ona ne može, a vi nećete

- vidite li razliku? 

Prije neki dan smo imali, ne znam sad da li svjetski ili međunarodni, ne vidim razliku, osim ako nije bio nacionalni, Dan sestrinstva. 

Mojoj generaciji, onako na neviđeno, najprije padaju na pamet ona tajna bratstva i sestrinstva koja se sklapaju na kampusima po zapadnjačkim koledžima za koje smo čuli preko jeftinih horora koji su bili popularni u devedesetima. Alfa Kapa Lambda, nabacana grčka slova, koja nikome ništa ne znače, ali za dvadesetak godina, skupit će se neko društvo da dijeli uspomene iz minulih dana skupog školovanja. Znate kako to već ide: 

- Nismo ništa naučili iz predavaonica niti iz knjižnica, ali pamtiš li onog tamnog zgodnog lika koji se pretvarao da je vrtlar ili domar, kad ono... 

Međutim nije, Dan je trebao bit podsjetnik na medicinske sestre zaposlene u zdravstvu, ili po novome zdravstvene radnice, sve ako je među njima i nekakav tehničar, ali ne i brat. 

Mjerilo se tlak i šećer, besplatno na trgu, bilo kome tko god da bi prošao, i dijelilo letke. Ne znam kakve što je bilo napisano, da li nekakvi pozivi na nekakve preventivne preglede, da li reklame za nekakve klinike koje daju prigodne popuste, ili možda za one državne, financirane javnim novcem skupljenim iz poreznih davanja a koje se bave - eksperimentiranjima. I to ne na životinjama. 

Moguće je i da su napisale koliko su malo plaćene u odnosu na nekog drugog. Sve je moguće, aktualno uvijek i igra svoju igru bez stajanja. 

Kojih par tjedana prije, druge su sestre, one koje imaju pridjevak časne, jer nisu rođene, nego baš tako počasne, otvorile dom, potpuno besplatan za krajnje korisnike, s dvadesetak soba za spavanje i zajedničkim dnevnim prostorom. Za osobe koje dolaze u naš glavni grad iz drugih krajeva zemlje, radi pregleda ili čak liječenja za koje nije osiguran smještaj u bolnicama. Tipa kemoterapija. Dakle, za one najteže, a za koje ljudi i nemaju sluha. 

Uočile su šta to većini čini vrlo velik problem: i strah od dijagnoze i od pregleda, i nedostatak informacija i vodstva, a onda još i briga o smještaju, za koji možda neće imat novca jer moraju platit i ovo i ono. Skupile su ljude koji će podržat njihovo nastojanje, pronašli su prostor, uredili i otvorili, sve bez ikakve buke. 

Sad vidite ovu razliku; s jedne strane jedni galame kako oni imaju pola posto manju plaću od onih koji imaju pola posto veću a ne rade ništa, a sa druge ove koji, isto traže novce, ali ne za sebe nego za - klijente. I skupe ga, bez problema. 

Tiha voda, reći ćete. Nije, nego ljudi koji prepoznaju što treba a što ne treba. 

Tako je, mislim, i došlo do te tragične zamjene, jedni su vidjeli poštovanje koje ljudi iskazuju nekome "zbog" robe i naslova i posla koji rade, pa su se brže bolje zaodjenuli u isto. Imamo sestre, i imamo sestre, i opet sestre. 

Ali ono što vas čini tim što jeste, ne može se prekopirat. Ili se ne zna? I to je ozbiljan hendikep. Vjerojatno najozbiljniji od svih drugih hendikepa. 

Sjetite se toga kad vas netko pogleda sa žaljenjem, kada čuje da vi nemate osjetilo sluha ili vida, ili kada vidi da nemate ruku ili snagu u nogama, a ovo je drugo. Mogu se pretvarat i zavaravat i živjet u poricanjima dokle god su živi, i koliku štetu napravit zbog toga i sebi i drugima. 

Možete vi mislit i tako vam se činit zbog fantomske boli, da imate nogu koju nemate, ali ako na nju krenete ustati, slomit ćete vrat, eto u toj ravni. 

Zato ne ustajete, zato se ne krećete, zato ne idete nikud i stalno ste doma, razumijete? A ne zbog arhitekture. I onda naletite na neku budalu koja tvrdi da se pretvarate: 

- On može, ali neće! 

