicu ustima? 

0o

Inercija i inertnost nije isto što i letargija i letargičnost, iako ih se počesto u običnom govoru mijenja. Prve dvije imaju veze s latinskim iners, u značenju trom i lijen, dok su druge dvije grčke, vezane za - zaborav. Ako ste letargičan, omamljen ste nečim, ako ste inertan, takav ste po prirodi svojoj, takva je službena razlika. Rječnička. 

Ponekad osjetim kako me grabi izvana, počinje sa nožnim prstima, zahvati ih led i penje se put ristova do koljena i više. Prsti ruku mi pomodre, prstenjak i mali. I onda vrh nosa zasvrbi ledenim iglicama koje bi se proširile po ostatku lica da se ne sjetim one, da li dječje igre ili praznovjerja?: 

- Znači da ćeš se ljutit, ili ljubit!

Razlika u jednom slovu, koja se svodi na uvijek jedno te isto. Gledanje da izbjegnete svaku neugodnost. Pa se počinjete mrdat nekako. Sve ako i nemate kamo. Ili ste zaboravili kako. 

Riječju, ne možete invalidu reći da je inertan ma koliko nepokretan bio. A u istoj igri bi bila i letargija, pa vezali je vi za latinski letalis, ili grčku Letu, isti vrag, vi ste se zaboravili. Da u tijelu i po tijelu, ionako umiremo svi. 

+++

Osjećaj kao da imam mamino tijelo. Na sreću glava mi je toliko čista da mogu vidjeti razliku. Krećem se poput nje, teška sam poput nje. Natečena i utučena po svim pravcima i smjerovima. Na koji god vam padne način, čak i na onaj za koji ni ne znate još da postoji, dok ga ne osvijesti nekakva slučajna začkoljica, poput ove današnje. 

Sto mi je kila i još uvijek sam gladna. Sjećanje na mene mršavu, ili ozrcaljenost u ovoj ženi koju imam ispred sebe. Sama kost i koža. Sve visi na njoj i s nje. Prozirna ko tarantelica. Čovječja ribica. Ima noge i ruke i sve. I okrugle crvene oči, nešto prevelike za taj oblik glave. Roze oči albino uskršnjeg zeca s vitiligom. Ne vide ništa. 

Od čega sam umorna i nujna, ako još ništa od kad sam se digla iz postelje nisam napravila. Nisam ni pogledala, kako da napravim. To vam je ta nova, ja je zovem gospodska bolest: ništa vas ne boli da bi nalaz pokazao, ali ne možete ništa sa sobom, ni od sebe. 

Njeno je tijelo prošlo jako puno bespotrebne boli. Od ranoga djetinjstva. Zato. Svi to znaju i zato joj opraštaju. Zato je podnose i trpe, jer to je jedino što se još od nje može. Našminkat je, napiturat pa pokazivat svijetu kako je nepomična ali prelijepa. Znate onu, debela i lijepa. To. Žena je prelijepa u svim oblicima. Samo treba imat pravu frizerku i pedikerku i maserku. Dok im ne dopizdi vječno stenjanje, a one nisu još uvježbale novi tip češljanja da pristaje uz taj oblik lica. 

Ona je začeta u onom prokletom mjesecu kad i agronomski i crkveni kalendar govore da se ne smije sjeme bacat jer neće niknut ništa. Ni od korova, kamoli od povrća ili cvijeća. Pa tako i od ljudi. 

Ljudi su, znate to vjerujem da ste negdje čuli, hodajuća stabla. Drugo plućno krilo, oni nama kisik, mi njima ugljični dioksid. Oni stoje na svojim mjestima, a mi smo u vječnoj potrazi. Lutajući žid. Nemir i svemir. Traži se damir. Onaj dio atoma koji kruži oko svoje jezgre jer je bez nje propalitet. Sitne muhe, jato sitnih muha koje dosađuju svima svojim nastojanjima da prikažu svijetu vlastitu neophodnost. Bez nas se može. A gle njih, pune su nas gredice i police i ladice, ne smijemo van, ne možemo van, od sve te zbrke strke oko lova na vlastiti rep. 

Ona je moj rep. Ili sam ja njezin? Krug se mora odvrtjeti ovako ili onako. Pa bolje je onda da je ovako. 

