šoferica

Ovaj rujanski štrajk gradskih komunalaca i šofera, umjesto prosvjetara, kako smo do sad navikli, možda bi mogao pokazati nekome kako stvari stoje i bez čega se ne može, a što je višak i luksuz, ali kako se čini sve će se pretvoriti u strančarenje i politikanstvo, dok vuk ne pojede magare umjesto ovce kako mu je propisano po programu. 

Ne pratim puno ta ogovaranja, poslušam samo kratke obavijesti, tako da mi jest upala u uho jedino ona o jednoj mladoj vozačici koja je izrazila želju da ipak vozi svoj bus na dan najavljenog štrajka, umjesto da ju se označi štrajkolomcem, kako je običaj. 

- Cura je rekla da ona želi voziti, i mi smo je pustili. - baš ovim je riječima opravdao taj broj koji će voziti, jedan od šefova sindikata, radio prenijelo, a ja čula i zapisala. 

Vrijedi spomena! 

Jedanput davno, dok sam redovitije izlazila među ljude, me zapala možda baš ova mlada šoferica koja je odbila štrajkati rekavši da ona samo želi voziti, a oni su je pustili, jadnu ženskicu, nek' se voza. 

Poništila mi je ispruženu kartu onom mehaničkom radnjom kao i svima drugima koji smo stajali u redu ispred vozačke kabine, a onda je, valjda krajičkom oka vidjela da imam uza se štap, i rekla: 

- Nisam opazila, oprosti mi, ne bi bila naplatila vožnju. 

- Običan putnik - odgovorila sam - ne sekirajte se. 

Inače vas ljudi gledaju, ili s podozrenjem ili sažaljenjem, dakle, gledaju vas ispod oka prateći šta ćete sad, i kako ćete, neki možda misle da će morat uskakati s pomaganjima koja oni trebaju predvidjet, nekome je to zgoda da testiraju koliko su dobri, bolji ljudi od nekoga drugog, sve je utakmica, neki da se pokažu pametnijima, znate ono nisam tijelo nisam um pa se lako pogubimo, neki se više ili manje pristojno sklanjaju s puta da ne bi smetali ili da se nešto ne zakači na nj, a neki prosto čekaju da se pokaže kako se vi u stvari zezate ili čak pretvarate da bi iskoristili tuđu ne znam ljubaznost, dobrotu i spremnost da priskoče onda kad ne treba i kad ih ne tražite, to se pogotovo računa u nenaplative bonuse. A budu li im isplativi, možemo pretpostavljat - jer nema puno tih različitih obrazaca - da se još koji mjesec ili godinu služe tim susretom kao anegdotom kojom se popunjavaju one neugodne praznine u razgovorima, ada nitko ne ispadne izolirani heroj, ako ne mogu to svi biti. 

Ja imam, ili mi svi imamo, a eto ima ih jadnih koji baš i ne. 

- Vidiš li ti bolje na blizu ili na daleko.  

Običan šofer bi, eventualno, pokazao strpljenje čekajući da mu pokažem kakvu iskaznicu kojom bi dokazala da stvarno jesam prokleti invalid, čak ako bi imala uredno plaćen i pečatiran pokaz njegove firme. 

Ova cura samo želi voziti. 

Dobro je shvatila i izigrala igru. 

Mislim na poziciju za koju smo se borile: Da joj bude slobodno raditi to što voli i u čemu je dobra, bez potrebe da se ikome opravdava što je to točno i zbog čega to tako, a ne nešto drugo, nekako drugačije. 

Sad se samo čeka da opet netko kaže da ne valja sustav. 

Valja, i radi dobro, samo ga se ne koristi onako kako treba, pa neka mu ova hrabra vozačica bude za primjer i na čast. 

Uostalom, biste li više voljeli da vam sutra vaše dijete bude više kao ona, ili da makar živi u svijetu u kojem ima više takvih ljudi, ili u onom u kojem je više onih mrguda kojima uvijek malo. Uvijek bi nešto drugo i više. 