U mom okruženju, iz vlastitog iskustva, a nema previše puno različitih umova ni putova u svijetu, kad ljudi, a osobito žene budu okrutne kad ostanete na sami, kad ljudi dakle čuju da ste invalidna, oni misle da ste manje vrijedna, na društvenoj ljestvici daleko ispod njih, i tako vas tretiraju. Oni misle, to se zna po tome što se tako ponašaju, jer zašto bi inače, oni dakle očekuju da vi njih služite jer su oni gore, pa vi njih trebate prositi i moliti i trčati za njima da bi vam oni nešto donijeli ili dali ili pripustili vas negdje ili proslijedili nešto, a što im je inače u opisu radnog mjesta. Morate ih specijalno zamolit i papirima im dokazivat tko ste i što ste i kakvog ste kova, da bi vas uvrstili u popis na koji inače svi uđu bez provjera i problema. Jer: 

- Takve kao vi se u stara vremena izlagalo u pećinama i ostavljalo na vjetrometinama na milost divljim zvijerima i prirodnim silama, pa ako prežive. 

Otac obitelji je nekoć imao tu moć da odlučuje o tome tko će živjeti a tko će umrijeti, ili se udaljiti da ne ogadi ostatak koji je čist. 

A oni su sad na mjestu pater familijasa. To svi vide. 

Nema veze što vi imate napismeno, jednako kao i oni, ali u drugačijoj boji, da vam samo fali prst ili oko, oni su opunomoćeni da kontroliraju cjelinu, nema veze što su tu cjelinu suzili na vaše fizičko tijelo, umjesto na grupu kojom kao gospodare. Razumijete? 

- Molim vas recite mi iskreno - pitala sam svoju liječnicu nakon što mi je kolektiv počeo agresivnije davati na znanje da sam nepoželjna i da me se boje jer nisam "očekivana" - jesam li opasna za društvo? 

- Samo sebi, draga, - odgovorila je - Samo sebi. 

Čudno kad sam sama, nema ozljeda ni lomova ni padova. U opasnosti sam jedino kad sam s običnima. 

Oni vide nešto drugačije i novo, i to im se dopadne, pa krenu u oponašanja, kao gore sa časnim sestrama, a onda im netko naglo skrene pažnju da su to jadne švore koje se nisu ostvarile kao žene i ovo i ono, i pljusnu dublje nego što bi pale da se nisu dizale gdje im nije mjesto. 

- Ona ne može, a vi nemojte. - Što je sigurno, sigurno je. To je ta logika. 

-.-

Čijim stopama dakle? Koga da se slijedi? Svece. Dokle god se može. 

Navodno sad postoje dva studija sestrinstva, jedan od civilnih sekularnih, a drugi od vjerskih krugova, jer radi se o zanimanju kojeg uvijek treba, i za stare i nemoćne i za male i nezbrinute i one zbilja bolesne. 

- Moja mala NE ide na fakultet za časne sestre, ali mi smo kao obitelj smatrali da će za njen duhovni razvoj biti bolje da to bude onaj koji časne vode. 

Neka! 

I, quo te virtus tua vocat! 

buđenje

Buđenje se ne događa onda kad vam netko kaže da vas netko vara ili vas namjerava prevariti, nego onda kada shvatite da ste i sam onaj koji je spreman prevariti nekoga da bi za sebe ili svoje osigurao bolju priliku. 

Samo da ponovimo još i ovaj put, jer se lako zaboravlja, prevara ili trik je zadnja opcija: ako je slučaj da ste vi i vaš protivnik jednako vješti ili moćni ili sposobni ili štogod da je interes daljih događanja, pa se jedan od vas ne libi poslužiti varkom. 

Ako ste slabiji pa se služite varkama, tada to nisu varke nego bolje korištenje mozga od mišića, ali budite spremni da će vas gluplja strana, ona mišićava, proglasiti podlim lopovom i licemjerom. U najboljoj vjeri, jer on jednostavno ne razumije kako to netko može nešto što on sam ne može, on koji je do tad bio glavna faca u selu. 

Kad napokon shvati ili nauči i odluči, služiti se istim trikom, budite spremni na to da dalja učenja od vas imaju svoju cijenu. Tako se rađaju učitelji. Snagator, naime, i sam vidi i zna, da nije ugodno ni pametno primati batine po tijelu. 

Ako bude bilo sreće, shvatit će i to da udarci "ispod pojasa", debate i ratovanja perom mjesto mačem, tzv. mlaćenja prazne slame, nisu ništa manje bolna, a šteta da je približno podjednaka. 