Noge su mi natečene, ali zato su mi lijepe nokte oblikovali i nalakirali, tako da, kad pogledam prema dolje budem sva ponosna što su moji ljepši jer su tako svi rekli. Svi koji su vidjeli. I oni koji su dalje klimali glavama, jer je netko drugi netko kome se vjeruje bezpogovorno, rekao da treba. 

- Bole me puno, još. Znaš. Ali zato ja imam. 

- Jel te puno došlo. 

- Ma nijeeee. Niti trideset eura, neš ti. 

Sve se mjeri novcem. Tako da znamo koliko dođe bespotrebna patnja. 

Trideset srebrenjaka je, mislim, koštala izdaja prijatelja i brata, kad izdate sami sebe mora vas doć manje. Kad ćete i kako ćete i gdje ćete uostalom potrošit. Na šta? 

I onda vas ta bol, dalje samo sjeća na to da vi imate a da drugi nema. I sav vam se život dalje vrti samo oko toga. 

Kad nikoga nema za usporedbe, sjeti se neke davne žene ili teme koju su žene koje poznaje vrtjele kad god ne bi znale šta će sa slobodnim vremenom, koja nije od droba mogla vidjet svoje vlastite nožne prste. 

- A možda je bila trudna tada. 

- Neeeej.

- Ma neeee. - zborno bi zapjevale. - Nego debela, zapuštena. Prasica odvratna, samo je ležala i tovila se. Bile su slike kružile, svi su tako rekli. 

I onda, za buđenje, se stanem na vagu da mi se brojčano potvrdi da ja nisam ona, nisam ta, nije to moje tijelo, razumijete? Na ovu visinu, ona kilaža, a to što me čini tromom je drugi sloj tijela, znate kako to već ide, mentalno tijelo, emocionalno tijelo, tijelo koje se sjeća generacija žena koje su stanovale u ovom mom domu davno prije mene. I to treba oljuštiti. Takva je igra. Ne znam za pravila. 

Fizičko tijelo je gross, ne znam kako se to točno prevodi, postoji li već neki termin koji se ustalio, ili je tek na meni da ga propopulariziram. Odvratno tijelo, grumenasto tijelo, tijelo koje zahtijeva i koje otežava kretnje. I radnji i misli i osjećaja. Kojim smo usidreni na ovom planetu baš na ovom mjestu, dok bi se duša slobodnije pomicala i tko će znati što sve još na sebe navukla od dobroga i od lošega na svijetu. 

Ne mislim da sam duša. Nisam još ni čovjek. Dok god imam na sebi taj osjećaj još po jednog para nogu i još nekoliko pari ruku kojima bi se držala što čvršće mogu za vodu, za zrak, toplinu iz šalice čaja. 

Na jednoj plitici vage je ona, na drugoj laka ko pero ispalo iz jastuka, čitava naša slavna i sramna prošlost. Pa koja pobijedi. U igri u kojoj nema ni dobitnika niti gubitnika. Samo čekanje da se odmota što više toga u ovom krugu, pred našim otvorenim očima, da se zadrži što više tih priča u što više umova, da ih bude toliko i takvih da ih nitko više od muke dosade i srama nikad ne ponavlja. Eto tako. 

čemu služe ruke (27)

- da otvore vrata  

Neki put da otvore, neki put da zatvore, pod uvjetom da se ima kome i što. Često puta nema vrata ili ih ne vidimo. Još češće su one, ruke, vrata, ali ih kao takve ne priznajemo. 

Preživjet će samo oni, tako je rekao stručnjak za geologiju na nekom važnom skupu o izumiranju vrsta ako osiromaši najgornji sloj zemlje, koji budu znali sami sebe prehraniti. A oni koji budu mogli nahraniti još koga osim sebe, bit će nova elita, i to je tako jednostavno. 

Svi, naravno, najprije pomisle na stomak, trbuh, na želudac, i na uzgoj hrane, pa se krene u nove rasprave tipa treba li saditi povrće ili žitarice, treba li uzgajati kokoške zbog jaja ili zbog mesa, držati krave zbog mlijeka ili teletine. 

Dovoljno da vidite da uopće nije misterija proizvesti jelo: posiješ i čekaš da iznikne, zatvoriš u štalu i zakolješ kad ti zakruli u želucu. Tako pticu, tako dijete. 

