čudo uma

Raj i pakao nisu mjesta na koja ćemo otići u nekoj neodređenoj budućnosti, ako sada budemo dobri ili zli, nego je to ovo "sada & ovdje", a mozak je "organ" koji ih stvara. 

Pretvara ono što naša osjetila pokupe iz stvarnoga svijeta i tumači i objašnjava onako kako mu se da, odnosno, prihvaća tumačenja i objašnjenja prema trenutnoj modi. 

Što više tuđih glasova ponovi neku istinu, to ona biva istinitija. 

Vaš jedan glas gubi se u mnoštvu, čak ako se i trudite reći svoju istinu, čak ako svjesno znate da objašnjenje ni tumačenje kako vam je dano, nije ono što vama vaše oči & uši, preko mozga šapću. 

Ako ste stigli do toga mjesta, onda možda mislite da su Raj & Pakao - drugi ljudi. 

Drugi vam ljudi, mogu zagorčati život, čak i u najboljim namjerama. 

Najgore od svih stanja u kojima se netko može naći, a to ponavljam iz posta u post, jest ono u kojemu niste svjestan svojeg jada. Ili svoje pozicije i svojih proporcija. Zato se je dobro što češće vraćati na polaznu točku, makar u mislima. Odnosno, samo u mislima se to i može. Realno, ne možete se vratiti u rupu iz koje ste potekli, sada kad ste ove veličine i količine. 

Ali svatko može ovoliko i ovako:

Tih tjelesnih rupa na tijelu, preko kojih primamo i šaljemo informacije, je brojem 8 (slovima, osam): svatko ima 2 oka, očne šupljine u lubanji, bez obzira na to što ih ispunjava, zatim 2 uha, nos i usta, genitalni i analni otvor. 

I svaki od njih može proizvesti blaženstvo ili gađenje. 

Milujući, ili trljajući, rukama (ili nogama), točnije prstima ruku ili nogu, možemo se trenutno nahraniti ili uskratiti hranjene. Sebi ili kome drugom. A pod hranom ne mislim samo na kruh. 

Iako da, rukama posijemo sjeme u zemlju, zalijevamo i čekamo da naraste. Uberemo plod, pripremimo jelo, prinesemo ustima i progutamo. Rukama nudimo druge. Rukama primamo od drugih. 

Guranje prstiju u koji od otvora, zove se glupost ako to radimo samima sebi, a silovanje ako to radimo kome drugom. Silovanjem zovemo i prisilno hranjenje koje i dandanas mnoge majke smatraju činom ljubavi, pogotovo onda kada ga provode kao kaznu: 

- Svaki dan se mučim, trudim, mislim se, šta ću sutra skuhat, a on gospodin neće, nije gladan. Ma je li molim te..  

A onda se krivica prebaci na žrtvu. Izmišljaju se dijagnoze, provode tretmani, i dugotrajna i skupa liječenja. I poslovično nitko ništa ne zna. Dočim svi dobro vide i znaju. 

- To on sam sebi napravi. Mali je lud skroz. 

Eto šta ste napravili. 

krivotvorena isprava o invaliditetu

Ovdje prenosim samo istiniti dio, a na Slatkoj Sestri Sna je čitava priča. 

A onda sam se sjetila, jedne davno zaboravljene obiteljske priče, vezano za nekog od pradjedova, prastričeva ne znam točno, kad čujete istu priču iz različitih glava i sjećanja, svatko priča iz svog ugla, nekome je stric, nekome otac, nekome djed, pa dok se dokotrlja do ovih vremena u kojima nitko više nije nikom ništa, svatko svima bude sve, pa tako do Abela. Uglavnom, taj je davni predak, nositelj čijeg smo svi gena, da bi izbjegao da ga pošalju u nekakav rat, u kojem bi sasvim sigurno izgubio i više od glave sa ramena, jer imao je obitelj koju je trebalo hraniti, sam sebi propucao nogu. Sad me nemojte hvatati za detalje, netko će reći da je pucao iz revolvera, netko iz lovačke puške, a netko da je izbušio rupu švicarskim nožićem kakav su svi đaci nosili u školu zbog oštrenja pisaljki, dok je po drugim pričama to bila pisaljka sama, kao u onoj poslovici pero je jače od mača. Dakle, moguće je da se radilo o krivotvorenoj ispravi o invaliditetu. To vam hoću reći. Snalažljivih ljudi uvijek je bilo i što ćete sad. 

Ovisno o atmosferi u kojoj se pričalo, bila je to ili šaljiva zgoda, ili vrlo tragična, ali uvijek s istom porukom i poukom, izbjegavaj sukob pod bilo koju cijenu, ne idi u ratove i svađe koje te se ne tiču. 

Ali to je drugo. Zato i govorim. Da vidite razliku. 

nevidljivost je super moć

Samo ću kratko, što sam ja stvarno rekla, a što su oni rekli da sam rekla, jer ne mogu reći da znam što su čuli, pogotovo ne mogu znati kako su razumjeli. 

