divna ili divlja

Mogu li se osjećaji naučiti? Može li se naučiti osjećati? 

Osjećaj za prostor i proporcije, može se naučiti. 

Ako imate nekog tko će vam realno i objektivno istumačiti ono što bi bilo relevantno za vas koji se u tom prostoru krećete. 

Kao u dječijoj igri "toplo-hladno", kad imate zadatak da pronađete sakriveni predmet, na osnovu šturih uputa. 

Može vam biti jasno koliko je velika ili teška stvar koju tražite, već prema tome na kojem je mjestu skrivena. 

Tako je, otprilike, i ovdje. 

Samo što sam ta stvar, ja. 

Nemam uvijek osjećaj koliko sam velika i nespretna, jer osjećam sebe, svoje fizičko tijelo, puno većim nego što ono zaista može biti. 

× Najprije, zašto "uvijek"? 

Zato što doživljavamo sebe u odnosu na osobe, stvari i prostore u kojima se nalazimo. Ako smo stalno u istom prostoru i sa istim ljudima, lako možemo izgubiti osjećaj sebe. Poistovjećivati se s čime god da su nam zadali. 

Fiksirali ste, na taj način, same sebe. 

Nema previše mrdanja. Ni u kojem smjeru. Ljudi vam jednostavno neće dopustiti, jer i njihova Veličina ovisi o tome koliko ste vi mali. 

Meni su stalno govorili: "Ti stoj mirno!" 

Zbog toga je, valjda, taj osjećaj nespretnosti. 

Ako se ljudi oko vas plaše da ćete, krećući se, nešto / nekog / sebe razbiti, taj strah ne bi bio strašan ni učinkovit kad i vas ne bi zarazio. 

× I sada, kako doživljavam prostor, sebe u njemu i kako se uopće snalazim, nakon svega: 

Osim ove dvije ruke, imam još dvije ali puno veće. Osim ove jedne glave s jednim licem, imam ih još nekoliko, svaka sa po nekoliko lica. Lica nisu ova kako ih vi zamišljate, zaljepljena na istoj okrugloj glavi, sa svake strane po jedno. Ne znam imaju li oči, obraze, bradu. Usta nemaju, jer nema za njiima potrebe. Ali vide dobro. Znaju dosta toga. I mogu prolaziti kroz prostor prije mene, kao izvidnica. 

Kad sam sama, nikad ništa nisam razbila. Nikoga udarila. Nikada pala. 

Dogodilo se, i događa se, da sam često kriva, ako netko nađe nešto razbijeno. Ne pravdam se, nemam usta, nisu potrebna, sjećate se. :) (Gubitak energije.) 

Dogodilo se, i događa se da se netko nekad zaleti u mene, i da sam si sama kriva. Čak se zidovi pomiču, nasrću i bubnu, jako. 

A i nespretna sam, baš jako, kad sam u društvu ljudi. Stalno posrćem, pa me se treba hvatat, držat čvrsto, i punim dlanom otresati prašinu sa odjeće. 

××× 

Znate za one legende o divovima koji su hodili zemljom u pradavnoj povijesti? 

Neki će reći da su to izmišljotine i priče za djecu. Prosječna visina muškarca je 187, a žene 168. Prosječna težina, 87, odnosno, 63. 

Nikad u životu nisam imala više od 50 kila. 

Ali u meni je snage i voltaže, da mogu mrviti kamenje. 

Oprezno samo!

idu li specijalni agenti u specijalne škole?

Posebnoj su dali ime Posebna, zato što su joj zabranili da se zove parizer. I svako malo, ako obratite pažnju, nađu joj neku grešku na deklaraciji. Ne mogu reći da nije ukusna jer nitko ne može poreći da godi nepcima naroda iz naših krajeva. Niti mogu reći da nema potražnje, jer narod kupuje i kad je skuplja. A je li zdrava ili nezdrava, pitanje je samo toga jeste li pobornik zdravih tipova prehrane koji rogobore protiv svih vrsta mesa, mesnih prerađevina i svega što podsjeća na meso. 

Mijenjanjem imena i naziva nećete promijeniti kvalitet onoga što se imenuje. 

Oni koji traže, naći će, ma u kakav omot da to nešto zamotali. 

