4 časa čamim čekajući

Jeste li i vi primijetili kako se svako malo pojavljuju sve neke uglavnom hrabre žene koje progovaraju o mukama i strahovima koje su prolazile na svojim putovima do čudesnih izlječenja, prebolijevanjima boli bez prebola. 

Pojave se, pa nestanu. 

Je li to nekakva kampanja tipa ove naše spasimo zemlju, tvar, materiju a ne neke imaginarne granice ili još imaginarniju kuglu na čijoj površini parazitiramo, ili stvarna najezda skakavaca nakon koje ne ostane ni suha slamka na skorenom blatu, ja vam to ne mogu kazat niti znat, ali recimo da je ovo prvo: 

- Odazvala sam se na preventivni pregled i dijagnosticiran mi je rak. Na svu sreću u najranijoj fazi kad još može struka prevesti sve na najbolje moguće, ako već i ne na prvobitno stanje. 

Rak dojke ili maternice, birajte vi sami, iako postoji i muška varijanta prostate i šupka. Ali šupak imamo i mi i oni pa da ne odvajam, a da tema posta bude lakše razumljiva ali ne i prosta. Ukratko, da ne duljimo s duljinama i dubinama, dok je još stvar površine. 

Dakle, dijagnosticiran joj je taj jedan rijetki i osobiti, i vrlo moguće terminalni, i što sad? 

Uglavnom između neugodnih terapija s neugodnim nuspojavama, uglavnom čeka i stražari da ne bi propustila taj i taj termin kod tog i tog stručnjaka. I u tom je ova borba. 

- Dok sjedite tako u čekaonici doznate da još postoji i ovo i ono, i da se moglo i ovako i onako, i da još nije kasno. Ali sve su to rekla kazala, koja ćete htjeti i morati, ako vam je zdravlje na prvom mjestu, provjeriti i istraživati sama, jer da pitate nekog stručnjaka, bilo svog obiteljskog ili specijalistu, poslovično nitko ništa ne zna. 

Primijetili ste, vjerujem svi, u tim velikim kliničkim ili bolničkim centrima, u onim velikim aulama i predvorjima, onim širokim ostakljenim hodnicima sa svim onim širokim vratima i liftovima, kako svi i radnici i posjetitelji bilo kojeg tipa, dakle, korisnici i pratnja, jer teško mi je reći bolesnici, ako je kronična onda nije bolest, imate stanje na koje se potrebno prilagoditi, i vi i svi vaši, a ne otvorenu ranu od koje se polako ugiba kao da ste cvijet bez vode, iako ima svega. 

Svi uglavnom budu u nekoj žurbi, hitnji, čak i ona šačica zaštitara i čuvara reda i mira koji bi imali u opisu i to da vas usmjere kad im se obratite za pomoć jer ste zalutala po svim tim hodnicima na kojima nitko nema vremena da vam udijeli pogled a kamoli pokaže prstom gdje je odjel na koji glasi vaša uputnica. 

I onda dođete pred ta vrata, s osjećajem da ste glupa ovca koja se izgubila, zalutala daleko od svog stada i pravo vam budi! 

Tu ste gdje ste, i sad tražite novo krdo kojem biste pripadala ili bar našla kakvo olakšanje ili trenutnu utjehu, niti ne primjećujući da u toj velikoj čekaonici ispred samo tih jednih vrata, od njih desetak ili više, isto tako zbunjeno čami čekajući još tih takvih likova i lica, sve vrebajući koga će prepoznati od bilo kud da započnu priču o tom nekom čudesnom lijeku ili ljekarniku ili stručnjaku baš za to nešto što vi trebate a jedini on ima. 

To se tako radi ciljano. 

Tajni kupci ili prodavači, valjda će se naći neki stručni termin i za njih jer zanimanje svakako postoji. Mislim da to rade nezaposleni glumci ili glumci amateri. A svatko od nas ima neku svoju Mariju, iz ulice ili iz osnovne škole koja se uklopi kao zajednička poznanica, ajme kako je svit mali, svak svakoga preko nekoga zna. 

Ja sam, dok sam još bila u vlasti roditelja, imala strahove svaki put kad bi mama odlazila po nalaze u bolnicu, za bilo koga, jer je nakon tih dugih boravaka izvan kuće dolazila na ideje koje su uvijek ispadale katastrofalno bolne i pogrešne za mene, ali ona ih je sve morala isprobat i provjerit jer … šta će ljudi mislit o njoj?! da joj zdravlje djeteta nije na prvom mjestu? 

