i heart ice-cream

Ne znam je li to tako zakonom nekim propisano, da svaki od tih takozvanih alternativaca mora imati uza se bar jednog diplomiranog liječnika sa nekog od naših fakulteta, radi sigurnosti ili provjere. 

Ali recimo da se radi o znatiželjnicima, ili dobročiniteljima, vječnim učenicima koji su shvatili da se može učinkovitije od onoga što sami rade, jer uvijek je jedan takav bio prisutan kad god bi me majka vodila na nekakvo čudesno iscjeljenje. 

Kao dijete, tih se nisam plašila, kao što sam se plašila ovih po bijelim bolnicama, a kao odrasla počinjem shvaćati zašto: nisu koristili svoju moć da mi naude. Nisu tražili da se svlačim i stojim smrznuta u očekivanju neke nenadane oštre boli. Nisu me dodirivali, čak nisu mene ni gledali, gledali bi učitelja, što on radi i kako se ponaša. A on je sa svima bio ljubazan, čak i onda kad ne bi ništa govorio. Pogotovo onda. 

*** 

Na nedavnom okupljanju, je bila svjedočila jedna mlada liječnica, koja je isticala kao da je baš to jako važno, da je došla k ajurvedskom liječniku, zbog svoje djevojčice. U moje doba, zvali su ih hipersenzibilnima, ona je rekla "Taša je osoba s autizmom", "oboljenjem iz spektra". Majka za dijete. Njeno rođeno. 

A onda se našlo da nju srce boli i to jako mjerljivo, aparati su pokazali, bila je kod najvećih i najboljih stručnjaka koje joj je ikad itko preporučio, a ona je iz te branše, dakle, možete si zamisliti. 

I ništa joj nije pomoglo, i kad je već bila digla ruke od same sebe, naš je iscjelitelj primijetio, a da mu ona sama nije ništa spominjala, da joj srce krvari za sladoledom, i neka si ne uskraćuje ništa. 

I sad ona nama sva oduševljena prepričava, najprije kako je on to uopće znao, da ona ima problema sa srcem, fizičkim srcem, da se liječi, ona da ima ozbiljnih zdravstvenih problema, a onda kako se je ustručavala to priznati svojem kardiologu da je nakon te terapije, seanse, razgovora s alternativcem, čudesno izliječena. 

- Osjetila sam takvu toplinu kako mi struji kroz čitavo tijelo, i nalazi su bili u redu. Ja sam znala da je to vaša milost, ali nisam znala kako da to prenesem drugima, pa sam šutjela. 

Kardiolog je bio zadovoljan i rekao neka samo nastavim s uobičajenom terapijom, jer očito je pogodio, ali ja znam da nije stvar u tome, i neću odustati od sladoleda. Ja volim sladoled i neću si uskraćivati i tu ljubav. 

Naš iscjelitelj ju je u tom trenutku pitao za malenu kći, ali ona nije bila dobro čula, ili razumjela i nastavila je u tonu kao da je ona mala djevojčica kojoj je jednom bilo zabranjeno jesti puno sladoleda pa je kroz smijeh rekla da je u jednom dahu pojela cijelo veliko pakiranje od kila, a on ju je ponovo pitao za Tašu, kako je ona: 

- Tko? ah, Taša, hvala na pitanju, dobra je, obasipamo je svi svom ljubavlju koju imamo. 

Pa jeste li i njoj dali žlicu, ili liz, htjela sam pitati, ali nisam bila ja ta koja je u poziciji da se razgovara. 

Doktor se nasmijao i ponovo pitao za Tašu, a ona ponovo ponovila da je okružena svom ljubavlju svijeta. 