Ili zaboravite na vaše dijete, vjerojatno niti nisu vaša, nego, vi, biste li se vi sami više voljeli ponovo roditi u svijetu u kojem je više pojedinaca koji guštaju u tom što rade ili ovih koji 'odrađuju'? 

Jer rodit ćete se sigurno ponovno ili niste čuli za zakon karme, akcije i reakcije. Treći njutnov mislim da je to taj. Dakle, dokazivo znanošću koja se smatra modernom. E pa molim, recite to svima! 

Da slučajno sustav ne valja, cura bi bila osuđena na to da prebire grašak i da riba lonce, ili vunu i konce, ili da češlja duge kose ili konjske repove, svejedno, očekivalo bi se da stoji kod kuće a da ode u grad samo kad su sajmeni dani ili onaj jedan dan u godini kad je neki državni praznik ili o sveca. Ako bi imala sreće poveli bi je na nekakav grupni izlet da malo vidi svijeta, i u tom bi svijetu izvukla toliko debeo kraj da se više nikad ne bi htjela ni micati iz svoje kuhinjice. Ovako, sustav joj je osigurao da se školuje za što god ona hoće, i da, ako dobro savlada gradivo, radi to u čemu je dobra, stari bi rekli za što je stvorena. 

- A zašto je stvorena?! 

U davnim su vremenima ljudi po obliku glave novorođena djeteta gatali za što je stvoren, pa, ako ima četvrtastu glavu bit će inženjer, a ako mu je glava više okrugla političar i govornik. Kad se radilo o curicama gledalo se samo koliko je ružna. Ili lako ćemo za nju, ili gospe moja šta ćemo s ovom. 

Sad smo bar toliko strpljivi da se pričeka da dijete prvo progovori, pa da samo kaže što će bit kad odraste. 

Svak sam sebe najbolje zna. 

(Pogotovo onda kad nema izbora.) 

A ta je cura zaželjela, i mi smo joj pustili. 

Trebali bi češće ovo spominjat. 

sanjač xxxvi

Samo kad ste u društvu s nekim, bilo kime pogotovo ako vam je to netko blizak i svakodnevan, morate paziti da ostanete na površini, inače slobodno ronite. 

I ne govorim sada o gubljenjima u dubinama nestvarnim i tuđim, nego o tome da vam vaša sigurnost uvijek mora biti prva, jer drugima to biti zasigurno neće. 

To se nauči prvog dana na plaži: bilo da ste dijete kojega se tobože tek uči da pliva pa mu netko od odraslih pridržava trbuh, kao da crijeva ne bi isplivala sama od sebe na površinu, ili mjehur ili suha grana, tikva, plastična kesa, mrvice staroga kolača. Samo se trebate opustit i ne davati otpor nikakav. Milost vode vas izbaci na površinu van. Same od sebe. 

Tako ste došli na ovaj svijet, tko ćete i otići, ne opirući se, bez boli i muke. U tome je sva mudrost. Pričekati pravi čas. 

Kad ste jednom na površini jedina su vam opasnost ovi koji su također tako isplivali kraj vas i koji misle da je mjesto na kojem ste vi, baš to mjesto koje u stvari i po pravu baš njima pripada, i onda uslijedi borba, ovisno o tome koliko ćete biti voljan boriti se. 

Nije svaka borba vrijedna truda, niti je svaka bez značaja. 

Pobijedili ili izgubili to se tako ne računa, pogotovo ako se na vrijeme sjetite da je unutrašnjost iz koje ste isplivali poznata i zato laka. Lakša od nepoznate površine koja se tek treba istražiti, zato vam govorim. Nema dakle straha. Dolje još možete nekom biti vodič ili učitelj, sve ako vas nitko i neće slijediti ili poslušati. 

Teško jedino može biti to da vam se ne ponavlja uvijek iste stare poznate korake. Dosadi, brate!

I sad ste se našli gore, sa sebi sličnima, i gledate jedni druge, hoćete li se prepoznati. 

