meta k

- Ajde šta je to tebi čas posla! A šta ćeš drugo radit? 

Znate ono, ona jadna ništa ne zna i ništa ne može, nikoga ne viđa i ni s kim se ne druži, ne možeš s njom o ničemu pričat, pa eno neka se jadna zabavlja, neka piše referate, seminarske i diplomske radnje, domaće zadaće ili čak školske, za trajanje ispita, ko da će učiteljica znat. 

Ne govorim vam sad da je društveni život bolji ili zanimljiviji od školskog ili obrnuto, nego baš ovako kako pišem, teži, zaokupi vas cijeloga. Materija je od svih elemenata najsiromašnija, zato je uvijek gladna, a sve se ostalo čini perolako, jer je pero materijalni simbol zraka, zato kažem, samo ti pjevaj. 

To vam je onaj nevidljivi rad koji se spominje u bajkama jednako kao u poslovnoj ekonomiji. 

Jedan trenutak okreneš glavu, zatvoriš oči, ili odeš na kavu s nekim tko ti nije drag, i kad se vratiš doma, posao gotov, patuljci su napravili svoje, a nisu ostavili nikakav nered ili koji drugi znak da su stvarno posjetili vašu dimenziju. 

Znate onu metodu, prst na čelo, i onu drugu prst u uho? 

Ovaj koji stavi kažiprst na čelo ili slijepo oko, jednostavnom gestom umjesto riječima koje su suvišne i koje ne bi bile shvaćene kako je izvorno zamišljeno, pokazuje da se radi o umnome radu. A umu je sjedište u glavi, u lubanji, iza očiju ili čela, na mjestu koje znanost zove mozgom, a koji se ne vidi jer je zatvoren u unutrašnjosti, kao što se ne vidi ni srce koje se nalazi na području prsa, pleksusa. U kavezu od rebara. U kavezu, da. Dok je mozak u kupoli. Trbušna je šupljina, a duplje su mjesta za, uglavnom, oči. I ima ih posvuda. Veliki brat vas gleda. Vas. Gleda. Iznutra. Po tome zna. Nema vam koristi od varanja. 

Ruku na srce, meni to zaista nije teško. Da mi je teško, ili da mi je mrsko, pravila bih se mrtva. Dok me san, ili koja god da je trenutno viša sila u komandi, ne premjesti na bolje mjesto. To je tako jednostavno. 

Učenje je stvarno velika radost. Moram se toga sjetiti češće da izrazim zahvalnost kako i priliči, što mi je dano da u ovom krugu učim više i utvrđujem gradivo na lakši način, od onog mehaničkoga koji moraju prolaziti obični ljudi slijedeći pravila koja su pisana na osnovi izračunatog prosjeka, a znamo kako se to računa i koji su krajnji rezultati. Iako je malena korist od teoretskog znanja, ako vam se neće dati prilika da se testirate i u praksi, zato što nemate nikakav fizički dokaz u vidu medalja ili svjedodžbi, certifikata i odlikovanja. A to je ono što se računa, narod samo to priznaje. 

To vam je ono, kad svako malo iskaču nekakvi pravednici koji love ove koji imaju krivotvorene diplome. Ovi koji su četiri pet ili više godina tobože učili za ispite. I znaju koji im je bio najteži. 

- Lako je tebi! 

Kad se zaposle na osnovi istih tih diploma, tek onda se vidi da stvarno jesu učili samo za ispite. Van toga su potpuno nesposobni. Naučeno, primijenjeno. Pazite, vidite, nas to nisu tako učili na fakultetu. Pa onda u štrajk kontra ovih koji su izvan okvira. Koji se snalaze. Oni bi jednake plaće. 

I u pravu su. 

Sad, u tom duhu da vam se vratim na početno moljakanje, tona prebacivanja krivnje. Zahtjev, bez prava žalbe, čak oni meni čine uslugu i maltene ja njima trebam platit što su mi našli nešto da ne krepam od dosade, sama, jadna i zaboravljena od svih, potpuno nepotrebna. Čak ako ću i krepat od gladi. 

Eto zašto su izmišljene škole. Za mentalno deficitarne. Može, a neće. 

- A možeš li makar mučat, ako ne možeš pokazat malo zahvalnosti. I umni je rad rad, i iscrpljuje i treba neku hranu. 

Netko može rukama, pa ostane nešto iza, skuhan ručak, ispletene čarape, popravljena ograda, razumijete, a netko drugi samo štetu radi. 

- Da mi nema tebe, koliko bi se hrane bacilo. - pa on junak misli da nešto postiže. Kad god sruši ogradu koja je sa nekom svrhom podignuta. 

- Ajde, šta je to tebi, sitnica. 

A za tu sitnicu, da bi bila napravljena, moraš imat neki alat i neke sirovine. I ako ti je jedanput uspjelo da napišeš, zalijepiš, podigneš na noge ono jednom porušeno, o vlastitom trošku i na vlastiti pogon, drugi put ne možeš. Materija se troši. Nema više papira, nema čavala, nema vode i brašna, netko to sve treba kupit, treba donijet, nikad se nije dogodilo da se iz ničega pojavilo nešto. Niti na početku ono kad je bog stvarao svijet. 

Bila je tama. Koja se vidi, za razliku od svjetla. Koje nju tobože razotkriva. 

I onda pomislim, kako god da ima stvari koje su meni teške i prilično nemoguće za napravit, jer nisam za to stvorena, i to se provjeravalo često i na vrlo bolne načine, koje radije ne bi ponavljala niti poželjela da itko prolazi isto, da je tako i njima. Pa mi bude lakše oprostiti jedan put, i ne zamjeriti kad se više puta ponavlja, zaboraviti iskazati zahvalnost. 