Vidite li razliku? 

Sve već jest nadohvat ruke, samo treba imat okoordinaciju, razumijete? 

+++

Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints 

vrata

Ovaj post pronađoh da visi kao draft još od prošle guru purnime. Danas je Buda purnima, pun mjesec za kojeg je Gautama D Buda zadobio prosvjetljenje, pa da mi se ne dogodi drugo previđanje, do drugog punog mjeseca: A morate priznat da je tajming pronalaska signifikantan.  

*-*

Satsang na kojem Sadhguru govori o tome da je guru vrata kroz koja mi samo trebamo proći. On ne otvara vrata, on ne pali svjetlo, on jest vrata, on jest svjetlo. A ne neka osoba. 

Uživajte <3

https://youtu.be/Q_tvyP40DlY?si=1L3MQsOyU9J4u_wV

sadhguru.org/IE

na gluhi telefon

I'll call you on your phone charger, go home and wait by the socket, will it ring. 

Ovu sam mudrost pronašla na jednoj od onih lista, koje savjetuju kako u jednoj rečenici stati na kraj egoistu, toksičaru, buliju ili jednostavnim i starinskim jezikom označenom, idiotu. A onda me bestjelesni glas iz podsvijesti (da li kolektivne?) opomenuo da bi to prosto mogla biti i ja sama. Da, ova kojoj bi netko našao za shodno, ako ne duhovito, uputiti me da ostanem doma i pričekam da me se nazove.  

Bila je jedanput zgoda da me je šalterašica iz bolnice nazvala na mobitel za radnoga vremena, i budući da se nisam javila odmah, jer je vrijeme bilo radno kako već rekoh, oprala me je na način da se moram, ali moram! javit odmah! kad vidim broj bolnice, jer je bolnica ipak važnija od svega, baš ovim riječima, a ne "zdravlje na prvom mjestu", što bi bilo ljudskije, iako ne u većoj vezi s mozgom, ruku na srce, ne može nitko, a pogotovo netko koga niti ne poznajete ali budući da sjedi po službenoj dužnosti na tom i tom mjestu smije si umišljat što ga je volja, ergo, ne može nitko osim vas samih znati kako se osjećate a kamoli da gospodari vašim stanjem kao da je ono jednako vašem zdravstvenom kartonu, koji usput i to budi rečeno više fizički ne možete niti primiti u ruku, jer je u digitalnome obliku, strogo kriptirano, a osobni doktor još nije prošao e-edukaciju, hvala što ste pročitali ovu rečenicu do kraja.  

Dakle, osoba koja je zaposlena na centrali i koja se inače nikada ne javlja na telefon, ni jedna od njih, vrlo ljutito i najozbiljnije me je nazvala taj jedan put, ona mene, da mi javi da je neki aparat pokvaren i da mi zato mora otkazati termin. Ili ih je posjetila kakva inspekcija, ili je bila kakva šala. Ne bi vam znala. Ali nije se dogodilo nikada više. Sad je velim sve digitalno i onlajn. A aparati se svejednako kvare. To vam je taj "ljudski faktor". 

Nadajmo se da će AI ubrzo potpuno preuzeti kontrolu. U međuvremenu, bar svi malo bolje mogu vidjeti koja su zanimanja zaista potrebna, i što je to famozno "ono nešto" koje čini razliku između mašine i duše. 

+++

Ovih se dana prisjećamo starih dječijih igara, tipa "mi smo se družili i veselili se, a ovi novi klinci samo bulje u mobitelje", pa evo mojeg doprinosa: 

"Gluhi telefon" se igrao tako da bi se djeca sjela jedno do drugoga, a učitelj ili vođa grupe, bi onome prvom do sebe šapnuo u uho riječ, rečenicu, stih, informaciju bilo kakvu, koju je ovaj trebao proslijediti sljedećemu do sebe, ovaj sljedećemu, da bi ovaj zadnji, koji nema više kome što šaputati, naglas rekao to što je čuo. 