Nećete, naravno, svi ste si neprijatelji, tako vas se tempiralo, programiralo, u srce vam se stavilo inače ne biste se potrudili poduzimati taj pothvat. a onda najedanput, se traži da zaboravite na nadmetanja i neprijateljstva, jer sve je to izrežirano: U stvari su svi ljudi braća i trebaju da žive u zajedništvu i slozi, miru i ljubavi, ili nek se barem toleriraju donekle, ako bolje neće ići. I to vam zasmeta. 

Svi imate iste misli u glavi, ali opet nekako svi misle da je baš to što oni misle i kako vide osobito i privatno. Nije. Ali kakva je radost u tome što svi misle podjednako, ali u različitim vremenskim periodima, ili razmacima, jer evolucija ni tijela ni uma ni srca ne ide linearno. 

Preskakanja su dozvoljena u prirodi, jedino ljudska društva ne toleriraju preskoke. Reda mora biti. Inače, kaos! 

Kad biste mogli vidjeti misli, kao što vidite vlasi, dakle, drugu stranu kupole koju zovemo lubanjom ili golgotom privatnijega tipa, vidjeli biste da su po istoj modi počešljane, i pitali bi tko vam je frizerka, brijač. Čak i kad je slučaj da se češljate sami. 

Ili to, ili smo mi stvarno vidoviti. 

*-*

mnogookost (28)

Prije izuma kamera i fotoaparata, skenera i printera i kopirki, ako ste htjeli objaviti sliku ili je podijeliti, istu takvu na različitim mjestima, različitim osobama, trebali ste posjedovati, osim alata, i neku vještinu i preciznost u rukama, i nekakvo znanje iz prirodnih predmeta. 

Bakrorez, drvorez, sitotisak, mislim da je to tehnički stručni naziv, počinje od kalupa koji je u stvari zrcalni prikaz, tako da bi otisak, dakle ono što bi ostalo na papiru na koji bi se pritisnuo nakon što je premazan određenim bojama ili mastilima, da bi, dakle, taj otisak bio vjerniji prikazu originala. Koji je nečije viđenje ili misao o stvarnoj stvari. Znači da ni kalup nije prava stvar. Samo ona koja ide u seriju. Jer postoji potražnja. 

A taj kalup, ima rok trajanja, logično, što se više koristi brže se izliže, boja ili prašina ili bilo kakva nečistoća upada u linije koje se iskrive, promijene oblik, debljinu ili dubinu. Tako da do kraja priče možete dobiti sasvim drugačiju sliku od očekivane. Nekome se takva možda bolje sviđa, unikatna na svoj način, s time da to nikako nije, jer nije takva bila zamišljena od svog tvorca. Na ovoj razini, kalup je unikat. 

Sam otisak, dakle, kopija na tankom papiru, traje dulje od kalupa. Dakle onog od čega je potekao. Svoga izvora. A sam kalup, dogodilo se češće puta da je tako, nego obrnuto, je potrajao dulje od svoga stvoritelja, majstora tiskara. Osim ako nije bio slučaj da ga se baš s namjerom razbilo i uništilo. Iz kojega god razloga: ili nije valjao, ili se nije dopadao, ili u naletu bijesa, ili ljubomore konkurenta, dakle čiste zlobe. Ili ipak slučajno, ili baš namjeravano da bi ostalo što manje tih kopija i na taj im se način uvećala vrijednost. Do tog broja i ne više. Posebno izdanje. 

Više slučaj nije tako nesretan kad su u pitanju slike, naime, toliko ih je puno i previše da nije jasno zbog čega ih se stalno snima i stvara još i dalje kad nitko nije zainteresiran za pomnija promatranja. Čak te daleke i egzotične slike iz nekakve divljine ili iz dalekog svemira. Pogledate u tu šarenu maglicu i pustite je s mirom, prebacite se na nešto što vas namami prema sebi pa opet ista priča. 

A priča je ova: 

Neka nova udruga nastala po uzoru na neku staru ili stranu ili, možda pod kakvim pritiskom, iako je vjerojatnije da je netko gledajući popise i prijedloge čega treba ovom svijetu i što bi se sve moglo, skupio ljude pa na ho-ruk, organizirao izlet osoba s invaliditetom i mentalnim teškoćama. To je sada pristojna riječ za oboljenje. 

