mnogookost (24)

Tko se nije skrio, magarac je bio! 

Prvo pomisao (na ovu sliku) su bile drijade, sumske vile ili vile drveca. Mi ih zamisljamo kao vitke, visoke i vitalne djevojke s dugim raspletenim kosama, kako plesu na mjesecini. 

Meni je to (drijada) oduvijek bila suma sama, mirisno stablo, ili plodonosno, grm ili cvijet. I osjecaj da sam pazena, cuvana i zasticena. 

Dok se ne pojave ljudi. 

A onda se sve pretvori u igru skrivanja. 

- Ku-ku! Brojim do pet, deset, petnajst, dvadeset. TKO se nije skrio magarac je bio!! Ja polazim!!! 

Ljudi imaju jedino to jedno osjetilo. Ili priznaju samo to svoje. Jedino jedno. I jedno jedino, moze se ciniti kao dragocjenost. 

Kako onda da im se i to uzme.. 

čemu služe ruke (23)

- za češljanje i čupanje (i svojih i tuđih lasi)

Kad ljudi od duha upozore na opasnost od ogledala i uopće od površina koje zrcale odraze, u smislu da će vas zarobit lik koji odražavaju, ili da će vam uzet moć zdravog rasuđivanja, pa kad još i objasne na što se točno misli, uvijek nekako prevagne i ostane samo ta zabrana koju svi shvate kao izazov da ju se prekrši. Dakle, jednostavno upozorenje da se ne provjeravate površinski samo, izvrne se u "ne imaj u ruci srebrna zrcala!", jer to donosi nesreću koje se nećeš riješit za sedam godina, pa ako ti i ne poživiš toliko, prenosi se kletva na tvoje potomke, i tako iz pokoljenja u pokoljenje. 

O čemu se stvarno radi i u čemu je stvar, nisam uspjela dokučiti na način da bi to prenijela pisanim riječima, a kamoli razgovornim, jer teško je naći uho koje bi bilo naklonjeno razbijanju ogledala, makar imaginarno. Ali sažeto ovako i praktičnim primjerom potpomognuto: 

U zbornici škole koju sam pohađala, dok sam je pohađala, nije bilo plohe predviđene za takve rekvizite, kad sam se vratila u nju kao zaposlenik, žene su navijale za jedno, iza leđa nazivajući ravnatelja primitivcem koji se boji ženske moći koja se krije u ljepoti. Baš tako je bilo kako vam pričam da sam zapamtila. Neko se vrijeme čovjek branio činjenicom da se realno nema mjesta gdje će, ali za čas posla su žrtvovale policu za knjige kojih je i onako bilo isuviše mnogo nepotrebnih jelte, zastarjelih izdanja. 

Isto se dogodilo kad je ured voditelja smjene zauzela nova stara djelatnica: prva stvar je bila, "a gdje ću ogledalo?". 

Ima logike, kad promislite da nas odijelo čini, i razlikuje jedne od drugih. Te glasnije i brže uočljivo govori tko ste i čime se bavite, nego sitna markica ili značka koju ćete objesiti o vrat. Svijetloplavi trliš, običan ste radnik, bijela kuta kuhar, zelena predavač. Tako bi to bilo da smo uniformirani. Informacija je moć, a uniforma, forma? Ne govore stvarno ništa ni prva ni druga. Kad ne znate što s njima, ni kome ih prenijeti a da bi što znao. 

Eto, tako i ovdje:

Izravnaj suknju, popravi frizuru, a vjetar i užurbanost dana će vam ih opet sve raščešljat. 

Sjećam se dobro, ponovilo se i nekoliko puta, jedne (uvijek iste, ili samo slične) kolegice koja se je pretjerano dugo zadržavala ispred spomenutog pomagala postavljena blizu prolaza kroz salu. Ne znam valjda da se ogledamo prije nego produžimo jesmo li na mjestu. 

