pollexhr: opp i obrazovanje

 pollexhr.wordpress.com/oppiobrazovanje 

Netko mi je nedavno skrenuo pažnju na jedan stari film s Richardom Burtonom, kojega je proslavila uloga Marka Antonija iz glasovite ljubavne priče o Cezaru i Kleopatri, a koji se ovdje pojavljuje u ulozi profesora latinskog jezika iz novije povijesti zapadne civilizacije. Radnja filma se vrti oko dvojice učenika, jednoga naoko savršenog, kojemu profesor posvećuje i dodatne sate, te ga je već odredio za svoga nasljednika, unatoč tome što je zainteresiran više za svjetovne zabave, i drugog, dječaka s invaliditetom koji se jako trudi uraditi sve kako je zadano što mu zbog fizičkih razloga ne ide, i čija se nastojanja da pokaže svoje kvalitete koje jesu bitno drugačije ali ne i bez ikakvog značaja, nailaze na stalna podcjenjivanja, neodobravanja i guranja sa strane. Često puta i doslovno, u fizičkome smislu. Dječak zna popiti batine. U jednoj sceni, strogi ali pravedni profesor mu kaže da su u antičko doba djecu kao što je on, ubijali već po rođenju, da je on još uvijek živ zahvaljujući jedino ljudima poput učitelja njegove škole, te da je jedino što se od njega očekuje poslušnost, poniznost i tiha prisutnost. Ovaj film lijepo popunjava prešućivanu prazninu od vremena drevnog Rima do ove naše sadašnjice. Mi danas imamo sporadično mirnu integraciju djece s invaliditetom u regularne škole: niti učitelji žele njih, niti bi oni htjeli, kad bi ih se pošteno poslušalo, sjediti besposleno 6 do 8 sati u sredini koja im nije naklonjena. A uobičajenim se korisnicima uvijek može manipulirati. Postoje jasno i one specijalizirane ustanove, svojevrsne sigurne kuće, ali to je druga priča. Prirodni zakon, fizičku nesposobnost rješava drugačije; nigdje se u životinjskom svijetu neće održati jedinka sa tjelesnim oštećenjem, što ne znači da takvih okota nema, u tom je smislu rođenje u ljudskom društvu, u ljudskom tijelu, smatrano premijom. Ljudi naime mogu pokazati svoju ljudskost baš na onim najslabijima. Jednako ljudima, kao i životinjama. To je ta razlika. Mi možemo sami izabrati što ćemo jesti, kad ćemo jesti i na koji način. Nije li sve hrana? I nisu li usta vrata pakla? U jednom i u drugom smjeru: pa da ne bi bili pojedeni od strane ovih koji sporo uviđaju, poslužite se jezikom da čarobnim riječima stavi neku bubu u glavu, da se radije njome zabavlja nego da vas lova, i to vam je sva mudrost. Do sada je stvar toliko izmakla kontroli da se teško može sa sigurnošću znati što je stvarno toliko trulo da prijeti zarazom sa najsmrtnijim ishodom, a što je privremeno stanje čišćenja koje s vremena na vrijeme svaki živi organizam mora proći, to najprije nastradaju oni koji, na bilo koji način, fizičkim izgledom odstupaju od onog na što je određena zajednica naviknuta, počev od slabije ili jače pigmentirane kože ili kose, zatim naglaska i boje glasa, te viška ili manjka udova, tako da tu ulaze i djevojčice i žene, u isto kolo, bez razlike. Stvar koju smo propustili u dovoljnoj mjeri