S vremenom vam postane svejedno. Mirni ste sa sudbinom. Na kraju je puta ionako grob i tabla. Bila jednom. Tako se stvaraju legende. Nema to ništa s nama. 

+++

Kad sam zadnji put bila na šalteru sama za sebe, tipa ove hrabre žene koja će se u te dane u godini pojavljivat u medijima, bilo je ovako:

Sestra, ne znam smije li se tako reći, jer postoje one koje se vrijeđaju da nismo mi skupa ovce pasli ili vimena sisali pa da smo na ti, a zdravstvene radnice su još posebnija priča, jer neki su inženjeri a neki su tehničari, neki su magistri struke a neki imaju samo četri razreda srednje. Žena me je, dakle, prepoznala po imenu i ukočila se. Zatim iskočila iz stolice na vrtnju, i ne mareći na red koji postaje sve duži, nestala iza zida. 

Ljudi su počeli glasno negodovat i sve je skupa bilo dosta neugodno jer ja nisam znala nju ni za što sam joj kriva. A onda se vratila sva nasmijana i počela recitirat imena doktora koji kad ima slobodni termin i neka sama biram, ja sama. Znači neki smo posebni a neki su obični. Ili kako vam se namjesti dežurstvo. 

Ja čitav svoj život mislim da sam nevrijedna i da sam ja problem i da mene nema da bi svima bio život lakši ili da bi makar moja familija mogla prodisat putnim plućima i oživjeti zapravo i živjeti zdravo ali ja sam im smetnja i zbog mene moraju biti 'stalno po bolnicama i po doktorima' koji su ruku na srce sami izabrali biti okruženi boli i smradom i jaucima, pa tko im je kriv, a onda naglo ispadne da se baš na ovakve cilja, znate kao ono u dječijim gusarskim filmovima, karta sa iksom na nekom mjestu, a taj iks je zakopano blago za kojim je potraga. 

Jer, ne spopadaju vas samo po ambulantama, zna se događat i na autobusnim stanicama, redovima u dućanu, ili bilo gdje da vas zateknu nasamu i uozbiljenu, pa u tonu, vidim da vam je teško, a znate li za našu dobru doktoricu tu i tu, ne znate, ajme morate joj otić ona bi vam to sigurno sredila... 

Ko da ste lutka ili mašina kojoj treba promijenit rezervni dio. A on stručnjak vidi to od oka! Šta vas muči. Zabadava. Jer on ima trenutno rješenje. 

-'Ko te prči nek te servisira. - tako je govorio voditelj odjela. To vam je taj iks faktor zbog kojega morate čamit čekajući. On sam misli da je čarobnjak koji dijeli samo onima kojima on hoće. A ljudi povjeruju. 

I sad se ta igra isprevrnula u traženje istoga tretmana za sve podjednako. 

Inače što sa svim onim običnima, koji nisu bili prepoznati, a za koje navija ova hrabra žena o kojoj je ova priča, što oni rade? 

Došli su si svjesno i s namjerom umnožiti bol, jer to je ono što ih čeka, ako se hoće družit s liječnicima. 

Došli da ostvare neko svoje pravo, jer su ga sami i platili i zaslužili, a onda oni jadni obični, moraju čekat. Da bi neka još običnija žena koja stražari na šalteru i uredno popisuje kako je i red, mogla reć da joj je bila jedna njena i ona ju je uputila kod jednog svoga. A niti sam ja njena niti taj jadni doktor, čega god da jest, znanosti ili medicine, biokemije ili mikrobiologije, ordinarijus ili ekstraordinarijus, čelnik ili pročelnik odjela bilo kojeg, ispred čijih se vrata trenutno kupi mnoštvo poznatoga svijeta u lovu na najveće blago. A to je zdravlje! Pa nazdravlje. 

- A meni jadnoj nema ko pomoć. Sve moram sama. I još ti se u lice cere i rugaju. 

Nisu. Oni misle da to tako treba. 

Tako se stvaraju elite. Odozdo je pogled drugačiji, i teško se razabire što je vrh a što dubina. Jednostavno, ponese vas. Drugačija pozicija u odnosu na uobičajenu. Pa šteta da se ne iskoristi. 

Bilo koga za bilo šta. 

- Ajde moja, biće bolje! Samo bože daj strpljenja. 