Ali oni ne znaju šutjeti. Tako da znam da zahvalnosti nema. Samo grabež. On to zaslužuje a ja sam ta koja izvolijeva i prenemaže se. Lijena i razmažena, a šta je njoj to, čas posla. Može, a neće. 

I onda je društvo, jer moj primjer sigurno nije usamljen, izumilo tu službu dostave, dakle, ljude koji su plaćeni samo za to da donesu onima koji će im po cjeniku platiti. Svima jednako i upisanima u registar i običnima. Jer fakat nije lako, bit na raspolaganju drugima kako im je ćeif. 

A onda se ovaj osjeti ugroženim, njegova se egzistencija, pazite, time ugrožava, sad svatko može dignuti telefon i šefovat drugima. Čak ne mora ni to, dosta da okom pogleda kroz meta naočale. 

- Čovjek više neće bit potreban, tako plače, a biti potreban je još bolje nego biti voljen. 

Čovjek, to je ovaj koji vas ucjenjuje, ako ti meni, onda ću ja možda i razmislit... isplati li mi se. 

I sad pazite, taj začaran krug, tko je zapravo u poziciji moći: 

Treba mu taj rad a sam ga ne može napravit ili mu se ne da. Rado bi imao tu diplomu koja će mu osigurat taj i taj posao. Jedno bez drugoga ne. Prvo je samo formalnost koja se objesi na zid da bi netko, tko još nema istu takvu, bio ljubomoran. Taj će posao morat netko odradit, vjerojatno na isti način na koji je i obješena diploma stečena. A onda će baš on sekundirat teoretičarima, da ljudi iz sjene vladaju svijetom i gospodare se. On lično zna, vidio je, bio je u prilici, ljudi njegova kalibra obično to jesu, ali nije on bilo čija budala, on je uvijek na strani maloga čovjeka, jer je i sam bio takav, a samo se trudom i marom uzdigao iznad i sad je tu. Osoba od svijeta kojoj se vjeruje. Tko ne bi? 

Netko je sposobniji unovčiti svoje sposobnosti, netko ima, a netko prosto ne zna. Netko stvarno misli da će mu plaća past s neba kako god su i njemu pali njegovi talenti. Ali uglavnom je gladan. I jedva se krpi. Do jednog momenta. Onog kada crkne. 

Onaj drugi ne može ili neće, ali zna tko može i hoće, pa moljaka ili prijeti baš tim istim riječima, uzme bez problema i prikaže kao svoje, i misli kako je to pametniji što je više ljudi prevario. I vas koji ste mu mukte, i ove koji njega plaćaju da vas vara. 

Bonus poslodavcu ako zaposli invalida. Pa ako i crkne, i onako je bio invalidan: Dobro njemu u boga, dobro nama svima. Win-win! 

Jedino su novci izgubili vrijednost, i posao ostao nenapravljen do kraja. 

Isto ko kad crkne stroj: 

- Nema veze, kupićemo drugoga, zna mater u koga je povoljno. 

Nema. Došli smo do ruba. Jednostavno nema. Kraj. 

korekcije na zjenicama

Po obliku zjenice se preko aparata izmjeri zdravlje ili bolest oka, ja to dosad nisam znala. To, da ih imaju sve. Svi da smo popisani. I ubačeni u matricu. 

Znate ono, ako je iz aparata onda je sigurno i provjereno. U jedan utor ubaciš žeton iz drugoga izleti bombon ili igračka ili slika ili kava, takva kakva jest. Preporučena količina je izmjena strojno, sve je izračunato u mililitar i u zrno šećera, na vama je samo da dodate još jedno, ako vam je gorko, i da promiješate. Na drugo se ne može utjecati, tako dođe, predodređeno, kao i sudbina. 

Izmjereno kompjuterski. 

Kako je jedan moderni znanstvenik opravdao samog sebe: 

- Ubacio sam podatke u kompjuter i kompjuter mi je potvrdio. 

Da je on u pravu. I jedan i drugi. Od istih podataka. Komandant Data. Sve zna. I sve mu točno. 

Ali da se vratimo na temu, a tema je zdravlje vida vidljivo na zjenicama, i taj podatak, da koze i jarci imaju ležeće zjenice, i to istaknuto kao kuriozitet, jer je uobičajeno da taj razred životinja ima ili ovalne ili okrugle ili čak kao mačke vertikalne, što bi bio znak da vide u mraku. 

Pa ako se to tako ističe, znači da mora značit nešto u vezi vida, njezinoga kozjeg vida, a ne nas koji se čudimo. Nama bi bilo svejedno. Sve i da su stvarno obojene crveno kao u horor filmovima u kojima je lik jarca isto što i vrag. Witches' sabbath! 

Koze se penju po stablima i po velikim strminama i vrletima, bez problema, je li razlog njihov neobičan vid, dakle, da se ne plaše visina, ili ih ne razaznaju od običnih površina po kojima se hoda ili plazi i puže, pa ih nije strah strmoglavljivanja u ponore u kojima bi mogle slomit vrat. Je li njihova ili naša pogrešna percepcija. Ili dokaz da zemlja nije ravna ploha. Ako njima zjenica leži, a vrlet ili deblo uz koje se uzveru i na kojem stoje, strši u zrak. 

I još dalje da odem s tim životinjskim usporedbama, mačke koje prije spomenuh imaju te mačje oči, s okomitim zjenicama, a svejedno se veru po drveću i po krovovima, sjetimo se mačke na vrućem limenom krovu. Ali i svih onih koje se trebalo spašavati sa krošanja vatrogasnim ljestvama, jer im se nije samima od sebe htjelo spuštati ponovo ravno do dna. 

Znači nije to, ili mi nije dobra usporedba a znanje oskudno. 

