moja #SaveSoil priča

Pretpostavljam, da imamo svi slične uspomene, priča je svevremena i univerzalna, bilo gdje da se okreneš kamo god da kreneš, bilježene su još od Knjige Postanka i Levitskog zakona, opjevane preko Gospodara prstenova i Ratova zvijezda, pa ih i nosimo svatko na svoj različit i drugačiji način. Netko se prisjeća boljih dana, mladosti i pjesme, a netko sve povezuje samo s prevarama, glađu, siromaštvom i slikama koje nastoje izmanipulirati nešto od nekog, nakon čega slijedi puno gore stanje od zatečenoga. 

I sve preko žena i djece, i preko omladine, starih i nemoćnih. 

Ta djeca, invalidi, mladost-ludost i agilni penzioneri, su "oni na koje su vas vaše majke upozoravale", neprijatelji svih državnih uređenja, i uređenih i urednih društvenih zajednica. Zato što vas moraju podsjećati s vremena na vrijeme da ima života i izvan vaših okvira, čak i tamo preko granice. I da nije bitno drugačiji ni različitiji od ovog s naše strane brane. 

Da jednako diše, jede, spava, tuguje i veseli se, i da su razlike u nijansama. Koje jedva da se tiču boje kože, kose ili očiju. Roba i cipele dolaze tek na drugo mjesto. Pa tek onda arhitektura. I običaji. Način na koji se pozdravljaju međusobom, a kako će pozdraviti gosta ili stranca. I da "kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje običaje". Ili barem ne bi trebalo misliti da će mu to biti dopušteno, bez pitanja. 

Nije li sramota da na svijetu mora postojati organizacija koja će stalno upozoravati velike, da svako dijete ima pravo na život, svaki čovjek na hranu i na lijek, svaka žena na svoj dinar? I na svoj mir. Makar to bilo i na samo pet minuta. 

Kad sveti ljudi kažu običnima neka se odmore makar onaj jedan dan u tjednu od svega što inače čine, proglase ih maltene đavolima. 

Kad bilo koji od modernih znanstvenika elaborirano dokazuje koliko ljudsko tijelo može imati benefita ako samo na desetak minuta u jednome danu, sjedne mirno zatvorenih očiju i ne misli ni na šta. 

Odjednom, u tih deset minuta svi imaju životno važnijih poslova i problema. Ni udahnut se ne može. I za taj su dah spremni ginuti na frontu. 

- Naučite od malenih, - tako je i Isus govorio. Radujte se svakom novom danu, jer ne znate je li vam posljednji. I, 

- Što se tako tjeskobno mučite oko toga što ćete jesti i što ćete odjenuti, zar nije duh važniji od tijela, a tijelo od odijela. 

Potpuno isto gledam i vidim, gdje god da pogledam. 

Ako im kažeš, treba jesti manje, koliko manje, i stvara se filozofija ili neka nova znanost, umjesto da se jednostavno sluša svoje tijelo, koje ima svoje stvarne potrebe. Stvarne i različite, koliko se razlikuje jedno od drugog po visini, širini, težini i boji svega. 

Ako kažete, na svijetu ima gladnih dok ti hranu bacaš i smatraš je smećem, prevarom i podvalom, ovi što misle da su dobra srca krenu u križarske ratove za oslobođenje gladnih i potlačenih u daleku svijetu, a ne vide da je i njihovo dijete gladno hrane. Kruha. Da. Brašna i vode. A da to niti ne zna. Jer misli da je gladno i ovog i onog i uopće svega na što mu se prstom pokaže. 

A onda svi gledaju u one "jadne prosjake iz ratom zahvaćenih područja" i žure uplatiti svoju krvarinu, kojom misle sebi rezervirati mjesto u raju, ali ne prije nego što to objave svima koje znaju. 

Istok je siromašan, a mi smo na zapadu, bogatiji, pametniji i bolji. 

Istok vas je došao spasiti od vas samih. Jer razumije da ni sam neće predaleko stići dok mu takav balast visi na repici. Jedno vuče drugo. Nema to ništa sa dobrotom, samilošću ni simpatijama. Kad jedan padne, usporava čitavu kolonu. A lanac je čvrst koliko i njegova najslabija karika. Eto, tako jednostavno. 

Kad se osvrnem, unatrag i oko sebe, oduvijek je ista priča: o gladi i siromaštvu. 