primijetiti, ono kad se lobiralo za zakon o zaštiti prava malenih djevojčica. U tom je smislu, u okrutnom okruženju, koje sporo uči i još sporije uviđa i prihvaća različitosti bića i pojava oko sebe, preživljavanje onih najslabijih bilo vrlo upitno, te je brza i laka smrt, bila čin milosti. Alternativa je cjeloživotno mrcvarenje i njega i zajednice kojoj bi pripadao. Na svim razinama. To je naša stvarnost, tako da nitko ne može reći da društvo nije ništa napredovalo. Jest, više je bolnica i škola nego ikad, a sve je više onih koji se na bilo koji način žele svrstati u pacijente, jer misle da je to sigurniji put. Moderna društva, makar na papiru, bolje štite prava ranjivih skupina, problem je jedino kad izađete u stvarni svijet. “Stranče, ovdje te tvoj zakon ne štiti.” “Ali, tako piše!” “Piši, samo piši, ionako nitko ne čita.” Možda ne ovdje i sad, ali činjenica je da smo zbog običaja da zapišemo i zabilježimo sve što se da opaziti, dospjeli na mjesto na kojem će nas netko možda zamijeniti za ljude, i to je krajnji domet. U zlatno doba staroga Rima, takav je sustav bio dosta razvijen, odnosno dobro je dokumentiran, i svaki put kad se potegne pitanje zaštite prava osoba s fizičkim oštećenjem, znanstvenim i obrazovnim ustanovama se skreće pažnja na nekoliko istih pisanih djela, koja se nastoji svrstati u kanon, na jednaki način kako su se onda određena poglavlja Cezareva Galskog rata ili Homerove Ilijade, ili Ciceronovih govora i privatnih pisama, uvrstilo u obaveznu lektiru svakoga tko se htio zvati akademski obrazovanim građaninom. Umjesto toga, moderne znanstvenice radije biraju sladunjavu poeziju, ljubavne romane i stihove iz Umijeća zavođenja zbog kojih je Nosonja Ovidije u najzlatnije i najslobodarskije doba starog svijeta, pretrpio izgon iz domaje. Iako nijedan izbor nije bez vrijednosti i značenja, po onoj da nema pogrešnog učenja (svaki put kad naučimo nešto što prije nismo znali, mijenjamo se na nekoj razini, a promjena nikad nije nešto što je apriori loše), stvar je u načinu na koji praktično odlučimo primijeniti znanje koje je usvojeno samo teoretski. U nastavcima ću ovdje prenositi spomenute tekstove koji nisu ušli u kurikule, iako su mogli olakšati živote, i ovima koji su već medicinski dokazano i pravno priznati tjelesni invalidi, politički korektnim rječnikom osobe sa posebnim potrebama, i ovima koji nastoje svoje različitosti dokazati ili zaštititi određenim potvrdama, odnosno svima koji se tako osjećaju i htjeli bi postati članovima bilo koje od zaštićenih ranjivih skupina, bez pretjerivanja ili potcjenjivanja, inače kako objasniti obećanja o novim gradnjama i nadogradnjama bolnica i kliničkih centara. One koji se pwd-ejcima bave, ne treba ni spominjati, a čijem nesebičnom radu ne bi na ovaj način uzmanjkalo društvene podrške. Također ovdje prenosim i one odlomke koji jesu uvršteni u odobrene udžbenike, a koji bi se mogli barem pročitati na satu, bez ucjena ocjenama, ali se redovito preskaču, što vi mislite, zbog čega?