Ne pretpostavljam, nego sam sigurna da je moja mama u istom tonu dolazila i odlazila kod svih tih doktora spasitelja, nikad ne naučivši ništa, tako da vjerujem, ne, ne vjerujem nego sam sigurna da ima još nade za Tašu. Da će ona shvatiti što joj se događa, nadam se prije nego kasnije. Da smo svi povezani. Da nije ona ta koja je bolesna, nego ta koja pravilno reagira. Da nije ona ta koja je u poricanju, nego ta koja pokazuje problem najjasnije i najglasnije što može na jedini način na koji se to može. I da joj je mama najveća prepreka. Dok ne prekorači nju, nema ni njoj prelaska u ozdravljenje. 

To su te energetske blokade, blokovi, kako ih zovu, sa svojim imenima i brojevima i oblicima. Dok se ne očiste u glavi, dok ne shvate da su ljudi oko njih jednako živi, i vjerojatno življi nego što su sami sposobni priznati, nema nam ni prvima ni drugima nikakvog pokreta. 

Gdje je prije bila sirova snaga, otac obitelji, koji bi jednim zamahom pesnice prouzročio fizičku smrt namjerno ili slučajno, bilo čega što mu se ne dopada ili čega se boji, sad je tobožnji razum i tobožnja emocija. 

- Samo vas molim, - obratio se liječnik nama koji smo slušali, - nemojte sad uzimati da je kilo sladoleda lijek za srčane bolesti, ovo je bio individualni, a ne univerzalan recept za sve jednako. Ako imate kardiovaskularnih problema idite svom kardiologu, ovo je bilo nešto drugo. 

Zatim se zahvalio toj mladoj liječnici, rekavši da prenese njegov pozdrav Taši, i neka je dobro čuva. 

Mama kćer ili kći mamu, ostalo je nedorečeno, ali mogu se sjetiti da je bilo baš sve isto tako i kad sam sama bila Tašinih godina. 

Došli su zbog mene, jako zabrinuti, a do kraja priče su na me i zaboravili. 

Znate kako narod kaže, zdrav je samo onaj koji nije nikad bio u bolnici, koga doktor nije pregledao, eto tako te mame dolaze, kao zdrave, a onda kao slučajno i one obole. Pa umjesto da makar budu zahvalne na pažnji koju primaju, i da šute, one sve isprevrnu na svijetu razumljivo. Sve obrnuto od istine, od onog što se stvarno zbilo. 

Čudesno ozdravljenje. 

***

Sjećam se, sjedile bi skupa u toj prostoriji, ordinaciji ne znam kako se pravilno zove, ured, ambulanta, i doktor bi nam objema pokazao vježbe za oči koje trebam radit, ali kad bih doma ja sama pokušala ili ispričat ili pokazat što se dogodilo, ona ne bi bila dovoljno prisutna da potvrdi, dakle, gdje je ona bila? 

Kad bi sama započela sa vježbama za oči, kažnjavala me, i to vrlo okrutno, i fizički i ismijavanjima i svime što uz to ide, pokazivanjem susjedima, maltene kao majmuna ili nešto u tom pravcu, gle kako koluta očima: 

- Šta trljaš stalno. I to još tim rukama!! 

Čudo je da sam još živa. To je čudo. 

***

A Isus mu reče kad se vrati u selo, neka nikom ne govori. A ovaj uze svoj štap, te ga je otad slijedio. 

 

ajurveda se ne bavi bolešću

Kako moderna medicina sve više napreduje, tako i ajurveda doživljava svoj veliki povratak. Jesu li ova dva u konfliktu ili ipak mogu surađivati, pitanje je koje su studenti uputili Sadhguruu na zadnjem okupljanju, 1. srpnja 2026.  

Odgovor: Moderna medicina je vrlo kodificirana, potpuno šifrirana, zasnovana je na dokazima, i uglavnom se oslanja na farmaceutsku industriju. Orijentirana je na simptome. Kad nema simptoma, kada pacijent ne osjeća bol i kad nema vanjskih znakova bolesti, ali svejedno zdravstveno propada, alopatski sistem nema nikakav način da bi to znao. Mnogi ljudi umiru bez ikakvih znakova bolesti, jer alopatski sistem tretira samo ono što se može vidjeti i promatrati. 