Produžila bih, jer nisam naviknuta na takva provjeravanja, ne samo zato što me ne bi bilo na glatkoj površini, što ne bih mogla uhvatiti svoj ili ičiji odraz. Ogledala jednostavno u mom svijetu ne postoje, ma koliko se navikavala na njihovo postojanje. 

Produžila bih, velim, usput pozdravljajući toplinu tijela koja bih u prostoru naslutila, a onda bi ova zakriještala: 

- Dobro jutro, kolegice, lijepa vam je frizura. 

Produžila bih, velim opet, iako znam da to može biti znak da mi frizura - nije lijepa. 

A onda načujete i dodatno objašnjenje u vidu jadne male seljančice koja se ne zna fino razgovarat. 

- Ako hoćeš da se sprijateljimo, moraš mi se znat nekako dodvorit. - ovo shvatite kao jako dobronamjeran savjet, i nikako drugačije. 

Zašto bi se ja htjela s ikim sprijateljavat na dodvoravanje? Ako sam gladna prijateljevanja onda neka makar bude vezano na zajedničke interese ili ukuse ili iskustva svijeta. I različitost, priznam, može biti zanimljiva, ali ulizivački i na silu, ne znam, ne razumijem, ne znam. "Ako hoćeš da te prihvatim...", zvuči kao prijetnja. 

A to je i bila. 

Kad gledate realno, a ne odraženo, što je to sa lijepo počešljanom kosom? 

Uspjela ste se, i da to svi vide, počešljati sama? I sad očekujete gromovit aplauz? Ipak je to uspjeh kad se sjetite koliko ljudi svako jutro plaća da ih se počešlja. Jer ne mogu sami, ili im je lijeno? 

Mislim da oni nekako tako gledaju na ove, do sad pristojno takozvane tjelesne bogalje. Čak se sjećam jedne humorističke emisije koja je dobila na zadatak malo približiti svijetu svijet invalida, pa sve u tom tonu "oni su veliki, ali su mali, odnosno nisu više mali ali ni dovoljno veliki da ne budu mali..." pa im tete moraju davat hranu i gurat u kolicima i lijepit im pelene pa se ne zaprlja posteljina. Koliko jadan moraš bit. 

Koliko stvarnih ljudi iz stvarnoga svijeta još uvijek, unatoč i usprkos stalnim davanjima do znanja da nismo svi isti, popije batina jer "JOŠ nisu naučili sami držat žlicu!!!". 

A koliko ih ima koji samo snagom svoje vlastite volje uzimaju nogom kad nemaju ruke i rade sve bolje, preciznije i čišće od ovih koji misle da imaju sve zdravo i pravo, pa ih opet s gađenjem gledaju jer noge im smrde. 

Eto, u tom rangu mi je bila ova. Bila je prije posla u frizerke, i mala nije znala ni kako se četka u ruci drži, ali neka! platila sam, ni riječ nisam rekla, mora se i ona naučit na nečijoj glavi, a jel tako?, i eto, sada se popravljam sama kako znam i umijem, kad ova!! prođe samo ko kod turskog groblja. 

Više vrijedi iskren kompliment živog stvora, nego sva zrcala svijeta! 

No, ne kaže se ni zaludu da smo jedni drugima ogledala.

Ili tako nešto. 

 

Ilustracija za #SaveSoil (⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠)(⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠) 

#AllHandsForSoil 

išla je s tekstom: Make up your mind, and send the #Letter4Soil 

"Možemo uljepšavati svijet oko nas, samo do određene granice ... Djeluj sada!" 

zelene oči

Vezano za ovaj post

status ptice: nejednake oči: Nejednake oči  Poznata je ona Ezopova priča o dva zla koja su stalno pred ljudskim očima, ili u očima. Naišla sam na nju tražeći inspiraciju... 

dakle, na boju koju sam odabrala za košare iz Ezopove priče o Dva zla: zove se žutozelena, i nisam ju izabrala zato što biblija kaže da ljubomora i zavist imaju zelene oči, da su zelenooka čudovišta. Nisam ponavljam uopće mislila na oči. 

