mnogookost (28)

Prije izuma kamera i fotoaparata, skenera i printera i kopirki, ako ste htjeli objaviti sliku ili je podijeliti, istu takvu na različitim mjestima, različitim osobama, trebali ste posjedovati, osim alata, i neku vještinu i preciznost u rukama, i nekakvo znanje iz prirodnih predmeta. 

Bakrorez, drvorez, sitotisak, mislim da je to tehnički stručni naziv, počinje od kalupa koji je u stvari zrcalni prikaz, tako da bi otisak, dakle ono što bi ostalo na papiru na koji bi se pritisnuo nakon što je premazan određenim bojama ili mastilima, da bi, dakle, taj otisak bio vjerniji prikazu originala. Koji je nečije viđenje ili misao o stvarnoj stvari. Znači da ni kalup nije prava stvar. Samo ona koja ide u seriju. Jer postoji potražnja. 

A taj kalup, ima rok trajanja, logično, što se više koristi brže se izliže, boja ili prašina ili bilo kakva nečistoća upada u linije koje se iskrive, promijene oblik, debljinu ili dubinu. Tako da do kraja priče možete dobiti sasvim drugačiju sliku od očekivane. Nekome se takva možda bolje sviđa, unikatna na svoj način, s time da to nikako nije, jer nije takva bila zamišljena od svog tvorca. Na ovoj razini, kalup je unikat. 

Sam otisak, dakle, kopija na tankom papiru, traje dulje od kalupa. Dakle onog od čega je potekao. Svoga izvora. A sam kalup, dogodilo se češće puta da je tako, nego obrnuto, je potrajao dulje od svoga stvoritelja, majstora tiskara. Osim ako nije bio slučaj da ga se baš s namjerom razbilo i uništilo. Iz kojega god razloga: ili nije valjao, ili se nije dopadao, ili u naletu bijesa, ili ljubomore konkurenta, dakle čiste zlobe. Ili ipak slučajno, ili baš namjeravano da bi ostalo što manje tih kopija i na taj im se način uvećala vrijednost. Do tog broja i ne više. Posebno izdanje. 

Više slučaj nije tako nesretan kad su u pitanju slike, naime, toliko ih je puno i previše da nije jasno zbog čega ih se stalno snima i stvara još i dalje kad nitko nije zainteresiran za pomnija promatranja. Čak te daleke i egzotične slike iz nekakve divljine ili iz dalekog svemira. Pogledate u tu šarenu maglicu i pustite je s mirom, prebacite se na nešto što vas namami prema sebi pa opet ista priča. 

A priča je ova: 

Neka nova udruga nastala po uzoru na neku staru ili stranu ili, možda pod kakvim pritiskom, iako je vjerojatnije da je netko gledajući popise i prijedloge čega treba ovom svijetu i što bi se sve moglo, skupio ljude pa na ho-ruk, organizirao izlet osoba s invaliditetom i mentalnim teškoćama. To je sada pristojna riječ za oboljenje. 

Ne mogavši da se ne pohvali, a možda je takva bila direktiva, ne znam, po svim većim medijima, dakle ne samo na svom Instagramu, objavio malo teksta, jer šta se tu ima puno za govorit, i dvije tri velike slike plus video. 

Vidi se da svi imaju naočale za vid a oni koji nemaju ni okvire ni stakla da onako malo krivo gledaju, dakle, očito osobe s oštećenjem vida. 

Da nije onako velik naslov bio, OPP i mentalni bolesnici, rekli biste gledajući ih onako uredne i pristojne, žene bez imalo šminke do grla zakopčane i s unikatnim ogrlicama, svaka sa svojom torbicom na koljenima ili sklopljenom knjigom ili novinama, i muškarci uspravni i mirni svaki na svom mjestu bez naglih pokreta koji bi zastrašili ili srušili bilo šta. Rekli biste dakle da je set sa neke serije koja prikazuje ono razdoblje prošloga vijeka između dva rata, kad se još nije pravo znalo tko je kriv a tko prav, pa su krivicu ili pravdu bili spremni ponijeti svi jednako, do onog momenta kad najgluplji među njima ne bi progovorio, i sve se opet izvrnulo na početni kaos koji će sam sebe poricati, uvjerljivo i uporno. 