Ajurveda se ne bavi bolešću, nego zdravljem. Ne liječi, nego poboljšava ljudski život. 

Riječ ayur znači život ili životni vijek. 

Pitanje koje ayurveda rješava je: koliko dugo može ljudski sistem trajati i kako osigurati da taj život bude proživljen u potpunosti. 

Istočnjačke civilizacije ne poznaju termine poput dobra smrt ili loša smrt. Mi ovdje imamo samo akala mrityu i sakala mrityu, prijevremena smrt i prirodna smrt (ona smrt koja dođe u svoje vrijeme, i ona koja nije na vrijeme, pretpostavljam da bi se tu ubrojila i ona koja kasni, iscrpljujuće i dugotrajno liječenje koje ne donosi olakšanje, op.b.) a to se ne mjeri samo kronološki. 

Kad je nekome samo 30 ili 40 godina, ali unutar sebe osjeća da je proživio svoj život u potpunosti, da je ispunjena njegova životna svrha, da se dogodilo sve što se trebalo dogoditi, i ako sljedećeg dana umre, to je sakala mrityu, a ne akala mrityu. Ne broje su tu godine. Gleda se samo da li je taj život ispunio svoju svrhu, došao do svog vrhunca, je li dovoljno zreo da napokon padne sa stabla. (kao list ili kao jabuka na nečiju glavu, op.b. :) 

Ovdje imamo dva temeljno različita načina gledanja na život. 

Čak kod dijagnosticiranja, alopatska se medicina počinje okretati neočekivanim izvorima, na primjer koristi pse da njuhom detektiraju rak u ranoj fazi. 

Ajurvedska tradicija je zasnovana na potpuno drugačijoj vrsti osjetljivosti, koristi se ljudskim osjetilima. 

Ajurvedski vaidyas, mudraci, nisu obični praktičari, praktikanti sa četiri ili pet godina studiranja na fakultetu iza sebe. 

Oni žive taj sistem od ranog djetinjstva, to je jedino što oni rade. Preko osjeta, dodira, pulsa, mogu razumjeti što se događa unutar nečijega tijela prije nego što se simptomi uopće pojave. 

Slušajući puls, vaidya može znati koju bolest netko može razviti za 10 do 15 godina. 

U jogi je takva percepcija uobičajena. 

Alopatski sistem sada polako kreće u sličnome smjeru preko obiteljskih anamneza, analizirajući genetske inklinacije da bi predvidio koja stanja neka osoba može razviti u sljedećih 20 do 25 godina. 

Ova dva sistema nikada ne bi smjela biti konkurencija jedan drugome, ne bi se smjela takmičiti između sebe. Razmišljati o njima kao o rivalima, je slično razmišljanju da su muškarci i žene rivali. Oni se nadopunjavaju. Kad se dobro snađu i prilagode jedno drugome, događaju se dobre stvari. 

Danas, ljudi uglavnom čekaju da se ozbiljno razbole prije nego što zatraže liječenje, i u tom smislu, alopatska je medicina u prednosti. To je kao na formuli jedan, u par sekundi gume se promijene, naprave se prilagodbe i auto je opet na stazi. 

Ajurveda traži da se posvetite svojem zdravlju. 

U modernim vremenima, potrebno je kombinirati ajurvedu s alopatskom medicinom. Kompeticija između ta dva ne bi bila zdrava. 

Ključno pitanje za ajurvedu danas je proizvodnja ajurvedskih lijekova, koji se prave od živih materijala: list koji se ubere u šest sati ujutro ima drugačija svojstva od onog koji je ubran u devet, u podne ili uvečer. Kada se bere, kako se sprema, kako je tretiran, čak tko time upravlja, sve to nešto znači, budući da živi materijali reagiraju na uvjete oko sebe.