Ali naknadno, prepoznavajući u obliku i u šarenicama "te tvoje oči, bile su moje, te divne oči ko sunca sjaj" stihovi stare popularne narodne pjesme, sjetiše me na Zelene oči. Koje su "nevjerne oči ko sunca sjaj, ni sama ne znam zašto ih volim dok mojoj sreći došao je kraj".

To se stvarno dogodilo. 

Priča je o sakaćenju, više nego o izdaji. 

Katarakte, dakle očne mrene, su način na koji se oko štiti od infekcije nakon što je ranjeno, mehanički oštećeno, bilo ciljano, bilo slučajno, bilo da ste naletjeli okom na trun prašine ili na nečiji nokat ili skalpel. 

Moje su mi se sestre i njihove male prijateljice nekada iz čista mira znale unositi u lice govoreći da one imaju Lijepe oči: 

- … a ti ne-maš, ha ha ha - zamislite ovo sitnim pjevnim dječjim glasićima. Ni riječi ni ton ne znače ništa, ali ako umijete čitati namjeru. One su imale neke svoje priče, svoje igre, u kojima ja nikad nisam sudjelovala. Možda stvarno nisam mogla, a možda su me tako odabrali, da uvijek budem u svakoj igri baš ja ćorava kokoš. Možda zbog zavoja. i čudnih naočala. 

- A kakve ja imam. - a one bi stale do sljedećeg puta. Po tome sam znala da se radi o igri na koju ih je netko nagovarao i čak im davao instrukcije što će dalje reći. Ako bi iscrpile sve uvježbane scene, igra bi stala do sljedećeg nastavka. 

Očito im nije padalo na pamet samima od sebe reći da ja imam ružne, ako već oni imaju lijepe, ili što već. Ali moje su uvijek, ili gotovo uvijek bile pokrivene. Tako da možda stvarno nisu znale, a nisu smjele ili im nije padalo na pamet da me provjere. Možda su i one bile slijepe, ali majke nisu smatrale za potrebno da i njih vode okulistima, jer su bile - lijepe. Možda oblika i boje? Možda su im se smješkale kako su i zamišljale bile. A možda su bile umorne, ili u njihovo vrijeme to nije bila popularna ili zanimljiva grana medicine, kao u moje. 

- Crne. - igra bi se nastavljala tako kako je i stala. 

- A koje su boje vaše. - do sljedećeg puta. Sad smo se već prebacili sa oka na boju. Nije jasno tražim li ih najdražu, ili najljepšu ili stvarno njihovu boju očiju. Dakle sam tek sljedećeg puta doznala da one sve imaju zelene oči. 

I puno puno godina poslije se ista igra ponovila u školi u kojoj sam radila. Na moderan način. Cure su kupile s e-baya one obojene leće, ukrasne u neprirodnoj za oči zelenoj boji i mijenjale se za njih, bez ispiranja i bez pranja ruku, onako na klupi, kad bi svaka dolazila pred katedru biti ispitivana. 

- Mi imamo lijepe oči. Oćete nam dat peeeet. - Ispružila bih desni dlan i rekla im "Evo pet!", što ću. 

Nekad mislim, štoviše, sigurna sam, da nismo mi ti koji smo slijepi i koji slabo vidimo, ni svijet, ni stvari, ni ljude. 

Lako se našminkat, namazat i pozirat onih deset minuta dok nas svi gledaju. 

U onoj jedanaestoj i oni su prazna pogleda i zbunjena lica, kao i bilo tko tko je uhvaćen u momentu prozvanome "odsutnost duha", a zapravo je baš u tim momentima duh prisutniji no ikad. 

Može bit je ova školska priča koju vam ispričah, povijest koja se ponavlja, a koja je i iznjedrila izraz "davanja ocjene na lijepe oči", i nema veze s tim tko ima oči, za gledanje a tko za plakanje, meni eto ove dvije idu povezano. 

Zeleno je lijepo. Save Soil. :) 

Save Soul 

Ako se sjetimo biblijskoga značenja. OO 

Ili kraja sreći iz narodne pjesme. Nema nam druge. 