I onda svi oni predatori sa pravilnim okruglim zjenicama koje se kreću potpuno sinkronizirano bez odstupanja i koje naši stručnjaci nastoje oponašati i proglasiti jedino zdravima i prihvatljivima, preko svojih mjerenja aparatima, ili na starinski način. Znate ono kad vam okulist pred licem pomiče prstom i traži da ga pratite, prst a ne njega, jer on prati vas. Kako mičete očima. I donosi zaključke. On koji gleda. O vama, koji gledate to što vam se zada. I ako vam se riječi ne poklope, šalje vas na dalja liječenja i promatranja, ne rekavši da je to zbog njega, zbog njegova nekog istraživanja ili puke znatiželje, nego vas drži u uvjerenju da ste vi jedinka koja je bolesna inače mu se nećete vratiti, pa šta će onda. Ključ u bravu? Ili da samog sebe gleda, a to lice mu je tako dosadno. Zašto bi inače stalno mijenjao kape. I maske. 

- Suparništvo sužava pogled. 

Tako je prije neki dan rekao neki mudrac među ovima koji stalno iskaču u ovako kriznim vremenima. 

Neprijateljstvo ili stalna uspoređivanja jednih sa drugima, a što su usporedbe nego traženje razlika kojima bi se moglo potvrditi koji je od nas dobar a koji je nevrijedan. Bolji je neprijatelj onaj tko je slab. Pobjeda je zagarantirana. Napadni mirne ljude, one za koje si siguran da neće uzvratiti, da neće tražiti osvetu, jer im je to tako upisano u genima ili u svetim knjigama. Dakle? 

Uske zjenice i oblik očiju. 

I koza i mačka će se radije uspentrati na neku goletnu hridinu samo da bi bile što dalje od onog što ih uznemirava, nego da budu ko trava pokošene. Lov bude neko vrijeme zanimljiv, ali ne može trajati dovijeka. Do lovca je. Možda ih se baš zato ciljano uzgaja ili nastoji uzgojiti, probuditi, radeći baš na očima, zjenicama, ili prepoznajući i razlikujući na taj način jedne od drugih. Ne znam što drugo. 

Dijagnosticirano je toliko i toliko u dojenčadi, novorođenčadi, djece do četiri godine starosti. Dobro se sjećam po maminim pričama, a i imam još nalaze i uputnice s tim davnim datumima, da su točno to radili sa mnom. 

One bijele opnice koje imaju i malene mace i štenci i ljudska djeca sva jednako, nekome budu prepoznate kao leukomi, katarakte, mrene koje je potrebno što prije ukloniti, a nekima se to tako ostavlja dok ne sazori, pa samo ne nestane. 

Ne znam. 

Možda stvarno jesmo ljudi mačke ili koze pa su neophodna ta korigiranja, popravci ili požurivanja, preskakanja koraka ili vraćanja na poznato i staro. 

Ja imam ožiljke od operacija. Baš zjenica mi je prerezana, što je moglo biti okruglo, na gornjem je vrhu odlomljeno. Gornje polovice nema. 

Utječe li to na karakter ili samo ograničava prostor kretanja. Vidno polje. 

I druga stvar, koze i mačke postoje u istom okruženju, mogu živjeti zajedno u istom prostoru bez problema, da li zato što se zapravo ne vide, ne vide fizičke oblike osim na onim mjestima gdje bi se sjekli zamišljeni diskovi vertikalnih i horizontalnih zjenica oka. Ne znam koliko sam ovo jasno i logično formulirala, ako vertikalno postavljana leća vidi površinu po kojoj bi na kretanje preusmjerila svoga imaoca na suprotan način od one horizontalno namještene, onda moguće ne bi vidjela što se po njima kreće ako nije iz istoga razreda. Možda je to razlog mira među tim jedinkama, jednostavno se ne primjećuju i ne znaju jedne za druge. Jedni su dugima duhovi, bića iz različitih dimenzija, bez obzira što ih mi vidimo u istoj, dapače, zaklinjemo se da jesu iz iste te. 

I onda da se vratim na gornju tvrdnju o isključivosti koja sužava vidike, poglede, okulare, jesu li oni šire duše i širine duha, od ovih uskogrudnih koji samo na detalje paze i oko njih se trude i u sitnice upiru prstima. A to bi bili ovi širokih zjenica. Predatori sa okruglim očima, raširenih kapaka i preciznih kretnji ko švicarski sat, aparat, tik tak, jen dva, leva, leva. Oči. Dođi, samo dođi, čekam te ovdje. 

Gazda svog malog kutka svemira. 

Čine li svijetu u širem smislu, ta rana dijagnosticiranja bolesti oka i vida, nekakvu uslugu? 

Možda bi da nam nisu odmalena korigirane zjenice sada bili krvožedni koljači, ili bi nas bilo manje na svijetu, njih ili nas, sa pravilnim i okruglim, ili nejednakim zjenicama. Ovo u vezi s onim da je oko dio mozga koji strši van, i po tkivu i po sočivu i po čitanjima i komuniciranjima s vanjskim svjetovima, a tih ima više nego što nam se na znanje da.  

U to možete biti sigurni. 

namazane oči

Izgledaju li i vama čudno ljudi koji ne mažu oči? 

I sad namjerno koristim baš ovu riječ, mazati, umjesto šminkati, zbog dvostrukog značenja od kojih se prvo tiče zdravstvene prevencije zaštitnog tipa osjetljivog na prašinu oka. Bacanje prašine ili magle, onog drugog tipa, u smislu laganja i mijenjanja slike stvarnosti, manipuliranja događajima, slikama, ne znam točnu definiciju, ali sigurna sam da ste čuli i da znate šta znači kad netko nekome kaže: 

- Nemoj mi i ti sad mazat oči! 

Znači, svi mažu oči, ili dopuštaju da im budu namazane. Ili se sami našminkaju, ili ih šminka profesionalna šminkerica. I figurativno i doslovno. 