Kada se prakticira od strane onih koji to zaista žive i razumiju i pažljivo postupaju, tada lijek djeluje na načine koji se čine čudesnima. 

Ali kad se ajurvedski lijekovi proizvode na gomile, kao na traci, tad su i rezultati nedosljedni. Svatko tko da ih proizvodi iskreno priznaje da učinkovitost može varirati čak do 80 posto, sve to ovisi o sezoni, o vremenu, tko je brao, kako se skladišti, sve je bitno. 

Za razliku od alopatske medicine koja varira za 1 do 3 posto. Samo zbog te velike razlike u postotku učinkovitosti lijeka, ajurveda se smatra nepouzdanom. Međutim to nije istina, istina je da ona ne može bit svedena na industrijsku masovnu proizvodnju. 

Ajurveda niti ne bi smjela krenuti putem masovne proizvodnje. 

Ako želimo da ajurveda uspije, svaki bi grad trebao imati poseban ajurvedski vrt sa lokalnim, organski uzgajanim biljem, uz mogućnost pružanja liječničke usluge. 

Puno je toga što bi alopatski doktori mogli naučiti iz ajurvedskog sistema. A također bi ajurveda mogla učiti od alopatskog sistema na polju poboljšanja učinkovitosti. 

Po mome mišljenju, diplomac alopatske medicine bi trebao provesti najmanje jednu godinu učeći ajurvedu, a ajurvedski studenti bi trebali provesti najmanje jednu godinu studirajući alopatsko dijagnosticiranje. To bi bio baš lijep napredak. 

Izvor: 

Forest Flower, srpanj, 2026. 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2026/7/ayurveda-was-never-about-disease

šta je rak prema lepri!

Smiješna mi bude ova panika koja se stvorila zbog takozvanih sljedbenika joge i ajurvede među pripadnicima ovdašnjega klera i naravno njihovih sljedbenika. Dojam je da misle da im ovi crni stranci žele preoteti kruh iz gladnih usta, a ljudi idu k njima samo zato što olakšanje ni ozdravljenje, ne nalaze u regularnom zdravstvenom sustavu. 

Oni kano misle da se radi o nadriliječništvu, koje bi bilo u rangu s čudesnim ozdravljenjima o kojima su čitali u pričama o kristu, i sve su u očekivanju da neki od njih na isti način, dodirom izliječi gubavce, a kamoli rak, šta je rak prema lepri. 

Pa se žure s pričama o teško oboljelima koje jedino krunica spašava, dok u isto vrijeme gube kosu zbog kemoterapija od kojih se ne odustaje, unatoč. 

U tom duhu, nije krist iz biblije izvodio nikakva čudesa koja bi se kao čuda mogla prikazati i nama današnjima, koji zahvaljujući multi medijima, preko kojih su svima sve informacije dostupne, možemo tvrditi da znamo puno više od ljudi iz prošlosti, običnih ljudi, pa nam se, radi tog razloga, ne mogu baš svačija muda prodat pod bubrege. 

Slijepi progledaju, gluhi čuju, a mrtvi ustaju iz postelja. Gladni bivaju nahranjeni a gubavi očišćeni. Zli se duhovi pokoravaju molitvama, dok neke od njih ipak treba tjerat štapom, i to kakvim, onim kojim je netom nešto napisano na pijesku. 

Kako netko može znati da je slijepi progledao ako mu do tad nije vjerovao niti da je slijep. Ili da odjedanput sad sve čuje dobro, a prije da je bio i glup i mutav. Onaj kojeg su unijeli na nosilima, vratio se doma na svojim nogama, a čitavo mnoštvo svijeta koje se nije moglo sa drugima odjedanput prihvaćeno. Promjena percepcije, ili bi tko rekao, masovna hipnoza. Moguće, ali onakva nakon koje se netko i prenuo iza sna. 

Vođena meditacija? 

Molitva za mir. 