S.O.S. 

zvijezde u očima / zvjezdane oči

Nastavno na skice za Čudo uma, minijature ispod se opet tiču "nesvjesnih" pogrešaka u govoru, čitanju ili pisanju, kao što prije spomenuh ovo sa crtanjem. Išla sam ovom logikom, meditacija čisti i jača um od nakupljenih suvišnosti, kao što tjelovježba jača i čisti tijelo iznutra prema van. Jedno i drugo su naša obaveza, naša odgovornost. Iako naravno možemo platiti nekome da podiže noge umjesto nas, da nas okupa ili izmasira. Sa umom je to puno teže, do nemoguće. Evo, ja prva priznam da ne volim vođene meditacije, ali u ovu idem svjesno i rado. I htjela bi da nas je što više, zato ovo radim. 

Vježba se sastojala u ovome: ponavljala sam riječ meditacija, meditacija, meditacija, nadajući se da će mi pasti na um nešto originalno čega se još svijet nije sjetio, rečena inspiracija za kratak i duhovit poziv da nam se svijet pridruži u famoznoj borbi za mir u svijetu. 

Sa slavenskim je jezicima lako, kako pišeš tako i govoriš i obratno. Tako da hiljadu puta ponovljeno med, med, med, zove samo čiste riječi poput med, meden, medo, medarica, medij, medijacija, medaljon, medalja, medicina, medikament, medovina, medenjak, meduza, ali ovamo, na engleskome med... je prvo pozvalo ludilo i ludost, pa prva sličica kaže: 

mad madam made up her mind, (izg. med medm mejd ap he meind) 

mad madam made a map, & road led her to this App: Miracle of Mind 

Druga je sličica vezana na "make up" iz prve, i vodi do šminkanja i do odraza u ogledalu. 

Treća sličica je vezana na odraze i na reflektirajuće površine, pa imam obično ogledalo koje prikazuje da je lijevo desno i obrnuto. Zatim žlicu koja prikazuje gore dolje obrnuto. Retrovizor koji dolazi s upozorenjem da se objekti mogu činiti dalje ili bliže nego što u stvarnosti jesu. I razne ulaštene površine koje zrcale odraze svega, kao što je ulašteni namještaj ili jezerska voda. Slika je ili mutna ili su boje drugačije ili su mutne ili čak trepere. 

I posljednja sličica opet nas vraća na put prema App-u i ludoj gospođi koja sama crta svoj put kretanja, a zbunjeni čitatelj ovog mini stripa je pita "Tko vam je stavio te zvijezde u oči?", ona odgovara, "I made it myself" Ispremetana slova se na koncu slože u "medita-tion", meditacija. 

Disleksija/disgrafija nikad nije slučajna! 

(a pogotovo nije poremećaj)

(samo što ne smijete to naglas reći)

:)  

inducirano ludilo, i šta je tu loše, osim šta je besplatno 

<3 

zahvalna do boga, koji ne postoji, i beyond 

+++ 

 

nejednake oči

Nejednake oči 

Poznata je ona Ezopova priča o dva zla koja su stalno pred ljudskim očima, ili u očima. Naišla sam na nju tražeći inspiraciju za Čudo uma, a ne za ovaj blog koji se očima bavi. 

Priča kaže da svaki čovjek stalno sa sobom nosi dvije korpe, i da su obje prepune svakakve zloće, ali ona koju drži sprijeda, sadrži tuđu zloću, a ona koja je iza, je prepuna njegove vlastite zloće. Tako da tuđe mane stalno ima pred očima, a svoje previđa. Jednostavno ih ne vidi, jer mu nisu u vidokrugu. 

Stala sam da bih razmislila, ima li to više veze s mozgom, dakle sa umom, ili sa očima, ne toliko fizičkim koliko ajmo reć duhovnim, jer realno, niti tko nosa te korpe niti drži oči prikovane uz njih. Radi se o metaforama, pa u tome duhu, je li to više stvar uma ili stvar duha. Materija ili "beyond", fizika ili meta fizika. 