pomoć, nemoć i supermoć (5)

Spellcheker mi podcrta crvenom svaki put kad supermoć napišem kao jednu riječ. Sa prve dvije, po-moć i ne-moć, nema tih problema. 

Da nije kakva urota na stvari, šta vi mislite? 

 

slatka sestra sna : nikolai, xxi

slatka sestra sna : nikolai, xxi: Pitanje je vremena kad će prestati s tim predstavama tobožnjih držanja tobožnjih predavanja, sjedenja u uredu od devet do tri popodne, pozdr... 

§ 

Neću tvrditi da je to ciljano tako, da se s početkom masovnih ljetnih migracija prema mjestima za odmor, na sjednicama vlada odlučuje o stvarima koje se tiču ionako najnezaštićenijih, ali o kojima budućnost ovisi, dakle o školskim kurikulima i uopće stvarima koje se tiču organiziranog obrazovanja i boravka u ustanovama koje ga se tiču, i o, naravno, osobnim asistentima, koji su problem per se. 

Sve je otvoreno i javno, ako imate volje možete sve slušati putem radija, u realnom vremenu, ali koliko će običnih ljudi koji imaju djecu za koju i sami kažu da nisu sasvim obična, možda niti stvarno zdrava, pomisliti da je to važnije od prilike da odu na more na tu specijalnu plažu baš za njih namijenjenu. 

Ponavlja se, iz godine u godinu, pa tko ima uši da čuje i oči da vide, može slobodno. 

Lakše je ako razmišljate o obrascima radije nego o osobama, pogotovo ako tu osobu po imenu znate, ali da bi se moglo naći hrabrosti i snage za nešto konkretno i napraviti, u biti prije popraviti jer nema boljeg ni drugačijeg načina od ovoga koji već postoji, imena su itekako i nužna i važna: 

Zato reblogam ovih par odlomaka o asistentu profesora Nikolaya, koje objavljujem na drugome blogu. Pisala sam ga prema stvarnom asistentu našeg barba Vjeke, kojeg nitko nije doživljavao kao slijepu osobu, ali svakako mu jest u nekim stvarima koje većina smatra banalnima, bila potrebna pomoć. Tipa da poravna kravatu i zagladi kosu prije nego se prikaže studentima. Koji ionako samo to vide. 

Nakon što je otišao u mirovinu, Igor je još neko vrijeme "uživao ugled u javnosti" na njegov račun (eh, mislim da je to ono kad Sadhguru kaže da će njegov duh ostati s nama još 80-ak godina nakon njegove smrti), a onda je došlo vrijeme da se i njega sruši, a kako sam nije donio ništa novoga, srušilo se barbu, tj. ono što je iza sebe ostavio. Tako da se treba opet sve ispočetka. Štogod da je to bilo. 

Jutros su me sa emisije Dogodilo se na današnji dan podsjetili na najpoznatijeg književnog privatnog detektiva, pa u tom duhu je i ova priča o batlerima našeg doba. Treba se bit oprezan, i oni i mi i svi.  

Činjenica je da se stalno pada na istim mjestima, a ne bi trebalo. Namjera je bitna. 

Tako da, taj novi zakon i ta ciganjenja u vezi bonusa i postotaka na plaće, govore i više nego što se može podnijeti, o kakvom se tipu zaposlenika radi. Daj bože da sam u krivu, ali svakako budite oprezni. 

U prošlosti su se o najranjivijima brinuli ljudi posvećeni samo tome poslu, a danas se govori u terminima radnoga vremena i dnevnih odmora. Ali tako je to uvijek bilo u stvarnom životu, samo likovi iz romantičnih romana, ostavljaju sve kad zazvoni telefon, i napola pojedeni sendvič i psa u autu i voljenu ženu. 

   

pomoć, nemoć i supermoć (4)

Ono kad čitate po starim knjigama ili službenim dokumentima iz povijenih arhiva, kako su davni ljudi bili praznovjerni, kako su vjerovali da će ozdravit ako samo popiju tu neku određenu travu, čaj ili napitak, namažu se čudotvornom mašću, poškrope vodom sa izvora. Dotaknu se skuta čudotvorca, mistika ili karizmatika. 

Moderne žene misle da su to liječnici sa stalnim zaposlenjem u toj i toj klinici sa tim i tim papirom i tom i tom titulom. Pa im odnose i daju kao ono u stara vremena kad su vidari i iscjelitelji, sami bili prosjaci kojima se zaboravljalo platiti uslugu. Da isprave vjekovne nepravde. One su poštene, ne može njima nitko ništa reć. Davali smo i nosili smo i sve od sebe dali. Od sebe i svojih. I opet ništa. Krivo dijete. 