Možete se sami izmanipulirati ili dati da vas se izmanipulira, kako god da bilo, koja god da je odluka pala, sami ste si kriv, pa bi bio red da se sami i popravljate. 

Međutim, postaje pravilo da se, po zakonu velikih brojeva, ove rijetke i iznimne golih očiju, proglasi čudnima ili opasnima. Pogotovo onda kad su vrlo mirni, i kad, po sto puta dokazano, ne rade oni štetu nego ju trpe, kad se njih ugnjetava i kad to svi vide. 

- Ne znaš ti šta ti on/a može. 

ili 

- Imao/la je loše namjere, vidio sam mu po očima, ali srećom sam našao način da ga zaustavim, u zadnji čas. 

Djeca ne mažu oči, a i prilično ih je teško namazati. Vidite li od kad i od kud to počinje. 

- Od malih je nogu takav. 

Ja ovo zovem linijom manjeg otpora: činjenicu da su majke našle lijeka u tom da im je lakše ili draže nagovarati svoje curice i sinčiće da se malo našminkaju, i počešljaju obrvice, nego da ovima okolo koji prave i podržavaju problem koji raste i rast će tako do pucanja u kojem će stradati mnogi, da im dakle kažu da prestanu s glupostima. Da protrljaju svoje oči, kako je isus rekao a evanđelisti nam prenijeli, da izvade balvan iz vlastitog oka, pa ako budu bolje vidjeli ili ako još uvijek budu vidjeli trun u oku brata ili sina svoga, neka mu pomognu, slobodno. 

A onda se oftalmolozi urote pa konjuktivituse liječe uz upozorenja da se ne bi smjela koristiti nekvalitetna ili stara šminka. I to najozbiljnije. 

o_0 

nisam niti um

Postoji golema snaga u ovom tipu nemoći. 

Čitavo vrijeme ste svjestan da niste tijelo. Drugačije ne može biti, jer da ste tijelo kojim vas vaša okolina identificira, ne biste bili živi. Da ste to tijelo, koje svi drugi vide i prema kojem se odnose sa žaljenjem ili sa gađenjem, ne biste bili živi. Da ste tijelo o kojemu se samo misli koliko će i na koji način pazariti nešto, ne biste bili živi. Da ste tijelo predodređeno za prosjačenje, ne biste bili živi. Bog to ne bi dozvolio. Bog u vama. Jer ovaj vanjski, ovaj koji je samog sebe proglasio bogom i zaštitnikom, nije vaš bog. Nikako to ne može, niti bi mogao, biti.

Ako ste imalo svjesni svijeta oko sebe, ako ste svjesni da, kao što postoje drugi objekti (osim toga vašeg) o koje možete udariti ili koje možete grliti, tada je lako za pretpostaviti da postoji i ono nešto što neće boljeti, ako se fizički dodirujete. Ako ste ikada udarili, ili ako je ikada nešto udarilo vas, znate da postoji fizička bol. Ako ste ikada primili poljubac ili poljubili nekoga, znate da postoji fizička toplina. Koja ne mora, ali i može biti ugodna i mirisna. Ako znate za fizički ugodno i fizički neugodno, ne bi trebalo biti teško znati ili zamišljati, da tu ugodu ili neugodu prouzročuju fizički čvrste stvari. To su stvari koje svijet oko vas, bolje reći ljudi koji vas okružuju, drže za stvarnost. Nikada im neće pasti na pamet da vam ih opisuju. Žalit će vas, u bolju ruku, neće vas razumjeti u srednju ruku, proglasiti će vas neuračunljivima (ovo je najčešći scenarij), uopće im neće biti stalo, u najgoru ruku. Koja se može preobratiti u nešto dobro, ovisno o kontekstu.

Taj je kontekst ono o čemu danas želim pisati:

Fizičke stvari su fizička stvarnost. Za većinu ljudi. Jedina stvarnost.

Mi znamo za nju na temelju dodira, najčešće. Kad vas nešto čvrsto zvizne, to nije leteći objekt, najčešće je nečija ruka ili lakat ili rame. Koljeno.

Kako znate da je lakat ili da je koljeno? Netko vam mora reći. Ne nadajte se tome. Lakat je manji. Koljeno je veće. Lakat je na višem mjestu, koljeno na nižem. Lakat manje boli, koljenom će vas rjeđe. U knjigama piše da se radi o zglobu ruke ili noge. I ruke i noge su korisne kad su naše i kad znadete njima baratati. Isto važi za nežive predmete. Sve može biti dobro, i sve može biti loše. Ovisi tko se njima i kako se njima koristi. Vježba je korisna stvar. Prijeko potrebna. To ne važi samo za treniranje mišića tijela, ili za treniranje memorije. Neke stvari treba ponavljati više puta. Bruce Li je rekao da se plaši čovjeka koji je tisuću puta vježbao jedan jedini udarac, a ne onoga koji zna za tisuću različitih udaraca.

Nekada se bojim da nisam dovoljno svjesna vlastite snage. Nekad mi se čini da mi je tijelo veće i snažnije i teže nego što mjere površinskoga svijeta pokazuju. Potpuno sam svjesna da se rasplinjujem s okolinom i da preuzimam njezinu snagu i njezine slabosti. Čujem joj misli. Čitam osjećaje. Patim njenu memoriju. Hodam njenim nogama. I gledam lica koja bi trebala prepoznati kao svoja. Nekada vidim i čujem takvu strašnu mržnju, koja ubija sve što je dobro i sve što je lijepo na svijetu. Sve što bi moglo, moralo i trebalo biti dobro i lijepo. Iz čiste obijesti. Jer je lakše mrziti. I jer vlada opće mišljenje da je patnja uzvišeno stanje koje dovodi do profinjenosti duha.