Kako sam nedavno shvatila i da mi je draže zabavljati ruke crtajući - bilo olovkom na papiru ili prstima po staklu, nego igrati soliter, aktivnost je jednako usamljenička, ali karte su karte, takve kakve jesu, zadane i one i pravila igre, dočim vas vaše boje na papiru nakon izlaska iz meditativne seanse mogu iznenadit, obradovat, naučit nečemu ili čak natjerat na razmišljanje, a mogu biti i mapa, karta za sljedeće putovanje, kao ovo što vam pokušavam dočarati sada - to sam spomenutu priču o dvije korpe prepune zloće obojila ovako: 

Moguće je da sam htjela nacrtati dvije košare, ali kad sam smanjila sliku da bih mogla vidjeti cjelinu, iznenadilo me je da korpe izgledaju kao oči, i to one s nejednakim zjenicama. Jedna gleda ravno, a druga malo sa strane. Medicina to zove strabizam. U kontekstu ove naše priče, jedno oko gleda prednju korpu, drugo gleda stražnju. 

I onda mi je sinulo: 

Ako nas je majka priroda uredila tako da sve imamo u paru, dvije ruke, dvije noge, dva uha, dva bubrega, dva mozga, dva plućna krila i da ne nabrajam, i da svaki od dva gleda jedan prema drugom, zrcale se, kad su mirni. Kada dišu, jedna strana se puni, druga se prazni. Kad hodate, jedna noga je na tlu, druga je u zraku, kad su mirne jedna pored druge, kada stoje u mjestu mirno, palci su jedan uz drugog, mali su daleko jedan od drugog. Lijeva i desna, razumijete? 

Kad bi bili onako jednaki, kako hoćemo da su nam svima jednake oči, obadva bi palca bila na istoj strani noge, imali bismo dvije desne ili dvije lijeve. 

Tako na rukama, išli bi mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, mali, prstenjak, srednji, kažiprst pa palac, umjesto ovog što smatramo normalnim, dakle, mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, palac, kažiprst, srednjak, prstenjak, mali. Od van prema unutra, pa od unutra prema van. Kako je red, ako hoćete imati ili mislite da imate i lijevu i desnu funkcionalnu ruku. 

Inače, što će vam dvije iste. 

Pretpostavljam da bismo se naviknuli i naučili i tako, ako bi većina poznatoga svijeta imala isto što i vi. Prilagodili bi svijet kojim smo okruženi svojim novim potrebama i sve bi teklo u redu. 

Onog jednog ili dvojicu sa drugačijim rasporedom i redoslijedom bi ili žalili ili pokušavali popravljati milom ili silom, izrugivanjem ili ignoriranjem i istjerivanjem iz zajednice. I bili sretni što mi sami i naši mili i dragi nisu takve nesreće i poveli bi računa da se ne zarazimo. Jer bi se ovi sigurno pokušavali zaštititi govoreći da nije lijepo ismijavati tuđe različitosti, a kad bi ih pokušali naučiti pristojnosti tipa Kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin, rekli bi da su slabi ili bolesni, pa to nije moguće. 

Isto to se događa ljudima koji vas ne mogu - ne mogu po vašoj cijenjenoj procjeni, ali oni vas jako dobro vide - gledati ravno u oči. 

Te oči nisu ravne, jer ih moraju dobro iskriviti da bi uhvatili nekakvu sliku. 

Ponovit ću opet, ne vidimo svi sve na isti način. Oko simbola postoji dogovor koji vrijedi na širem planu od onoga "znamo se, prijatelji smo". Uz to, netko bolje vidi na blizu, a netko nadaleko. A to blizu i daleko se ne odnose samo na svijet u okolici vašeg nosa ili dupeta. I zapravo se uglavnom radi o tome da neki od nas jednostavno nemaju potrebu ili namjeru, ovisi o tipu osobe, stalno uvjeravati druge da je njihova realnost jedina ispravna, pa vezano uz to niti onu da vam meću pod nos koliko ste vi jadni. A kamoli da bi vas se išlo ispravljati, ili izvoditi na famozni pravi put. 