Čarobne riječi. Olajavanja. Tajni jezici: Muči, nemoj da te čuju. Tako da oni mogu istu priču prodat još nekome drugome. Nitko kao ti. Nekome nego tebi. 

I onda, naučite taj latinski i odete na to mjesto, upoznate tog čovjeka, i vidite da niste vi bolesni, nego da je takvo društvo, i da biste radije umrli nego i sam postali dio toga prokletoga kruga. I onda vam se da da nosite još. To je ogromna odgovornost, ogromna moć. I ogroman je grijeh ne iskoristiti je. Štogod da poslije sa mnom bude. 

+++ 

- Ona može, nego se pretvara. 

A oni svi uvijek stalno na istini. Pa po tome znaju. 

Pogotovo kad ste mali, i dok još učite kako se imenuju stvari i pojave koje primjećujete. Čak i u zajednicama koje formalno govore istim jezicima, u kojima postoje dogovori da se za jednu te istu stvar koristi uvijek ista riječ, primjećujete da ne znači svima jedno te isto. Djeca to primijete. I zato je bolje da odšute, bolja su ona koja odšute od one koja će se trudit da u svakoj prilici nastoje sama predviđati što bi se kojem od članova moglo dopasti pa da tu tako iskoristi. Te se procjene rade na osnovi mišića, i štete koju bi od njih mogli pretrpjeti. Tako da onaj koji je najnespremniji za govorancije, najprvi i nastrada. Nije to velika mudrost. Ali u toj stalnoj opasnosti po goli opstanak, uči. Na koji način život funkcionira, a na koji svijet. Pa koji od ovih prevlada, kojeg od ta dva odabere, ako mu je birati dopušteno i moguće. 

Ja bi radije birala smrt najstrašniju, sada kad sam ove veličine, godina i pameti, sve ako prije i nisam imala izbora nego su me prilike i ljudi izgurali prema ovom gdje sad jesam, nego bila u njihovu društvu. Eto što ste napravili. 

I onda polako shvatite, kako god ja ne mogu, ili mogu ali se pretvaram, da vrlo vjerojatno ni oni sami ne mogu drugačije, i odustanete. I od toga da se prilagođavate više, i od toga da educirate više, da dižete svijest. Budete sretni što imate priliku da kažete negdje i svoju istinu, pa u rupu, u rupu, crnu, crnu. I to je jedino što možete. 

Ispravljati sliku koju je bog za vas nacrtao, to je oholost, a ne "dignuti nos visoko i ne odzdraviti kad vas se pristojno pozdravi". 

Ili ga začepiti, kako oni to rade: Fuj smrdi! Bi li ih ubilo kad bi šutke prošli. Vi ne biste ni primijetili ni znali. 

Njihov život. 

- Nevidljivost je super moć. - 

Samo oni to ne znaju. Pa su je dali vama. I sad bi joj riječima htjeli spustit cijenu. Tako to šverceri rade. Kupi pa prodaj. 

To je ogromna, ogromna odgovornost, velika moć. Recite to svima, red je da se njome koriste. 

Ako budu znali, ako ne, neka traže u vas instrukcije. 

to da su prijetnje njoj!

Ima već, koliko, desetak, petnaest godina da je uvedena državna matura, a panika, sumnje i sumnjičenja su ista kao da je jučer izumljena. 

Slično tome, AI nam nije prijetnja, ali nas razotkriva. 

To je tako sa svakim novitetom, presporo se prilagođavamo promjenama. Pogotovo ovima na bolje. 

Kad bi i za društvena napredovanja vrijedilo isto pravilo kao što je to u prirodi, da samo najsposobniji preživljavaju, ljudi bi odavno bili izumrli. Možda se zato i lijepe u klastere. Dosadne rojeve muha i komaraca kojima je jedina pristojna karakteristika ta što nisu izbirljivi kad je u pitanju hrana. Napit će se bilo čije krvi, bilo gdje da im se pruži prilika. 