Onda se sjetim da imam jedva pedeset kila. Ovo bijelo i pjegavo tijelo, da jedva može samo povući zasun na novim vratima kojima su genijalci zabarikadirali zgradu. Ta snaga koju ćutim u sebi ne može biti fizička. Nije fizičke prirode. I nije moja. Ne pripada ovom tijelu. Pripada li nekom drugom? S kojim se identificiram u datom trenutku? Ne može biti. Netko tko nije svjestan postojanja ičega drugoga osim onoga što može vlastitim očima vidjeti, ne može projicirati takav osjećaj. Njegovo je sažalijevanje (prema vama), gađenje (prema nepravednom svijetu), njegova je nemoć (ako mu padne na pamet da je jači od vas i stoga vas mora štititi) ili nadmoć (ako mu padne na pamet da je jači od vas i stoga netko tko je predodređen za vašeg gospodara).

Svijet nevidljiv vama, njegov je svijet. Svijet nevidljiv njemu, stoga je - vaš?

Ne, ne pripada vama. Ne pripada nikome odavdje. Vi ste dio njega i kao dio sebe on vas i prihvaća. Prihvaća vas bez zadrške i bez uvjeta i bez pitanja. Svjestan vas je koliko ste i vi svjesni njega. Svjestan vas je više, i samo čeka da se i vi sami više otvorite i zagrlite i zagrabite koliko god možete nositi. I kad god se sjetite pitati da vam pomogne u toj nošnji. Nikad vas, nikad vas ne ostavlja. Svjesni vi toga ili ne. Znali vi o tome ili ne. Htjeli vi to ili ne. Dio ste tog svijeta.

Postoji, dakle, svijet prepreka i opreka. Čvrsti svijet. Onaj koji grli i koji udara. Koji smrdi i koji miriše. Koji vas danas voli, a sutra vas možda neće.

I postoji svijet kojeg ste dio. Bez uvjeta. I bez pitanja. Samo zato jer ste živi.

Čvrsto tijelo koje vam je dano na korištenje, samo po sebi, nije prepreka i nije zapreka. Prije je nešto poput lansirne rampe, odskočne daske, vaš osobni satelit, svemirski brod. Koliko će toga vidjeti, istražiti, usuditi se, ne ovisi o njemu. Ovisi o vama. I iz sjedećeg položaja, i iz udobne fotelje, i iz male se sobe, može osjetiti živi život. I mijenjati svijet.

Većina ljudi, nije svjesna niti svoje fizičke snage. Pa lamata na sve strane, galami i udara, ne misleći o posljedicama.

Po tome znam da snaga koju ćutim, ova o kojoj vam sada pišem, nije nešto što je preslikano iz tuđih glava, iz tuđe memorije, tuđih, ljudskih misli.

Životinje koje, navodno, nemaju dušu, imaju to znanje. Znaju što i koliko mogu. Znaju povrijediti, i znaju utješiti. Samo ljudi, od svih stvari, to u glavnini ne osjećaju. Kad žele povrijediti, nemaju granica. Kad žele utješiti, tješe iz zluradosti. Kad kažu da vole, vole samo riječima i tijelima. Samo par minuta. Par sekundi. Pa traže druga vrata, drugu utjehu. Drugačiju pomoć.

Svi misle da su potrebiti od nečije pažnje. I ako im je uskraćena, strahovito pate.

Pažnju priznaju i poznaju jedino ako je potvrđena onime što zovemo eye-contactom. A izrazi lica i govor tijela i osmijesi se tumače, kako komu drago.

Zamislite sreće, što po defaultu, ne morate biti tako površan! Što ne morate tumačiti. I ne morate sudjelovati u takvom kazalištu.

Jedino što preostaje je, s vremena na vrijeme, braniti se od nasrtljivaca. Ovih koji misle da je normalno biti kao oni, i da svi to žele. A vi da ste stoga gladni njihove pažnje i njihovih pogleda, koje, gle nesreće "ne možete doživjeti" jer ne možete vidjeti. Jer ste slijepi od rođenja.

Postoji li način da se to objasni, da se zabluda popravi?

To pokušavam napraviti ovime, ovdje.

No, je li to pametno? 

Ima li koristi, za ikoga. 

Da samo ta bezobrazna agresivnost nametanja misli je toliko uhvatila maha, da prijeti pandemijom od koje bi mogli svi pocrkati. Od tuge. Ili od dosade. 

No, bi li to bila takva šteta? 

p.s.

Listopad je mjesec posvećen mentalnome zdravlju, pa u to ime, sretan vam! :) 

Ako već niste, probajte sa sadhguru.co/momapp 

<3 

šoferica

Ovaj rujanski štrajk gradskih komunalaca i šofera, umjesto prosvjetara, kako smo do sad navikli, možda bi mogao pokazati nekome kako stvari stoje i bez čega se ne može, a što je višak i luksuz, ali kako se čini sve će se pretvoriti u strančarenje i politikanstvo, dok vuk ne pojede magare umjesto ovce kako mu je propisano po programu. 

Ne pratim puno ta ogovaranja, poslušam samo kratke obavijesti, tako da mi jest upala u uho jedino ona o jednoj mladoj vozačici koja je izrazila želju da ipak vozi svoj bus na dan najavljenog štrajka, umjesto da ju se označi štrajkolomcem, kako je običaj. 

- Cura je rekla da ona želi voziti, i mi smo je pustili. - baš ovim je riječima opravdao taj broj koji će voziti, jedan od šefova sindikata, radio prenijelo, a ja čula i zapisala. 

Vrijedi spomena! 

Jedanput davno, dok sam redovitije izlazila među ljude, me zapala možda baš ova mlada šoferica koja je odbila štrajkati rekavši da ona samo želi voziti, a oni su je pustili, jadnu ženskicu, nek' se voza. 