Sad se opet vratimo na raspored prstiju na rukama, i uopće činjenicu da, nazovimo ih "čvrstim" jer ne znam medicinske termine, čvrsti dijelovi tijela prirodno gledaju jedan prema drugom da bi se mogli zvati lijevim i desnim, dočim ove pomične, dakle, zjenice oka smatramo nezdravim, ružnim i neprirodnim, ako se ne prate. Ako nisu lijepo usklađeni, sinkronizirani, ako "lete" ili oba gledaju prema nosu, prema nebu ili jedno prema drugom, istovremeno!! !o! 

I sada opet na korpe, imaginarne košare iz Ezopove priče, pune svakojakih zala: ove jednake oči gledaju u istom smjeru i u istu stvar, a ove nejednake onda očito gledaju i vide više ili bar različito. Je l vidite kamo smjeram? 

Osoba sa strabizmom bi dakle makar teoretski mogla istovremeno biti svjesna, ako obje korpe vidi, i svojih i tuđih mana. 

Je li zato plašljiva, je li zato bojažljiva, misli li možda da sve što ona sama vidi da vide i svi drugi ljudi? Vjerojatno je da da. Isto kao i vi, koji mislite da svi vidimo i da moramo vidjeti sve isto što i vi, ili što je netko vama poznat svima objavio kao istinu. A da vam pri tom ne pada na pamet da vi sami niste savršeni. 

Ovaj sa strabizmom i to zna, da sam nije savršen. Stalno mu je to na pameti, jer mu nećete dat da zaboravi. I to je bolja pozicija. Tako se stvaraju pažljivi ljudi. Što nedostaje u prirodi, nadoknadi društvo. Inače bi možda i ovaj okrenuo u oholost. 

Ne znam. Je li to to, što vi mislite? 

Je li do oka, do mozga ili do odgoja? Dakle prirodno, stečeno ili naučeno? 

Treba i ovome pristupat sa oprezom; nemojte se sad zanosit pa djeci sa strabizmom govorit da su oni dobro uštimani, a ostatak svijeta da je kljast. Moglo bi se lako dogodit da rečeni ostatak svijeta krene prilagođavat i prste na rukama i prste na nogama i sve što spomenuh prije da izgleda zrcaljeno, samo da bi dokazali da su oni pravi i zdravi, i da sve znaju bolje od dragoga boga, koji ne postoji. 

(Zamislite samo kako bi to bilo dobro za ekonomiju.) 

+++ 

preobrazbe (0)

Svako od opisanih preobraženja, ne bi značilo ništa da u njih nije uneseno toliko energije. 

Računala bih ih, vjerojatno, kao zanimljiva iskustva, dokaz da osim života koji mogu nositi ovim tijelom i umom koji su mi dani, postoji njih još, čitava sila, da svako ima svoju težinu, vrijednost i važnost, svaki da je jednako vrijedan, mučan ili zabavan, i da postoje druga tijela i umovi, osim mojega, koji ih zaista i nose, svatko na svoj način, nekad bolje, nekad gore, inače ne bi postojala špranca u koju bi me se ubacivalo. 

Možda ih ne bih shvaćala toliko ozbiljno, ni toliko tragično, kad bih samo čula za njih iz druge ili treće ruke, kad bi bili na razini trača, ili sapunjare, i toga se trebam sjetiti češće s više zahvalnosti: malo je kome dana ta privilegija, iskustva tuđega kao najrođenijega. 

Ali ako svi unisono stavimo ruku na srce, svi smo mi po tom pitanju jednako privilegirani, ali malo je nas koji smo toga i svjesni. Razlog više da s dubljom zahvalnošću poližemo ostatke iz zajedničke zdjele. 

 Što biste mogli naučiti iz svih ovih primjera? I na kojim predmetima ima najviše ponavljača? 