Koliko ja pamtim, to u vezi državne mature, jedino što je teško, a sad govorim za ovaj dio posla koji trebaju odraditi nastavnici, koordinatori i ravnatelji, je da pročitaju uputstva s razumijevanjem od početka do kraja i da ih se drže bar dok traje onaj dio koji je vidljiv i drugima a ne samo njima. Dakle, pristupnicima, a to su uglavnom njihovi učenici. 

Mrze se međusobno, jasno, jer misle da se poznaju. Sve ako ste im bili drag i simpatičan i ako niste pravili probleme, baš ta sitnica što ste bili dobar cijelo vrijeme ide im na živce, i to ide u obadva smjera. 

Kad ste od početka dresirani da u svima i svemu samo tražite greške, jer je to navodno to famozno kritičko mišljenje, a vi ste ga godinama mukotrpnog učenja napokon i stekli, sad je došo časak da se akumulirano znanje nekako demonstrira. 

Ja se sjećam muke i mučenja kojima smo bivali izlagani na starinski način, nisi znao ni tko pije ni tko plaća, jer su nam matere tajno, da mi ne znamo, ali zato znaju svi ostali, nosali učiteljima ispitivačima, okrepe, i vaš je prolazak ovisio o tome čija je marenda bila bolja. 

Ako ste na usmenome stvarno bili dobar i položili pismeni bez greške, nitko vam ne bi vjerovao da baš vaša mater nije popušila ravnatelju ispod stola za tu uslugu. A tako su se dobivala i namještenja. Ovisno o voljnosti matere ili o vašoj osobnoj spremi i angažmanu. 

A sad sve tajno i šifrirano. Naravno da ne razumiju što im se događa, da se osjećaju pokradeno, prevareno i degradirano do stupnja stroja na botune. Koje nitko ne pritišće, jer bi to trebali moć sami, to je ta razlika između mašine i čovjeka, ovaj potonji bi trebao biti samopokretan. Automaton! Self-start. 

Ali, zbog čega vam ovdje o tome sad pišem: 

Od par desetaka tisuća maturanata pristupnika na državnoj razini, jedva je njih desetak riješilo test sa stopostotnom točnošću iliti bez greške, i to uglavnom one iz prirodnih predmeta, na društvenima nikad nitko ništa, iako je prolaznost na društvenima veća. 

Bilo bi zanimljivo kad bi nam rekli, radi li se o momcima i djevojkama koji su redovno školovanje prolazili s kakvim specijalnim certifikatima, tipa, jesu li sportaši, imaju li kakve korisne hobije ili su pak oni s kakvim tjelesnim ili senzornim deficitom kako se voli to reći, koji ih je držao više prikovanim za postelje, nego klupe, ili na bilo kakav način, van matične škole. Koja će se pohvaliti uspjehom izvanrednog učenika, kad se to pokaže na bilo kojem polju, to budite bez ikakve brige. 

Dječak, kojeg se ja sjećam, koji je morao polagati maturu u matičnoj školi, i kojemu je to matična škola imala obavezu osigurat, jer na starinski način bi bio otpisan bez ikakve objektivne provjere, kao nepotreban, nepodoban i nesposoban, popularno duhovitim profesorskim izričajem "glup, tup, neupotrebljiv", je naravno, riješio taj pisani test bezgrješno, o čemu se nije niti spominjalo, spominjala se samo žrtva koju su podnijele gospođe koordinatorica i ravnateljica, i jadna majka koja je bez prestanka plakala. Možda su to bile suze radosnice, nećemo znati. 

Morale su biti radosnice, ako su u njoj postojale sve one majke čijoj je djeci bilo onemogućeno! pristupanje ispitima, zbog jelte, tog i tog razloga. 

Mens sana in corpore sano. Pogrešno protumačena. 