Eto, tako i ovdje, nečiji dodir vas može izliječiti, jednako kao što sigurno postoje i takvi koje je pametnije izbjeći. 

Netko će posvjedočiti da samo prisutnost neke osobe ili zvijeri čini razliku u ambijentu. Netko sve prihvaća, a netko ostaje neprihvaćen. Mislim da je u tome stvar. 

Pratim pomalo kako svako malo iskrsne neki katolički svećenik koji samom sebi umišlja da je mistik i karizmatik, kojem su već prilazili razni ljudi, uglavnom žene s djecom, da bi se samo dotakli njegova habita. I onda on, poput isusa u onoj prispodobi, osjeti kako iz njega izlazi snaga. 

S jedne strane razumijem da dobar pastir nastoji držati svoje stado na okupu, ali među praznovjernima priličan je broj vrlo agresivnih, u tom je velik problem. 

S druge strane me veseli što to nije službeni stav crkve, a to znači da nisam zastranila u vjeri svojih predaka. Eto vam odgovora zašto oni teoretičari koji se vrijeđaju ako ih nazovete tim imenom, napadaju Vatikan. Njima je do borbe, a ovi stalno pozivaju na prihvaćanje i na mir. 

Ajurveda je vrlo praktična i vrlo učinkovita. Da nije bilo tih dobrih i strpljivih ljudi, ponovit ću i sto puta ako bude trebalo, ja sada ne bih bila živa, i tako to mislim na svim razinama. Ako bi ovo, po prirodi slabo tijelo i izdržalo, sigurno bi mi bili uzeli i um i sposobnost rasuđivanja, pa onda i sve ostalo. I ovi vjerni, i ovi znanstveno podržani. Kano da je to ista sekta, razlika je u nijansama. 

Još i sad ne znam kako to dobro objasniti nekom tko sebe gleda kao gotov proizvod i pod zdravljem misli konzervaciju, očuvanje trenutnoga stanja. Samo da ne bude bilo gore! 

- Postoje propisi i postoje pravila i ako što odstupa treba to vratiti na liniju, u suprotnom, bolesni ste, nema veze što je normalno da srce ubrza ako ste pod naporom ili stresom, ako ste tren prije trčali ili plesali ili čistili kokošinjac. 

Ako se bojite tišine, čut ćete kucanje vlastitoga srca, čut ćete kako krv tutnji u ušima, čak kako poigravaju mišići na nogama, ali tijelo je živo. Pokreće se i diše čak i onda kad mozak to ne registrira. On tu nije u komandi, to vam vaše tijelo poručuje. 

A sad ste u tišini sa sobom i bolje vam je da slušate dobro. 

Tijelo je pametnije od glave onoliko puta koliko je od nje veće, čak ako je glava od tijela tvrđa. I bolje je da je tako, mislim, to je pravilna raspodjela. 