Glad tijela ili glad duše. Treba se nahraniti i jedno i drugo. Ili bolje reći, ne odvajati jedno od drugoga. Barem dok je tako kako je. Ako je istina kad se kaže da je duša ono što potiče tijelo da se kreće. I da je zdrav duh samo u zdravome tijelu. 

Šta se misli pod zdravljem? 

Veliki će vam krenuti govoriti s točnim izračunima da je zdravo tijelo ono koje je točno te težine na tu i tu visinu, koje ima točan broj udova s pripadajućim prstima, i unutarnje organe koji otkucaju toliko udaraca u minuti ili udahnu toliko čestica kisika, sve je mjerljivo i sve su izračunali, bar do daljnjeg. Sve što odstupa, nezdravo je, pa kako onda da u nezdravome tijelu, a tijelo je mjerljivo, kako da u činjenično dokazano nezdravome tijelu bude i zdrav duh? Pa vam krenu liječit dušu. Da bi se i tijelo počelo pomicati. Jer što će vam tijelo koje se ne kreće. Uvijek, stalno, odnosno u onom trenutku kad je promatrano od nekoga sa strane. 

A ljudi koji se u duh razumiju će reći da je duh veći. Baš zato što je nevidljiv. I što prebiva u svima jednako. 

Kao zrak: ono što je bilo u meni, ili tko zna kome, izdahnuto sada je u tebi ili tko zna kome, čemu. Pokreće tvoja plućna krila, jednako i zdrava i prehlađena. 

Dok dišem, živa sam. Dok dišem, nadam se, da ćeš shvatiti što ti govorim. 

Duh, dah, duša, nazovi to kako god, samo me pusti da dišem u svom miru. 

Kad stigne u bolje tijelo, to će se tijelo bolje pokretati, ipak, nismo svi sportaši. Oni su manjina. Podsjetnik na to da treba trenirati fokusirano na sebi, prije nego na drugima. 

Zapanji me, s vremena na vrijeme, entuzijazam koji ponekad prostruji u grupama ove zadnje generacije mladih: njima je pokret ovog tipa novost. Nitko za njih nije organizirao radne akcije ni sletove ni zajednička pjevanja oko vatre, bez straha da će biti napadnut i pokraden na bilo kojem planu. Oni bi to trebali moć sami. Sve je spremno i pripravno, oni samo trebaju okupiti ljude na dogovorenom mjestu i pustiti video. Svima je to glupo. I svi imaju iste izgovore: je li dozvoljeno, je li odobreno, tko je odobrio. Je li provjereno, je li prijavljeno, tko je prijavio. Tko koga voli više i tko je čiji. Ovo je moje i za mene, i ne želim da se netko drugi od toga okoristi. Treba navesti izvor. 

Da se može, zalijepili bi etiketu na zrak koji se diše. Na vatru koja paluca. Ipak ostaju. Jer više nemaju kamo. A da toga nisu ni svjesni. Pronašli su, nekoga ili nešto, što njih prihvaća i podržava ih, i sada gledaju ostat u tom krilu, na tom mjestu, daleko od svijeta koji su odbacili, ili obratno: svijet je odbacio njih, koji je (koji su) nerazumnim zahtjevima postao (postali) odvratan svima. Transformacija uopće nije opcija. Mi ovdje, vi tamo. Nama raj, vama kraj. Tako. 

Tako je bilo i u zadnjem krugu. Predzadnjem, koji pamtim. 

Tražili smo pomoć izvana, jer sami dalje više nismo znali, pa smo, čim smo osjetili malo olakšanje, požurili natrag na stare poznate staze, a krivicu prebacili na - žene i djecu, mladost-ludost, starost-bolnost, i krenuli sa traženjima lijeka koji bi izliječio život kakav jest. 

Jednostavno ti uzmu sve. I ono što sama možeš, bez da vide, kamoli učine ono što ti ne možeš ili nemaš. 

Je li takav gen, ili je prokletstvo mjesta, duh mjesta? Ne znam. 

Save Soil, ili Soul, razlika je minimalna, ista zemlja ista duša, ili duh, za dah to ne znam. Znam da zemlja diše kao i ja, kroz mene. Kroz sviju isto. Što izdahnem, udahnut će netko drugi. Klas, cvijet, leptir, oblak, rijeka. I vratit se čist. Opet natrag kroz moja pluća. Nema druge. Nema kamo. On ne bira. Na sreću, ne biramo ni mi. 