Od trenutka kad se doznalo da će ipak mali pristupiti, pa do objave konačnih rezultata, samo se govorilo o tome kako je to glupo i nepošteno. Bilo je problema i sa namještajem i sa strojem na kojem je trebao pisati, za razliku od ovih regularnih koji sve rade ručno, a kad pošteno pogledate, oni su samo trebali bit prisutni dok stručni suradnici ili kako se to već zove, unesu opremu i dijete u zakazani dan i sat na zakazano mjesto, dalje mali sve radi sam. I radi besprijekorno. 

Jednostavno ti uzmu sve. I ono što možeš i ono što imaš i ono što njima daš a one ili ne vide il s gađenjem odbiju, jer si ti invalid, a one su - normalne. 

Bilo je to prvi put da sam se usudila pisano prigovoriti prema višim instancama, jer ove na terenu u rangu iste, ne da nemaju razumijevanja, nego nisu još došle do tog stupnja evolucije da bi mogle prihvatiti da na svijetu postoji još nešto osim onoga što one misle da znaju i da time vladaju. suvereno. 

- On može, ali neće. - I onda se stavi taj bez greške riješen test kao dokaz. 

Znači, one uopće ne vide razliku. Ako nemaš snage u prstima da bi mogao držati olovku i geometrijski pribor, ali sve to možeš dodirom na tipku ili touch screen, ne znam točan prijevod, a tipkam vam u afektu. 

Je li to bila prilika da ministarstvo, ili koja od udruga pokaže na razliku između tjelesne moći i one iz sfere i domene uma ili duha, nisu je iskoristili, i sve je pošlo još gore nego što se i zamisliti moglo, ako se sjetite onoga dječaka zbog kojega je cijela škola išla u bojkot nastave, svi i nastavnici i učenici i roditelji, jer nisu htjeli da im njihova normalna i zdrava djeca sjede u istoj zgradi, a kamoli klupi s takvim nakazama. 

Te nakaze oni sami stvaraju. 

Mogli su jednako tako stvoriti i anđela, ako ne genija. Dokaz da bog ipak postoji. 

I sad, kad vas se odmalena označilo kao čudovište, jer tanka je crta, čuda su za pojave i stvari, ako ste dijete, ljudska osoba, teško će tko prihvatiti da ste genijalac ili lumen, u svijetu u kojem su svi sa certifikatom na kojem piše koliko su pametni i zreli i nezamjenljivi, imate, dakle, samo ta dva izbora, ili ćete se prikloniti većini, te to stvarno i postati, ili pronaći sebi bilo kakav bijeg. U ludilo, ili u samoću. 

Ako vam daju da se koristite kakvim strojem, bez njihova nadzora, velika je vjerojatnost da online pronađete sebi kakvo jato, ili da ga čak sami stvorite ravno iz ništice, te postanete kamen temeljac novoj crkvi, kao sveti petar kojeg će mrziti čak i oni koji se sklanjaju iza njegove toge. 

Ja sam preživjela da bih mogla reći, i skupila pristojan broj istih takvih potvrda kao i svi obični normalni ljudi. I baš će ti isti obični i normalni ljudi dovoditi u pitanje te iste potvrde kakve i sami imaju, kad im kažem da sam i ja bila to dijete kojeg se sad tako panično boje, i da to nije bilo uvijek tako, i da tome nema nikakvog razloga. Da nas ne čini ljudima više ili manje nešto što na nekome papiru piše bez obzira na to tko ga potpisao ili pečat čije ustanove nosi. 

A onda vas počnu pratiti i uhodit na špijunski način. Šuljaju se iza vas, i uzimaju vam stvari točno pred nosom, tako vas testiraju da bi znali tko im laže. Vi ili karta. Jer oni su savršeni, uvijek. 

- A sad vidiš, je li? - urotnički osvetnički, dakle, isti ti ljudi koji su Danielu gurnuli pod nos šestar i ravnalo, kad se pokazalo da zna riješit test s više razine znanja. 