Trač je opće "dobro". Postoji. Svatko svakog trača. Iza leđa. U lica smo si svi prijatelji. S tom razlikom da obični ljudi, gluhim, slijepim i glupim (o ovome imam posebnu priču: dumb je nijem, osoba koja, po prirodi, nema dar govora) ljudima TO rade u lice, misleći da ih ovi ionako ne razumiju, i smatraju to nečime jako duhovitim. 

Trač, čini se, obični, ne računaju u smrtne grijehe. Niti u obične. Odnosno, ako je to tako, zbog čega se onda međusobno ne tračaju na isti način. Ok, priznajem da, eto to, ne znam. I ne mogu znati. 

Kad, recimo, meni, pred licem mašu rukama, kao da hvataju muhe, ili mi ukradu nešto iz torbe. Ili pomaknu nešto što želim uzeti sa stola. Ili izmaknu sjedalicu. Ili preusmjere na krivi kanal: Je, je, prođite samo, sigurno je, nema više radova na trotoaru. Pa kad ne odreagiram kako oni očekuju, tj. onako kako bi reagirali oni, ili netko od pripadnika njihove skupine, oni se nečujno cerekaju, hvataju za trbuh, pokazuju prstom "pogledaj budale, povjerovala!". A ja im zapravo samo dajem šansu da se korigiraju do sljedećeg puta. Pa kad shvate da možda ipak znam što rade, ali ih "puštam da griješe" i tko zna šta sve ne, od tog im trena postajem najljućim neprijateljem. 

I sad ide ta priča s energijom. 

Umjesto da porade na sebi, oni krenu ispravljati mene. Pošto mi fizički ne mogu ništa, u tih par minuta, osim onoga što već rade, i nisu zadovoljni s time, ispravljanja se provode na način da šire glasine skupljajući ljude, poznate i nepoznate, svi su dobrodošli, dok god su ZA njih, a PROTIV - toga ili koga im se već hoće. 

I sad više niste samo slučajni prolaznik na koga će se samo za tu priliku nalijepiti tuđi grijeh, nego se targetira baš vas i baš s tim i tim ciljem. 

Za sve to doznajete sada, preko dobronamjernika. Sad su shvatili da ipak niste toliko slijep koliko ste se pretvarali da jeste, tj. dok su mislili da sljepoća ima veze s fizičkim očima, pa sad paze da to što i dalje rade, bez ikakve sumnje, da za to ne doznate. Odjednom su svi fini s vama i prema vama, i to neka vam bude prvi alarm. To je zamka: navest će vas da pomislite da su se promijenili i da im možete vjerovat i da imate u njima super nove prijatelje, donose vam darove i meketavim glasovima pitaju za zdravlje i sreću junačku... dok vam kradu izraze lica, pokrete tijela, boju glasa kad ste sretna, kad ste tužna, riječi s jezika i misli iz glave... koje će danas sutra prikazati kao svoje, ako ih mogu oponašati, a ako ne mogu, svima će skretati pažnju na "taj vaš specifičan način" kako držite glavu, ruku, nogu... i kako je to znak takve i takve osobnosti, osobe, osobine. 

- A vidi kako jaaaa 

To "kako jaaaa" je lijepo, poželjno i pravilno. 

Osim toga, viđeni ste u njihovu društvu, i ta činjenica im daje priliku i razlog da vas nadodaju i nadopune onako kako njima odgovara za koju priliku. 

Ponekad me uhvati smijeh, kad se samo sjetim trenutaka koji su mi tako namještani, koliko je energije i truda uneseno u svaki detalj, koliko se promišljalo i naštimavalo, i vrijeme i ljudi i pozicije, samo da bi nekome nešto dokazali, ali me češće spopadne strah. 

A zašto sve to? Stvarno, koja sam ja to faca?! 

Izgleda, samo zato što sam povrijedila nečiji ego. Što je ispalo da netko ne zna nešto, što se osjetio glupim u mome društvu, ili pomislio da ga namjerno provociram pogledima. 

Ne vidim drugi razlog. 

Stvarno, koliko jadan moraš bit. 

mentalna akrobacija. ili barijera?