Samo (se) treba toga češće sjetiti. 

Neke od nas malo češće nego druge. 

Moja generacija, je mogla i biti malo manje krvoločna: pedeset, šezdeset godina i nije tako bezobrazno puno da bi se mogli pokriti senilnošću i zaboravom na vlastitu zoru života. 

Ipak, opet je svima važnije pod krinkom opreza upozoriti svakog znanog i neznanog da je zeleno novo crveno i da žuta opasnost opet vreba. Da čovječanstvu prijeti velika glad i da će zec tražit mater u novo ledeno doba koje nam se sprema. Čovječanstvo već sada gladuje i smrzava se i plaši se svega. Velikim ljudima veliko ledeno doba nikad nije zašlo. Tek kad se probije nešto sunca između oblaka, kad se neka tvrdoglava tratinčica probije kroz beton, sjete nas sve koliko se veliki boje malih, i kolika je moć u malenome. Pa onda požure brže bolje prebojit sve u sivu, bež i boju pijeska, da ne budu osramoćeni, a lijepo im namazane žene slatkim glasićima odobravaju ushićeno i čestitaju na istančanom novopronađenom osjećaju za lijepo. 

Opet je beskrvno blijedo u modi, a boje se po brojevima kupuju samo u velikim pakiranjima flomastera, za neki projekt koji djetetu treba za ocjenu, a ocjena za dalju karijeru. Na djetetu svijet ostaje. 

Nikako ne počiva na zemlji, u zemlji se počiva. Mrtva materija. 

Točno tu smo sad: kad sam ja bila dijete, zvali su nas "flower-power", ovi sad su "SaveSoil". 

Može li niže? A ispod? Unutrašnjost zemlje je bila znan-fan prije dva stoljeća. Do danas, do sada, sve se, sve su raskopali, i tijelo, i razum, i dušu, u potrazi za blagom, koje svatko ima svoje, u sebi, prisutno, stvarno i dragocjeno, jer ni jedno nije isto. Leptiri leptirske, Reptili reptilske, glave, ruke, oči, duše. Svakome je svoja dobra, svakome njegova. Kako bi mogao netko drugi znati, zaključiti pa propisati zakonom, čija (se) glava valja a čija ne valja, i koja je bolja. 

I koliko je njih prije mene, govorilo isto ovo, pa ostalo nerazumljeno? Nečuveno. Neviđeno. Uvijek dobro staro isto. Dok oni gledaju tko je tko i čija je agenda loša, i tko povlači konce. Svi mi. Baš svaki od nas. Jednako i leptiri i palčići, i divovi i liliputanci. 

Kad vidite čega se i koliko veliki boje, jasno vam je zašto se svako malo predviđaju neki novi smakovi svijeta. Veliki se boje malih. Svojih. Sebe samih. Kad istrijebe sve ono što se borit niti ne namjerava i kad bi to moglo, proglasit će ih strahotnom tihom opasnošću, a sebe pobjednicima. Pa u novi krug. Bogatiji za iskustvo. Zagarantirana pobjeda, jedino to je uvijek bilo važno, samo to se računa. Samo da nas povijest kao takve zabilježi. Da se zna, tko tu koga provocira.  

Golema je, pregolema snaga malenoga. 

<3

Sretno nam svima prvih pet godina Save Soil pokreta! 

čemu služe ruke (25)

 

- da oboje Licitar! 

Jednom mi je drugar oduševljeno ispričao o gospođi, potpuno slijepoj, koja umije ispeći palačinke na dvije tave. 

- I to koje palačinke! Za prste polizat. 

Ja ne znam za drugačije. Kao bi se kolač uzeo nego rukama, prstima. Žlicom i vilicom? Ma da. 

Naravno, nije nikad priča za bezveze bez skrivenog motiva ili tajne nakane, ovdje se išlo na utrkivanja i na dokazivanja tipa 'čije su bolje, ja ću to procijenit', jer je uslijedilo izazivačko svađalačko: 

- A ti? 

Nikad ništa. 

Pratila sam jedno vrijeme tu gospođu na YouTube-u, jako se trudila, možda se još trudi a da ja to ne znam, uglavnom, jako se trudila pokazati da može sve što i normalne žene, baš ovako: i šminkanje i cipele i kuhanje i češljanje. Ma mislim: kako nekom može kuhanje bit hobi, ili češljanje interes. 