I onda shvatite da su to normalniji ljudi od nas, samo što su, da li zbog realno lošijega fizičkog vida, dakle snalaženja u materijalnom svijetu koji je u stalnoj žurbi i svađi sa samim sobom, ili zato što ih je netko baš namjerno gurnuo tamo i ostavio tako, uvidjeli da im je bolje i sigurnije, ili da im je to jedina zaštita, da ih se proglasi bolesnima, pa ako ih se malo i gnjavi liječenjima koja im ne trebaju, opet je manja šteta od svakodnevnih gubljenja glave nad stvarnošću koja nikad nije ista jer se uvijek mijenja. 

Oni nikom ne smetaju, dapače, ali rade li išta korisno, ili samo troše hranu i zrak od nekoga kome su potrebniji? 

Ovako ja to vidim i gledam: 

Hrana i zrak su osnovna potreba, bez jednog ni drugog nema nikome života. Slobodno uskrati nekome zraka da se nadiše, i svrstaj se među ubojice, ni prvi ni posljednji. Pod uvjetom da si velik i jak i, naravno, zdrav. 

Pitanje je samo, imaš li hrabrosti? To je ta razlika između običnih fašista i običnog svijeta. 

Po zraku smo, tako se kaže a ja nemam razlog da ne vjerujem, spojeni s izvorom života, onog trena kad ta veza bude prekinuta, trenutak je kad će nas se proglasiti mrtvima i to je to. Po hrani je ovo zemaljsko tijelo održavano. Ne treba vam uvijek i ne treba vam stalno a pogotovo ne valja kad se s njom pretjera. Onoliko koliko vam stane u skupljene šake, navodno je dovoljno da bezbolno prijeđete iz jednoga dana u drugi dan. Dakle, preporučena dnevna porcija. Bilo čega, tjestenine skuhane, ili sirovog povrća. Zobenih pahuljica s mlijekom, ili čipi čipsa. Na volju vam i na izbor. 

Sve ostalo je luksuz. 

I sad, ako je svemir tako uređen da je zrak besplatan, i voda i hrana i zaklon bi trebali tako biti također, takav je barem život u divljini, a ovdje se mi pitomi odlučili za to da se grupiramo sa svrhom da jedni drugima život otežavamo umjesto da jedni drugima budemo podrška, pa ako jedan leti, da svi polete njegovim stopama. Možda se i tako može poletjeti. Inače bi umjesto ruku s prstima i noktima, imali krila s perjem. Ili krljušt i peraje, ako vam je do ronjenja. 

I izgleda, jedini je problem u tome, što još nismo našli načina da konzerviramo flaširamo pa unovčimo zrak, kao što smo našli način da prodajemo i vodu i hranu. I to je najveći čovjekov grijeh, najveći pad. Ikad. Svaki put se tu padalo, a bilo je tih davnih i tajnih i ne tako tajnih naprednih civilizacija. Eto do gdje su napredovale. i na koji način. 

Sad pazite, ovi ljudi s naočalama ili slični takvi, dakle, ovi koji neće znati ili im se neće htjeti klanjati svakoj budali koja pomisli da je velika glava jer ima velike mišiće i zahtjeve da se baš njih slijedi i sluša i slijepo vjeruje svemu što iznesu, ali imaju oči za neke druge, ovima nevidljive stvari, su iznijeli to, do tada većini nevidljivo na vidjelo, razumijete. Oni su izumili ta stakla koja uvećavaju i razbistruju slike, tko bi inače. Kome bi palo na pamet. 

I oni su napisali te knjige koje su vas oduševile jer su vam otvorile vidike i dale za misliti o stvarima o kojima inače ne biste, ta kako bi vam uopće  palo na pamet, dok mislite da znate sve dok god se klanjate onome koji će tako svima govoriti. 

Oni su čak i ušili ta odijela koja tako ponosno nosite i izradili taj nakit kojim se kitite i ukrasili vam životne prostore sitnicama koje ste i sami mogli izraditi da ste si dali vremena i da ste imali strpljenja. Tako da je baš sreća što imate viška novaca, da se njime pokrijete. 

Novac je da se troši, da se mijenja za nešto drugo, takva mu je namjena, mijenjanje oblika. Ako samo stoji pojest će ga vrijeme, promijenit će ime jer ne može drugo, i neće vam više vrijediti ništa već sljedećeg jutra. 