Poanta je bila u tome da djeca nauče kako se glasine šire i iskrivljuju. Bez zle namjere, netko je jednostavno nešto krivo čuo, ili nije dobro čuo, ili nije čuo nikako, ali pod pritiskom da mora sudjelovati u igri, koja nije izvorno zamišljena kao igra na ispadanje, izmislio nešto svoje. Na koncu nitko ne zna tko je griješio namjerno a tko slučajno ili pod pritiscima, a krivicu snosi onaj tko je sve i započeo. Tako da je ta igra, ova edukacijska varijanta, koja dolazi s poukom i rastumačenjima - izumrla.  

Ne može se to isto, reći o stvarnim pozivima iz zone sumraka. Ali, budući da u stvarnome svijetu ne možete reći da ne želite više sudjelovati u igri jer vam se ne dopada, našlo se rješenje u utrci tko će koga, bilo koga, prije proglasiti gorim od sebe. Možda su se na taj način i zamijenila mjesta. Netko se radije pravi gluh da ne ispadne glup, a netko ne vidi razliku između zadnja dva slova. Sve ako je i čuje. 

- Pravi se lud. 

i 

- Ne znam ja ništa. 

Dolaze više kao savjeti za zdrav i miran život. 

Mic po mic, i više ne znate tko vam to krade vaš teško stečeni mir. 

papirić i škrabica

Da kojim slučajem nisam zarana označena kao ona koja slabo vidi, bi li imala ovakvo povjerenje u život vječni, u vječnost života bez obzira na... odnosno, bi li mi ovakvo što uopće moglo padati na pamet? 

Ovako sam, pomirena s time da mi je tako kako mi je, mogla prokrijumčariti neku drugu stvarnost. 

Krist je, tako piše i tako tumače ovi koji čitaju, osobito volio slijepe. Evanđelja kažu, ozdravljao ih, nakon njegova dodira i njegovih riječi, progledali bi i slijedili ga. 

- Blago vama koji ne vidite, a ipak vjerujete. 

Pa zašto se, kako se stvorilo i namnožilo toliko i takvo sažaljenje, ako se radi o, u svetome pismu dokumentiranim, božjim miljenicima. 

Iznenadilo me je, uvijek bi vjeroučiteljice donosile nekakve škrabice i prosile sitniš za slijepe i slabovidne, onim plačkavim glasovima i vrlo poniznim pokretima ruku. Udijelite milostinju, eto oni jadni niti to ne mogu sami. 

Bio je neki vic popularan, sjećam se, kao neki je čovjek sa štakama sjedio na trgu proseći, kad mu je prišao jedan i rekao mu neka zahvali bogu što nije slijep od rođenja, a ovaj odgovori: 

- Jučer sam bio slijep, pa su mi ukrali novce iz šešira. 

Nitko nikom ne vjeruje. Kako da onda imaju povjerenje. U sutra. Bilo što. Dah koji se uzima zdravo za gotovo. 

I onda bi ta škrabica ostala u zbornici, sve dok nekome ne bi naglas zasmetala, a onda bi je tiho iznijeli iz škole. I meni je smetala, kako ne bi njima. Slijepa a radi. Slijepa pa prosi. Znam, naravno, da ima jako puno ljudi koji nisu moje sreće. A nisam ni ja njihove, možda. 

Uz škrabicu je, naravno, išlo i pisamce povjerenja. Tko ta pisma čita, ili kome su namijenjena, možda dragom bogu a možda onom koji dijeli bodove za inkluziju, neznano je. Dok ja nisam došla, izgleda, nitko nije nikada ni pisao. Ja sam propisala kad sam shvatila da me ne čuju ili ne razumiju dok im govorim. Netko ima probleme sa ušima, a netko ima uši ali ne čuje. Znate onu izreku da je sve to povezano. Uho, grlo, nos. A oko? 

A onda vas počnu zaustavljat, nepoznati ljudi, na hodnicima, po parkiralištima, u dvorištima zgrada, i svi s istim pitanjem: 

- Je li šta si ono ti pisala! - i to ljutito. Bolje svašta reć, nego išta napisat, boje se obični ljudi pisane riječi, kao da se svijet tek jučer naučio razlikovat slova. 

- Kako molim? 

Pa znate li čitati? Je li na vas naslovljeno? Tiče li se vas ili vaših na ijednom polju? Ugrožava li direktno vas, ili ikoga? 