Rekla sam da je meni dobro ovdje i ovako, i neka me molim samo puste da dovršim ovo što sam započela. 

Oni su isprepleli čitavu priču o tome kako mi se nikad ništa ne da, ovaj put nisu rekli da sam lijena jer su ipak vidjeli da rukama radim nešto, ali da se zavaravam glupostima i da fantaziram nešto čega nema i ne postoji. Da sam sklona pretjerivanjima i depresivnim stanjima i inače, dok mi oni nastoje pomagati koliko god je to u njihovoj moći. Oni meni žele samo dobro, ali ja to ne mogu razumjeti ni doživjeti jer sam takva kakva sam. Da drsko i na grub način odbijam sve što od njih dolazi, i inače se boje da ne postanem agresivna, da zato odustaju. Gledaju me koliko sam tužna i jadna, i nastoje mi uvijek bit pri ruci, ali ja to odbijam, pa im preostaje samo da poštuju moje želje i odluke. 

Voljela bi kad biste pročitali s bilo kakvim razumijevanjem ovaj post, svaki put kad vam na pamet padne da zovete mame, tetke i odgojiteljice da govore umjesto svoje djece ili štićenika. 

Ja sam (sad!) odrasla i mogu govoriti sama za sebe, ali trebala sam preživjeti pakao(!) da bi to i dočekala, i još uvijek mi se svaka riječ i po nekoliko puta izokrene, a sad zamislite da ste dijete koje se tek uči koristiti riječi. 

Ili će ih naučiti koristiti krivo, što je manje zlo, ili će povjerovati da je ono stvarno i u stvari krivo, što je neoprostivo, sve ako i bude bilo popravljivo. 

Ova popularna glupost koja se zavrti svaki put kad roditelji i skrbnici i staratelji traže pažnju ili povišice, pa ponavljaju, kao u ime "bolesne" djece: 

- Mi nismo nevidljivi..

NEVIDLJIVOST JE SUPERMOĆ zbog čega bi je predavali tako olako. Ako ste vi vašu moć predali budkomu, vaša djeca imaju pravo na to da ostanu zaštićena. 

Što je s onom djecom koja nemaju fotogenične majke, a što s onim majkama koje ne vole bit predmetima razgovora. 

Oni samo žele da ih se pusti na miru, da dovrše to što rade. Što god da radili, ako gledaju kroz prozor, onda gledanje kroz prozor, ako crtaju cvijet, onda od početka do kraja. Sami svoje! 

+++

Ako ste doma i onda kad ste sami, znate više nego dobro kakvo je olakšanje kad niste izloženi stalnim pogledima. Pa bili ti i dobronamjerni. A ovdje vas se stalno gleda kao problem. Je li sad jasnije? Hvala. 

preobrazbe (10)

U ovoj sam preobrazbi promijenila spol, da bi moja mater mogla ostat poštena žena. 

Ovu mi je čak sama ona ovako ispričala: 

- Cin-cin kurbin sin. Je l znaš ti tko je i šta to može značit? 

Susrela je ludu Ljubu i ona joj sva bijesna rekla da je 

- ... vidila na pošti jednu malu od jedne žene, nemoj ti sad mene draga krivo svatiti, ti si meni puno draga i tvoja je mala isto, ali onaj tvoj, kako mu je ime, kurbin sin, nije mi se tija javit. 

- Stoji vako, mirno i gleda me drito u oči. I muči. Ne javlja se. 

- A šta ti? 

- Ništa isto. Evo vako kako ti sad govorin. Drito u oči gledan i ja njega i mučin. 

- A onda ste isti. 

- Nismo, nismo, nikad bili, niti ćemo, ikad. Ja sam starija i on se ima meni prvi javit. 

Pa nekoliko puta ponovljeno: 

- Nemoj ti samo mene, draga, krivo svatit, ti si poštena žena, ali onaj tvoj mali je kurbin sin. 

+++ 

Brzo ljudi shvate u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi. Da ne bi baš oni morali bit najzadnji od sviju. 

Valjda po onoj, ja se samo pravim, a zna se tko je pravi. Inače, ne vidim zbog čega. 

noćnik

Dok gusta tama povija nježnu kožu zemlje, pola života se sprema na miran počinak, a drugih pola tek kreće u noćna osvajanja, ja, biće niti dana niti noći, zurim u taj predivan izvor svjetlosti. 

Ta čudesna, plodna tama, osvijetljena pjevom bića u potrazi za zalogajima i zagrljajima, je razlog zbog kojeg ne razlikujem noć od dana. 

*-*

Bright night light delight - svaki jezik ima svoje predivne igre. Možete vi reći da su neprevedive, neprevodive ili nerazumljive, ali kad sve oduzmete ili pak nešto dodate, poezija je samo način da se obične stvari prikažu onakvima kakve stvarno jesu. 