Ne mogavši da se ne pohvali, a možda je takva bila direktiva, ne znam, po svim većim medijima, dakle ne samo na svom Instagramu, objavio malo teksta, jer šta se tu ima puno za govorit, i dvije tri velike slike plus video. 

Vidi se da svi imaju naočale za vid a oni koji nemaju ni okvire ni stakla da onako malo krivo gledaju, dakle, očito osobe s oštećenjem vida. 

Da nije onako velik naslov bio, OPP i mentalni bolesnici, rekli biste gledajući ih onako uredne i pristojne, žene bez imalo šminke do grla zakopčane i s unikatnim ogrlicama, svaka sa svojom torbicom na koljenima ili sklopljenom knjigom ili novinama, i muškarci uspravni i mirni svaki na svom mjestu bez naglih pokreta koji bi zastrašili ili srušili bilo šta. Rekli biste dakle da je set sa neke serije koja prikazuje ono razdoblje prošloga vijeka između dva rata, kad se još nije pravo znalo tko je kriv a tko prav, pa su krivicu ili pravdu bili spremni ponijeti svi jednako, do onog momenta kad najgluplji među njima ne bi progovorio, i sve se opet izvrnulo na početni kaos koji će sam sebe poricati, uvjerljivo i uporno. 

I onda shvatite da su to normalniji ljudi od nas, samo što su, da li zbog realno lošijega fizičkog vida, dakle snalaženja u materijalnom svijetu koji je u stalnoj žurbi i svađi sa samim sobom, ili zato što ih je netko baš namjerno gurnuo tamo i ostavio tako, uvidjeli da im je bolje i sigurnije, ili da im je to jedina zaštita, da ih se proglasi bolesnima, pa ako ih se malo i gnjavi liječenjima koja im ne trebaju, opet je manja šteta od svakodnevnih gubljenja glave nad stvarnošću koja nikad nije ista jer se uvijek mijenja. 

Oni nikom ne smetaju, dapače, ali rade li išta korisno, ili samo troše hranu i zrak od nekoga kome su potrebniji? 

Ovako ja to vidim i gledam: 

Hrana i zrak su osnovna potreba, bez jednog ni drugog nema nikome života. Slobodno uskrati nekome zraka da se nadiše, i svrstaj se među ubojice, ni prvi ni posljednji. Pod uvjetom da si velik i jak i, naravno, zdrav. 

Pitanje je samo, imaš li hrabrosti? To je ta razlika između običnih fašista i običnog svijeta. 

Po zraku smo, tako se kaže a ja nemam razlog da ne vjerujem, spojeni s izvorom života, onog trena kad ta veza bude prekinuta, trenutak je kad će nas se proglasiti mrtvima i to je to. Po hrani je ovo zemaljsko tijelo održavano. Ne treba vam uvijek i ne treba vam stalno a pogotovo ne valja kad se s njom pretjera. Onoliko koliko vam stane u skupljene šake, navodno je dovoljno da bezbolno prijeđete iz jednoga dana u drugi dan. Dakle, preporučena dnevna porcija. Bilo čega, tjestenine skuhane, ili sirovog povrća. Zobenih pahuljica s mlijekom, ili čipi čipsa. Na volju vam i na izbor. 

Sve ostalo je luksuz. 

I sad, ako je svemir tako uređen da je zrak besplatan, i voda i hrana i zaklon bi trebali tako biti također, takav je barem život u divljini, a ovdje se mi pitomi odlučili za to da se grupiramo sa svrhom da jedni drugima život otežavamo umjesto da jedni drugima budemo podrška, pa ako jedan leti, da svi polete njegovim stopama. Možda se i tako može poletjeti. Inače bi umjesto ruku s prstima i noktima, imali krila s perjem. Ili krljušt i peraje, ako vam je do ronjenja. 