Ja slabo vidim, a u čemu je vaš problem, takva je bila jedna od parola u vrijeme dok sam ja odrastala, kad nikome nije padalo na pamet da prosi u moje ime, nego se gledalo da me se na nekoji način osnaži, ohrabri, nađe mi se mjesto. 

I, tko nema u nogama ima u glavi. A oni okrenuli na "Ne znaš ti šta je njima u glavi". Da nije smiješno bilo bi tužno. Ili obratno. 

I onda se dogodi da iste te osobe, koje su rasle kad i ja, sad kad smo odrasle, stavljaju sebe u poziciju da određuju i odlučuju kako treba s kime, tko laže a tko krade, i tko koristi njihovu naivnost i dobrotu. 

- Ma šta ste mi dala, dala ste mi papirić i ništa više. 

- Da, i na tom papiriću piše... što! 

Govorim vam, da nisam sto posto sigurna u božju zaštitu ne bi ni u ludilu bila ovoliko divlja. 

- Oćete da napišem ponovo pa vi dajte nekome da vam rastumači. 

Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela

Prenosim sa Pollex.hr-a, nastavak iz serije naslova Elementi Platonove Države u današnjoj pop-kulturi: alegorija pećine ovdje je zanimljiva zbog pitanja koje postavlja a direktno se tiče očinjega vida, kad izlazimo iz tamnog prostora u svijetli, i obrnuto, oči su umorne i bolne i nejasna je slika koju prikazuju, ne može im se vjerovati, s bilo koje strane. Sokrat to uspoređuje sa stanjem duha (ili uma) želeći pokazati kako onaj koji je došao sa boljega na gore, nema nikakvu želju ni interes da se gorim više bavi, ali ovi koji su stalno na svom istom mjestu imaju problem razlikovati, jer jednako zbunjenim se čini i onaj koji je došao sa goreg mjesta na njihovo bolje. Oprez je, mislim, nužan zbog sve tri stranke. Za ove kojima je do statusa kvo i nepromijenjenog, za ove koji bi se lako pomamili za dobitcima na koje su nenavikli, i za ove kojima je samo do povratka u božji zagrljaj pa dok se to ne desi, rade što moraju, ad maiorem dei gloriam. 

Meni osobno, nikad nije bilo jasno zbog čega ljudi, kojima je bog dao da čitaju dijaloge sa Sokratom, prave tako veliku stvar od nečega što je samo po sebi razumljivo, petljajući slabovidnost sa slaboumnošću i to do granice da s podsmijehom gledamo na ljude s naočalama, a kamoli sa štapom. Ako i nije bio slučaj da su igru započeli filozofi intelektualci oni koje se uvažava sluša i kopira, makar su imali priliku, zaustaviti je. 

Kako Sokrat dolje kaže: "Manje bi im smijeh bio smiješan." kad bi znali da se smiju nečijoj nesreći. 

Valjda je baš to, to. Pomračenje uma. Ne znaš tko je tko. Dočim Sokrata zaista mogu čitati i najobičniji ljudi, toliko mu je jezik jednostavan i svakodnevan, a opisi ljudskih stanja i društvenih pojava detaljni i točni. Doslovce, baca svjetlo i obasjava sve što ikog može zanimat i stvarno zanima.  

Ovdje je link na posljednji post serije - https://pollexhr.wordpress.com/2026/02/06/elementi-platonove-drzave-umjesto-zakljucka/ - pa klikom unatrag :) 

Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela 

Evo nas napokon do famozne alegorije Platonove pećine. 

Ispod čitajte što je zaista rečeno, a onda vam je slobodno prisjetiti se koliko je toga nadahnuto njome. 

514 a i dalje 

- Usporedi našu narav prema tome da li je ili nije obrazovana, sa slijedećim stanjem: 

Zamisli naime da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu; da su ljudi odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo pred sobom, te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im gori odozgo i izdaleka njima za leđima. Između svjetla i robova je sazidan zid, kao što mađioničari stoje pred gledaocima za ogradom preko koje prikazuju svoje sljeparije. (usp. teatar, kino, TV...)

- Zamišljam. 

- Zamisli, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju: kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene, i kako je prirodno da jedni nosioci govore a drugi da šute. 