+++ 

U Autobiografiji Paramhamsa Joganande mislim da sam vidjela opasku ili usporedbu ovog tipa čekanja. Na istoku se, piše on, testira strpljenje budućih učenjaka na isti način koji se prakticira u ambulantama i domovima zdravlja zapadnjačkog tipa. Da bi vidjeli koliko si stvarno željan znanja. Možeš li sjediti mirno bez očekivanja. Na koji način sjediš, kako se ponašaš. A ovdje šta, gledaju jesi li stvarno toliko očajan? Jer bolest je drugo. Kad vas stvarno nešto boli gledate samo da vam daju mira. Da vas puste svi s mirom. Samo to. 

pollex.hr: salustije i svetonije

 OPP: Salustije Krispo i Svetonije Trankvil | pollex.hr

Krispo je rudlavac ili dlakavac ili kosmatić, podrugljiv nadimak za nekoga tko je sličniji životinji nego čovjeku, a za prijevod vam biram pitomije naše riječi. Trankvil bi bio Mirko ili pospanko. Odatle trankvilajzer u ne baš zakonski dozvoljenom smislu. Skoro umrtvljenko. 

Isto tako, pjesnici Ovidije, Katul ili Vergilije, su redom nosonja, štenac ili pseto, i ženskica, iako će neki reći "prut". 

Možete li zamisliti kako su ih dobili, od koga, i kako su ih (pod)nosili? 

Sigurno ne baš lagano. A evo ih svijet upamtio baš po nadimcima, i dapače, vrlo dostojanstveno ih izgovara. Pjesnička pravda? 

Ne znam. Jer bilo je i političara, a ne samo gladijatora i običnih šljakera i seljaka, koji su ponosno ponijeli svoje znake raspoznavanja u moru dva tri ista imena koja se stalno ponavljaju. 

Tako imamo i slijepe i jednooke i ćorave i one šta krivo gledaju. Sad samo nabrajam one nama zanimljive. 

Jeste li ikad čuli da je neki, bilo koji lik koga je povijest zabilježila, bio - običan. 

Čak da je sasvim simetričan, to bi mu bila neobičnost. 

opasne veze

Netko nije dobro razumio šalu, ili ju je razumio predobro, u vezi ovog novog spota Turističke zajednice s Johnom Malkovichem. I to je često puta teško razlikovati.

Pa, kao u onoj priči o parazitu iz stare grčke vježbenice:

Kad su mu se narugali da se smije vicu koji nije niti čuo, opravdao se time da vjeruje u nepogrešiv ukus svojeg zaštitnika: 

- Smije se on, što znači da smijem i ja. 

Povratna zamjenica čini razliku. 

Dobro se znati našaliti na vlastiti račun. Ali valja biti oprezan, s obzirom na društvo koje će vic dalje prenositi. Jer uvijek i svugdje ima tupavoga svijeta. 

Ovo je priča o nevidljivim neprijateljima, koju se treba češće ponavljati jer je univerzalna. 

Mi koji je znamo po svojoj koži, to prosto moramo. 

Ovdje: 

opasne veze | rezonanca

pollex.hr: urođeno i stečeno

 OPP: Urođeno i stečeno | pollex.hr

Objava na Pollex-u spominje Leviticus, Levitski zakonik iz Petoknjižja, pišem o tome poseban članak, sad samo kratko da spomenem ono što je meni upalo u oko kao zanimljivo a tiče se načina na koji ljudi vide druge ljude: 

Po svemu sudeći kao bolest, napast ili prijetnju. Kako drugačije objasniti opsjednutost izgledom kože, dakle, površinskog sloja drugih bića, povezano sa strahom od zaraze. Ali nema naznaka o tome da je netko sam od sebe i zbog sebe otišao k levitu da njega pogleda. 

Uvijek to bude grupa ljudi kontra pojedinca. 

A na što se žale i čega se plaše? Ako je koža bijela na mjesto da bude crna, ili ako nije ujednačeno pigmentirana. Skoro plastična? Ako fali dlaka tamo gdje ih inače ima. Ili ako nije sasvim glatka, bilo da je izbočena ili udubljena. 

Rane, kraste i ožiljci. Možda i od udaraca? 

Zadatak levita je da pogleda koliko u dubinu ide označena fleka, dakle, je li rana otvorena ili se radi o modrici. 

Moderna medicina i danas barata terminima kao što su kuga, šuga i guba, skroz normalno. Svrab, osip i slatke kraste. Samo što čini se današnji liječnici ne mogu razlikovati namjeravano samoranjavanje od obiteljskog ili vršnjačkog ili uličnog nasilja, pa vam prodaju neku specijalnu tekućinu ili balzam da se namažete. Da prođe. 

