sanjač xxxiii

Ponekad se čini da se otoci pomiču, da plešu i da se kreću svaki svojom zacrtanom putanjom, ali neodredivim i nesigurnim plovidbenim redom. 

Zamišljam strogog starog splavara sa dugačkim metalnim štapom kojim odmjerava dubinu i odguruje polako svoju golemu plutaču od jednog ruba do drugog, a rubovi se odmiču, nema terra firme nigdje na vidiku, sve je pokretno. Čak nebo gore, mogućna je destinacija, jer će se obrušit svom nježnošću paučastih oblaka iznenadnom plavom kišom. Od koje je obzor plav. Na splav. 

Tako ja to vidim. 

Tekuće srebro. Posvuda.

Nešto ga pokreće, nešto se izlije, nešto se izgubi. A istovremeno, ništa nije izgubljeno, plovimo dalje. Iako stojimo. 

Kao kad znoj neki put izbije na koži bez vidnog razloga, nismo se utrudili niti nam je vruće, ali znojimo se na nekim mjestima više. Dok druga ostaju suha poput pijeska. 

Ili suze kad zaiskre, pa poteku jer nema potrebe za otiranjima, ove ne peku, željene su i tope vas na svim pravim mjestima na dobar način. 

Humoralna teorija nema ništa sa pričanjem šala, s vicevima ni sa gegovima. Vanjski poticaji su suvišni, kad sama Zemlja zapleše ovako. Dovoljno se samo gingati u istom ritmu onoliko dugo i onako tihano koliko možemo. A svak za se može. Makar u mislima. Onima koje ne stanuju samo u vašoj glavi, nego su posvuda gdje ima osjeta. Zdrave kože i tetiva. Gdje god teče moždina. Srž. 

I nije to fatamorgana iako sam izraz, pojam, riječ, što li je, ima veze s vodom. Nije optička varka. Fantazija žednog uma. Gladnog događaja. Ona se za stvarno kreće. Živa je baš kao ti i ja. 

To je njen način da nas sjeti. Onda kad zaboravimo. A zaboravljamo. 

+++

Plima i oseka. Poplava i suša. Brzaci i tjesnaci. Zamjena polova koju se pogrešno polovilo pa se prepolovio smisao i značaj. 

Dok god će biti ovih što su voljni i vični brzom govorenju prije nego shvate i pohvataju čemu su im to uši bile izložene, i to svima i to na sav glas i glasno, ostajemo u ovom uskom potezu od jednog otoka prema drugome koji kao nekud vodi ali ne stiže nikad, dok voda ne presuši sasvim i toliko da dugački štap starog splavara samo ostane grebati po pijesku poput novog mesije ali uzaludno jer nitko ne razumije znakove koje ucrtava. Nikad ih prije nije vidio. A čuo? 

Zvuk je sve. 

Tako je i Noa, pretpostavljam, i svi oni drugi likovi koje drevne priče pamte kao heroje koji su jedini preživljavali velike potope, pokušavao rastumačiti svoje razloge ovima koji su samo žderali i pili, i ženili djecu baš u inat svima koji su im govorili da neće imati potomstva i da "nikad neće ući u moj pokoj!". 

Obilje. 

Ono kad nakon ove srebrene, pljusne zlatna kiša izmiješana sa svim suncima koja umiju grijati. Pa im iz zahvalnosti što jesu bila ovdje makar i za kratko s nama, naša, pamtimo imena i njih nadijevamo zvijezdama koje vječno sjaje. Ili će zaintrigirati nekoga. Za nešto. 

Otvara se zemlja. Tako će reći. Pojavila se rupa, i nitko ne zna kako niti što je. Pa najhrabriji od ljudi traže među sobom kojega će poslat i uposlit da izvidi prvi, kolike li će u ovoj pronaći mrtvace, i hoće li pisati na ćelavim lubanjama čiji su i kojeg su bili okusa i boje. Sve dobri i pošteni svijet. Sad samo treba pronaći krivce koji bi još bili živi. 

Krivo je vrijeme. Glavni krivac za potrgani zubni konac. Zub vremena glođe nemilice. 

Samo to treba priznati, ništa drugo, za nastavit svoju plovidbu sa svojim mirom u svom ritmu dalje. 

+++ 

Zapravo se voda podiže i spušta a nama se čini da voda miruje a zemlja da se miče. Možda zbog stalnog osjećaja da gubimo tlo pod nogama, da gubimo vrijeme da nam nešto izmiče i promiče da imamo važnijih stvari i problema od ovih kojima nas je život odlučio gnjavit. 