Kako god da bilo, bolje je da vas netko prevari, nego da vas prebije na mrtvo ime. Pa šta ako ispadate glupi. Bit će to samo u njihovim gubicama, a što je u tuđim gubicama, to je tuđi život. Vi ne biste trebali brinuti o tome, sve dok vas direktno ne ugrožava. Kad, npr. druga strana krene skupljati vojsku, jer mu eto! idete na živce s tim i takvim stavom: On vas, naime, vrijeđa, a vi budala ne reagirate. Pa kad se poslušni vojnici, niti ne znajući ni ne pitajući se u čemu je stvar, mrvicu zanesu, pa osim riječi kad krenu letjeti i pljuske. 

Probudili ste se onda, i možete se smatrati probuđenim ili izabranim, onda kad vidite da ste i sami sposobni biti dio istog kola, ako ne i kolovođa. 

Onda kad se sjetite da već jednom i jeste bili taj i takav kotačić, da jeste bili dio gomile kojoj nije stalo što i koga ruši, sve dok "slijedi zapovijedi" i dok se osjeća moćno. 

Kad se sjetite boli, nakon pobjedničkoga mamurluka, i kad potražite krivca, bilo u nesretniku kojeg ste (ni krivog ni dužnog, odnosno, makar se ne možete sjetiti da li i za koju stvar krivog ili dužnog) isprebijali, bilo u vođi, koji više ne zna ni 'ko mu glavu vlastitu na ramenima nosi, i kojeg treba mijenjati pod hitno!, pa kad shvatite da ta bol, ne samo da ne prolazi, nego da biva sve upornija i jača. 

Pa kad zažalite, zbog svog toga novostečenoga znanja. Koje vas ne napušta. Neće vas napustiti, budite siguran u to. Tad ste budan. Tada pazite na korake. Tad se suzdržite od komentara. Tada potražite društvo ljudi koji će biti strpljiviji s vama ili od vas. Pa počinjete odlaziti u knjižnice umjesto u kafane. 

Ili sjednete pod stablo, i sjate se, okolo vas samih, neki učenici. 

;) 

 

majčine oči

Druga nedjelja u svibnju zove se Majčin dan. Nekada smo tako zvali Osmi marta. Koji se protegao na sve žene, bez obzira na oplođenost utrobe njene. Bez obzira, velim, meni moja majka nikada nije čestitala ni prvi ni drugi, pobrinuvši se da mi to da na znanje. Žena nije žena dok ju muškarac ne potvrdi, niti drugim ženama. A ja sam njeno vječno dijete. 

I dok je to tako, ona je vječno mlada. 

Gledam, slušam ove nove majke ove nove djece, uglavnom s autizmom, kad ih se uhvati da govore umjesto svoje nesposobne(!) djece: 

- Naši roditelji se boje umrijeti - neki je trend postao govoriti o smrti - Boje se umrijeti jer ne znaju što će biti s nama. 

Podrazumijeva se da stariji umre prije mlađega, roditelj prije djeteta, čak i kad je dijete bolesno. Više im vrijedi takvo. Sjetite se samo koja je galama bila oko novčanih dodataka za smrt takvog djeteta, usporedbe su se pravile s političarima koji šest ili više mjeseci nakon što odu s dužnosti primaju jednako plaću kao da još rade, radi valjda sprječavanja naglog stanja šoka. Takav je valjda biznis. Ne znam. 

Lakše se brinuti za bolesno dijete, nego za "zdravo", makar u svakom trenutku znaš gdje ti je i s kim je. Čak i kad ti nije sasvim jasno, što po cijele dane i noći radi. Kako mu nije dosadno? Majka bi to morala moći znati. Pogotovo ona koja se piše kao "skrbnik svog odraslog autističnog djeteta", plaćeni ili neplaćeni. Inače što radi? Dvadeset i četiri sata mijenja pelene i prinosi žlicu ustima? 

0o

Inercija i inertnost nije isto što i letargija i letargičnost, iako ih se počesto u običnom govoru mijenja. Prve dvije imaju veze s latinskim iners, u značenju trom i lijen, dok su druge dvije grčke, vezane za - zaborav. Ako ste letargičan, omamljen ste nečim, ako ste inertan, takav ste po prirodi svojoj, takva je službena razlika. Rječnička. 