§

Oduvijek su me učili da se trebam bojati inspekcije, inkvizicije, vojske i policije. Čak na pravim vijestima, policajci i vojnici, su ti koji su maskirani, koji upadaju u stanove i nose velike puške. Razbacuju stvari koje nisu njihove po stanovima koji nisu njihovi da bi tobože pronašli nešto što tobože pripada njima. Ili nama svima. Gestapo! I pokreti otpora. 

Granica je tanka. Uloge su izmiješane. I ta igra žandara i lopina, nikada ne prestaje. I proteže se na stvari i na mjesta za koja to najmanje očekujete. 

Lopov misli da mu nešto treba, pa umjesto da smisli način kako da sam to nešto stvori, on smisli način da to nešto jednostavno uzme od nekoga drugog. Ako mu uspije, uspije. Blago njemu, možda mu potraje sve do kraja života. 

Policajac misli da zna tko ili što, komu ili čemu pripada, te da je njegova životna svrha da stavlja prave stvari na prava mjesta. Ako mu pođe za rukom, pođe. Blago njemu, možda će ga u raju dočekati s fanfarama.

Ako ga ulove, lopov za svoje aktivnosti smisli simpatična objašnjenja, napiše knjigu, snimi se film. 

Ako se pokaže da je gestapo bio u krivu, povijest će ga upamtiti kao negativca, pa mu promijeniti ime za nove radne pobjede. Tajni životi tajnih agenata. Za javna uplitanja. Zaplitanja. 

Pa priložiti fotke na kojima možemo vidjeti lica, koja će nam opisati kao zločinačka, kao simpatična ili kao blentava. Ovisno o tome kojoj strani pripadaju. 

Uz napomenu da je istina negdje po sredini. 

§

Prijatelj, koji je bajker hobist, sav sretan i ponosan pokazuje selfi s anđelima, polaznicima specijalne škole za djecu sa specijalnim potrebama. Njegov je klub organizirao neku plemenitu akciju pomoći potrebitima, dijelili su slatkiše, skupljali novce, vozali se ili vozikali po gradu, ili slično nešto. 

Sva su djeca bila u pamučnim bijelim majicama. Lijep kontrast, njegovoj crnoj kožnoj jakni s nitnama. Ispod slike je stavio objavu: Postoji izreka da ako letiš s anđelima, i sam postaješ jedan. Ne znam za sebe, ali oni to sigurno jesu. <3 <3 <3

I stvarno, iako svi u istim majicama, ni jedan nije isti. Velikih očiju i ozbiljnih lica, stisnuli su se oko najkrupnije djevojčice među njima. Odgajateljica, lijepa mlada žena stila prekopiranog od J.Lo, stidljivo spuštenih kapaka, stajala je sa strane. Ne, kao što je uobičajeno da se, na grupnim fotografijama takvog tipa, učiteljice umiješaju među svoje đake. Ove đake ne možete prevariti.

§

Što vam hoću ovdje reći? 

Vi niste ono što piše na deklaraciji. Vi niste ono što vam drugi govore da jeste. Koliko ste dragocjeni se ne procjenjuje time u koliko velikom ste viđeni društvu. Niti je društvo žandara i lopova to, koje je sposobno razlučiti pa na osnovu toga odlučiti, kolika je vaša vrijednost. 

A kolika je nečija vrijednost, uopće nije vrijedno razmišljanja. 

Mi dođemo pa prođemo, a život traje.

moj štap i ja (2)

Najbolje prođu "ne znam" i "ne mogu". Uvijek se nađe dovoljan broj onih koji znaju sve i mogu sve. U narodu bi rekli, "korisnih budala". Osobno ne mislim da je ovdje stvar "koristi". 

Nije pametno iznositi svoje slabosti na vidjelo pred svima. Nije sramota biti slab, ako me razumijete, ali nije niti nešto što treba nositi poput zastave.

Zbog čega onda slijepi i slabovidni ljudi koriste baš bijele štapove, kad je izbor boja raznolik?  

Je li bijela ovdje, boja predaje? 

Postoji vjerojatno službeno objašnjenje, ne ulazim sada u to. Možda se bijela bolje ističe u sivilu, zelenilu, mrkloj noćini? Možda zato što se na bijeloj baš svaka mrljica vidi? 

Nekada davno, samo važni, ugledni i stari ljudi su imali čast nositi pastirske štapove. Osobe od povjerenja. Vođe. I čarobnjaci. Zato da bi pomogli sebi, i zato da bi pomogli drugima. Dovoljno dug i dovoljno težak, da podnese i predvidi ili prokrči put putnicima. 