I izgleda, jedini je problem u tome, što još nismo našli načina da konzerviramo flaširamo pa unovčimo zrak, kao što smo našli način da prodajemo i vodu i hranu. I to je najveći čovjekov grijeh, najveći pad. Ikad. Svaki put se tu padalo, a bilo je tih davnih i tajnih i ne tako tajnih naprednih civilizacija. Eto do gdje su napredovale. i na koji način. 

Sad pazite, ovi ljudi s naočalama ili slični takvi, dakle, ovi koji neće znati ili im se neće htjeti klanjati svakoj budali koja pomisli da je velika glava jer ima velike mišiće i zahtjeve da se baš njih slijedi i sluša i slijepo vjeruje svemu što iznesu, ali imaju oči za neke druge, ovima nevidljive stvari, su iznijeli to, do tada većini nevidljivo na vidjelo, razumijete. Oni su izumili ta stakla koja uvećavaju i razbistruju slike, tko bi inače. Kome bi palo na pamet. 

I oni su napisali te knjige koje su vas oduševile jer su vam otvorile vidike i dale za misliti o stvarima o kojima inače ne biste, ta kako bi vam uopće  palo na pamet, dok mislite da znate sve dok god se klanjate onome koji će tako svima govoriti. 

Oni su čak i ušili ta odijela koja tako ponosno nosite i izradili taj nakit kojim se kitite i ukrasili vam životne prostore sitnicama koje ste i sami mogli izraditi da ste si dali vremena i da ste imali strpljenja. Tako da je baš sreća što imate viška novaca, da se njime pokrijete. 

Novac je da se troši, da se mijenja za nešto drugo, takva mu je namjena, mijenjanje oblika. Ako samo stoji pojest će ga vrijeme, promijenit će ime jer ne može drugo, i neće vam više vrijediti ništa već sljedećeg jutra. 

To vam je ta skrivena mudrost, koja vam promiče pred zdravim očima. 

Dok vi gledate samo na to kako nešto prepakirat pa po što boljoj cijeni preprodati. Ono nešto što je sama zemlja izbacila iz svog trbuha, ili vjetar izdahnuo iz svojih pluća. Hranu, vodu i zrak. Dok upotrebne predmete prave vilenjaci i ostave kraj puta. 

Vidite li u čemu je razlika? 

Moj trud i moja muka. 

Čiji trud? Aha. A čija muka? 

Jasno da se neće naljutiti kad im kažete da su oni taknuti. Kalup ide u seriju. Do jednog trenutka. 

4 časa čamim čekajući

Jeste li i vi primijetili kako se svako malo pojavljuju sve neke uglavnom hrabre žene koje progovaraju o mukama i strahovima koje su prolazile na svojim putovima do čudesnih izlječenja, prebolijevanjima boli bez prebola. 

Pojave se, pa nestanu. 

Je li to nekakva kampanja tipa ove naše spasimo zemlju, tvar, materiju a ne neke imaginarne granice ili još imaginarniju kuglu na čijoj površini parazitiramo, ili stvarna najezda skakavaca nakon koje ne ostane ni suha slamka na skorenom blatu, ja vam to ne mogu kazat niti znat, ali recimo da je ovo prvo: 

- Odazvala sam se na preventivni pregled i dijagnosticiran mi je rak. Na svu sreću u najranijoj fazi kad još može struka prevesti sve na najbolje moguće, ako već i ne na prvobitno stanje. 

Rak dojke ili maternice, birajte vi sami, iako postoji i muška varijanta prostate i šupka. Ali šupak imamo i mi i oni pa da ne odvajam, a da tema posta bude lakše razumljiva ali ne i prosta. Ukratko, da ne duljimo s duljinama i dubinama, dok je još stvar površine. 

Dakle, dijagnosticiran joj je taj jedan rijetki i osobiti, i vrlo moguće terminalni, i što sad? 

Uglavnom između neugodnih terapija s neugodnim nuspojavama, uglavnom čeka i stražari da ne bi propustila taj i taj termin kod tog i tog stručnjaka. I u tom je ova borba. 