- Čudnu sliku prikazuješ, i čudne robove. 

- Posve nalik na nas! Ili ti misliš da bi ti robovi od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima? 

- Ta kako, ako bi bili prisiljeni cijeli život držati glavu nepomično? 

- A što bi vidjeli od predmeta koji bi se nosili? Zar ne bi isto? 

- Dašto.

- Ako bi se dakle, mogli među sobom razgovarati, ne misliš li da bi ono što bi vidjeli smatrali pravim predmetima? 

- Bez sumnje. 

- A ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila? 

- Zeusa mi, ne mislim. 

- Posve bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta. 

- Vrlo nužno. 

- Gledaj dakle što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je do tada sjenu vidio. Što bi, misliš rekao ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi jer je nešto bliže svjetlu i okrenut k višem biću, i ako bi mu onda pokazivao ono što bi prolazilo mimo, i pitanjima silio da odgovara što je, misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinitije ono što je do tada vidio, nego ono što mu se sada pokazuje? 

Zar ga ne bi, ako bi ga tko silio da gleda u samo svjetlo boljele oči, zar ne bi bježao i okretao se prema onome što može gledati i mislio da je to zaista jasnije od onoga što bi mu se pokazivalo? 

A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi pri tom mučio i ljutio što ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito? 

Dakle, bi mu, mislim, trebalo priučiti se ako bi htio vidjeti one predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Zatim bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, gledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca negoli danju u sunce i sunčano svjetlo. 

Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo jest, ne njegove slike u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo o sebi i na svojem mjestu. 

I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da svime upravlja u vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo. 

Misliš li da onda, kad bi se sjećao prijašnjeg stanja mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, ne bi sebe držao sretnim zbog te promjene a one žalio? 

- I te kako. 

- I ovo dakle, uzmi na um: ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca? 

A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjima prosuđivati one sjene dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale - a to vrijeme ne bi bilo baš kratko -  zar mu se ne bi smijali i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati ići gore? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili? 

- Zaista bi. 

- Dakle, mili Glaukone, tu cijelu sliku treba nadovezati na prijašnje prikazivanje, pa uspoređivati svijet što se preko vida ukazuje sa stanom u tamnici, svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca, a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono što mislim kad već to želiš čuti, a bog zna da li je moje mišljenje upravo istinito.  

Meni se ispravnim čini da je u svijetu spoznaje ideja dobra zadnja i da se jedva može vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu, u vidljivom svijetu rađa svjetlo i njegova gospodara, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um, zatim mi se čini da nju tu treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi, bilo u privatnom, bilo u javnom životu. 

- Mislim i ja, dakako kako već mogu. 

- Misli onda i ovo i nemoj se čuditi što oni koji ovamo dođu neće da se brinu za ljudske poslove, nego njihove duše uvijek teže da borave gore, ta tako je prirodno ako želimo da to bude prema prije spomenutoj slici. 

- Zaista prirodno 

- Misliš li, dalje, da je nekako čudno ako se tko od božanskog gledanja svrati na ljudska zla te se pri tom drži nespretno i čini vrlo smiješnim, budući da su mu oči još zabliještene pa je prije nego se dovoljno priuči na sadašnji mrak, već prisiljen na sudovima ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima kojih su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaćanja onih koji samu pravednost nikada nisu vidjeli? 

- Nije nikako čudno. 

- Ali ako bi tko imao pameti, sjećao bi se da oči dvojako i s dvaju uzroka imaju smetnje, kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u svjetlo. A ako bi mislio da se to isto događa duši ne bi se nerazumno smijao ako bi koju dušu vidio smetenu i nesposobnu nešto vidjeti, nego bi razmotrio je li zbunjena zato što se još nije navikla na tamu, budući da je došla iz svjetlijeg života, ili je došla iz veće neukosti u svjetliji kraj te se napunila jasnijeg sjaja. I tako bi istom jednu dušu zbog udesa i života nazvao sretnom, a drugu bi požalio i ako bi joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smiješan, nego kod one duše koja je došla odozgo iz svjetla. 

- Vrlo točno govoriš. 

- Treba nam dakle ako je to istina pomisliti o tom da odgoj nije takav kakav kažu neki učitelji da jest. a kažu da u duši nema znanja a oni ga usađuju kao da u slijepe oči meću vid. 