Počešljaš se radi higijene, skuhaš jer sirovo nije dostupno u svako doba godine, a od hrane se živi u ovoj dimenziji. U kojoj ti nitko ništa ne donosi na lijepe oči i na izvolte. Jelte? 

Nisam upala u zamku, niti ikad išta skuhala da nekom dokažem da znam pa bacila poslije s velikim žaljenjem. Velim, lijepi test provjere da se vidi bez čega se sve može, a što je nužnost svijeta. 

Ne nužno zlo, prijatelju. Nasušna potreba. 

* Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints 

- Što se sve sa rukama može!? 

- Obojiti hranu, koju bi netko radije pojeo - 

(U modernijim prilikama, slikaj, objavi na instagramu, pa čekaj reakcije.) 

inkluzivni dodatak

I dalje tvrdim, da zbog dvoje-troje glasnih, svi izgledamo loše: čak i onda kad se trude galamiti 'lijepo, samo pozitivno i u najboljoj namjeri'. 

Ne kaže se zaludu da su usta vrata pakla, i da se u pakao može stići iz obadva smjera. Čak kada se sjetimo one iz sva četiri Evanđelja, da čovjeka ne ukalja ono što u usta unosi, nego što iz njih iznosi van. Razlika je u tom da će samo jednom vama biti slabo ako pojedete kvarnu hranu, a od onog što ne možete prešutjeti, može biti zlo i naopako i svima drugima kojih se vaša Riječ tiče. 

Tako i ovdje: u silnoj želji da se pomogne 'potrebitima božjeg milosrđa', a boga smo ubili i proglasili nestalim, pa od panike da se taj zločin ne otkrije i ne obije o Glavu, prilagodili smo Pismo. 

Ljudi pomažu jedni drugima, i druže se jedni s drugima, i vrijede jedni drugima, onoliko koliko imaju novca. 

One siromašne se izguruje vani, i izruguje. Bogataše nikad ne! 

Ma koliko dokumentirana povijest & sadašnjost dokazivala suprotno. 

Mislim da je sintagma iz naslova i dobila tako takvo ime: inkluzivni dodatak = plati, pa se podruži i ti s nama. Takav je mentalni sklop većine. Oni, naime, moraju plaćati ljudima da se druže s njima. 

A onaj tko ima više para, ima više prijatelja: 

"Prijateljstvo je pravo bogatstvo!"

Amore, More, Ore, Re iunguntur amicitiae! 

Sjeća li se još tko, da smo novac izmislili zato da ne bismo morali plaćati životom, stvari koje netko drugi misli da su potreba? 

Jer stvarne potrebe sad zovemo pravom, i to ljudskim pravom. Pravo na hranu, vodu, sklonište i pristup informacijama. 

čemu služe ruke (24)

 - da se znoje 

Znojni su dlanovi, kažu, znak neurotičara. Trebalo je običnom svijetu baš puno uvjeravanja da shvati, ili da makar posramljeno ušuti ako shvatiti ne može, da kapanje znoja nije znak ludila, i da neurotik nije isto što i luđak.

Luđacima nazivamo one koji, slabo se kontrolirajući nanose štetu ljudima i imovinama. Nisu mirni ljudi problem, nisi lud ako te uhvati strah da ćeš bit pojeden ili utruđen bez vidnog razloga. 

"A da me prestanete strašit, pa ću se možda u razumnom roku smirit i prestat drhtat i pretvarat u vodu posvuda a ne samo vašem vajnom oku izloženim dijelovima." 

Znojite se na testu i na ispitima, ono kad mislite da niste dovoljno dobro savladali znanje ili vještinu, pa dok sami ne vidite da ima uvijek gore. 

Dlanovi plaču, rose se tako da iz njih isklizi što god da rukama hoćete prihvatiti. 

Ili se čiste od toksina? Kao oči suzama. 

Kakogod da bilo, ruke treba nečim zabaviti, a um će slijediti proces. Bolje napraviti konkretnu stvar, nego mučiti se nečim što nije još bilo, nit će ikad biti (sem ako ne prionemo rukama!). 

* Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints. 

Za slučaj da još ne znate što ćete sa svojim vremenom, dobro se je zabaviti korijenima, i svakako pri tom dobro zaprljati ruke. Zemlja nas liječi. 

A mi sami smo ta zemlja.  

mnogookost (26)

Danas je taj Ekadaši. 