Poništila mi je ispruženu kartu onom mehaničkom radnjom kao i svima drugima koji smo stajali u redu ispred vozačke kabine, a onda je, valjda krajičkom oka vidjela da imam uza se štap, i rekla: 

- Nisam opazila, oprosti mi, ne bi bila naplatila vožnju. 

- Običan putnik - odgovorila sam - ne sekirajte se. 

Inače vas ljudi gledaju, ili s podozrenjem ili sažaljenjem, dakle, gledaju vas ispod oka prateći šta ćete sad, i kako ćete, neki možda misle da će morat uskakati s pomaganjima koja oni trebaju predvidjet, nekome je to zgoda da testiraju koliko su dobri, bolji ljudi od nekoga drugog, sve je utakmica, neki da se pokažu pametnijima, znate ono nisam tijelo nisam um pa se lako pogubimo, neki se više ili manje pristojno sklanjaju s puta da ne bi smetali ili da se nešto ne zakači na nj, a neki prosto čekaju da se pokaže kako se vi u stvari zezate ili čak pretvarate da bi iskoristili tuđu ne znam ljubaznost, dobrotu i spremnost da priskoče onda kad ne treba i kad ih ne tražite, to se pogotovo računa u nenaplative bonuse. A budu li im isplativi, možemo pretpostavljat - jer nema puno tih različitih obrazaca - da se još koji mjesec ili godinu služe tim susretom kao anegdotom kojom se popunjavaju one neugodne praznine u razgovorima, ada nitko ne ispadne izolirani heroj, ako ne mogu to svi biti. 

Ja imam, ili mi svi imamo, a eto ima ih jadnih koji baš i ne. 

- Vidiš li ti bolje na blizu ili na daleko.  

Običan šofer bi, eventualno, pokazao strpljenje čekajući da mu pokažem kakvu iskaznicu kojom bi dokazala da stvarno jesam prokleti invalid, čak ako bi imala uredno plaćen i pečatiran pokaz njegove firme. 

Ova cura samo želi voziti. 

Dobro je shvatila i izigrala igru. 

Mislim na poziciju za koju smo se borile: Da joj bude slobodno raditi to što voli i u čemu je dobra, bez potrebe da se ikome opravdava što je to točno i zbog čega to tako, a ne nešto drugo, nekako drugačije. 

Sad se samo čeka da opet netko kaže da ne valja sustav. 

Valja, i radi dobro, samo ga se ne koristi onako kako treba, pa neka mu ova hrabra vozačica bude za primjer i na čast. 

Uostalom, biste li više voljeli da vam sutra vaše dijete bude više kao ona, ili da makar živi u svijetu u kojem ima više takvih ljudi, ili u onom u kojem je više onih mrguda kojima uvijek malo. Uvijek bi nešto drugo i više. 

Ili zaboravite na vaše dijete, vjerojatno niti nisu vaša, nego, vi, biste li se vi sami više voljeli ponovo roditi u svijetu u kojem je više pojedinaca koji guštaju u tom što rade ili ovih koji 'odrađuju'? 

Jer rodit ćete se sigurno ponovno ili niste čuli za zakon karme, akcije i reakcije. Treći njutnov mislim da je to taj. Dakle, dokazivo znanošću koja se smatra modernom. E pa molim, recite to svima! 

Da slučajno sustav ne valja, cura bi bila osuđena na to da prebire grašak i da riba lonce, ili vunu i konce, ili da češlja duge kose ili konjske repove, svejedno, očekivalo bi se da stoji kod kuće a da ode u grad samo kad su sajmeni dani ili onaj jedan dan u godini kad je neki državni praznik ili o sveca. Ako bi imala sreće poveli bi je na nekakav grupni izlet da malo vidi svijeta, i u tom bi svijetu izvukla toliko debeo kraj da se više nikad ne bi htjela ni micati iz svoje kuhinjice. Ovako, sustav joj je osigurao da se školuje za što god ona hoće, i da, ako dobro savlada gradivo, radi to u čemu je dobra, stari bi rekli za što je stvorena. 

- A zašto je stvorena?! 

U davnim su vremenima ljudi po obliku glave novorođena djeteta gatali za što je stvoren, pa, ako ima četvrtastu glavu bit će inženjer, a ako mu je glava više okrugla političar i govornik. Kad se radilo o curicama gledalo se samo koliko je ružna. Ili lako ćemo za nju, ili gospe moja šta ćemo s ovom. 

Sad smo bar toliko strpljivi da se pričeka da dijete prvo progovori, pa da samo kaže što će bit kad odraste. 

Svak sam sebe najbolje zna. 

(Pogotovo onda kad nema izbora.) 

A ta je cura zaželjela, i mi smo joj pustili. 

Trebali bi češće ovo spominjat. 

sanjač xxxvi

Samo kad ste u društvu s nekim, bilo kime pogotovo ako vam je to netko blizak i svakodnevan, morate paziti da ostanete na površini, inače slobodno ronite. 

I ne govorim sada o gubljenjima u dubinama nestvarnim i tuđim, nego o tome da vam vaša sigurnost uvijek mora biti prva, jer drugima to biti zasigurno neće. 

To se nauči prvog dana na plaži: bilo da ste dijete kojega se tobože tek uči da pliva pa mu netko od odraslih pridržava trbuh, kao da crijeva ne bi isplivala sama od sebe na površinu, ili mjehur ili suha grana, tikva, plastična kesa, mrvice staroga kolača. Samo se trebate opustit i ne davati otpor nikakav. Milost vode vas izbaci na površinu van. Same od sebe. 

Tako ste došli na ovaj svijet, tko ćete i otići, ne opirući se, bez boli i muke. U tome je sva mudrost. Pričekati pravi čas. 