- Tako zaista kažu. 

- A sadašnje razmatranje pokazuje da se ta moć spoznaje kao i organ kojim svatko stječe spoznaju nalazi u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postajanja* prema drugoj strani dok ne postane sposobna gledajući, uzdići se do bića i najjasnije točke bića, a to je velimo dobro, zar ne? 

- Da. 

- Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrst umijeća da se taj organ okrene kako će se tko najlakše i najuspješnije okrenuti, ne da mu se usadi vid, nego kad ga već ima, samo nije pravo okrenut, i ne gleda kamo treba, da ga se na to navede. 

____________________________

*Područje postajanja je utroba, unutrašnjost koja prerađuje, vari i iznosi (rađa) na svijet (i dobro i loše). Na vanjskoj strani tijela, područje oko pupka.  

Izvor: 

pollexhr.wordpress.com 

odvajanje smeća (4)

Danas da je svjetski(?) dan za zaštitu prava pacijenata. A možda sam krivo čula. Subota je, sunčano je, što će vam poseban razlog za šetnju do trga? Osim ako vas nije strah da vas, onako krivasta, ne zatuku. 

Svaki dan je vrijedan slavljenja. Svaki je dobar za slavlje. Ako majka priroda i ne da povoda, ono ga možemo izmisliti ad hoc. 

Zašto forsirati pojedinačne rođendane i godišnjice, ako možemo uključiti više svijeta, ljudskog, biljnog i životinjskoga? Što ja imam od toga da mi svi čestitaju imendane, koliko god da ih puta katolički kalendar spomenuo, ako ću samo ja biti ta koja će na koncu zbrajati račune? 

Na račune mislim, one stvarne, papirnate: koliko sam iskeširala na kasi i ne škrtarila na napojnicama. 

Razumijete? 

Postoji, tako, a to vjerojatno niste znali, jedan dan u godini, formalno je to jedan, ali prethode mu najave i pripreme, prigodna uštimavanja, posvećen starima i napuštenima, starijim osobama, tipa naših djedova i baka ako su još živi, ili naših vlastitih sada ostarjelih roditelja, koji se još ne daju van. Da, da, van iz kuće. Kako god su oni tjerali vas vani, em šta nemate prijatelja, šta se ne oženite, šta se ne zaposlite, šta se stalno povlačite po kauču ispred televizije, i trošite vodu na lickanje po zahodima. Tako van. Smetaju vam, šta ne umru i ne ostave vas na miru, van. Pa smo ih smjestili po stacionarima i domovima za stare i za nemoćne, kako god su oni nas (ajde, vas) po vrtićima i obdaništima kad ste bili mali i nemoćni. S malenom razlikom da su oni očekivali da ćete im se vratiti kad napokon narastete i biti im najbolji prijatelj. Ono kad im svi odu. Kad napuste ih svi. 

Dok ćete vi njih otvorena srca i ruku, tako drage volje prepustiti dragom bogu. U beskraj i onkraj. Nek' razviju krila. I neka vas štite izdaleka. Poput pravih anđela. Na koncu, ne spominje li svaka tradicija našu stvarnu duhovnu obitelj koja nas promatra. Podupire. I iščekuje. Nek budu ta obitelj. Za promjenu. 

Moja je pokojna baka rađala preko deset puta. Ne znam točno koliko jer se djeca koja ne prežive rođenje ili djetinjstvo nikada ne spominju. Njih treba pustiti u miru da počivaju. A treba pustiti i majku da se oporavi, zajednicu da zaboravi. Da se nije oporavila i da zajednica nije zaboravila, bi li bila uspjela roditi, othraniti i odgojiti ovih živih šest? Kuća uz kuću je od iste žene imala njih devet. Kuća uz kuću trojicu. Kuća uz kuću troje. Da su se odvajali po kućama i po godištima, vjerojatno ne bi preživjeli. Ovako je jedan potezao drugog. Kad je jeo jedan, jeli su svi. Kad je učio jedan, učili su svi. Kad bi zapjevao jedan, ili zaplakao, svi bi se skupili. 