Svih šest ili sedam planeta poravnati; nemojte reći da niste znali i da vas se nije upozoravalo na sve moguće načine: 

Ako ste slučajno svadljivi tip, mogli ste i sami sudjelovati u raspravama tipa koliko je tih planeta i mogu li se Pluton i Neptun uopće shvaćati za ozbiljno. (Podzemlje i Podmorje, zanimljivo, zanimljivo!) 

Ako ste pak romantik, zurenje u tamno plavu prazninu koja to nije, sada možete opravdati znatiželjom, ili modom. 

Ako ste običan čovjek, prilika da vas se podsjeti da ne idete maleni ispod zvijezda. 

Ovaj je, navodno, poseban, može se pronaći takav podatak na baš ozbiljnim portalima koji bi da ih se shvati kao znanstvene i stručne, jer se slično poravnanje neće dogoditi u sljedećih dvadesetak godina! Sve je to dobro i lijepo, ali što to nama znači, što predstavlja? 

Dignut glavu gore, pa mislit da ste nešto postigli ili da ćete nešto dobiti, ako ugledate sjajnu točkicu i netko vam kaže njezino ime? Ako sami nešto ne znate, bilo tko vam može reći bilo što, i tako je to sa svime. Jedina je razlika u šteti koju neka, bilo koja informacija, može uzrokovati, i stvar je naravno u povjerenju. Osobi koju znate, pa makar vas i hiljadu puta dokazano prevarila, prije ćete povjerovati i uz bok joj stati, nego onoj koju prvi put vidite. A zamislite još, kad doznate da ta, koju prvi put vidite, sama nema čulo vida.

Ako imate povjerenja jedino u svoje oči, u ono što sami njima možete vidjeti, velika je vjerojatnost da ćete ih prebaciti na prvi veći objekt i požuriti sa sklanjanjem iza njega, za takozvanim, dobrim starim prebacivanjem krivice: 

"Zaklanjaš mi vid." i "Odvraćaš mi pažnju." 

Od čega to? Ili, koga. 

Do sada niste ni znali da nešto postoji, znači li to da prije vas ničeg nije bilo. To je ta logika, od koje se stvorila filozofija. 

Stvarno, što će netko s informacijom da sa neba visi Mjesec o pored njega Venera i Jupiter, ako to nema nekakav utjecaj na njegov život. A onda se skrene u čaranja i u gatanja, tipa sudbonosnih susreta ili pogodnih trenutaka za oživljavanje starih davno prošlih i svršenih. 

Ne visi, nego pluta! Točnije, pleše. Svjedočit ćemo plesu svih planeta. Svih šest, šest ih je, latinski sex, ipak se kod nas koriste latinska imena.

o_0

Ekadaši je vrijeme pogodno za post, čišćenje organizma i organiziranje životnog prostora. Malo bolja prilika nego što je to običnih dana, za posvetiti se sebi i onome što smatrate svojim, jer vam eto i priroda pomaže. 

Ne vjerujte meni, pitajte bilo kojeg mornara na kojeg naiđete, kako se more ponaša za oseka i plima: a što smo mi sami nego rastezljive vreće pune tekućine. 

Humoralna teorija je bila spominjana u nekim osnovnoškolskim udžbenicima dok sam ja još bila đačke dobi, a onda se i ta proglasila izmišljenom i neozbiljnom. Humor nema veze sa pričanjem šala ni s neslanim doskočicama. 

Što će vam išta ako nema soli. 

I suze su slane i znoj također, uzmite to za dokaz da smo - ocean u kapi. 

mitska bića

Sva ova stvorenja koja mit vidi kao pola žene pola ptice, pola muškarce pola kozline, pola djevojke pola drveće, izvore i zvuke, pola starce pola vjetrove, zmajeve i bujice rijeka, u stvari su a da vam nitko na to nije nikad skrenuo pozornost, ovi koje danas zovemo invalidnima, kojih se klonimo jer izazivaju odbojnost svojim neobično upornim ustrajanjem da budu to što jesu. 

Ili ih žalimo jer su očito je nepotpuni, i to na sav glas i na znanje svima. Nepotpuni na način na koji nas naš odraz u zrcalu uvjerava da znači bit potpun. 

I kako se čini, ponosni su na to što su različiti. Niti se ne pokušavaju poistiti s većinom.