Kad ste jednom na površini jedina su vam opasnost ovi koji su također tako isplivali kraj vas i koji misle da je mjesto na kojem ste vi, baš to mjesto koje u stvari i po pravu baš njima pripada, i onda uslijedi borba, ovisno o tome koliko ćete biti voljan boriti se. 

Nije svaka borba vrijedna truda, niti je svaka bez značaja. 

Pobijedili ili izgubili to se tako ne računa, pogotovo ako se na vrijeme sjetite da je unutrašnjost iz koje ste isplivali poznata i zato laka. Lakša od nepoznate površine koja se tek treba istražiti, zato vam govorim. Nema dakle straha. Dolje još možete nekom biti vodič ili učitelj, sve ako vas nitko i neće slijediti ili poslušati. 

Teško jedino može biti to da vam se ne ponavlja uvijek iste stare poznate korake. Dosadi, brate!

I sad ste se našli gore, sa sebi sličnima, i gledate jedni druge, hoćete li se prepoznati. 

Nećete, naravno, svi ste si neprijatelji, tako vas se tempiralo, programiralo, u srce vam se stavilo inače ne biste se potrudili poduzimati taj pothvat. a onda najedanput, se traži da zaboravite na nadmetanja i neprijateljstva, jer sve je to izrežirano: U stvari su svi ljudi braća i trebaju da žive u zajedništvu i slozi, miru i ljubavi, ili nek se barem toleriraju donekle, ako bolje neće ići. I to vam zasmeta. 

Svi imate iste misli u glavi, ali opet nekako svi misle da je baš to što oni misle i kako vide osobito i privatno. Nije. Ali kakva je radost u tome što svi misle podjednako, ali u različitim vremenskim periodima, ili razmacima, jer evolucija ni tijela ni uma ni srca ne ide linearno. 

Preskakanja su dozvoljena u prirodi, jedino ljudska društva ne toleriraju preskoke. Reda mora biti. Inače, kaos! 

Kad biste mogli vidjeti misli, kao što vidite vlasi, dakle, drugu stranu kupole koju zovemo lubanjom ili golgotom privatnijega tipa, vidjeli biste da su po istoj modi počešljane, i pitali bi tko vam je frizerka, brijač. Čak i kad je slučaj da se češljate sami. 

Ili to, ili smo mi stvarno vidoviti. 

*-*

mnogookost (28)

Prije izuma kamera i fotoaparata, skenera i printera i kopirki, ako ste htjeli objaviti sliku ili je podijeliti, istu takvu na različitim mjestima, različitim osobama, trebali ste posjedovati, osim alata, i neku vještinu i preciznost u rukama, i nekakvo znanje iz prirodnih predmeta. 

Bakrorez, drvorez, sitotisak, mislim da je to tehnički stručni naziv, počinje od kalupa koji je u stvari zrcalni prikaz, tako da bi otisak, dakle ono što bi ostalo na papiru na koji bi se pritisnuo nakon što je premazan određenim bojama ili mastilima, da bi, dakle, taj otisak bio vjerniji prikazu originala. Koji je nečije viđenje ili misao o stvarnoj stvari. Znači da ni kalup nije prava stvar. Samo ona koja ide u seriju. Jer postoji potražnja. 

A taj kalup, ima rok trajanja, logično, što se više koristi brže se izliže, boja ili prašina ili bilo kakva nečistoća upada u linije koje se iskrive, promijene oblik, debljinu ili dubinu. Tako da do kraja priče možete dobiti sasvim drugačiju sliku od očekivane. Nekome se takva možda bolje sviđa, unikatna na svoj način, s time da to nikako nije, jer nije takva bila zamišljena od svog tvorca. Na ovoj razini, kalup je unikat. 

Sam otisak, dakle, kopija na tankom papiru, traje dulje od kalupa. Dakle onog od čega je potekao. Svoga izvora. A sam kalup, dogodilo se češće puta da je tako, nego obrnuto, je potrajao dulje od svoga stvoritelja, majstora tiskara. Osim ako nije bio slučaj da ga se baš s namjerom razbilo i uništilo. Iz kojega god razloga: ili nije valjao, ili se nije dopadao, ili u naletu bijesa, ili ljubomore konkurenta, dakle čiste zlobe. Ili ipak slučajno, ili baš namjeravano da bi ostalo što manje tih kopija i na taj im se način uvećala vrijednost. Do tog broja i ne više. Posebno izdanje. 

Više slučaj nije tako nesretan kad su u pitanju slike, naime, toliko ih je puno i previše da nije jasno zbog čega ih se stalno snima i stvara još i dalje kad nitko nije zainteresiran za pomnija promatranja. Čak te daleke i egzotične slike iz nekakve divljine ili iz dalekog svemira. Pogledate u tu šarenu maglicu i pustite je s mirom, prebacite se na nešto što vas namami prema sebi pa opet ista priča. 

A priča je ova: 

Neka nova udruga nastala po uzoru na neku staru ili stranu ili, možda pod kakvim pritiskom, iako je vjerojatnije da je netko gledajući popise i prijedloge čega treba ovom svijetu i što bi se sve moglo, skupio ljude pa na ho-ruk, organizirao izlet osoba s invaliditetom i mentalnim teškoćama. To je sada pristojna riječ za oboljenje. 

Ne mogavši da se ne pohvali, a možda je takva bila direktiva, ne znam, po svim većim medijima, dakle ne samo na svom Instagramu, objavio malo teksta, jer šta se tu ima puno za govorit, i dvije tri velike slike plus video. 

Vidi se da svi imaju naočale za vid a oni koji nemaju ni okvire ni stakla da onako malo krivo gledaju, dakle, očito osobe s oštećenjem vida. 