Ne posjedujem putni štap. 

Mogla sam birati između grafitnog i aluminijskoga. Tako lako, i tako laki, da ih se gotovo ne osjeti u ruci. Ne možete ništa s njima, osim zveckati pred sobom, u znak upozorenja: 

- Oprezno! Ja dolaziiiim... 

ID. Identifikacijski, a ne eye, kao eagle ili hawk eye.

Ne vidi ništa. Ne može ništa. Osim nagovijestiti nevolju. 

Prirodna stvar da ga ne nosim!

mnogookost (14)

Idu li i vama na živce oni umirovljeni agenti CIAe i FBIa, koji su sebi našli za zgodno upotpunjavati vrijeme i budžete pišući poluznanstvene, na stvarnom iskustvu temeljene knjige o badi lengvidžu, tipa: Kako uočiti lašca? 

Ne dok čitate, ni dok ste promatrač, nego kad se nađete u ulozi promatranog: pa ono, vi znate da vam je nešto gadljivo, a ekipa tvrdi da ste ljubomoran, da se vidi po načinu na koji ste digli obrvu ili uvukli kut, pardon lijevi kut donje usne. 

Ili, vi znate da vam je nešto predivno, a okolina kaže da ste nazainteresiran i tup na ljepotu, da vam se vidi po očima. 

Ili vam bude nekoga žao, a on misli da ste vi taj koji je žaljenja vrijedan. Eto, tako ste objesili facu. 

I sve potkrijepljeno činjenicama. Frajer sa dugogodišnjim iskustvom, iza njega masu riješenih slučajeva.

Na stranu sad sa statistikama, svi znamo da se s brojem da lijepo manipulirati. Sve je broj, a ljudi dolaze i prolaze. Lica se izmjenjuju na pozornicama života. 

Maske blijede. I lahko ćemo mi sa onima koje si sami objesimo. Al što ćemo s ovima koje nam vješaju vještaci?

preobrazbe (3)

Nisam vam još pričala, kako sam postala shapeshifter. 

Jednostavno, kao i svatko od vas, samo što vi ne znate da to nekom jeste. 

Koliko poznajete ljudi u životu, toliko imate različitih oblika života. Roditeljima ste uvijek dijete, sestri ste uvijek sestra ili brat. Prodavačici iz pekarnice ste uvijek onaj lik koji se dvoumi dugo između čokoladnog ili voćnog punjenja.. I budući da te uloge koje igrate, olakšavaju i ubrzavaju svakodnevne rutine, pristajete da ih igrate više ili manje dragovoljno, radosno i svjesno. 

A sad zamislite da ste tjedan ili mjesec dana prisiljeni boraviti u kući. Nitko vam ne dolazi, osim žene koja mijenja posteljinu i donese hranu. 

Znaju svi da postojite, vjerojatno i pitaju za vas, ali ne direktno vas. Sve se događa preko posrednika. 

Malo po malo, šturi odgovori na pristojna pitanja, postaju opširniji i šareniji, ovisno o trenutku. Posrednik će slobodnije govoriti što on sam misli kada kao govori u nečije tuđe ime. U ime nekoga tko nije prisutan, i za koga ne postoji vjerojatnost da će doznati za tu trenutnu igru. 

Sve su varijante moguće: od "dobro je rekla moja Sanja...", do "rekla bi njoj moja Sanja...". 

A svatko u svojoj glavi stvara onakvu sliku njene Sanje, kako njemu odgovara. 

Događalo se tako da su me ljudi viđali kako jecam od bola na gradskom groblju. Kako se svađam "na nože" s rođenim bratom. Da plešem po stolovima. I da su se svi izredali na meni. Ulila sam se k'o ..ne mogu se sad sjetit metafore.. i radila -

- Ko zna moja ćerce šta san ti ja radila na tom tulumu - koliko ste puta čuli prijateljicu da zbunjeno i nekako nujno prepričava kao neki super ludi provod? 

- Ali falabogu, makar nisam ko ona, ona tamo. Znaš šta, draga moja, to ti je #$%&#!!! Najgora #&%##!!

Razlika je u tome, što ja znam da se ništa od toga nije meni moglo dogoditi, jer sam čitavo vrijeme fizički u svom domu, sama. 