Ponekad osjetim kako me grabi izvana, počinje sa nožnim prstima, zahvati ih led i penje se put ristova do koljena i više. Prsti ruku mi pomodre, prstenjak i mali. I onda vrh nosa zasvrbi ledenim iglicama koje bi se proširile po ostatku lica da se ne sjetim one, da li dječje igre ili praznovjerja?: 

- Znači da ćeš se ljutit, ili ljubit!

Razlika u jednom slovu, koja se svodi na uvijek jedno te isto. Gledanje da izbjegnete svaku neugodnost. Pa se počinjete mrdat nekako. Sve ako i nemate kamo. Ili ste zaboravili kako. 

Riječju, ne možete invalidu reći da je inertan ma koliko nepokretan bio. A u istoj igri bi bila i letargija, pa vezali je vi za latinski letalis, ili grčku Letu, isti vrag, vi ste se zaboravili. Da u tijelu i po tijelu, ionako umiremo svi. 

+++

Osjećaj kao da imam mamino tijelo. Na sreću glava mi je toliko čista da mogu vidjeti razliku. Krećem se poput nje, teška sam poput nje. Natečena i utučena po svim pravcima i smjerovima. Na koji god vam padne način, čak i na onaj za koji ni ne znate još da postoji, dok ga ne osvijesti nekakva slučajna začkoljica, poput ove današnje. 

Sto mi je kila i još uvijek sam gladna. Sjećanje na mene mršavu, ili ozrcaljenost u ovoj ženi koju imam ispred sebe. Sama kost i koža. Sve visi na njoj i s nje. Prozirna ko tarantelica. Čovječja ribica. Ima noge i ruke i sve. I okrugle crvene oči, nešto prevelike za taj oblik glave. Roze oči albino uskršnjeg zeca s vitiligom. Ne vide ništa. 

Od čega sam umorna i nujna, ako još ništa od kad sam se digla iz postelje nisam napravila. Nisam ni pogledala, kako da napravim. To vam je ta nova, ja je zovem gospodska bolest: ništa vas ne boli da bi nalaz pokazao, ali ne možete ništa sa sobom, ni od sebe. 

Njeno je tijelo prošlo jako puno bespotrebne boli. Od ranoga djetinjstva. Zato. Svi to znaju i zato joj opraštaju. Zato je podnose i trpe, jer to je jedino što se još od nje može. Našminkat je, napiturat pa pokazivat svijetu kako je nepomična ali prelijepa. Znate onu, debela i lijepa. To. Žena je prelijepa u svim oblicima. Samo treba imat pravu frizerku i pedikerku i maserku. Dok im ne dopizdi vječno stenjanje, a one nisu još uvježbale novi tip češljanja da pristaje uz taj oblik lica. 

Ona je začeta u onom prokletom mjesecu kad i agronomski i crkveni kalendar govore da se ne smije sjeme bacat jer neće niknut ništa. Ni od korova, kamoli od povrća ili cvijeća. Pa tako i od ljudi. 

Ljudi su, znate to vjerujem da ste negdje čuli, hodajuća stabla. Drugo plućno krilo, oni nama kisik, mi njima ugljični dioksid. Oni stoje na svojim mjestima, a mi smo u vječnoj potrazi. Lutajući žid. Nemir i svemir. Traži se damir. Onaj dio atoma koji kruži oko svoje jezgre jer je bez nje propalitet. Sitne muhe, jato sitnih muha koje dosađuju svima svojim nastojanjima da prikažu svijetu vlastitu neophodnost. Bez nas se može. A gle njih, pune su nas gredice i police i ladice, ne smijemo van, ne možemo van, od sve te zbrke strke oko lova na vlastiti rep. 

Ona je moj rep. Ili sam ja njezin? Krug se mora odvrtjeti ovako ili onako. Pa bolje je onda da je ovako. 

Noge su mi natečene, ali zato su mi lijepe nokte oblikovali i nalakirali, tako da, kad pogledam prema dolje budem sva ponosna što su moji ljepši jer su tako svi rekli. Svi koji su vidjeli. I oni koji su dalje klimali glavama, jer je netko drugi netko kome se vjeruje bezpogovorno, rekao da treba. 

- Bole me puno, još. Znaš. Ali zato ja imam. 

- Jel te puno došlo. 

- Ma nijeeee. Niti trideset eura, neš ti. 