Da ste vi kojim slučajem upravitelj zgrade, direktor sektora za održavanje prostornog uređenja, voditelj tima za hitne intervencije, razredni starješina, specijalist savjetnik agencije za ovo ili ono, kojem je dano na znanje pisanim i razgovornim putem, te stoga mora biti svjestan opasnosti i rizika i kako se ono pravilno piše i izgovara, da u svojim redovima, ili pod sobom, kako god vam drago, ima osobu, iako se obično radi o više njih istih takvih različitih, koja se medicinski ili pravno, najčešće i jedno i drugo, broji u skupinu osjetljivih ili ranjivih, ne biste li, u kakvoj izvanrednoj situaciji najprije obavijestili nju o kakvoj promjeni u prostoru za koji ste zaduženi? 

Tipa, ako znate da se radi o osobi koja se otežano kreće, a planirate ugraditi lift na zaključavanje, ne biste li najprije njoj rekli da to radite zato što joj želite omogućiti ili olakšati kretanje? 

Ili ako znate da imate osobu koja slabije čuje, ne biste li nju obavijestili o novom načinu komunikacije s vanjskim svijetom, ako ste na primjer odlučili zamijeniti mehaničku bravu na ulaznim vratima sa onom senzornom koja je, budi to rečeno, vezana na interni govorni uređaj, odnosno, da ćete to ugraditi bez obzira na to što će joj to život - zagorčati? 

A sad zamislite ovakvu mentalnu akrobaciju: što bi bilo i što bi se dogodilo da ste njih pitali trebaju li i žele li baš to, odnosno, misle li da će im to nešto vaše, ikako olakšati postojanje? 

Ili u školskim prostorijama, a obično u ovakvim slučajevima ta stvar postane vidljivija većem broju ljudi, ako vas roditelji lijepo zamole da ne šaljete njihovo dijete u dućan po krafne ili na kiosk po kavu, ne mislite li da bi to bila prilika da i ostali roditelji kažu da ni oni ne šalju svoju djecu u škole da bi trčali učiteljima po gablece, umjesto što odluče izolirati ovoga koji to stvarno neće moći? 

Umjesto toga, ustanovljeni su protokoli i agende s ciljem poboljšanja uvjeta života certificiranim invalidima. Certifikati se dijele na isti način na koji su se podijelile ocjene u školama. Nekad davno si bio zadovoljan s trojkicom iz tjelesnoga ako je bila petica iz matematike, ili obratno. Tko nema u glavi, ima u nogama! Sada svi imaju petice iz svega. Osim onih koji nemaju roditelje da im ih "srede", ili sami još nisu sasvim svjesni snage uvjeravanja prisnaženog vikom i suzama, da se ne zna više ni tko je tko, ni što hoće, a što mu stvarno treba. 

Korupcija počinje u malom. Ili u nama samima, pa se iz nas i kroz nas raširi prema vani, u društva. Društva često puta želeći riješiti sitan problem, stvore njih puno više i puno većih. 

Isto je, ako ne i puno gore, imati višak "odlikaša", negoli "debilosa". 

Nismo svi isti, to ne postoji. 

Postoje popisi kojima nastojimo stvoriti privid toga da jesmo. A onda postoje i teoretičari koji unezvjereno upiru prstima u ove koji nas pretvaraju u "robote i robove sistema", kao i u ove koji im se naizgled čine različitima, na jednak način. 

Društvo ipak, za razliku od pojedinca, može ovog jednog prisiliti da pogleda u sebe i poradi na sebi. Dok on jedan ne skupi na svoju stranu i za svoju stvar - novo društvo. Pa imamo rat. Ili medijaciju. 

Sad ću preformulirati pitanje iz uvoda: 

Da ste kojim slučajem odgovorna osoba, kojoj je stalo do toga da društvo u kojem živi bude ugodno i sigurno za svakog, ne biste li se prvo pobrinuli za one najmanje među sobom, djecu, stare i nemoćne, mirne, tihe i bezopasne? Ili se makar potrudili da od mirnih ljudi ne stvarate problem?