- Dok sjedite tako u čekaonici doznate da još postoji i ovo i ono, i da se moglo i ovako i onako, i da još nije kasno. Ali sve su to rekla kazala, koja ćete htjeti i morati, ako vam je zdravlje na prvom mjestu, provjeriti i istraživati sama, jer da pitate nekog stručnjaka, bilo svog obiteljskog ili specijalistu, poslovično nitko ništa ne zna. 

Primijetili ste, vjerujem svi, u tim velikim kliničkim ili bolničkim centrima, u onim velikim aulama i predvorjima, onim širokim ostakljenim hodnicima sa svim onim širokim vratima i liftovima, kako svi i radnici i posjetitelji bilo kojeg tipa, dakle, korisnici i pratnja, jer teško mi je reći bolesnici, ako je kronična onda nije bolest, imate stanje na koje se potrebno prilagoditi, i vi i svi vaši, a ne otvorenu ranu od koje se polako ugiba kao da ste cvijet bez vode, iako ima svega. 

Svi uglavnom budu u nekoj žurbi, hitnji, čak i ona šačica zaštitara i čuvara reda i mira koji bi imali u opisu i to da vas usmjere kad im se obratite za pomoć jer ste zalutala po svim tim hodnicima na kojima nitko nema vremena da vam udijeli pogled a kamoli pokaže prstom gdje je odjel na koji glasi vaša uputnica. 

I onda dođete pred ta vrata, s osjećajem da ste glupa ovca koja se izgubila, zalutala daleko od svog stada i pravo vam budi! 

Tu ste gdje ste, i sad tražite novo krdo kojem biste pripadala ili bar našla kakvo olakšanje ili trenutnu utjehu, niti ne primjećujući da u toj velikoj čekaonici ispred samo tih jednih vrata, od njih desetak ili više, isto tako zbunjeno čami čekajući još tih takvih likova i lica, sve vrebajući koga će prepoznati od bilo kud da započnu priču o tom nekom čudesnom lijeku ili ljekarniku ili stručnjaku baš za to nešto što vi trebate a jedini on ima. 

To se tako radi ciljano. 

Tajni kupci ili prodavači, valjda će se naći neki stručni termin i za njih jer zanimanje svakako postoji. Mislim da to rade nezaposleni glumci ili glumci amateri. A svatko od nas ima neku svoju Mariju, iz ulice ili iz osnovne škole koja se uklopi kao zajednička poznanica, ajme kako je svit mali, svak svakoga preko nekoga zna. 

Ja sam, dok sam još bila u vlasti roditelja, imala strahove svaki put kad bi mama odlazila po nalaze u bolnicu, za bilo koga, jer je nakon tih dugih boravaka izvan kuće dolazila na ideje koje su uvijek ispadale katastrofalno bolne i pogrešne za mene, ali ona ih je sve morala isprobat i provjerit jer … šta će ljudi mislit o njoj?! da joj zdravlje djeteta nije na prvom mjestu? 

S vremenom vam postane svejedno. Mirni ste sa sudbinom. Na kraju je puta ionako grob i tabla. Bila jednom. Tako se stvaraju legende. Nema to ništa s nama. 

+++

Kad sam zadnji put bila na šalteru sama za sebe, tipa ove hrabre žene koja će se u te dane u godini pojavljivat u medijima, bilo je ovako:

Sestra, ne znam smije li se tako reći, jer postoje one koje se vrijeđaju da nismo mi skupa ovce pasli ili vimena sisali pa da smo na ti, a zdravstvene radnice su još posebnija priča, jer neki su inženjeri a neki su tehničari, neki su magistri struke a neki imaju samo četri razreda srednje. Žena me je, dakle, prepoznala po imenu i ukočila se. Zatim iskočila iz stolice na vrtnju, i ne mareći na red koji postaje sve duži, nestala iza zida. 

Ljudi su počeli glasno negodovat i sve je skupa bilo dosta neugodno jer ja nisam znala nju ni za što sam joj kriva. A onda se vratila sva nasmijana i počela recitirat imena doktora koji kad ima slobodni termin i neka sama biram, ja sama. Znači neki smo posebni a neki su obični. Ili kako vam se namjesti dežurstvo. 