Meni je ravnateljica, ili tko joj već piše rasporede radnih zaduženja van učionice, baš odredila da moram raditi one stvari koje sam joj jasno rekla da ne mogu, uopće je nije bilo briga što na taj način dovodi u opasnost i moju sigurnost i svih onih koga bi se moglo ticati da taj i taj zadatak bude tako i tako napravljen. 

- Ona može, ali se pretvara. Glumi i izvolijeva. Mala fantazira da je posebna. Umišljena sva, sad ćeš je vidit. 

Pa kad joj kažete zdravo seljačkim jezikom, možda tako shvati, da je ona odgovorna osoba, i da će ona bit kriva ako se što dogodi jer ja objektivno i pravno i svakako drugačije imam potvrdu što mogu a što ne mogu, i da je ona na vrijeme i regularno bila obaviještena, ona to sve krene prikazivat kao prijetnje njoj. I to krene od onih najnižih, pa kad se priča dobro uhvati, ovi sa viših razina se samo priklone većini. 

- Glumi gospođu. Ne da joj se. Lijena i razmažena. A ti moja Silvija, radi! Kolika je vama draga plaća? Premalo, premalo, kad pogledate koliku žrtvu mi svi skupa podnosimo, i kako nas se zafrkava. Je li, šta kažete? 

I prosvjetna inspekcija i policijski inspektor s kojim sam razgovarala, i predsjednik školskog odbora i stručne službe i povjerenstva, svi su mi bez iznimke i razlike rekli da trebam pronaći neki način da se dodvorim ravnateljici. Dakle, da joj donosim poklone i da joj se klanjam. 

A onda će reć da ste vi antikrist, kad se odbijete pokloniti idolu, umjesto da se držite živog boga koji prebiva u vama. U vašem tijelu koje vas dobro služi, i takvo kakvo jest, nepotpuno. Znate li i jedno koje je potpuno? Jeste li vi fizički savršena? 

Samo pogledajte koliko ljudi nosi naočale, da ostanem u duhu. Pa im je svejedno draže i lakše kad im netko drugi pročita novine. Hvala bogu na svim tim strojevima koji nam svima olakšavaju postojanje. 

Ako su otvoreno tražili da ja njima plaćam da me se pusti da radim svoj posao, da prođem svojom ulicom od točke a do be, da uđem u dućan i da me se posluži, jer pratili su me i po dućanima i gledali što kupujem i onda baš bude nestašica tog peciva koje volim, ili deterdženta, a oni "znaju ko zna čovika koji zna u koga ima". to je ta logika, taj sistem, ta rađa. Zarade i varanja. Zlurade. 

Zna se kako s normalnima, i sad vam se pojavi netko tko nije na liniji. 

Takva je špranca. A na nama se bolje vidi. Još samo da je hrabrosti i snage među ovim normalnima, ako su normalni ne samo nominalno, da kažu to naglas, je i mi to vidimo, ili da makar šute ako nemaju ništa pametnije za dodat. Jer svi su nezadovoljni i svi se stalno žale, pa valjda bi bilo kakva promjena trebala bit spasonosna promjena na bolje. Oni spremno udru u kontru, jer ne možeš ti takva manjkava i to certificirano, bit pametnija od boga, a zna se tko je bog, bog sam ja. Kralj sunce. Čista zloba. 

Kojem bi to i kakvom umu moglo past na pamet da ću se ja sama ić strmoglavljivat niz stepenice i bacat pod kombi koji voza papirnu konfekciju, samo da bi napakostila šefici, da, baš njoj. Ne da bi dokazala da to ipak ne mogu, jer namjera je bitna. Ona zna, ima spoznaje da ja mogu ali neću, i ona me kao nadređena ima pravo testirat, osramotit pred svima kad se dokaže da ja lažem, i čitava klika koja me je ikada testirala, na čelu s mojom prijetvornom obitelji. 

Koja miti sve i sva samo da bi ostala na vrhu. Ne preza ni od čega, eto čak i da vlastito dijete iskoristi i žrtvuje moloku. 