Levitu iz "prvobitne zajednice" je kako se čini lijek za sve boli bila izolacija petnaestdnevna, sad se samo prisjetite koliko se ono, za vrijeme pandemije, tražilo da se strpite biti u svojoj kući, u svom miru. 

Nije bilo osjećaja pobjede što nikoga ne morate varati da bi dobili bolovanje, nego su svi dobili isto, eto šta je modernom čovjeku! 

pollex.hr: tri augustova pisma

Ono što propuštamo učiniti u stvarnom svijetu, i ono što u realnom vremenu radimo krivo, je ono što nismo dobro pročitali iz starih arhiva. Sve misleći da radimo nešto novo i pametno, ponavljamo stare greške, umjesto da skratimo put i muku svima, prosto čitajući izvorne dokumente. Ili poslušamo one koji imaju strpljenja da ih čitaju jer im je to životna svrha, a ne posao. Poziv u zvanje. 

Skenirani list papira nosi tri privatna pisma Oktavijana Augusta, prvo stoljeće prije i poslije naše ere, ono kad smo počeli računati vrijeme, kad smo mislili da se rodio krist, spasitelj i prosvjetitelj. 

Dakle, tri privatna pisma u kojima čitamo kako prvi rimski car! brine o svom posinku, očito djetetu s tjelesnim oštećenjem kojem prijeti da bude proglašen i psihičkim bolesnikom. 

Danas je uobičajeno da ljudi i pogotovo žene, bez ikakvog srama ili bojazni da će biti smatrane primitivnima i bigotnima, povezuju jedno s drugim, podupirući se onim famoznim, pa to je poznato, jedno ne dolazi bez drugoga. 

- Jedino u zdravom tijelu prebiva zdrav duh, još su stari latini... tra la la...

Ako nemate zaštite u svojoj obitelji koja vas pozna kakav ste i iza zatvorenih vrata, ili podršku zajednice u kojoj se krećete a koja cijeni vaš doprinos koji god da je, tada vam ne gine mentalna dijagnoza. (Koja sama po sebi ne mora bit strašna, ako ste gotovi s time da ćete moći govoriti za sebe, sami brinuti o sebi i gledati samog sebe kao ljudsko biće. Jer što vas briga što drugi misle!)  

Cijeli tekst je ovdje: 

 OPP: Tri Augustova pisma | pollex.hr 

sadhguru + epstein

Bilo je pitanje trenutka, a ne mjeseca ili dana, kad će netko povezati Sadhgurua s epstein files-ima, ipak je potrajalo duže od očekivanog: 

Znate po onoj, gdje god da se ljudi kupe, eto ti njega! Je l olimpijada, olimpijada, svjetsko nogometno prvenstvo ili ono u kuhanju, festival boja i muzike, ili bilo koji službeni praznik, bilo koje države. 

(Čak da je upetljan u nešto sa slijepima i slabovidnima, i dobro svima, skroz.) 

Može bit da se išlo u odugovlačenja baš ciljano, a možda su čuvari bili prestrogi i preoprezni, morate paziti na reputaciju ako želite da se mir ustabili u svijetu. Obični mir, a ne pravedni ili održivi. 

I da vam, naravno, ne pati posao. 

A onda je netko u našu zatvorenu grupu postao poveznicu na rečenu objavu, bez poziva da se počinitelje sankcionira, kako je inače običaj u toj grupi. 

Sama baš nisam pratila čitavu tu galamu sa stvarnim epsteinom, ali nije me mogla mimoići, tako da znam, okvirno, da se radi o nekakvoj seks aferi u koju su upleteni svi mogući znani i neznani likovi od utjecaja. Političari, kraljevi, zvijezde, čak doktor Chopra! 

Čini se da su epstein filesi, stvarnoživotna verzija svih onih napetih trilera koje smo u životu pogledali; znate ono, kad jedan lik prijeti čitavom svijetu otkrivanjem nekakvih tajnih informacija i popisa, pa dok ga ne ulove. Ne bi li nas podsjetili, da smo i sami izloženi ili izlagani istim ili sličnim prijetnjama i strahovima, na dnevnoj bazi. 

Znate ono, šta će ljudi mislit o meni. 

- Eh, o tebi: a o ovom drugom? 

On je kriminalac. Ili ipak...? 

Zato vam spominjem Sadhgurua. 