To vam je ta skrivena mudrost, koja vam promiče pred zdravim očima. 

Dok vi gledate samo na to kako nešto prepakirat pa po što boljoj cijeni preprodati. Ono nešto što je sama zemlja izbacila iz svog trbuha, ili vjetar izdahnuo iz svojih pluća. Hranu, vodu i zrak. Dok upotrebne predmete prave vilenjaci i ostave kraj puta. 

Vidite li u čemu je razlika? 

Moj trud i moja muka. 

Čiji trud? Aha. A čija muka? 

Jasno da se neće naljutiti kad im kažete da su oni taknuti. Kalup ide u seriju. Do jednog trenutka. 

4 časa čamim čekajući

Jeste li i vi primijetili kako se svako malo pojavljuju sve neke uglavnom hrabre žene koje progovaraju o mukama i strahovima koje su prolazile na svojim putovima do čudesnih izlječenja, prebolijevanjima boli bez prebola. 

Pojave se, pa nestanu. 

Je li to nekakva kampanja tipa ove naše spasimo zemlju, tvar, materiju a ne neke imaginarne granice ili još imaginarniju kuglu na čijoj površini parazitiramo, ili stvarna najezda skakavaca nakon koje ne ostane ni suha slamka na skorenom blatu, ja vam to ne mogu kazat niti znat, ali recimo da je ovo prvo: 

- Odazvala sam se na preventivni pregled i dijagnosticiran mi je rak. Na svu sreću u najranijoj fazi kad još može struka prevesti sve na najbolje moguće, ako već i ne na prvobitno stanje. 

Rak dojke ili maternice, birajte vi sami, iako postoji i muška varijanta prostate i šupka. Ali šupak imamo i mi i oni pa da ne odvajam, a da tema posta bude lakše razumljiva ali ne i prosta. Ukratko, da ne duljimo s duljinama i dubinama, dok je još stvar površine. 

Dakle, dijagnosticiran joj je taj jedan rijetki i osobiti, i vrlo moguće terminalni, i što sad? 

Uglavnom između neugodnih terapija s neugodnim nuspojavama, uglavnom čeka i stražari da ne bi propustila taj i taj termin kod tog i tog stručnjaka. I u tom je ova borba. 

- Dok sjedite tako u čekaonici doznate da još postoji i ovo i ono, i da se moglo i ovako i onako, i da još nije kasno. Ali sve su to rekla kazala, koja ćete htjeti i morati, ako vam je zdravlje na prvom mjestu, provjeriti i istraživati sama, jer da pitate nekog stručnjaka, bilo svog obiteljskog ili specijalistu, poslovično nitko ništa ne zna. 

Primijetili ste, vjerujem svi, u tim velikim kliničkim ili bolničkim centrima, u onim velikim aulama i predvorjima, onim širokim ostakljenim hodnicima sa svim onim širokim vratima i liftovima, kako svi i radnici i posjetitelji bilo kojeg tipa, dakle, korisnici i pratnja, jer teško mi je reći bolesnici, ako je kronična onda nije bolest, imate stanje na koje se potrebno prilagoditi, i vi i svi vaši, a ne otvorenu ranu od koje se polako ugiba kao da ste cvijet bez vode, iako ima svega. 

Svi uglavnom budu u nekoj žurbi, hitnji, čak i ona šačica zaštitara i čuvara reda i mira koji bi imali u opisu i to da vas usmjere kad im se obratite za pomoć jer ste zalutala po svim tim hodnicima na kojima nitko nema vremena da vam udijeli pogled a kamoli pokaže prstom gdje je odjel na koji glasi vaša uputnica. 

I onda dođete pred ta vrata, s osjećajem da ste glupa ovca koja se izgubila, zalutala daleko od svog stada i pravo vam budi! 

Tu ste gdje ste, i sad tražite novo krdo kojem biste pripadala ili bar našla kakvo olakšanje ili trenutnu utjehu, niti ne primjećujući da u toj velikoj čekaonici ispred samo tih jednih vrata, od njih desetak ili više, isto tako zbunjeno čami čekajući još tih takvih likova i lica, sve vrebajući koga će prepoznati od bilo kud da započnu priču o tom nekom čudesnom lijeku ili ljekarniku ili stručnjaku baš za to nešto što vi trebate a jedini on ima. 

To se tako radi ciljano. 