Život nema drugog smisla osim sebe sama. To je jedino što uvijek treba znati. A živo je sve. Ništa manje bitno jedno od drugoga. Sve jednako vrijedi, sve potrebno, voljeno i željeno i željno. Okusiti život. 

Ovu sol, koja je ista. 

Kapala sa čela, s dlanova, između trepavica. Ili sa oblaka. 

Iscijedila se sa oblutka savršeno oblikovana a sitnog poput žulja među nožnim prstima. Ista materija. 

Sad samo treba isplaziti jezike, ispružiti ruke, otvoriti dlanove i prstima zagrabiti što više svega toga. Što liječi. Mi kažemo, dušu, ali nije duša nikad bila lijeka potrebita. Ta kako bi kad je ona sama ta hrana, taj lijek. 

moja mahashivratri agenda

Sve se može pretvoriti u filozofiju ili u tajnu: to je lakši i širi put, onaj na koji nas upozoravaju u svim evanđeljima. Za stvarne se stvari treba pomučiti. I sad namjerno usporedbu tvorim baš ovako, iako će mnogi reći da vjera, duh, duša, put, istina, život, štogod!, ne mogu i ne smiju imati s materijom ništa, ili bar ne puno previše veze. Da treba nositi što manje prtljage, treba dosta odricanja, i ovakve priče. 

A baš se tako počinje s filozofiranjima, o stvarima o kojima se ne zna ništa jer su uvijek blizu i jer su jednostavne. Toliko na blizu i toliko svakodnevne da kad ih primijetimo kao čuda, jedini problem stvara priznati sam sebi vlastito sljepilo. Još bi lako s tim što će netko drugi mislit, druge se dade uvjeravat i moguće im se opravdavat, a kako to pred samim sobom, kad vas nitko ne vidi i nikog nema da presudi. 

Znači, imate tajnu. Lako je kad vas je dvoje ili više koji znate ili bar mislite, nadate se da jedini znate, da ne znate oko koje ste se tajne bajne složili i skupili i organizirali i za koju ćete život dati. A što ćete sam sa svojom tajnom. Kome je odati, ili pred kim se naslađivati što imate nešto što netko drugi nema. Koja korist? Ako je i vama tajna. 

I to vam je to: tako jednostavno. Otvaraju vam se vrata i prozori i strop i pod, kojih nikada nije ni bilo jer kuća ne postoji. Jer je sve kuća. Uvijek ste zaštićeni. 

Ono kad svi portali koje pratite vrište, da se dana tog i toga otvara portal ako samo uradite to nešto i to još nešto, nije sasvim neistina. Ako se sjetite da imate tijelo s osam otvora, nije teško vjerovati u još veće otvore i vrata koja se zatvaraju ili otvaraju kad se vi najmanje nadate, ali netko drugi a tko je van vas, može bolje vidjet i bolje o tom znat. Na nama je samo da prođemo ili stanemo sa strane, da se odmaknemo da drugi koji mogu, hoće ili žele mogu slobodnije proći, i to je sve. 

Što nas više prođe, po zakonu velikih brojeva, veće su i šanse da se što pokrene, u bilo kojem smjeru. 

Dakle, ovaj poziv, nije samo za odabrane, za pravednike, miljenike, inicirane, upućene, imućne ili za one "siromašne duhom" pa da ga se napune, iako će vas svatko zvati i usmjeravati k/ako mu je dano. 

Ja ću i u ovom krugu stati uz Sadhgurua, jer njegov način, plan, agenda nazovite to kakogod hoćete, ima najviše šanse da dopre do onog tipa ljudi koji mojem tipu ljudi prave najviše problema.   

Probdijte bar ovaj jedan prazan mjesec, sad namjerno kažem "prazan" radije nego "mlad", jer mladi vezujemo uz nastavke Sumrak sage, a zore su za buđenja puno primjerenija. 

Budni budite od sumraka do zore, neće vam bit prva a niti posljednja, to je obećanje. 

poravnanje planeta

Popularni populizator znanosti je bio pitan da prokomentira najave poravnanja planeta suncevog sistema koje se ima uskoro dogoditi, a kojima internet kao da je zasut do zaslijepljenosti. Niti ne trepnuvsi, gosp. Ante je rekao da, iako ima nesto malo istine u tome, sama informacija je beskorisna i bezveze, jer nebo nece biti cisto te se nece moci nista vidjeti. 