Sve se mjeri novcem. Tako da znamo koliko dođe bespotrebna patnja. 

Trideset srebrenjaka je, mislim, koštala izdaja prijatelja i brata, kad izdate sami sebe mora vas doć manje. Kad ćete i kako ćete i gdje ćete uostalom potrošit. Na šta? 

I onda vas ta bol, dalje samo sjeća na to da vi imate a da drugi nema. I sav vam se život dalje vrti samo oko toga. 

Kad nikoga nema za usporedbe, sjeti se neke davne žene ili teme koju su žene koje poznaje vrtjele kad god ne bi znale šta će sa slobodnim vremenom, koja nije od droba mogla vidjet svoje vlastite nožne prste. 

- A možda je bila trudna tada. 

- Neeeej.

- Ma neeee. - zborno bi zapjevale. - Nego debela, zapuštena. Prasica odvratna, samo je ležala i tovila se. Bile su slike kružile, svi su tako rekli. 

I onda, za buđenje, se stanem na vagu da mi se brojčano potvrdi da ja nisam ona, nisam ta, nije to moje tijelo, razumijete? Na ovu visinu, ona kilaža, a to što me čini tromom je drugi sloj tijela, znate kako to već ide, mentalno tijelo, emocionalno tijelo, tijelo koje se sjeća generacija žena koje su stanovale u ovom mom domu davno prije mene. I to treba oljuštiti. Takva je igra. Ne znam za pravila. 

Fizičko tijelo je gross, ne znam kako se to točno prevodi, postoji li već neki termin koji se ustalio, ili je tek na meni da ga propopulariziram. Odvratno tijelo, grumenasto tijelo, tijelo koje zahtijeva i koje otežava kretnje. I radnji i misli i osjećaja. Kojim smo usidreni na ovom planetu baš na ovom mjestu, dok bi se duša slobodnije pomicala i tko će znati što sve još na sebe navukla od dobroga i od lošega na svijetu. 

Ne mislim da sam duša. Nisam još ni čovjek. Dok god imam na sebi taj osjećaj još po jednog para nogu i još nekoliko pari ruku kojima bi se držala što čvršće mogu za vodu, za zrak, toplinu iz šalice čaja. 

Na jednoj plitici vage je ona, na drugoj laka ko pero ispalo iz jastuka, čitava naša slavna i sramna prošlost. Pa koja pobijedi. U igri u kojoj nema ni dobitnika niti gubitnika. Samo čekanje da se odmota što više toga u ovom krugu, pred našim otvorenim očima, da se zadrži što više tih priča u što više umova, da ih bude toliko i takvih da ih nitko više od muke dosade i srama nikad ne ponavlja. Eto tako. 

čemu služe ruke (27)

- da otvore vrata  

Neki put da otvore, neki put da zatvore, pod uvjetom da se ima kome i što. Često puta nema vrata ili ih ne vidimo. Još češće su one, ruke, vrata, ali ih kao takve ne priznajemo. 

Preživjet će samo oni, tako je rekao stručnjak za geologiju na nekom važnom skupu o izumiranju vrsta ako osiromaši najgornji sloj zemlje, koji budu znali sami sebe prehraniti. A oni koji budu mogli nahraniti još koga osim sebe, bit će nova elita, i to je tako jednostavno. 

Svi, naravno, najprije pomisle na stomak, trbuh, na želudac, i na uzgoj hrane, pa se krene u nove rasprave tipa treba li saditi povrće ili žitarice, treba li uzgajati kokoške zbog jaja ili zbog mesa, držati krave zbog mlijeka ili teletine. 

Dovoljno da vidite da uopće nije misterija proizvesti jelo: posiješ i čekaš da iznikne, zatvoriš u štalu i zakolješ kad ti zakruli u želucu. Tako pticu, tako dijete. 

Vidite li razliku? 

Sve već jest nadohvat ruke, samo treba imat okoordinaciju, razumijete? 

+++

Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints 

vrata

Ovaj post pronađoh da visi kao draft još od prošle guru purnime. Danas je Buda purnima, pun mjesec za kojeg je Gautama D Buda zadobio prosvjetljenje, pa da mi se ne dogodi drugo previđanje, do drugog punog mjeseca: A morate priznat da je tajming pronalaska signifikantan.  

*-*

Satsang na kojem Sadhguru govori o tome da je guru vrata kroz koja mi samo trebamo proći. On ne otvara vrata, on ne pali svjetlo, on jest vrata, on jest svjetlo. A ne neka osoba. 