Ja čitav svoj život mislim da sam nevrijedna i da sam ja problem i da mene nema da bi svima bio život lakši ili da bi makar moja familija mogla prodisat putnim plućima i oživjeti zapravo i živjeti zdravo ali ja sam im smetnja i zbog mene moraju biti 'stalno po bolnicama i po doktorima' koji su ruku na srce sami izabrali biti okruženi boli i smradom i jaucima, pa tko im je kriv, a onda naglo ispadne da se baš na ovakve cilja, znate kao ono u dječijim gusarskim filmovima, karta sa iksom na nekom mjestu, a taj iks je zakopano blago za kojim je potraga. 

Jer, ne spopadaju vas samo po ambulantama, zna se događat i na autobusnim stanicama, redovima u dućanu, ili bilo gdje da vas zateknu nasamu i uozbiljenu, pa u tonu, vidim da vam je teško, a znate li za našu dobru doktoricu tu i tu, ne znate, ajme morate joj otić ona bi vam to sigurno sredila... 

Ko da ste lutka ili mašina kojoj treba promijenit rezervni dio. A on stručnjak vidi to od oka! Šta vas muči. Zabadava. Jer on ima trenutno rješenje. 

-'Ko te prči nek te servisira. - tako je govorio voditelj odjela. To vam je taj iks faktor zbog kojega morate čamit čekajući. On sam misli da je čarobnjak koji dijeli samo onima kojima on hoće. A ljudi povjeruju. 

I sad se ta igra isprevrnula u traženje istoga tretmana za sve podjednako. 

Inače što sa svim onim običnima, koji nisu bili prepoznati, a za koje navija ova hrabra žena o kojoj je ova priča, što oni rade? 

Došli su si svjesno i s namjerom umnožiti bol, jer to je ono što ih čeka, ako se hoće družit s liječnicima. 

Došli da ostvare neko svoje pravo, jer su ga sami i platili i zaslužili, a onda oni jadni obični, moraju čekat. Da bi neka još običnija žena koja stražari na šalteru i uredno popisuje kako je i red, mogla reć da joj je bila jedna njena i ona ju je uputila kod jednog svoga. A niti sam ja njena niti taj jadni doktor, čega god da jest, znanosti ili medicine, biokemije ili mikrobiologije, ordinarijus ili ekstraordinarijus, čelnik ili pročelnik odjela bilo kojeg, ispred čijih se vrata trenutno kupi mnoštvo poznatoga svijeta u lovu na najveće blago. A to je zdravlje! Pa nazdravlje. 

- A meni jadnoj nema ko pomoć. Sve moram sama. I još ti se u lice cere i rugaju. 

Nisu. Oni misle da to tako treba. 

Tako se stvaraju elite. Odozdo je pogled drugačiji, i teško se razabire što je vrh a što dubina. Jednostavno, ponese vas. Drugačija pozicija u odnosu na uobičajenu. Pa šteta da se ne iskoristi. 

Bilo koga za bilo šta. 

- Ajde moja, biće bolje! Samo bože daj strpljenja. 

+++ 

U Autobiografiji Paramhamsa Joganande mislim da sam vidjela opasku ili usporedbu ovog tipa čekanja. Na istoku se, piše on, testira strpljenje budućih učenjaka na isti način koji se prakticira u ambulantama i domovima zdravlja zapadnjačkog tipa. Da bi vidjeli koliko si stvarno željan znanja. Možeš li sjediti mirno bez očekivanja. Na koji način sjediš, kako se ponašaš. A ovdje šta, gledaju jesi li stvarno toliko očajan? Jer bolest je drugo. Kad vas stvarno nešto boli gledate samo da vam daju mira. Da vas puste svi s mirom. Samo to. 

pollex.hr: salustije i svetonije

 OPP: Salustije Krispo i Svetonije Trankvil | pollex.hr

Krispo je rudlavac ili dlakavac ili kosmatić, podrugljiv nadimak za nekoga tko je sličniji životinji nego čovjeku, a za prijevod vam biram pitomije naše riječi. Trankvil bi bio Mirko ili pospanko. Odatle trankvilajzer u ne baš zakonski dozvoljenom smislu. Skoro umrtvljenko. 