Pa nam ta različitost, kad se uvjerimo da je bezopasna, da nema namjeru da vas ugrožava, počne ić na živce, jer vama je do borbe, i do dokazivanja pravice, krivice, a pobjede se ionako izvojuju naknadno, riječima. 

Netko nema nogu, pa koristi glavu lukavo poput zmije koju smo naviknuti povezat sa prevarom i pakosnom varkom, radije nego sa spoznanjem dobra i zla, mogućnosti slobodnog izbora. 

Dok je pola čovjek pola zmija još ima načina za iskoristiti zmijski dio, jezik ili otrov, ugriz, za smrt ili za život vječni. U tome je mislim svake dvoličnosti poanta. Ali prije treba znati i priznati da si dvoličan. Da si na raskršću, ili raskrižju. Da možda osim ta dva, imaš tri, četiri izbora. 

Netko nema u glavi, ali ima u nogama. Preraspodjela snage, kao ova u snažnih i divljih predivno tajanstvenih konja.

Sve je moguće. Sve se zbraja. Pogotovo onda kad je na nama samima da se odlučimo, zagorčati ili proći pored, s mirom, kraj onoga nečeg što još ne znamo, ne razumijemo ili prvi put vidimo. Naš prvi put je možda nečiji stoti, nečija svakodnevica, nečija realnost i jedina potreba, svrha i kraj puta. 

+++

Oni šute i postoje. Postojano. Čak i oni koji znaju što su, ili pogotovo oni koji znaju što su, tko su, i što im je poslanje, koja im je svrha. 

Uspjeli su u sebi pronaći sredinu, središte ili vrijednost, vjernost svojoj pravoj prirodi, ili nadahnuću boga. 

Čak i oni koji imaju dar govora, odustali su davno od ikakvih riječi. Strpljivo čekaju da istekne rok ili da im se vrijeme još malo produlji, znajući da ne teku sati svakome jednako. Nekom prođe tren kao jedan treptaj okom, a netko svoj ponavlja nastojeći izmamiti suzu da bi iz oka istjerao trun na kojeg mu je skrenuta pažnja nakon što je uporno gnjavljen bio zbog nekog balvana. ili od balvana. I traje to tako. Oni misle da su oni ljudi. Da imaju znanje, jer nešto su vidjeli. Nešto pročitali. Nešto kupili i sad je legalno u njihovu posjedu. 

Pola čovjek pola zvijer, u jednom i tako da svi to dobro vide. A on sam da zna, da je svjestan toga, i mana i vrlina. Nedostataka i probitaka. Koristi i štete koju je radio dok još nije znao, dok nije svjestan bio, koliko je snažan i kako zauzdat svu tu silnu snagu. Ovladati najprije svojim tijelom, pa ga koristiti ili ne koristiti za najbolju korist. Dobrobit. Blagostanje. 

Zlatna sredina. 

I sad mi se čini kao najpristaliji prijevod, kojeg, ako još nije izmišljen ili se nije baš proslavio, bolje ponoviti što više i češće, na svim jezicima, da algoritam dobro prenese dobru vijest svima: 

Onako kako je na početku ove sage rečeno, Centaur, od tradicionalno školski izgovorenog centra, dakle, centrum plus aurum, obje riječi srednjeg roda u značenju zlato. 

Da si mi zdravo i dobro centriran, dobri moj čitatelju. U tome je bogatstvo. 

Izvor: 

slatkasestrasna.blogspot.com/kentauri 

sanjač xxxiii

Ponekad se čini da se otoci pomiču, da plešu i da se kreću svaki svojom zacrtanom putanjom, ali neodredivim i nesigurnim plovidbenim redom. 

Zamišljam strogog starog splavara sa dugačkim metalnim štapom kojim odmjerava dubinu i odguruje polako svoju golemu plutaču od jednog ruba do drugog, a rubovi se odmiču, nema terra firme nigdje na vidiku, sve je pokretno. Čak nebo gore, mogućna je destinacija, jer će se obrušit svom nježnošću paučastih oblaka iznenadnom plavom kišom. Od koje je obzor plav. Na splav. 

Tako ja to vidim. 

Tekuće srebro. Posvuda.

Nešto ga pokreće, nešto se izlije, nešto se izgubi. A istovremeno, ništa nije izgubljeno, plovimo dalje. Iako stojimo. 