A sad zamislite da se pojavio netko pa svrstao ove od 0 do 3 u jednu sobu, od 3 do 6 u drugu, od 6 do 10 u treću. Mater ni ne vidiš jer je stalno nečime drugim zabavljena. A starice bake i prabake su u domu za starije. 

A nego šta ćeš, nego gledat samo jesu li ovi iz prve kategorije svi isto pokakali, ovi iz druge svi isto nacrtali, a ovi iz treće napisali, i čije je bolje. A tko određuje tu "najboljost"? Neki nepoznati. Koji život znaju samo preko priručnika. 

A šta će drugo bit, nego nezdravog natjecanja, ljubomore, borbe i mržnje. Dok nekome ne popucaju filmovi na sav glas. 

Eto tako ja vidim ovo s odvajanjem smeća: Neće plastika, papir ili staklo odjedanput skočit da poreže nekog, ali 'oće garant bit nekoga belaja tipa gomila se sorila pa sve razorila. 

Ja sam mrzila odlaske u vrtić još više kad bi znala da su za to vrijeme mama, tata i sestra doma ili bilo gdje zajedno. Zašto ja moram bit s nepoznatom djecom od kojih većina bude jako agresivna, s nepoznatom tetom koja se sakriva u drugoj sobi pod izgovorom da nešto važno radi, s upaljenim televizorom na neki glupi crtić koji nije niti edukativan kamoli zanimljiv. I više ne znam koja je moja igračka, jer namazana curica tvrdi da je to njezina, ja sam joj je dala. Jučeeeer. Maloprije. Zapravo. 

I  onda kako vrijeme teče, opet vas se stavi u grupu vršnjaka. Tek jako rijedak odrastao netko, vam pokušava govoriti nešto, ali brzo odustaje. Oni nametljiviji ga preokupiraju ulizivanjima. Ako je i imao za podijeliti nešto, izgubilo se između redaka. 

Na radnom mjestu, opet je sve isto, svi pitaju koje ste godište i u koju ste srednju išli. To o vama sve govori. Koliko ste izostajali i koliko ste petica nakupili. A koliko certifikata izvanškolski i sa strane. Koga znate. Di ste izlazili. S kim, s kim, sa kimeeee? 

I onda se dovučete blizu groba, i opet vas hoće strpat sa vršnjacima. 

Ali u lijep prostor. Hotel prenamijenjeni. 

Čekajući da nam dođu gosti, smo ostarjeli i posijedili. Ajde sijede se još i daju sakrit, al šta ćeš sa svim ostalime? 

- Za javno dobro. Za dobrobit sviju je to. Za javno dobro i za jednu plemenitu namjenu. 

Pa nek ih dragi bog razvrstava. Drugačije ako 'oće. Ili ako mu se da. 

Bojim se to napisat naglas, ali za dobrobit sviju hoću: 

Isto tako, od slova do slova se odvajkada odvaja "bolesne" od "zdravih", betežne od brzih, naše od vaših, crne od bijelih, i to neki zovu fašizmom, neki nacizmom. A neki genocidom. Kad ih se napokon odvoji terminalno. Kao sada. Popis. Žig. I ti mu se pustiš, jer dalje više nema. 

Baka nije bila ni nemoćna ni bolesna kad su je odlučili smjestiti. A smjestili su joj baš. I meni i njoj. Najprije je zajednica osiguravala pelene za odrasle, pa se brže-bolje, povuci-potegni, stalo u red. Nisu joj trebale, bila je zdrava, znam jer sam ja bila s njom, ja sam čistila kuću. Pa su te pelene letjele sa balkona. Ljudi su nalazili. Pa su osigurali pomoć u kući, gospođu jednu u najboljim godinama, zdravu, seljačku, jaku ženu. Naša jedna. Pa je, od kolege jednoga mali dobio dozvolu da drži starce u vili za odmor. Bazen ima i veliku terasu i sve. Za rekreaciju i za terapiju bazen, pravi baš fin gospodski. 

I ne samo za starce, mogu svi koji oće. Vikendima može za pireve i za krizme ako treba i proslave godišnjica. Sala velika s ogledalima. Sve ima. A ako ostane spize, al će oni to doma nosit, ostave starima, nek se pogoste. Ko zna oćel im bit zadnji.  

Nema zla. Samo govorim. Ljudi se snalaze.