U slučaju da ipak prođem bez ozljeda, i odradim određeno, uz pomoć boga, ili bilo koga. 

To je ta igra. A ovi koji su zasjeli da podrede sebi i tuđu, ništa. Stvarno, ne mogu ni zamisliti koliko su okrutniji sa svojima u svoja četiri zida gdje nema očiju da bi ih provjerile. jer ne možete ako ste već u tom kolu, par minuta biti svet, a ostatak vremena svoj. Na koju god glavu da se nasadite. Znate po onoj, bogu i bogatstvu, i dvije stolice. 

- Pođite trgovcima, neka vam oni prodaju. 

Jer neke stvari se ne mogu kupiti, ukrasti niti oponašati. 

Sad samo da je doć do svijesti da je tako na svim razinama.  

pomoć, nemoć i supermoć (3)

Iz mog kuta promatranja, zvanični debili su u boljoj poziciji od ovih koji su preko reda gurani u društvo zlatnih. Kad bolje pogledate, oni oponašaju ove što stvarno ne mogu, što znači da u njihovim očima to ima veću vrijednost. Moć nemoćnoga. 

Od ranih dana, baš ciljano budu trenirani, naučeni da izvolijevaju i ne rade sami ništa, jer je to znak gospodstva. Ili gospodara? Ni bog naoko ništa ne čini, ne skače odmah čim mu se obratite sa usrdnim moljakanjima. 

A za dalje, štogod učinili, put je takav kakav jest, utakmica je od početka namještena, a oni se gledaju prilagodit pravilima koja im nikako ne idu na ruku, u igri koju gube, izigrali oni kako god točno i precizno stvari koje su predodređene za nekoga drugoga. 

Mater koja misli da je ona svemu kriva i da se ta krivnja vidi na njenom djetetu koje je božja kazna, umjesto blagoslova koji je trebao biti. U tom smislu. Njoj je zanijekana i oduzeta i do neprepoznatljivosti isprevrnuta njena majčinska dužnost i ljubav i instinkt, a djetetu zaštita. U tom smislu. Moć da traži pomoć. 

Odraslom djetetu je na izbor da povjeruje dijagnozi, da je ono svemu krivo, pa da odabere polagano umirati. Ili da pobjesni, krivicu prebacujući na majku, a što drugo, na koga drugoga? A društvu je ionako samo do procjena tko je prava žrtva, tko je veću žrtvu ponio, oni, ili ta jadnica. 

Ona gubi. 

Takav je zakon velikih brojeva. Zato i treba neke izolirati. 

slatka sestra sna : nikolai

slatka sestra sna : nikolai: 1.  Profesor komparativne književnosti i doktor filologije iz neke od sjeverno slavenskih zemalja u kojima latinica nije službeno pismo, poč...

+ 

Nikolai je novi #SaveSoil dugometražni ili cjelovečernji uradak u nastavcima na SlatkojSestri. 

Glavni lik, slijepi profesor teorije književnosti, na Twitteru oživljava stari & zaboravljeni mit iz antike, koji je preko teatra (uz preinake) ušavši u modernu znanost (misli se na psihologiju), duboko poremetio temelje na kojima stoji dogovorena stvarnost. 

Priča se ne dira samo pojma incesta i načina na koji se pojedinci i društva s njime nose, nego uopće obiteljske hijerarhije, društvenog poretka, i mogućnosti bijega. I namjerno kažem hijerarhija i poredak radije nego odnosi, jer bi ove potonje morali moći birati sami. 

Roman, ili što god da to bilo, sam podijelila u dvadesetak meme-a (ipak se radnja odvija na Twitteru) s fusnotama, jer je dvjestotinjak znakova "potrebno protumačiti", pa ako ne znate još što ćete čitati ovog ljeta, prijeđite tamo, besplatno je. 

Nadam se da ćete uživati koliko god sam i ja, crtajući nove karikature.