Tajni kupci ili prodavači, valjda će se naći neki stručni termin i za njih jer zanimanje svakako postoji. Mislim da to rade nezaposleni glumci ili glumci amateri. A svatko od nas ima neku svoju Mariju, iz ulice ili iz osnovne škole koja se uklopi kao zajednička poznanica, ajme kako je svit mali, svak svakoga preko nekoga zna. 

Ja sam, dok sam još bila u vlasti roditelja, imala strahove svaki put kad bi mama odlazila po nalaze u bolnicu, za bilo koga, jer je nakon tih dugih boravaka izvan kuće dolazila na ideje koje su uvijek ispadale katastrofalno bolne i pogrešne za mene, ali ona ih je sve morala isprobat i provjerit jer … šta će ljudi mislit o njoj?! da joj zdravlje djeteta nije na prvom mjestu? 

S vremenom vam postane svejedno. Mirni ste sa sudbinom. Na kraju je puta ionako grob i tabla. Bila jednom. Tako se stvaraju legende. Nema to ništa s nama. 

+++

Kad sam zadnji put bila na šalteru sama za sebe, tipa ove hrabre žene koja će se u te dane u godini pojavljivat u medijima, bilo je ovako:

Sestra, ne znam smije li se tako reći, jer postoje one koje se vrijeđaju da nismo mi skupa ovce pasli ili vimena sisali pa da smo na ti, a zdravstvene radnice su još posebnija priča, jer neki su inženjeri a neki su tehničari, neki su magistri struke a neki imaju samo četri razreda srednje. Žena me je, dakle, prepoznala po imenu i ukočila se. Zatim iskočila iz stolice na vrtnju, i ne mareći na red koji postaje sve duži, nestala iza zida. 

Ljudi su počeli glasno negodovat i sve je skupa bilo dosta neugodno jer ja nisam znala nju ni za što sam joj kriva. A onda se vratila sva nasmijana i počela recitirat imena doktora koji kad ima slobodni termin i neka sama biram, ja sama. Znači neki smo posebni a neki su obični. Ili kako vam se namjesti dežurstvo. 

Ja čitav svoj život mislim da sam nevrijedna i da sam ja problem i da mene nema da bi svima bio život lakši ili da bi makar moja familija mogla prodisat putnim plućima i oživjeti zapravo i živjeti zdravo ali ja sam im smetnja i zbog mene moraju biti 'stalno po bolnicama i po doktorima' koji su ruku na srce sami izabrali biti okruženi boli i smradom i jaucima, pa tko im je kriv, a onda naglo ispadne da se baš na ovakve cilja, znate kao ono u dječijim gusarskim filmovima, karta sa iksom na nekom mjestu, a taj iks je zakopano blago za kojim je potraga. 

Jer, ne spopadaju vas samo po ambulantama, zna se događat i na autobusnim stanicama, redovima u dućanu, ili bilo gdje da vas zateknu nasamu i uozbiljenu, pa u tonu, vidim da vam je teško, a znate li za našu dobru doktoricu tu i tu, ne znate, ajme morate joj otić ona bi vam to sigurno sredila... 

Ko da ste lutka ili mašina kojoj treba promijenit rezervni dio. A on stručnjak vidi to od oka! Šta vas muči. Zabadava. Jer on ima trenutno rješenje. 

-'Ko te prči nek te servisira. - tako je govorio voditelj odjela. To vam je taj iks faktor zbog kojega morate čamit čekajući. On sam misli da je čarobnjak koji dijeli samo onima kojima on hoće. A ljudi povjeruju. 

I sad se ta igra isprevrnula u traženje istoga tretmana za sve podjednako. 

Inače što sa svim onim običnima, koji nisu bili prepoznati, a za koje navija ova hrabra žena o kojoj je ova priča, što oni rade? 

Došli su si svjesno i s namjerom umnožiti bol, jer to je ono što ih čeka, ako se hoće družit s liječnicima. 

Došli da ostvare neko svoje pravo, jer su ga sami i platili i zaslužili, a onda oni jadni obični, moraju čekat. Da bi neka još običnija žena koja stražari na šalteru i uredno popisuje kako je i red, mogla reć da joj je bila jedna njena i ona ju je uputila kod jednog svoga. A niti sam ja njena niti taj jadni doktor, čega god da jest, znanosti ili medicine, biokemije ili mikrobiologije, ordinarijus ili ekstraordinarijus, čelnik ili pročelnik odjela bilo kojeg, ispred čijih se vrata trenutno kupi mnoštvo poznatoga svijeta u lovu na najveće blago. A to je zdravlje! Pa nazdravlje. 