Dakle, nebo je za gledanje, a oci za plakanje (a plime i oseke se ticu samo vodenih bica) .

U nastavku, prenosim tekst sa pollex.hr-a: 

sto je o svemu rekao Sokrat prije par hiljada godina. (link na originalan post je na dnu)

I opet da podsjetim: 

PLEASE stay awake this weekend. 

ƪ⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠)⁠ʃ

• Astronomiju hvalim jer se čini da ona dušu nuka gledati prema gore, i da je odanle vodi onamo. (odozgo na još više)
• Možda je to jasno svakome osim meni, jer meni se čini da je suprotno. Ona posvema nuka dolje gledati, na način kako se sada njome bave.
• Kako misliš?
• A kakav je to nauk o nebeskim predmetima? Ako bi se netko uvijao i gledao slike na stropu, pa nešto time naučio, ti bi, čini se, i onda mislio da on motri mišljenjem a ne očima! Možda dakle ti lijepo misliš, a ja ludo. Ja naime opet ne mogu pomisliti da koji drugi nauk dušu nuka gore gledati osim onaj koji se bavi oko bića i nevidljivoga. Ali ako tko gore bulji ili dolje zažmiri u želji da spozna nešto osjetilno, velim da nikada neće ništa spoznati - jer nema znanja ni o čemu što je takvo - a da njegova duša ne gleda gore nego dolje makar proučava na leđima plivajući ili ležeći na zemlji.
• Pravo mi budi. Dobro si me prekorio. Nego, kako misliš da astronomiju treba učiti drugačije nego što je sada uče ako bi htjeli da to bude korisno za ono o čemu govorimo da će se učiti.
• Ovako: te krasote na nebu, budući da su na vidljivome, treba držati da su najljepše i najtočnije od onoga što se vidjeti može, ali da za istinom mnogo zaostaju, naime za kretanjima prave brzine i prave sporosti jedni između drugih, između sebe i unutar sebe, a to se poima razumom a ne vidom. Ili ti misliš da se poima vidom?
• Nipošto.
• Dakle, treba se služiti krasotom neba kao primjerima za nauk, upravo kao kad bi se tko namjerio na izvrsno nacrtane i izrađene nacrte Dedala ili kojega drugog umjetnika ili inženjera. Jer ako bi tko bio vješt u geometriji pa takve stvari vidio pomislio bi da su po izradbi vrlo krasne, ali da je smiješno promatrati ih ozbiljno kao da će tobože u njima naći istinu o jednakome, dvostrukome ili o kojem drugom odnosu.

Ali kod odnosa noći prema danu, noći i dana prema mjesecu, mjeseca prema godini i ostalih zvijezda prema tome i među sobom - neće, mislim, čudnim smatrati onoga koji drži da je to uvijek jednako i da nikad nimalo ne odstupa, premda se radi o tjelesnim i vidljivim predmetima, zatim neće čudnim smatrati nastojanje da se na svaki način shvati istina o tome.

Izvor: 

https://pollexhr.wordpress.com/2025/12/19/elementi-platonove-drzave-nasa/

slatka sestra sna : nogama hodamo, očima gledamo

Vježba za treću konsonantsku 'Nepravilnosti u deklinacijama' je predložila naslov, a dalje se priča odmotala sama od sebe.

Radnja počinje kada jedan strani student violine nastrada na rampi za invalide, što lokalci nastoje iskoristiti za uklanjanje iste u korist dva parkirna mjesta. A onda, na istom mjestu gine i jedna domaća djevojka. 

Ovdje je prvi: 

slatka sestra sna : nogama hodamo, očima gledamo:  - Gledaj kud hodaš! - nestrpljivo je povikala gospođa s lijepom frizurom odgurnuvši snažno objema rukama mršavo stvorenje koje joj se našlo... 

pa još 15 klikova na sljedeći post. 

Moja nova #SaveSoil priča koja pristupa različitim vrstama invalidnosti na neočekivan način, može se čitati kako vam ukratko opisah, ali u pozadini, ili pak u prvom planu, jedan je od onih sudbinskih susreta neba i zemlje, crnog i bijelog, poznatog i nepoznatog, stranog i tuđega u nama samima, a što se tek počinje nazirati preko drugih ljudi, stanja i pojava. 

