stvari koje uzimate zdravo za gotovo

Ne mogu procijeniti, imaju li moji novi susjedi dijete ili psa. 

Bice ima ime. Luna, Stella, Tara... jedno od onih iz latinske vjezbenice, koje se obicno davalo malim obrtima, tipa videoteka ili suvenirnica, a u novije vrijeme kujicama i zvijezdama u usponu. 

Kupuju mu pelene, to znam, jer se ponekad 'tata i mama' svadaju glasno. 

Osjeca se miris kasica za bebe. 

Ali 

Tretiraju ga kao psa. Sto ukljucuje tisucu odresitih "Ne, ne, ne, ne to." i "Eeevo, taaako, braaavo." 

Jednom sam se zatekla s njima u liftu i da nisam cula tiho stenjanje ne bih znala da se bice pokusava skriti iza necijih nogu. 

Kad ga je 'tata' uzeo u ruke, covjek koji se takoder zatekao u liftu je rekao: 

- A sta je, zuco, di te vode. 

Znaci pas je. 

Kad smo izasli iz lifta, 'tata' je rekao: 

- Reci 'doviiideeenja', 'vidimo se, book'. 

??? 

Morat cu pricekat jos koju godinu dok bice progovori ili dok krepa. 

o samopouzdanju i o samodostatnosti

Posljednjih dana na osobnim blogovima koje pratim, cesto nailazim na tekstove u kojima se stariji ljudi zale na to kako ih omladina tretira, omladina i drustvo opcenito, te kako je sve podredeno mladima od trideset, jer se radi o populaciji koja je u izumiranju:

ergo, starci nece da umru, a mladi se nerado mnoze i plode.
Pa za udovoljiti estetskom kriteriju, a da bi se lijepa mladost izvukla na ulicu, u stvarni zivot, vise se pogoduje njima. U ama svemu!

Nekako mi je sama od sebe, totalno nepozvana u uhu zazvonila pjesmica (meni je to Bananarama, a vi kako hocete):

"When I was younger so much younger than today, I never needed anybody's help in any way. But now these days are gone and I'm not so self assured, now I find I've changed my mind and opened up the door...

Help me if you can I'm feeling down
and I do appreciate you being round
Help me get my feet back on the ground
Want you please please help me please please please please please help me "

Navodno ti mladost da samopouzdanje. Zato jer se rimuje sa ludost. Jedva cekas da odrastes i skines starce s vrata, a onda te zaskoci vlastita starost (koja se takoder rimuje sa... da), pa se pitas u sta si potrosio vrijeme.

Nisi sam od sebe sposoban ni za sta, jer nisi niti svjestan svega onog sto si dobijao mukte samo zato sto su neki odredeni ljudi mislili da

- neces moci sam,
- neces znati sam,
- sam se od sebe neces sjetiti, te da
- mladima treba dat vjetar u leda.

I sve bez tvog pristanka i znanja. Jer da si znao, ne bi pristao. A kad si znao, bila je gnjavaza.

Ne brojim koliko me je puta moje zeznuto stanje sacuvalo od raznih sr.nja:

Nitko ne misli da bogalju treba vjetra u leda, dalje da ne idem... moci, znati, sjetiti se... neki od nas nesto rade samo da bi dokazali da mogu (sebi, nikom drugom), neki zato sto nemaju pametnijeg posla (feeling down, nije opcija), ali nitko nikad ne misli da mu zato treba pljeskat i cestitat. Tu si s nekim ciljem, made different to make a difference.

Kako samopouzdanje blijedi? S godinama? Ma dajte molim vas! Pa nije to bilo samopouzdanje.

bubamara

Povodom svjetskog dana djeteta:

nevjerojatno sto sve mozak sprema i spusta, i sto sve dize u najnenadanijem trenutku. U ovom slucaju ne mogu reci da su trigeri radosna lica nepoznate djece niti crtezi kojima ce razveseliti majke, ali bas o tome cu vam za tren pricati, naime, kad sam imala tri, cetiri ili pet godina, bila sam cudo od djeteta!

Moja se mati, preda mnom, sve sam jasno mogla cuti i pospremiti u dugorocno, hvalisala kako ja krasno crtam. Navodila je detalje, galebove pod oblacima, pa jednog usamljenog na grebenu, pa jesenje lisce i plodove prirode, crvenu bubamaru na zelenom listu spremnu za let...

Od tog momenta pa do sljedeceg kojeg cu vam reci, raspolozeni lijecnik me je zvao malom marom.

- A je li - rekao je - mamica kaze da si nacrtala krasnu bubamaru, sa svim tockicama...