- A meni jadnoj nema ko pomoć. Sve moram sama. I još ti se u lice cere i rugaju. 

Nisu. Oni misle da to tako treba. 

Tako se stvaraju elite. Odozdo je pogled drugačiji, i teško se razabire što je vrh a što dubina. Jednostavno, ponese vas. Drugačija pozicija u odnosu na uobičajenu. Pa šteta da se ne iskoristi. 

Bilo koga za bilo šta. 

- Ajde moja, biće bolje! Samo bože daj strpljenja. 

+++ 

U Autobiografiji Paramhamsa Joganande mislim da sam vidjela opasku ili usporedbu ovog tipa čekanja. Na istoku se, piše on, testira strpljenje budućih učenjaka na isti način koji se prakticira u ambulantama i domovima zdravlja zapadnjačkog tipa. Da bi vidjeli koliko si stvarno željan znanja. Možeš li sjediti mirno bez očekivanja. Na koji način sjediš, kako se ponašaš. A ovdje šta, gledaju jesi li stvarno toliko očajan? Jer bolest je drugo. Kad vas stvarno nešto boli gledate samo da vam daju mira. Da vas puste svi s mirom. Samo to. 

pollex.hr: salustije i svetonije

 OPP: Salustije Krispo i Svetonije Trankvil | pollex.hr

Krispo je rudlavac ili dlakavac ili kosmatić, podrugljiv nadimak za nekoga tko je sličniji životinji nego čovjeku, a za prijevod vam biram pitomije naše riječi. Trankvil bi bio Mirko ili pospanko. Odatle trankvilajzer u ne baš zakonski dozvoljenom smislu. Skoro umrtvljenko. 

Isto tako, pjesnici Ovidije, Katul ili Vergilije, su redom nosonja, štenac ili pseto, i ženskica, iako će neki reći "prut". 

Možete li zamisliti kako su ih dobili, od koga, i kako su ih (pod)nosili? 

Sigurno ne baš lagano. A evo ih svijet upamtio baš po nadimcima, i dapače, vrlo dostojanstveno ih izgovara. Pjesnička pravda? 

Ne znam. Jer bilo je i političara, a ne samo gladijatora i običnih šljakera i seljaka, koji su ponosno ponijeli svoje znake raspoznavanja u moru dva tri ista imena koja se stalno ponavljaju. 

Tako imamo i slijepe i jednooke i ćorave i one šta krivo gledaju. Sad samo nabrajam one nama zanimljive. 

Jeste li ikad čuli da je neki, bilo koji lik koga je povijest zabilježila, bio - običan. 

Čak da je sasvim simetričan, to bi mu bila neobičnost. 

opasne veze

Netko nije dobro razumio šalu, ili ju je razumio predobro, u vezi ovog novog spota Turističke zajednice s Johnom Malkovichem. I to je često puta teško razlikovati.

Pa, kao u onoj priči o parazitu iz stare grčke vježbenice:

Kad su mu se narugali da se smije vicu koji nije niti čuo, opravdao se time da vjeruje u nepogrešiv ukus svojeg zaštitnika: 

- Smije se on, što znači da smijem i ja. 

Povratna zamjenica čini razliku. 

Dobro se znati našaliti na vlastiti račun. Ali valja biti oprezan, s obzirom na društvo koje će vic dalje prenositi. Jer uvijek i svugdje ima tupavoga svijeta. 

Ovo je priča o nevidljivim neprijateljima, koju se treba češće ponavljati jer je univerzalna. 

Mi koji je znamo po svojoj koži, to prosto moramo. 

Ovdje: 

opasne veze | rezonanca

pollex.hr: urođeno i stečeno

 OPP: Urođeno i stečeno | pollex.hr

Objava na Pollex-u spominje Leviticus, Levitski zakonik iz Petoknjižja, pišem o tome poseban članak, sad samo kratko da spomenem ono što je meni upalo u oko kao zanimljivo a tiče se načina na koji ljudi vide druge ljude: 

Po svemu sudeći kao bolest, napast ili prijetnju. Kako drugačije objasniti opsjednutost izgledom kože, dakle, površinskog sloja drugih bića, povezano sa strahom od zaraze. Ali nema naznaka o tome da je netko sam od sebe i zbog sebe otišao k levitu da njega pogleda. 