Magla, smog, čestice prašine koje, tek kad zasvjetlucaju u zraku primijetimo kao čudo, do trenutka kad nam netko ne skrene pažnju na to da bi mogle biti otrovane fosforom. A onda se svjetlosti preplašimo još više nego što se plašimo mraka. 

I Perun i Svarog gospodare munjama i gromovima. 

I bi svjetlo! 

(možda sovama?) 

mnogookost (25)

Poziv na budnost, tako ja to shvacam: Budni budite jer ne znate kad vas gospodar dolazi. 

Iz prispodobe o deset djevica koje su cekale zarucnika: pet ih je bilo ludih, a pet mudrih. 

Mudre su uzele ulje uz svjetiljke, a lude nisu, pa kad im se ugasilo svjetlo htjele su uzeti od mudrih, ali mudre se usprotivise. 

Neke se stvari, jednostavno, ne mogu dati drugima. 

To jedno nesto, morate moci proci sami. 

p.s. 

Danas deset dana do Mahashivratrija, nadam se da se vidimo. 

(dan poslije valentinova, dan prije krnjevala: ostanite budni, bar da vidite razliku: iz znatizelje ili eksperimenta, testirajte svoje sposobnosti i ogranicenja, nema se sto za izgubit, a mozda - progledate) 

ヽ⁠(⁠｡⁠◕⁠o⁠◕⁠｡⁠)⁠ﾉ⁠.

mnogookost (24)

Tko se nije skrio, magarac je bio! 

Prvo pomisao (na ovu sliku) su bile drijade, sumske vile ili vile drveca. Mi ih zamisljamo kao vitke, visoke i vitalne djevojke s dugim raspletenim kosama, kako plesu na mjesecini. 

Meni je to (drijada) oduvijek bila suma sama, mirisno stablo, ili plodonosno, grm ili cvijet. I osjecaj da sam pazena, cuvana i zasticena. 

Dok se ne pojave ljudi. 

A onda se sve pretvori u igru skrivanja. 

- Ku-ku! Brojim do pet, deset, petnajst, dvadeset. TKO se nije skrio magarac je bio!! Ja polazim!!! 

Ljudi imaju jedino to jedno osjetilo. Ili priznaju samo to svoje. Jedino jedno. I jedno jedino, moze se ciniti kao dragocjenost. 

Kako onda da im se i to uzme.. 

čemu služe ruke (23)

- za češljanje i čupanje (i svojih i tuđih lasi)

Kad ljudi od duha upozore na opasnost od ogledala i uopće od površina koje zrcale odraze, u smislu da će vas zarobit lik koji odražavaju, ili da će vam uzet moć zdravog rasuđivanja, pa kad još i objasne na što se točno misli, uvijek nekako prevagne i ostane samo ta zabrana koju svi shvate kao izazov da ju se prekrši. Dakle, jednostavno upozorenje da se ne provjeravate površinski samo, izvrne se u "ne imaj u ruci srebrna zrcala!", jer to donosi nesreću koje se nećeš riješit za sedam godina, pa ako ti i ne poživiš toliko, prenosi se kletva na tvoje potomke, i tako iz pokoljenja u pokoljenje. 

O čemu se stvarno radi i u čemu je stvar, nisam uspjela dokučiti na način da bi to prenijela pisanim riječima, a kamoli razgovornim, jer teško je naći uho koje bi bilo naklonjeno razbijanju ogledala, makar imaginarno. Ali sažeto ovako i praktičnim primjerom potpomognuto: 

U zbornici škole koju sam pohađala, dok sam je pohađala, nije bilo plohe predviđene za takve rekvizite, kad sam se vratila u nju kao zaposlenik, žene su navijale za jedno, iza leđa nazivajući ravnatelja primitivcem koji se boji ženske moći koja se krije u ljepoti. Baš tako je bilo kako vam pričam da sam zapamtila. Neko se vrijeme čovjek branio činjenicom da se realno nema mjesta gdje će, ali za čas posla su žrtvovale policu za knjige kojih je i onako bilo isuviše mnogo nepotrebnih jelte, zastarjelih izdanja. 

Isto se dogodilo kad je ured voditelja smjene zauzela nova stara djelatnica: prva stvar je bila, "a gdje ću ogledalo?". 

