Od čega nas štite?
Kako ja to mogu do sada vidjeti, ovakav je obrazac:
Pedijatrica ili babica kaže mami da na žalost njeno dijete nikad neće moći ---- popunite crtu. Ali da naravno to ne mora značiti da ono neće moći osjetiti radost života i da je društvo u cjelini osmislilo čitav niz ---- popunite crtu.
Ako će vam usfaliti mašte za popunjavanja praznina, evo mala pomoć: okrenite se samo oko sebe pa vidite koliko ste kupili kućnih robota da vama zdravima olakšaju život, a pod robotima mislim i na televizije sa svim programima prigodnim, prodajnim zabavnim edukativnim duhovno vjerskima, također na tečajeve i radionice koje ćete upisivati da biste si oplemenili dušu uzdigli duh i proširili vidike, turistička vjerska i zdravstvena hodočašćenja po bijelome svijetu, ova zadnja se odnose posebno za cijelo tijelo zatim odvojeno za zube a posebno za ženske bolesti. Toplice i spa centri, vellneess. Dip the chip.
- When chips are down I'll be around with my undienig death defieng love for you Envy will hurt itself let yourself be beautiful Sparkling love with flowers and pearls and pretty birds -
A onda se mame same bace na ono što im je ponuđeno. Pogotovo ove koje realno nemaju novaca. I tu društvo također spašava. Imate pakete i mjere i točne izračune koliko čega ide na što a na njoj je, i na njezinoj malenoj grupici za podršku samo da se izbori i da omogući svojem djetetu koje ništa nije krivo. Dijete ne smije ništa znat, za njegovo dobro. A zna li mater?
Pa trebala bi znat. Ona je s tim stvorenjem dvadeset i četiri sata dnevno i po danu i po noći, ili tako barem to prikazuje svijetu. Njoj je to dijete garancija mira. I još unovčiva. Ono samo treba ostat isto onakvo kakvo je bilo prvoga dana. Bolesno? Nevino.
Prije neki dan, znači ova ja stara i samostalna, sam svojoj majci rekla u slušalicu:
- Vi ste davali novce ljudima koji su mene mučili. I žderali ste i lokali ste, tobože za moje zdravlje, dok sam ja umirala od gladi.
A ona, znači starica kojoj još nije došlo do mozga da je bliže ona grobu ako se gleda kronološki a ne samo socijalno uobičajeno i politički pristojno, odgovara:
- To je sve za tvoje dobro. Samo za tvoje.
Ne bilo, nego je. Mučili su me za moje dobro i još i sad nema odustajanja. Nema veze što ja kažem da hvala ne treba, da me boli i da mi molim ne pomažu. Jer nisam sposobna osjetiti njihovu ljubav i dobrotu.
U neku ruku, u pravu je. Ako sam od rođenja bila određena za odstrel, jer ne mogu znati koliko roditelji stvarno sudjeluju u stručnim procjenama ranih dijagnosticiranja, niti kako se to radilo prije mog rođenja, tko je igrao ulogu proroka i znalca koji je odlučivao koga će se žrtvovati kojem bogu: pater familias, šaman, pop, najstariji žitelj zajednice. A sada su svi tako naglo i baš forsirano promijenili spol u ženski, Sestra, babica, pedijatrica, asistentica, logopedica defektologinja, sve zanimanja prilagođena ženi. Jer se mislilo da će one imati blaže oko i više sluha za pravedne odluke. Ali znate, dočim je toliko agresivno forsirano makar i mekanim glasom, onda znate da nije tu zbog prirode posla nego zbog dojma, da se zadovolje pisani kriteriji i propisani standardi novim zakonima, a ona i dalje samo burgija po starom, takvi su joj mentori, a njoj lijeno pročitati priručnik odjednom i do kraja. Sama svojim očima da preleti slova i da svojim mozgom donese zaključke. Radije će pitat iskusnog kolegu koji zna kako se to radi oduvijek, zakon ponude i potražnje ili zakon ulice. Vi birajte. Nemojte mi poslije reći da vam izbor nije bio dan. Darovan.
A možda se samo boji za vlastitu egzistenciju, nije nikakva rijetkost da su žene gubile glave vrlo doslovno i za manje stvari. Ova gleda svoju zadržati, i glavu i poziciju.
- To je sve za tvoje dobro. - tako je rekla. Ne "to je bilo", preterit mjesto prezenta, što znači da mi se još uvijek aktivno i namjeravano petlja u život.