Uvijek to bude grupa ljudi kontra pojedinca. 

A na što se žale i čega se plaše? Ako je koža bijela na mjesto da bude crna, ili ako nije ujednačeno pigmentirana. Skoro plastična? Ako fali dlaka tamo gdje ih inače ima. Ili ako nije sasvim glatka, bilo da je izbočena ili udubljena. 

Rane, kraste i ožiljci. Možda i od udaraca? 

Zadatak levita je da pogleda koliko u dubinu ide označena fleka, dakle, je li rana otvorena ili se radi o modrici. 

Moderna medicina i danas barata terminima kao što su kuga, šuga i guba, skroz normalno. Svrab, osip i slatke kraste. Samo što čini se današnji liječnici ne mogu razlikovati namjeravano samoranjavanje od obiteljskog ili vršnjačkog ili uličnog nasilja, pa vam prodaju neku specijalnu tekućinu ili balzam da se namažete. Da prođe. 

Levitu iz "prvobitne zajednice" je kako se čini lijek za sve boli bila izolacija petnaestdnevna, sad se samo prisjetite koliko se ono, za vrijeme pandemije, tražilo da se strpite biti u svojoj kući, u svom miru. 

Nije bilo osjećaja pobjede što nikoga ne morate varati da bi dobili bolovanje, nego su svi dobili isto, eto šta je modernom čovjeku! 

pollex.hr: tri augustova pisma

Ono što propuštamo učiniti u stvarnom svijetu, i ono što u realnom vremenu radimo krivo, je ono što nismo dobro pročitali iz starih arhiva. Sve misleći da radimo nešto novo i pametno, ponavljamo stare greške, umjesto da skratimo put i muku svima, prosto čitajući izvorne dokumente. Ili poslušamo one koji imaju strpljenja da ih čitaju jer im je to životna svrha, a ne posao. Poziv u zvanje. 

Skenirani list papira nosi tri privatna pisma Oktavijana Augusta, prvo stoljeće prije i poslije naše ere, ono kad smo počeli računati vrijeme, kad smo mislili da se rodio krist, spasitelj i prosvjetitelj. 

Dakle, tri privatna pisma u kojima čitamo kako prvi rimski car! brine o svom posinku, očito djetetu s tjelesnim oštećenjem kojem prijeti da bude proglašen i psihičkim bolesnikom. 

Danas je uobičajeno da ljudi i pogotovo žene, bez ikakvog srama ili bojazni da će biti smatrane primitivnima i bigotnima, povezuju jedno s drugim, podupirući se onim famoznim, pa to je poznato, jedno ne dolazi bez drugoga. 

- Jedino u zdravom tijelu prebiva zdrav duh, još su stari latini... tra la la...

Ako nemate zaštite u svojoj obitelji koja vas pozna kakav ste i iza zatvorenih vrata, ili podršku zajednice u kojoj se krećete a koja cijeni vaš doprinos koji god da je, tada vam ne gine mentalna dijagnoza. (Koja sama po sebi ne mora bit strašna, ako ste gotovi s time da ćete moći govoriti za sebe, sami brinuti o sebi i gledati samog sebe kao ljudsko biće. Jer što vas briga što drugi misle!)  

Cijeli tekst je ovdje: 

 OPP: Tri Augustova pisma | pollex.hr 

sadhguru + epstein

Bilo je pitanje trenutka, a ne mjeseca ili dana, kad će netko povezati Sadhgurua s epstein files-ima, ipak je potrajalo duže od očekivanog: 

Znate po onoj, gdje god da se ljudi kupe, eto ti njega! Je l olimpijada, olimpijada, svjetsko nogometno prvenstvo ili ono u kuhanju, festival boja i muzike, ili bilo koji službeni praznik, bilo koje države. 

(Čak da je upetljan u nešto sa slijepima i slabovidnima, i dobro svima, skroz.) 

Može bit da se išlo u odugovlačenja baš ciljano, a možda su čuvari bili prestrogi i preoprezni, morate paziti na reputaciju ako želite da se mir ustabili u svijetu. Obični mir, a ne pravedni ili održivi. 