Uživajte <3

https://youtu.be/Q_tvyP40DlY?si=1L3MQsOyU9J4u_wV

sadhguru.org/IE

na gluhi telefon

I'll call you on your phone charger, go home and wait by the socket, will it ring. 

Ovu sam mudrost pronašla na jednoj od onih lista, koje savjetuju kako u jednoj rečenici stati na kraj egoistu, toksičaru, buliju ili jednostavnim i starinskim jezikom označenom, idiotu. A onda me bestjelesni glas iz podsvijesti (da li kolektivne?) opomenuo da bi to prosto mogla biti i ja sama. Da, ova kojoj bi netko našao za shodno, ako ne duhovito, uputiti me da ostanem doma i pričekam da me se nazove.  

Bila je jedanput zgoda da me je šalterašica iz bolnice nazvala na mobitel za radnoga vremena, i budući da se nisam javila odmah, jer je vrijeme bilo radno kako već rekoh, oprala me je na način da se moram, ali moram! javit odmah! kad vidim broj bolnice, jer je bolnica ipak važnija od svega, baš ovim riječima, a ne "zdravlje na prvom mjestu", što bi bilo ljudskije, iako ne u većoj vezi s mozgom, ruku na srce, ne može nitko, a pogotovo netko koga niti ne poznajete ali budući da sjedi po službenoj dužnosti na tom i tom mjestu smije si umišljat što ga je volja, ergo, ne može nitko osim vas samih znati kako se osjećate a kamoli da gospodari vašim stanjem kao da je ono jednako vašem zdravstvenom kartonu, koji usput i to budi rečeno više fizički ne možete niti primiti u ruku, jer je u digitalnome obliku, strogo kriptirano, a osobni doktor još nije prošao e-edukaciju, hvala što ste pročitali ovu rečenicu do kraja.  

Dakle, osoba koja je zaposlena na centrali i koja se inače nikada ne javlja na telefon, ni jedna od njih, vrlo ljutito i najozbiljnije me je nazvala taj jedan put, ona mene, da mi javi da je neki aparat pokvaren i da mi zato mora otkazati termin. Ili ih je posjetila kakva inspekcija, ili je bila kakva šala. Ne bi vam znala. Ali nije se dogodilo nikada više. Sad je velim sve digitalno i onlajn. A aparati se svejednako kvare. To vam je taj "ljudski faktor". 

Nadajmo se da će AI ubrzo potpuno preuzeti kontrolu. U međuvremenu, bar svi malo bolje mogu vidjeti koja su zanimanja zaista potrebna, i što je to famozno "ono nešto" koje čini razliku između mašine i duše. 

+++

Ovih se dana prisjećamo starih dječijih igara, tipa "mi smo se družili i veselili se, a ovi novi klinci samo bulje u mobitelje", pa evo mojeg doprinosa: 

"Gluhi telefon" se igrao tako da bi se djeca sjela jedno do drugoga, a učitelj ili vođa grupe, bi onome prvom do sebe šapnuo u uho riječ, rečenicu, stih, informaciju bilo kakvu, koju je ovaj trebao proslijediti sljedećemu do sebe, ovaj sljedećemu, da bi ovaj zadnji, koji nema više kome što šaputati, naglas rekao to što je čuo. 

Poanta je bila u tome da djeca nauče kako se glasine šire i iskrivljuju. Bez zle namjere, netko je jednostavno nešto krivo čuo, ili nije dobro čuo, ili nije čuo nikako, ali pod pritiskom da mora sudjelovati u igri, koja nije izvorno zamišljena kao igra na ispadanje, izmislio nešto svoje. Na koncu nitko ne zna tko je griješio namjerno a tko slučajno ili pod pritiscima, a krivicu snosi onaj tko je sve i započeo. Tako da je ta igra, ova edukacijska varijanta, koja dolazi s poukom i rastumačenjima - izumrla.  

Ne može se to isto, reći o stvarnim pozivima iz zone sumraka. Ali, budući da u stvarnome svijetu ne možete reći da ne želite više sudjelovati u igri jer vam se ne dopada, našlo se rješenje u utrci tko će koga, bilo koga, prije proglasiti gorim od sebe. Možda su se na taj način i zamijenila mjesta. Netko se radije pravi gluh da ne ispadne glup, a netko ne vidi razliku između zadnja dva slova. Sve ako je i čuje. 