Isto tako, pjesnici Ovidije, Katul ili Vergilije, su redom nosonja, štenac ili pseto, i ženskica, iako će neki reći "prut". 

Možete li zamisliti kako su ih dobili, od koga, i kako su ih (pod)nosili? 

Sigurno ne baš lagano. A evo ih svijet upamtio baš po nadimcima, i dapače, vrlo dostojanstveno ih izgovara. Pjesnička pravda? 

Ne znam. Jer bilo je i političara, a ne samo gladijatora i običnih šljakera i seljaka, koji su ponosno ponijeli svoje znake raspoznavanja u moru dva tri ista imena koja se stalno ponavljaju. 

Tako imamo i slijepe i jednooke i ćorave i one šta krivo gledaju. Sad samo nabrajam one nama zanimljive. 

Jeste li ikad čuli da je neki, bilo koji lik koga je povijest zabilježila, bio - običan. 

Čak da je sasvim simetričan, to bi mu bila neobičnost. 

opasne veze

Netko nije dobro razumio šalu, ili ju je razumio predobro, u vezi ovog novog spota Turističke zajednice s Johnom Malkovichem. I to je često puta teško razlikovati.

Pa, kao u onoj priči o parazitu iz stare grčke vježbenice:

Kad su mu se narugali da se smije vicu koji nije niti čuo, opravdao se time da vjeruje u nepogrešiv ukus svojeg zaštitnika: 

- Smije se on, što znači da smijem i ja. 

Povratna zamjenica čini razliku. 

Dobro se znati našaliti na vlastiti račun. Ali valja biti oprezan, s obzirom na društvo koje će vic dalje prenositi. Jer uvijek i svugdje ima tupavoga svijeta. 

Ovo je priča o nevidljivim neprijateljima, koju se treba češće ponavljati jer je univerzalna. 

Mi koji je znamo po svojoj koži, to prosto moramo. 

Ovdje: 

opasne veze | rezonanca

pollex.hr: urođeno i stečeno

 OPP: Urođeno i stečeno | pollex.hr

Objava na Pollex-u spominje Leviticus, Levitski zakonik iz Petoknjižja, pišem o tome poseban članak, sad samo kratko da spomenem ono što je meni upalo u oko kao zanimljivo a tiče se načina na koji ljudi vide druge ljude: 

Po svemu sudeći kao bolest, napast ili prijetnju. Kako drugačije objasniti opsjednutost izgledom kože, dakle, površinskog sloja drugih bića, povezano sa strahom od zaraze. Ali nema naznaka o tome da je netko sam od sebe i zbog sebe otišao k levitu da njega pogleda. 

Uvijek to bude grupa ljudi kontra pojedinca. 

A na što se žale i čega se plaše? Ako je koža bijela na mjesto da bude crna, ili ako nije ujednačeno pigmentirana. Skoro plastična? Ako fali dlaka tamo gdje ih inače ima. Ili ako nije sasvim glatka, bilo da je izbočena ili udubljena. 

Rane, kraste i ožiljci. Možda i od udaraca? 

Zadatak levita je da pogleda koliko u dubinu ide označena fleka, dakle, je li rana otvorena ili se radi o modrici. 

Moderna medicina i danas barata terminima kao što su kuga, šuga i guba, skroz normalno. Svrab, osip i slatke kraste. Samo što čini se današnji liječnici ne mogu razlikovati namjeravano samoranjavanje od obiteljskog ili vršnjačkog ili uličnog nasilja, pa vam prodaju neku specijalnu tekućinu ili balzam da se namažete. Da prođe. 

Levitu iz "prvobitne zajednice" je kako se čini lijek za sve boli bila izolacija petnaestdnevna, sad se samo prisjetite koliko se ono, za vrijeme pandemije, tražilo da se strpite biti u svojoj kući, u svom miru. 

Nije bilo osjećaja pobjede što nikoga ne morate varati da bi dobili bolovanje, nego su svi dobili isto, eto šta je modernom čovjeku!