Po filmovima smo mogli naučiti da nema baš razlike između žrtve i nasilnika, da nije baš jasno definirano tko je tko. Nekome je simpatičniji lovac, od onoga patnika, a nekome je baraba kul. 

Dakle, nije vaša sramota što imate tjelesne ili emotivne potrebe koje pokušavate nahraniti, a na tržištu je da ponudi. Ako ste prisiljen na nešto preko svoje volje, otrpite koliko možete i gledajte da drugi put ne upadate u isti položaj, i da dalje ne prenosite. To je sve. Nema tu pravde i nepravde, poštenja ili morala. Ovom drugome isto treba nešto, pa se snalazi s time što vidi da ima.

Osim toga, što se nekome čini kao strašno nasilje, nekome drugom može biti igra. Dok ne osvijesti snagu svoga tijela, u omjeru na snagu drugoga. Pa se prebaci s borbe na debatu. Opet ista stvar. 

Tako ja to vidim. 

 

Međutim, admin je obrisao post bez objašnjenja. Niti da je itko išta rekao, ali! 

Uskoro je stigla obavijest o početku prijava na neki od Sadhguruovih naprednih programa za napredne, i netko je od novaka bojažljivo pitao, što točno može očekivati, što se od pristupnika traži i što im se radi dok su u tim i takvim stanjima - blaženstva. 

Oni misle, i početnici i naprednjaci, da je blaženstvo stanje bez svijesti, nesvjestan si što ti se događa, nesvjestan svijeta oko sebe, te ti se takvom ošamućenom i ranjivom, može podvaliti bilo što, u ovom kontekstu, slikat će te pa ucjenjivat poslije, ali svejedno, upisuju te tečajeve. Dakle? 

Sadhguru im nije prva stanica, bilo je tih gurua, i po svoj prilici, bit će. 

Na nekim mjestima vas poškrope vodom, na nekima mažu uljima, negdje vam dlanovima ravnaju kosti, a netko vam na daljinu pošalje struju, ako mene pitate sve je bolje od skalpela i štipaljki, retraktora, laserskih zraka i svih onih aparata koji se tek izumljuju a ovi se na njima još uče, pa ipak nekako se unormalilo da je nazovi alternativac opasan, a klasični kirurg ne. Valjda, svakom svoje. 

Ali sad se pojavljuje taj seks skandal, i to je neugodno. 

Svi u vas gledaju i samo u vas bulje. Dok ste tako ranjiv i u potrebi. 

Kad vam proburaze neki otvor na tijelu, na koži, gdje ga majka priroda nije predvidjela da bi mogli vidjeti imate li srce ili kost, i to prikazuju kao najzadnju znanost, vještinu ili znanje, još do te mjere da se hvale kako obrazuju nasljednike, to je sve u redu, ali otpjevat krivo slovo u pravoj mantri, ili uzet zrno kikirikija u krivo doba dana, ili vezat ime gurua kod kojega odlazite, sa seks skandalom, auč! 

Pristrana sam jako još, nemojte mi zamjeriti. 

Treba mi malo vremena da se sjetim da je sve Šiva. 

black hole sun <3

0:) 

sanjač xxxv

Danas je jedan od onih dana kad vlastitu kožu osjećam kao teško sukneno odijelo. Zbog čega sukneno, i zašto odijelo, a ne recimo lanena haljinica ili pamučna pidžama od jednoga dijela kako nose miki maus i šiljo, s tregerima preko ramena i otvorima na kritičnim mjestima. Crtani likovi i malena djeca jedini imaju taj privilegij da mogu hodati goli po ljetnim vrućinama a da ne izazivaju sablazan nego simpatije. Ovo je vrijeme stvoreno za povratnička uživljavanja u lažnu bolju prošlost. 

Takva mi je misao prva došla pod prste, sukneno odijelo, kao da sam cijeli život provela u svojoj kaki uniformi negdje u blatu vojničkoga rova, ili ako ne na prvoj liniji, a ono samo sporadično strašena sa strane, gubitkom sredstava za gola preživljavanja dok gubim vrijeme u tobožnjoj odraslosti koja to nije. 

Eto, tako teško sukneno odijelo danas nosim umjesto kože. Iako razumski znam i osjetilno da je najgornji sloj kože tanak niti par milimetara, ili čak mikro. Malo latinično m ili ono iz grčkoga alfabeta, razlika je u broju nogica. 