- Pravi se lud. 

i 

- Ne znam ja ništa. 

Dolaze više kao savjeti za zdrav i miran život. 

Mic po mic, i više ne znate tko vam to krade vaš teško stečeni mir. 

papirić i škrabica

Da kojim slučajem nisam zarana označena kao ona koja slabo vidi, bi li imala ovakvo povjerenje u život vječni, u vječnost života bez obzira na... odnosno, bi li mi ovakvo što uopće moglo padati na pamet? 

Ovako sam, pomirena s time da mi je tako kako mi je, mogla prokrijumčariti neku drugu stvarnost. 

Krist je, tako piše i tako tumače ovi koji čitaju, osobito volio slijepe. Evanđelja kažu, ozdravljao ih, nakon njegova dodira i njegovih riječi, progledali bi i slijedili ga. 

- Blago vama koji ne vidite, a ipak vjerujete. 

Pa zašto se, kako se stvorilo i namnožilo toliko i takvo sažaljenje, ako se radi o, u svetome pismu dokumentiranim, božjim miljenicima. 

Iznenadilo me je, uvijek bi vjeroučiteljice donosile nekakve škrabice i prosile sitniš za slijepe i slabovidne, onim plačkavim glasovima i vrlo poniznim pokretima ruku. Udijelite milostinju, eto oni jadni niti to ne mogu sami. 

Bio je neki vic popularan, sjećam se, kao neki je čovjek sa štakama sjedio na trgu proseći, kad mu je prišao jedan i rekao mu neka zahvali bogu što nije slijep od rođenja, a ovaj odgovori: 

- Jučer sam bio slijep, pa su mi ukrali novce iz šešira. 

Nitko nikom ne vjeruje. Kako da onda imaju povjerenje. U sutra. Bilo što. Dah koji se uzima zdravo za gotovo. 

I onda bi ta škrabica ostala u zbornici, sve dok nekome ne bi naglas zasmetala, a onda bi je tiho iznijeli iz škole. I meni je smetala, kako ne bi njima. Slijepa a radi. Slijepa pa prosi. Znam, naravno, da ima jako puno ljudi koji nisu moje sreće. A nisam ni ja njihove, možda. 

Uz škrabicu je, naravno, išlo i pisamce povjerenja. Tko ta pisma čita, ili kome su namijenjena, možda dragom bogu a možda onom koji dijeli bodove za inkluziju, neznano je. Dok ja nisam došla, izgleda, nitko nije nikada ni pisao. Ja sam propisala kad sam shvatila da me ne čuju ili ne razumiju dok im govorim. Netko ima probleme sa ušima, a netko ima uši ali ne čuje. Znate onu izreku da je sve to povezano. Uho, grlo, nos. A oko? 

A onda vas počnu zaustavljat, nepoznati ljudi, na hodnicima, po parkiralištima, u dvorištima zgrada, i svi s istim pitanjem: 

- Je li šta si ono ti pisala! - i to ljutito. Bolje svašta reć, nego išta napisat, boje se obični ljudi pisane riječi, kao da se svijet tek jučer naučio razlikovat slova. 

- Kako molim? 

Pa znate li čitati? Je li na vas naslovljeno? Tiče li se vas ili vaših na ijednom polju? Ugrožava li direktno vas, ili ikoga? 

Ja slabo vidim, a u čemu je vaš problem, takva je bila jedna od parola u vrijeme dok sam ja odrastala, kad nikome nije padalo na pamet da prosi u moje ime, nego se gledalo da me se na nekoji način osnaži, ohrabri, nađe mi se mjesto. 

I, tko nema u nogama ima u glavi. A oni okrenuli na "Ne znaš ti šta je njima u glavi". Da nije smiješno bilo bi tužno. Ili obratno. 

I onda se dogodi da iste te osobe, koje su rasle kad i ja, sad kad smo odrasle, stavljaju sebe u poziciju da određuju i odlučuju kako treba s kime, tko laže a tko krade, i tko koristi njihovu naivnost i dobrotu. 

- Ma šta ste mi dala, dala ste mi papirić i ništa više. 

- Da, i na tom papiriću piše... što! 

Govorim vam, da nisam sto posto sigurna u božju zaštitu ne bi ni u ludilu bila ovoliko divlja. 

- Oćete da napišem ponovo pa vi dajte nekome da vam rastumači.