Culo se u glasu da mi se smijesi, nikako nije bio ljut na mene (jer kao to vidim i mogu, a sto mi on pokazuje ne vidim i ne prepoznam), ali osjetila jesam sram.

- Koliko tockica ima bubamara?

Sutjela sam.

- Da pitamo mamu?

Sutjela je.

Kad smo stigle doma, bila je ljuta. Nisam znala zasto. Osim da sam ja za nesto kriva.

Cetrdeset (ili vise) godina kasnije, s istom lakocom prebacuje krivnju na svoju unucicu:

- tepih je bio cist dok mala nije dosla,
- mravi ne bi bilo da ih mala ne unosi,
- masina se pokvarila tocno onog dana kad su joj doveli malu...

"Kako ona s onim prsticima, tap-tap-tap - odeee!"

Ne moze se covjek ni naljutit na nju.
Al zato ona moze.

Malena je, na srecu, otkrila da je smartphone zanimljivilji od svega sto ce ikada vidjeti i cuti u "stvarnom svijetu", a ljutnja, sram i krivnja ionako jedu druge ljude.

za svoga boga

Ne znam je li vec netko pobrojao koliko se puta u svetim spisima spominju rijeci 'slijepac', 'sljepoca', 'ocinji vid'... za svjetlo i tamu znam da da.
Sve da ih netko i jest pobrojao, bi li itko provjeravao, ili se iti potrudio pogledati citirana mjesta?
Utjesno bi bilo, mozda, spoznanje da je taj jedan netko imao odreden interes, pa si dao truda.
Utjesno za koga?
Na korist, komu/cemu?

Otkad vise nema starih ljudi, svijet je spao na to da ga na kupu drze invalidi.
Kako to mislim? Pa starcadi je toliko da je vise hospicija nego obdanista!
Ne mislim na senilce, 50, 60, stogodisnjake koji tek zavrsavaju s pubertetom cekajuci da ih netko drugi spasi.
Mislim na nekog tko bi imao kakva vlastitog zivotnog iskustva, i pristojan odgoj koji bi znacio da se je jednom ulagalo u to bice, radi njega samog, ne radi drustvene mozebitne koristi.
Ljudi se skupljaju u plemena kad se osjete ugrozenima, ili zbog kakve koristi. Kad se ugroza ili korist izmisljaju, zarad odrzavanja statusa kvo, to pleme postaje izopaceno - daleko je od boga, daleko od smisla, jos dalje od samog zivota.
Treba li normalnom drustvu sveti spis u kojem ce pisat: "Proklet koji slijepcu krivo put pokazuje!"? S uputom zajednici da povice "Proklet!"?
Ali postoji.
Danas vise nitko ne zna da postoji. Zato kazem da nema vise starih ljudi. Generacija mojeg djeda je to citala u skoli.
U danasnjim skolama je bitnije znati tko je to, kad, i da li uopce rekao. Tko ga je cuo.
Zato kazem da nema starih ljudi.

🔌

Dakle, opet sam imala bliski susret s trgovcima smislom:
Na osnovi svoga dojma o mojoj nezainteresiranosti za drustveni zivot (pisem vam sve ovo bez navodnjaka, iako ih mozete podrazumjeti: mene jako interesira svijet oko mene, ali, eto, izostavljam eye contact), zakljucise da sam izgubila vjeru u ljude i boga, te me nuzdno moraju spasit od te kuge suvremena svijeta - depresije.
Na stranu sada s mojim uvjerenjem da je depresija ta koja eksuli spasava svijet. Kamo srece da je vise takvih koji bi sjedili mirno i mislili o sebi, ne zabadajuci i ne petljajuci ni s kim osim s.ssobom...
Ostavise mi dakle dvd sa snimljenom propovijedi. Vjerujem da je zato sto je plastika jeftinija od papira, a ne zato sto im je sinulo da mi je lakse slusati no citati, ili da se pokazu modernima.
Velim opet, nastranu s tim, nego...

Znate onaj psiho trik kad si hocete nabildat samopouzdanje pa na papir stavite sve svoje vrline (i mane) pa cudom popis vrlina postane tako uvjerljiv da povjerujete da ga je sastavljao netko drugi od vas i objektivan!
Pa vam postanu krivi svi oni koji ne vide to isto sto i vi?

O M B

(i ne, nije ovo kratica za ordo manje brace)

(iako bi mogla bit)

Molim vas, molim i preklinjem (da se ne bi moralo pribjeci proklinjanju) prestanite sa spasavanjem!