Ima logike, kad promislite da nas odijelo čini, i razlikuje jedne od drugih. Te glasnije i brže uočljivo govori tko ste i čime se bavite, nego sitna markica ili značka koju ćete objesiti o vrat. Svijetloplavi trliš, običan ste radnik, bijela kuta kuhar, zelena predavač. Tako bi to bilo da smo uniformirani. Informacija je moć, a uniforma, forma? Ne govore stvarno ništa ni prva ni druga. Kad ne znate što s njima, ni kome ih prenijeti a da bi što znao. 

Eto, tako i ovdje:

Izravnaj suknju, popravi frizuru, a vjetar i užurbanost dana će vam ih opet sve raščešljat. 

Sjećam se dobro, ponovilo se i nekoliko puta, jedne (uvijek iste, ili samo slične) kolegice koja se je pretjerano dugo zadržavala ispred spomenutog pomagala postavljena blizu prolaza kroz salu. Ne znam valjda da se ogledamo prije nego produžimo jesmo li na mjestu. 

Produžila bih, jer nisam naviknuta na takva provjeravanja, ne samo zato što me ne bi bilo na glatkoj površini, što ne bih mogla uhvatiti svoj ili ičiji odraz. Ogledala jednostavno u mom svijetu ne postoje, ma koliko se navikavala na njihovo postojanje. 

Produžila bih, velim, usput pozdravljajući toplinu tijela koja bih u prostoru naslutila, a onda bi ova zakriještala: 

- Dobro jutro, kolegice, lijepa vam je frizura. 

Produžila bih, velim opet, iako znam da to može biti znak da mi frizura - nije lijepa. 

A onda načujete i dodatno objašnjenje u vidu jadne male seljančice koja se ne zna fino razgovarat. 

- Ako hoćeš da se sprijateljimo, moraš mi se znat nekako dodvorit. - ovo shvatite kao jako dobronamjeran savjet, i nikako drugačije. 

Zašto bi se ja htjela s ikim sprijateljavat na dodvoravanje? Ako sam gladna prijateljevanja onda neka makar bude vezano na zajedničke interese ili ukuse ili iskustva svijeta. I različitost, priznam, može biti zanimljiva, ali ulizivački i na silu, ne znam, ne razumijem, ne znam. "Ako hoćeš da te prihvatim...", zvuči kao prijetnja. 

A to je i bila. 

Kad gledate realno, a ne odraženo, što je to sa lijepo počešljanom kosom? 

Uspjela ste se, i da to svi vide, počešljati sama? I sad očekujete gromovit aplauz? Ipak je to uspjeh kad se sjetite koliko ljudi svako jutro plaća da ih se počešlja. Jer ne mogu sami, ili im je lijeno? 

Mislim da oni nekako tako gledaju na ove, do sad pristojno takozvane tjelesne bogalje. Čak se sjećam jedne humorističke emisije koja je dobila na zadatak malo približiti svijetu svijet invalida, pa sve u tom tonu "oni su veliki, ali su mali, odnosno nisu više mali ali ni dovoljno veliki da ne budu mali..." pa im tete moraju davat hranu i gurat u kolicima i lijepit im pelene pa se ne zaprlja posteljina. Koliko jadan moraš bit. 

Koliko stvarnih ljudi iz stvarnoga svijeta još uvijek, unatoč i usprkos stalnim davanjima do znanja da nismo svi isti, popije batina jer "JOŠ nisu naučili sami držat žlicu!!!". 

A koliko ih ima koji samo snagom svoje vlastite volje uzimaju nogom kad nemaju ruke i rade sve bolje, preciznije i čišće od ovih koji misle da imaju sve zdravo i pravo, pa ih opet s gađenjem gledaju jer noge im smrde. 

Eto, u tom rangu mi je bila ova. Bila je prije posla u frizerke, i mala nije znala ni kako se četka u ruci drži, ali neka! platila sam, ni riječ nisam rekla, mora se i ona naučit na nečijoj glavi, a jel tako?, i eto, sada se popravljam sama kako znam i umijem, kad ova!! prođe samo ko kod turskog groblja. 

Više vrijedi iskren kompliment živog stvora, nego sva zrcala svijeta! 

No, ne kaže se ni zaludu da smo jedni drugima ogledala.

Ili tako nešto. 

 

Ilustracija za #SaveSoil (⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠)(⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠) 

#AllHandsForSoil 

išla je s tekstom: Make up your mind, and send the #Letter4Soil 

"Možemo uljepšavati svijet oko nas, samo do određene granice ... Djeluj sada!"