I da vam, naravno, ne pati posao. 

A onda je netko u našu zatvorenu grupu postao poveznicu na rečenu objavu, bez poziva da se počinitelje sankcionira, kako je inače običaj u toj grupi. 

Sama baš nisam pratila čitavu tu galamu sa stvarnim epsteinom, ali nije me mogla mimoići, tako da znam, okvirno, da se radi o nekakvoj seks aferi u koju su upleteni svi mogući znani i neznani likovi od utjecaja. Političari, kraljevi, zvijezde, čak doktor Chopra! 

Čini se da su epstein filesi, stvarnoživotna verzija svih onih napetih trilera koje smo u životu pogledali; znate ono, kad jedan lik prijeti čitavom svijetu otkrivanjem nekakvih tajnih informacija i popisa, pa dok ga ne ulove. Ne bi li nas podsjetili, da smo i sami izloženi ili izlagani istim ili sličnim prijetnjama i strahovima, na dnevnoj bazi. 

Znate ono, šta će ljudi mislit o meni. 

- Eh, o tebi: a o ovom drugom? 

On je kriminalac. Ili ipak...? 

Zato vam spominjem Sadhgurua. 

Po filmovima smo mogli naučiti da nema baš razlike između žrtve i nasilnika, da nije baš jasno definirano tko je tko. Nekome je simpatičniji lovac, od onoga patnika, a nekome je baraba kul. 

Dakle, nije vaša sramota što imate tjelesne ili emotivne potrebe koje pokušavate nahraniti, a na tržištu je da ponudi. Ako ste prisiljen na nešto preko svoje volje, otrpite koliko možete i gledajte da drugi put ne upadate u isti položaj, i da dalje ne prenosite. To je sve. Nema tu pravde i nepravde, poštenja ili morala. Ovom drugome isto treba nešto, pa se snalazi s time što vidi da ima.

Osim toga, što se nekome čini kao strašno nasilje, nekome drugom može biti igra. Dok ne osvijesti snagu svoga tijela, u omjeru na snagu drugoga. Pa se prebaci s borbe na debatu. Opet ista stvar. 

Tako ja to vidim. 

 

Međutim, admin je obrisao post bez objašnjenja. Niti da je itko išta rekao, ali! 

Uskoro je stigla obavijest o početku prijava na neki od Sadhguruovih naprednih programa za napredne, i netko je od novaka bojažljivo pitao, što točno može očekivati, što se od pristupnika traži i što im se radi dok su u tim i takvim stanjima - blaženstva. 

Oni misle, i početnici i naprednjaci, da je blaženstvo stanje bez svijesti, nesvjestan si što ti se događa, nesvjestan svijeta oko sebe, te ti se takvom ošamućenom i ranjivom, može podvaliti bilo što, u ovom kontekstu, slikat će te pa ucjenjivat poslije, ali svejedno, upisuju te tečajeve. Dakle? 

Sadhguru im nije prva stanica, bilo je tih gurua, i po svoj prilici, bit će. 

Na nekim mjestima vas poškrope vodom, na nekima mažu uljima, negdje vam dlanovima ravnaju kosti, a netko vam na daljinu pošalje struju, ako mene pitate sve je bolje od skalpela i štipaljki, retraktora, laserskih zraka i svih onih aparata koji se tek izumljuju a ovi se na njima još uče, pa ipak nekako se unormalilo da je nazovi alternativac opasan, a klasični kirurg ne. Valjda, svakom svoje. 

Ali sad se pojavljuje taj seks skandal, i to je neugodno. 

Svi u vas gledaju i samo u vas bulje. Dok ste tako ranjiv i u potrebi. 

Kad vam proburaze neki otvor na tijelu, na koži, gdje ga majka priroda nije predvidjela da bi mogli vidjeti imate li srce ili kost, i to prikazuju kao najzadnju znanost, vještinu ili znanje, još do te mjere da se hvale kako obrazuju nasljednike, to je sve u redu, ali otpjevat krivo slovo u pravoj mantri, ili uzet zrno kikirikija u krivo doba dana, ili vezat ime gurua kod kojega odlazite, sa seks skandalom, auč! 

Pristrana sam jako još, nemojte mi zamjeriti. 

Treba mi malo vremena da se sjetim da je sve Šiva. 

black hole sun <3

0:)