Da nije onako velik naslov bio, OPP i mentalni bolesnici, rekli biste gledajući ih onako uredne i pristojne, žene bez imalo šminke do grla zakopčane i s unikatnim ogrlicama, svaka sa svojom torbicom na koljenima ili sklopljenom knjigom ili novinama, i muškarci uspravni i mirni svaki na svom mjestu bez naglih pokreta koji bi zastrašili ili srušili bilo šta. Rekli biste dakle da je set sa neke serije koja prikazuje ono razdoblje prošloga vijeka između dva rata, kad se još nije pravo znalo tko je kriv a tko prav, pa su krivicu ili pravdu bili spremni ponijeti svi jednako, do onog momenta kad najgluplji među njima ne bi progovorio, i sve se opet izvrnulo na početni kaos koji će sam sebe poricati, uvjerljivo i uporno. 

I onda shvatite da su to normalniji ljudi od nas, samo što su, da li zbog realno lošijega fizičkog vida, dakle snalaženja u materijalnom svijetu koji je u stalnoj žurbi i svađi sa samim sobom, ili zato što ih je netko baš namjerno gurnuo tamo i ostavio tako, uvidjeli da im je bolje i sigurnije, ili da im je to jedina zaštita, da ih se proglasi bolesnima, pa ako ih se malo i gnjavi liječenjima koja im ne trebaju, opet je manja šteta od svakodnevnih gubljenja glave nad stvarnošću koja nikad nije ista jer se uvijek mijenja. 

Oni nikom ne smetaju, dapače, ali rade li išta korisno, ili samo troše hranu i zrak od nekoga kome su potrebniji? 

Ovako ja to vidim i gledam: 

Hrana i zrak su osnovna potreba, bez jednog ni drugog nema nikome života. Slobodno uskrati nekome zraka da se nadiše, i svrstaj se među ubojice, ni prvi ni posljednji. Pod uvjetom da si velik i jak i, naravno, zdrav. 

Pitanje je samo, imaš li hrabrosti? To je ta razlika između običnih fašista i običnog svijeta. 

Po zraku smo, tako se kaže a ja nemam razlog da ne vjerujem, spojeni s izvorom života, onog trena kad ta veza bude prekinuta, trenutak je kad će nas se proglasiti mrtvima i to je to. Po hrani je ovo zemaljsko tijelo održavano. Ne treba vam uvijek i ne treba vam stalno a pogotovo ne valja kad se s njom pretjera. Onoliko koliko vam stane u skupljene šake, navodno je dovoljno da bezbolno prijeđete iz jednoga dana u drugi dan. Dakle, preporučena dnevna porcija. Bilo čega, tjestenine skuhane, ili sirovog povrća. Zobenih pahuljica s mlijekom, ili čipi čipsa. Na volju vam i na izbor. 

Sve ostalo je luksuz. 

I sad, ako je svemir tako uređen da je zrak besplatan, i voda i hrana i zaklon bi trebali tako biti također, takav je barem život u divljini, a ovdje se mi pitomi odlučili za to da se grupiramo sa svrhom da jedni drugima život otežavamo umjesto da jedni drugima budemo podrška, pa ako jedan leti, da svi polete njegovim stopama. Možda se i tako može poletjeti. Inače bi umjesto ruku s prstima i noktima, imali krila s perjem. Ili krljušt i peraje, ako vam je do ronjenja. 

I izgleda, jedini je problem u tome, što još nismo našli načina da konzerviramo flaširamo pa unovčimo zrak, kao što smo našli način da prodajemo i vodu i hranu. I to je najveći čovjekov grijeh, najveći pad. Ikad. Svaki put se tu padalo, a bilo je tih davnih i tajnih i ne tako tajnih naprednih civilizacija. Eto do gdje su napredovale. i na koji način. 

Sad pazite, ovi ljudi s naočalama ili slični takvi, dakle, ovi koji neće znati ili im se neće htjeti klanjati svakoj budali koja pomisli da je velika glava jer ima velike mišiće i zahtjeve da se baš njih slijedi i sluša i slijepo vjeruje svemu što iznesu, ali imaju oči za neke druge, ovima nevidljive stvari, su iznijeli to, do tada većini nevidljivo na vidjelo, razumijete. Oni su izumili ta stakla koja uvećavaju i razbistruju slike, tko bi inače. Kome bi palo na pamet. 

I oni su napisali te knjige koje su vas oduševile jer su vam otvorile vidike i dale za misliti o stvarima o kojima inače ne biste, ta kako bi vam uopće  palo na pamet, dok mislite da znate sve dok god se klanjate onome koji će tako svima govoriti. 

Oni su čak i ušili ta odijela koja tako ponosno nosite i izradili taj nakit kojim se kitite i ukrasili vam životne prostore sitnicama koje ste i sami mogli izraditi da ste si dali vremena i da ste imali strpljenja. Tako da je baš sreća što imate viška novaca, da se njime pokrijete. 

Novac je da se troši, da se mijenja za nešto drugo, takva mu je namjena, mijenjanje oblika. Ako samo stoji pojest će ga vrijeme, promijenit će ime jer ne može drugo, i neće vam više vrijediti ništa već sljedećeg jutra. 

To vam je ta skrivena mudrost, koja vam promiče pred zdravim očima. 

Dok vi gledate samo na to kako nešto prepakirat pa po što boljoj cijeni preprodati. Ono nešto što je sama zemlja izbacila iz svog trbuha, ili vjetar izdahnuo iz svojih pluća. Hranu, vodu i zrak. Dok upotrebne predmete prave vilenjaci i ostave kraj puta. 

Vidite li u čemu je razlika? 

Moj trud i moja muka. 

Čiji trud? Aha. A čija muka? 

Jasno da se neće naljutiti kad im kažete da su oni taknuti. Kalup ide u seriju. Do jednog trenutka.