Kad bi bila tanja, moglo bi se vidjeti koje su mi boje kosti, točno. Jesu li stvarno bijele kao ona plastična pokazna lutka sa satova anatomije ili maske za noć vještica, ili plavkasto srebrenaste kako ih ja zamišljam s bakreno crvenim tragovima moždine koja je u njima, vezivnog tkiva kojim su opkoljene i krvi zbog koje sam živa. 

Jedina ta krv kola sama od sebe bez poticaja i bez potrebe da ju se na to podsjeća. Kad stane ta rijeka, stat će svijet pred mojim očima. Kad mi kažu, sklopi kapke, ne nestaje, ne prestaje. Čujem sve još jače kako huči i tutnji i bubnja i diše. 

U meni je još toliko života da znam da kraj svijeta neće bit kraj svega. To po ovoj koži znam. Po tom svom teškome odijelu u vrući ljetni dan. 

 

Od vrha nosa, pa preko brade i vrata, prsnih vršaka i vršaka prstiju na nogama i na rukama, u jednome komadu, trebam samo odvezati taj čvor na mjestu pupka i sva bi se odriješila kao jalu suknja, kao torba ili vreća sa tankom uzicom koja drži sav sadržaj unutar iako će svi reći da joj je jedina funkcija da se prebaci preko ruke ili ramena kao ručke, kao ruksak, na leđima, možda zato svi govore o teškom teretu o teškim bremenima koja se nose na plećima, jaram, tijelo, brat magarac. 

Kad bi presložila ruke ispod prsa, mogla bi ga svući preko glave kao da je majica, zatim snažno tresnuti njome da se strune mrvice i vlasi, tih uvijek ima, pogotovo onda kad vam nitko to ne kaže, i onako rastresenu, osvježenu uredno složiti na naslon stolice. Ili objesiti za kvaku na vratima, jer u ormarima nema više slobodne vješalice, sve su ih zauzele moje druge persone. 

Sklopila bih ruke, kako to i inače običavam kad prelazim pragove, iz jave u san i obrnuto, jer, što je ovaj život nego san, i poklonila se praznini koja je zauzela mjesto na kojem sam do tad bila. 

To obavezno. Bitno je da se osjeća poštovana, i da bude lijepo dočekana. O njoj ovisi kakav će sutra biti dan. 

Stigla sam dakle do vrha nosa, i što sad? 

Svi oni divni, uzbudljivi, pustolovni filmovi o potragama za izgubljenim blagom i misterioznim predmetima, zapravo su mape ljudskog tijela, čini li se tako i vama. Sva ona propadanja u duboke rupe i pokušaji otkrivanja šifri da bi se sigurno prošlo opasnim prolazima koja se otvaraju i zatvaraju neočekivano, sa opasnim šiljcima i zupcima i potocima otrovane tekućine sa smrdljivim isparavanjima, ili one koja ključa do točke vrenja u kojoj se shvaća da je to grozni kotao u kojem se spremaju komadi možda ljudskog mesa, ili kosti njihovih najboljih prijatelja. Nekoć su koze i praščići bili kućni ljubimci jednako kao što su danas psi, a pse ne jedemo. Još. 

Mogu bez očiju, zašto su mi one ostavljene? 

Što ću bez prstiju, kako sve zabilježiti kako pokazati smjer ikome, kako čitati simbole? 

Gdje ću se skloniti, kako ću bježati ako stvarna opasnost dođe, stvarnija od one "i što ćeš sad radit, što ćeš reć ljudima, što ćeš jest?". 

- A što sam do sada jela? 

- Pa ne znam ja... 

- Eto, to isto. 

Meandrima ušnih školjaka može se proći jedino kažiprstima, i nikako drugačije. Čak ako ste kap vode ili ulja, tu preciznost možete izvesti jedino prstima ruke koja je pod njima. I nikako obrnuto, takva su pravila. 

I te sam dakle lijevke čudesne i prekrasne ostavila pred vatima kao žrtveni dar. Poklon. Šum šumi koja je u njima. Sva osjetila, osim jasnog vida. 

Od vrha nosa pa prema gore. 

To što je samo meni neznano, ili se nije u dobroj mjeri razvilo. Da bih još radila na njima? 

Ili je to tako svima? Nama koji idemo sigurno dalje. 

Oči, fizičke oči, loptice, okruglice, da su moždano tkivo, u stvari, jedini dio mozga koji smije biti van. Istureni dio mozga. Ili zaštitni čepovi da se sadržina ne izlije iz kupole. Unutrašnjost koja stremi van. 

Inače, koja im je svrha.