Kao kad znoj neki put izbije na koži bez vidnog razloga, nismo se utrudili niti nam je vruće, ali znojimo se na nekim mjestima više. Dok druga ostaju suha poput pijeska. 

Ili suze kad zaiskre, pa poteku jer nema potrebe za otiranjima, ove ne peku, željene su i tope vas na svim pravim mjestima na dobar način. 

Humoralna teorija nema ništa sa pričanjem šala, s vicevima ni sa gegovima. Vanjski poticaji su suvišni, kad sama Zemlja zapleše ovako. Dovoljno se samo gingati u istom ritmu onoliko dugo i onako tihano koliko možemo. A svak za se može. Makar u mislima. Onima koje ne stanuju samo u vašoj glavi, nego su posvuda gdje ima osjeta. Zdrave kože i tetiva. Gdje god teče moždina. Srž. 

I nije to fatamorgana iako sam izraz, pojam, riječ, što li je, ima veze s vodom. Nije optička varka. Fantazija žednog uma. Gladnog događaja. Ona se za stvarno kreće. Živa je baš kao ti i ja. 

To je njen način da nas sjeti. Onda kad zaboravimo. A zaboravljamo. 

+++

Plima i oseka. Poplava i suša. Brzaci i tjesnaci. Zamjena polova koju se pogrešno polovilo pa se prepolovio smisao i značaj. 

Dok god će biti ovih što su voljni i vični brzom govorenju prije nego shvate i pohvataju čemu su im to uši bile izložene, i to svima i to na sav glas i glasno, ostajemo u ovom uskom potezu od jednog otoka prema drugome koji kao nekud vodi ali ne stiže nikad, dok voda ne presuši sasvim i toliko da dugački štap starog splavara samo ostane grebati po pijesku poput novog mesije ali uzaludno jer nitko ne razumije znakove koje ucrtava. Nikad ih prije nije vidio. A čuo? 

Zvuk je sve. 

Tako je i Noa, pretpostavljam, i svi oni drugi likovi koje drevne priče pamte kao heroje koji su jedini preživljavali velike potope, pokušavao rastumačiti svoje razloge ovima koji su samo žderali i pili, i ženili djecu baš u inat svima koji su im govorili da neće imati potomstva i da "nikad neće ući u moj pokoj!". 

Obilje. 

Ono kad nakon ove srebrene, pljusne zlatna kiša izmiješana sa svim suncima koja umiju grijati. Pa im iz zahvalnosti što jesu bila ovdje makar i za kratko s nama, naša, pamtimo imena i njih nadijevamo zvijezdama koje vječno sjaje. Ili će zaintrigirati nekoga. Za nešto. 

Otvara se zemlja. Tako će reći. Pojavila se rupa, i nitko ne zna kako niti što je. Pa najhrabriji od ljudi traže među sobom kojega će poslat i uposlit da izvidi prvi, kolike li će u ovoj pronaći mrtvace, i hoće li pisati na ćelavim lubanjama čiji su i kojeg su bili okusa i boje. Sve dobri i pošteni svijet. Sad samo treba pronaći krivce koji bi još bili živi. 

Krivo je vrijeme. Glavni krivac za potrgani zubni konac. Zub vremena glođe nemilice. 

Samo to treba priznati, ništa drugo, za nastavit svoju plovidbu sa svojim mirom u svom ritmu dalje. 

+++ 

Zapravo se voda podiže i spušta a nama se čini da voda miruje a zemlja da se miče. Možda zbog stalnog osjećaja da gubimo tlo pod nogama, da gubimo vrijeme da nam nešto izmiče i promiče da imamo važnijih stvari i problema od ovih kojima nas je život odlučio gnjavit. 

Život nema drugog smisla osim sebe sama. To je jedino što uvijek treba znati. A živo je sve. Ništa manje bitno jedno od drugoga. Sve jednako vrijedi, sve potrebno, voljeno i željeno i željno. Okusiti život. 

Ovu sol, koja je ista. 

Kapala sa čela, s dlanova, između trepavica. Ili sa oblaka. 

Iscijedila se sa oblutka savršeno oblikovana a sitnog poput žulja među nožnim prstima. Ista materija. 

Sad samo treba isplaziti jezike, ispružiti ruke, otvoriti dlanove i prstima zagrabiti što više svega toga. Što liječi. Mi kažemo, dušu, ali nije duša nikad bila lijeka potrebita. Ta kako bi kad je ona sama ta hrana, taj lijek.