Znate ono kad osjećate da nešto nije kako treba, ali ne možete vjerovati da vam to vaši najbliži i najmiliji postavljaju trapule, pa odete potražit pomoć, vanjsku, ali ovaj put vi sami za se. Bez da vas netko za ruku drži.
I šta se dogodi?
Ništa, kalup postoji, nekoliko njih ovisno s kakvim zahtjevima ili uputnicama ili preporukama prvi put negdje dolazite. Malo tko do nitko, da vas uopće pogleda osim ako stvarno po nečem ne stršite, tako da sam ja bila na nekoliko mjesta neovisno, na nekima su mi rekli da dođem ponovo, na kontrolu, tako oni to zovu, za tri do šest mjeseci, a neki put za dva do petnaest dana. A jedna je rekla neka dovedem mamu, odvojeno.
Državne bolnice, sad čekam da netko lane da su jedno javne, a drugo gradske ili županijske od državnih, a sasvim treće da su privatne klinike. Od tih privatnih opet imate one koje otvaraju mladi poduzetnici i podupire ih cijela rodbina mnogobrojna i mnogočlana, a ti imaju diplome državnih fakulteta i žestoko se bore da očuvaju slavno ime institucije koja im je osigurala uhljebljenje, inače, čemu? A drugo su opet ove alternativne, tu bi išlo sve od popova travara i istjerivača đavala, do narodnih vidara i iscjelitelja, domaćih i ovih koje smo zvali sa istoka. Ovi potonji vas pogledaju ozbiljno i u totalu. Kao da ste cio.
Na neka sam mjesta dolazila sa štapom, na neka s naočalama. Državne vas procjenjuju prema marci i cijeni koju ste platili, vi ili preko osiguranja, ovo potonje ima veću vrijednost u njihovim očima.
Ima mrva istine u starim vicevima koje kažu da su bitne čiste cipele i košulje više od potkošulja, ali da je važnije što nosite u kesi.
Sada su vam to oni koji imaju osiguranu fiksnu plaću, radili ne radili. Oni će svoje odsjediti u komadu i s plaćenim pauzama, tako da im nitko ne može ništa reć. Oni igraju svoje igre, a vi ste zanimljiv koliko su i podatci koje mogu prepoznati s vrha odnosno dna uputnice ili prethodnih nalaza. Dakle, tko ste vi, i tko vas servisira.
Baš tim riječima.
A onda vas prema tome, ili drže za ruku, ili zbijaju šale na račun vašeg stanja. Oni misle da su duhoviti, da tako to treba, ne uzimajte za zlo.
Jedina greška koju možete napraviti je da im ustrajno dokazujete da niste vi bolesni, po onoj davno zaboravljenoj, ako je kronična onda nije bolest nego je stanje na koje se treba naviknuti. Ja sam se navikla, i prilagodila svoj život sebi koliko je god to bilo moguće, sad je na društvu u cjelini, ili bar onom dijelu cijelog koji je u kontaktu s tima i takvima, jelte. Nije naravno, jer se njima ruši čitav njihov mukotrpno sagrađeni sistem vrijednosti ili čega god. Dok se ne dogovore da krivicu pretovare na sustav.
Dakle, ono kad počnu s vapajima da sistem ne valja, oni su u pravu, njihov sistem koji su oni sami sebi razvili u glavama, a ne onaj koji stvarno postoji, ne valja. Jer ovaj je, koji je, mislio na sve. čak i na tu plijesan od stvorova koji i kad dobiju besplatnoga kruha još uvijek ne shvaćaju zbog čega ga ne jedu. Neki misle da bi i pogače, kao u onoj izreci. Ali nije. Oni su jednostavno glupi.
I šta vam je činiti? Ništa. Kako god se ja ne mogu više pokretati u ovoj svojoj stisnutoj točci koja se vrti oko trenutne percepcije stvarnosti, to jest s postignutim dogovorom u vezi stvarnog stanja, jer ne mogu tvrditi da je ovo što ja vidim stvarno, ali ja imam napismeno da ne vidim dobro, i opravdanje zašto mi se ne srlja i zašto moram sve polako, eto tako se vjerojatno ni oni ne mogu mijenjati u svojoj, pa tko dulje izdrži.
Meni su od rođenja govorili da ja nisam dobra, i nije da nisu pomoć nudili. Rezultat je da bih radije umrla najstrašnijom smrću nego bila više u njihovoj blizini nego što se to može realno otrpjeti. Eto što ste napravili. s vašim pomaganjima.
