moj posao

Zapravo je luda sreća, a ne tragedija, to što je moja majka živjela, i još uvijek živi u poricanju činjenice da ima 'drugačije' dijete. Da nije bilo tako, sustav bi me uspio ugurati u pripadajuću kategoriju: ne bismo se, moja obitelj ni ja, ni malo razlikovali od ljudi koji u ova 'adventska vremena' prose za svoju koricu kruha, očekujući spas, ne s neba, kako je prirodno, nego od pročelnika, voditelja, referenta...

Pohađala sam regularnu školu, kao i sva druga, obična djeca. Upisala redovno fakultet, kao i sve druge, obične djevojke. Slala životopise i molbe za zaposlenje, kao i svi drugi, obični ljudi.

Neću vam lagati, pa reći da su moji poslodavci oduševljeno htjeli baš mene, iako jesu ostavljali takav dojam. Naime, svi oni imaju isti takav pristup, ne zato što im očajnički treba još jedna knjižničarka, prevoditeljica ili nastavnica, nego zato što na taj način sebi skupljaju poene. Vi ste prečka na ljestvama, zbog koje će oni sebi izgledati višima.

Isprva sam mislila da sam im zanimljiva zbog mojeg (očito neobičnog) izgleda i stava, onda zbog prezimena, ali ispalo je da se ljudi lažnom ljubaznošću inače grupiraju - ne morate nitko poseban biti ili što znati - to je ljepilo koje društvo drži na okupu. Možda malo smrdi, ali zato lijepo izgleda.

Za razliku:
većina slijepih od rođenja se savija u kalupe radi ljudi koji misle da imaju sva besprijekorno funkcionirajuća osjetila. Javljaju se na telefone ili se pokušavaju baviti glazbom. Degustirali bi poslastice, kad to ne bi bilo zabavno i svima ostalima. Njušili miomirise, kad bi se od toga moglo živjeti. Posjećivali tiflo-parkove i muzeje, kad bi im za to plaćali. Međutim, nitko ne plati njima. To su lječilišta kopleksa onih koji nisu sigurni u čemu su to od njih bolji.

Svi se fokusiraju samo na nedostatak.

Tako je i sa 5senzualistima (iako sumnjam da takvi ljudi postoje.). Drže se zajedno jer sami sa sobom ne znaju ili ne mogu biti. Stalno su izvan sebe. U 'potrazi' za onim nečim ne zna se čim. U nedostatku.

Dvadesetak sam godina predavala u učionicama. Pela se na katedre, pisala po pločama, pregledavala zadaće, davala ocjene. Nikad nisam imala drugačijih problema od svojih kolegica. Jedino što se ja nikad nisam žalila, smatrajući da trebam biti sretna što radim i što mogu raditi i imati iste 'probleme' kao sav drugi, običan svijet.
(ovdje: pollexhr.wordpress.com)

Jednom sam bila nepažljiva te šefici rekla, koliko zapravo loše vidim. Da bi nakon toga potvrdila ovu 'Svi se fokusiraju samo na mane'.

Do tada vas uzimaju zdravo za gotovo: vi ste dio inventara i to je gotova stvar.
Nakon toga vam kolege zveckaju limenkama u koje skupljaju sitniš za slijepe i slabovidne. Pozivaju vanjske edukatore od kojih naučite što vi sve ne možete i nikad nećete moći doživjeti. A onda izgubite čitav razredni odjel, jer vam nitko neće reći da se baš pet minuta prije promijenio raspored sjedenja po učionicama.
Morate organizirati terensku nastavu, tako da učenicima vaš predmet postane zanimljiv. Voditi grupu od njih tridesetak u gradski muzej ili arhiv, što samo po sebi nije piknik ni entuzijastima s naočalama.

- Bože moj, pa zar ništa... Za ništa je.

Na sreću, brzo sam shvatila da mi je lakše i pametnije reći "Ne", nego pravdati se i lomiti kako bi zavrijedila njezinu pažnju i odobravanje. Nitko tu nikom ne odobrava, nitko nikoga ne podržava. Iako svi kažu da trebaš podržavati šefa da bi tebi bilo bolje. Istina je da ga 'podržavaš' zato da ti ne bi zagorčavao još više.
Tužan je to oblik postojanja.
Možemo i o tom nešto poslije.

Na svako njeno:

- Vidite, kolegice, vi biste mogli meni... pa ću onda ja vama...

Rekla bih jednostavno: "Ne bih. Odbijte mi od satnice."

Nije prošlo dugo, čitav kolektiv na meni 'oponaša' tu istu 'bahatost'.
Sad,
ne trebate biti specijalni lumen da vidite da za reći šefu "Ne" morate imati određenu hrabrost, ili ludost, ili potpunu ravnodušnost za ono što će s vama dalje biti.
Odbiti pružiti pomoć nekom kome ona stvarno treba... ne znam što je to...