Originalna verzija je na ovom linku Enlight

ili je pročitajte ispod <3 

Enlight 

poem by Sadhguru 

 

As darkness descends upon this gentle earth 

one half of life prepares to rest upon her breast 

another half begin their nightly quest 

Me, a creature of neither day nor night 

stares into this awesome darkness that is the source of light 

This womblike darkness of night delight 

made light by songs of the creatures of the night 

their incessant rancor for food or mate 

makes me see light beyond day and night 

I cannot see darkness or light 

ever since this darkness bright 

Love & Grace 

čemu služe ruke (28)

 - da prime vesla i odgurnu brod od kraja, unatrag 

Da smo slučajno odlučili nazvati Plavi Planet, Voda, bismo li mi drhtali složno kao nervozna jata riba ili počinuli zalijepljeni za koraljno dno, kao kamenice s biserima. 

Tritone i sirene su izmislili ljudi. To je tako očito. Možda baš oni koji jedva čekaju da se napokon odmotamo u eri vodenjaka koju svako novo doba ponovo svojata. Ali nikako da prodišemo u rjeđemu mediju od našeg. Navika je druga narav. A prva je bila riba? 

Znak Jone. 

I Spasitelja. Otkupitelja. 

U tome je stvar, svatko gleda samo na to da ne mora sam vratiti što je zaposjeo kao svoje.  

Pa onda, sjedi naopačke i samo veslaj! 

ivo i jasna

Opet je neki roditelj krenuo brinuti o djetetu tako da ga treska i dospio na televiziju. 

Određen mu je pritvor, a dijete je hospitalizirano. Ne navodi se spol. I to je u redu. 

Ja sam prekinula sve veze sa svojim prijateljima iz djetinjstva kad sam vidjela kako tretiraju svoju malu djecu: Ponosni ih očevi nosaju i prekobacuju i pokazuju kao što bi komad mesa koji se spremaju prožderat, a majke tiho ili glasnije - hihoću. Tumačeći dječje grimase i glasanje kao smijeh i gušt, dok ne postane hropac, ili dok neka preosjetljiva duša ne poviče tražeći da smjesta prestanu mučiti bebu. 

- Neće ti njoj ništa bit, ni đava joj! 

Niti ne vidjevši da mu dijete sami bog čuva. 

- Nije ti ona ko one od plastike. Naša je od gume, neće se to slomit nikad! 

- A i ako pukne, samo od sebe zaraste. 

Nejasno sjećanje iz ranoga djetinjstva: 

- Nu ovoga šta bulji. Samo bulji i ništa. 

Čudne su te zamjene spolova, kad pred vama o vama govore u šiframa. 

- Da ga je bilo promućkat, još kad je malo dite bija, možda bi mu se oči bile vratile u livel. 

daje naslutiti da to famozno "treskanje dojenčadi" nije bilo korišteno samo u uspavljujuće svrhe. Nego možda i u preventivno korektivne. Kao što su djevojčice, djevojke i majke drmusale one čarobne, moderne lutke s pomičnim kapcima i otvorima na tijelu kroz koje je curila voda.

Znate one didaktičke, pametne igračke, koje ne biste kupili svome djetetu, jer ih ono ne bi htjelo niti zahtijevalo, ali mu ih zato daju kad se nađe u bolnici. Beba šta piški, beba šta plače, beba šta govori, beba ćelavica... 

I tu bebu platite skupo, i ne samo novcem. 

Mislim da sam, sigurna sam, vrlo je moguće da sam i sama bila ta beba od gume. Ili da su me pokrili njome, nakon što je operacija stvarno bila neuspjela: znate ono, nismo mi, možda ste vi. 

Uglavnom, jedne se stvari dobro sjećam, a to su Ivo i Jasna. Dvije bebe, potpuno iste, u crvenoj pletenoj tutici, kratke bijele kose, plavih staklenih očiju, s crnim plastičnim trepavicama na pomičnim kapcima, krivim rukicama i nogicama s ispruženim odvojenim prstićima, kakve bi, u današnje vrijeme dolazile sa svim onim upozorenjima i uskličnicima i napomenama, dok je ne bi povukli iz prodaje. Zašto su mi dali dvije, ne znam: možda je jedna bila za moju sestru, možda za mamu. Ne znam ni zašto su ih zvali Ivo i Jasna, ni kako su znali koja je muška a koja ženska od njih, niti koja je koja. Sjećam se da su mi dolazili razni ljudi, unoseći se u lice, meketavim glasovima pitati, koja je dobra a koja je zločesta. I da bi ja uvijek pokazivala krivo. 

Ne znam je li to bio dio terapije, niti što su nastojali dokazati time. Nadam se da se do sad prekinulo s tom praksom, barem zbog sigurnosti malih bolesnika. 

Da se radilo o nečem važnom, mislim po tome, što me još i sada nakon više od pola stoljeća, još uvijek muči sjećanje na te dvije lutke. Kao da je tajna svijeta sadržana u njima. I kad bi se konačno sjetila o čemu se radi, da bi mogla spasiti bar još koju dušu. Osim svoje.