- E sama. mHm. Kako ne. Te su ti tobože fine i mirne i tihe, najgore! Ne znaš ti šta ti ta može. 

Ali, nije naravno bitno što ljudi govore i misle. Svatko mjeri onime što on sam osjeća i zna. 

Netko je jednom rekao da nitko ne može drugome zadati udarac koji sam nije primio. To da jednostavno nije moguće. 

Na nama je jedino izbor, da li ćemo udariti, ako sami znamo koliko to boli. 

I onda se sjetim zahvaliti bogu što mogu podnijeti puno puno više. 

Pjesmu su spjevali o nama: 

What doesn't kill you, makes you stronger... 

sanjač xxviii

Ptice su nemirne jutros. Nešto se događa. 

Miris je čudan u zraku. Zapaljena plastika. Ili tamjan. Da, onaj miris kojim komunalci prikrivaju smrad iz novih kontejnera za miješani i bio-otpad. 

Bože moj, znaju li? 

Nije ovo početak kraja, ne može biti. Počeo je kraj odavno. 

Noćas ćemo čekati da se pojavi mjesec na zapadnom nebu. I ostati tako sve dok se ne podigne sunce sa suprotne strane. 

Ljuljati se skupa s Majkom Zemljom. Kad ne znamo za bolju. 

Ljubim te ljubim te ljubim. Zauvijek. I oduvijek. 

Tankim ti prstima dodirujem drago klempavo desno uho. Dok plašljivim poljupcima kliziš sa drhteće donje usne do mršavog lijevog zapešća. Ispletenog modrim i zelenim žilama. Korijenjem. Koralja. Mi smo vodena bića. 

Rastvaramo i rastapamo. Ono gusto i ono kruto.

Rastacemo. I rastavljamo. Ono zapetljano i ono upetljano. 

I tamo gdje nitko ne misli da se moze proci, kad tad prolazimo. 

Mi smo vodena bica. 

U tuđemu svijetu. 

Dobro se je, što češće, sjetiti toga. 

U međuvremenu, 

oko i 

nakon njega: 

Volim te i čuvam te. 

prividno najsjajnija zvijezda

Sirius, jasno. Iz zviježđa Velikog Psa. 

Neki drevni narod, i neka primitivna plemena ga štuju, štovali su ga, kao boga. Čini se da ima netko tko o nečem zna više od nas, civiliziranih i modernih. 

Kad slušate današnje znanstvenike, točno će vam izračunati masu sunca i crnih rupa, udaljenosti od jedne do druge galaksije, ne samo u svjetlosnu godinu, već sat, minutu i sekundu. Unaprijed će reći, i bez gledanja u mape, kada će se i sa koje strane neba, pojaviti koji planet. Ali će vam reći i to, da to ništa ne znači. Da nema nikakve važnosti ni utjecaja na život modernih ljudi, i da su astrologija i horoskopi gluposti, koji se bave izvlačenjem novca od naivaca, poput vas. 

Ne vjerujem ni ja, da se razumijemo, u horoskope. Nikada nisam radila natalne karte, niti znam u kojoj je kući bio mjesec u trenu mojeg rođenja. 

Ali nešto jest drugačije, kad je mjesec na nebu okrugao, a kada je slab.

Prisutnost ljudi ili životinja, zna promijeniti opće stanje stvari. Da ne govorim o cvijeću i drveću. Kako netko može i pomisliti da ono nešto gore, što je puno veće, ne mijenja ništa?! 

Sunce i oblaci, znače. 

Zašto postoji meteorologija, kad više nitko ne sadi kupus na starinski način, niti plovi na vesla i jedra? 

Da bi znali što sutradan obući i obuti? 

Vjerojatno je to tako. 

Kupit ću si teleskopa! Binokular i monokl. Obični mali dalekozorić. Samo da ga vidim. Da ga vidim je li mi on tamo. 

 

I onda kada vide, misle da nešto znaju. 

Daju mu ime, i misle da su ga oni otkrili. 

Upišu ga u registar, za buduće generacije, neka znaju tko ga je točno otkrio i kada to točno. 

Da, to je bitno, to se traži, to ima značaj. 

Početak je počeo tada i tada. A kraj?

A poslije mene? Ništa. Kraja mi nema. Nema. Kraja nema. 

-.-