pollexhr: opp i obrazovanje

 pollexhr.wordpress.com/oppiobrazovanje 

Netko mi je nedavno skrenuo pažnju na jedan stari film s Richardom Burtonom, kojega je proslavila uloga Marka Antonija iz glasovite ljubavne priče o Cezaru i Kleopatri, a koji se ovdje pojavljuje u ulozi profesora latinskog jezika iz novije povijesti zapadne civilizacije. Radnja filma se vrti oko dvojice učenika, jednoga naoko savršenog, kojemu profesor posvećuje i dodatne sate, te ga je već odredio za svoga nasljednika, unatoč tome što je zainteresiran više za svjetovne zabave, i drugog, dječaka s invaliditetom koji se jako trudi uraditi sve kako je zadano što mu zbog fizičkih razloga ne ide, i čija se nastojanja da pokaže svoje kvalitete koje jesu bitno drugačije ali ne i bez ikakvog značaja, nailaze na stalna podcjenjivanja, neodobravanja i guranja sa strane. Često puta i doslovno, u fizičkome smislu. Dječak zna popiti batine. U jednoj sceni, strogi ali pravedni profesor mu kaže da su u antičko doba djecu kao što je on, ubijali već po rođenju, da je on još uvijek živ zahvaljujući jedino ljudima poput učitelja njegove škole, te da je jedino što se od njega očekuje poslušnost, poniznost i tiha prisutnost. Ovaj film lijepo popunjava prešućivanu prazninu od vremena drevnog Rima do ove naše sadašnjice. Mi danas imamo sporadično mirnu integraciju djece s invaliditetom u regularne škole: niti učitelji žele njih, niti bi oni htjeli, kad bi ih se pošteno poslušalo, sjediti besposleno 6 do 8 sati u sredini koja im nije naklonjena. A uobičajenim se korisnicima uvijek može manipulirati. Postoje jasno i one specijalizirane ustanove, svojevrsne sigurne kuće, ali to je druga priča. Prirodni zakon, fizičku nesposobnost rješava drugačije; nigdje se u životinjskom svijetu neće održati jedinka sa tjelesnim oštećenjem, što ne znači da takvih okota nema, u tom je smislu rođenje u ljudskom društvu, u ljudskom tijelu, smatrano premijom. Ljudi naime mogu pokazati svoju ljudskost baš na onim najslabijima. Jednako ljudima, kao i životinjama. To je ta razlika. Mi možemo sami izabrati što ćemo jesti, kad ćemo jesti i na koji način. Nije li sve hrana? I nisu li usta vrata pakla? U jednom i u drugom smjeru: pa da ne bi bili pojedeni od strane ovih koji sporo uviđaju, poslužite se jezikom da čarobnim riječima stavi neku bubu u glavu, da se radije njome zabavlja nego da vas lova, i to vam je sva mudrost. Do sada je stvar toliko izmakla kontroli da se teško može sa sigurnošću znati što je stvarno toliko trulo da prijeti zarazom sa najsmrtnijim ishodom, a što je privremeno stanje čišćenja koje s vremena na vrijeme svaki živi organizam mora proći, to najprije nastradaju oni koji, na bilo koji način, fizičkim izgledom odstupaju od onog na što je određena zajednica naviknuta, počev od slabije ili jače pigmentirane kože ili kose, zatim naglaska i boje glasa, te viška ili manjka udova, tako da tu ulaze i djevojčice i žene, u isto kolo, bez razlike. Stvar koju smo propustili u dovoljnoj mjeri primijetiti, ono kad se lobiralo za zakon o zaštiti prava malenih djevojčica. U tom je smislu, u okrutnom okruženju, koje sporo uči i još sporije uviđa i prihvaća različitosti bića i pojava oko sebe, preživljavanje onih najslabijih bilo vrlo upitno, te je brza i laka smrt, bila čin milosti. Alternativa je cjeloživotno mrcvarenje i njega i zajednice kojoj bi pripadao. Na svim razinama. To je naša stvarnost, tako da nitko ne može reći da društvo nije ništa napredovalo. Jest, više je bolnica i škola nego ikad, a sve je više onih koji se na bilo koji način žele svrstati u pacijente, jer misle da je to sigurniji put. Moderna društva, makar na papiru, bolje štite prava ranjivih skupina, problem je jedino kad izađete u stvarni svijet. “Stranče, ovdje te tvoj zakon ne štiti.” “Ali, tako piše!” “Piši, samo piši, ionako nitko ne čita.” Možda ne ovdje i sad, ali činjenica je da smo zbog običaja da zapišemo i zabilježimo sve što se da opaziti, dospjeli na mjesto na kojem će nas netko možda zamijeniti za ljude, i to je krajnji domet. U zlatno doba staroga Rima, takav je sustav bio dosta razvijen, odnosno dobro je dokumentiran, i svaki put kad se potegne pitanje zaštite prava osoba s fizičkim oštećenjem, znanstvenim i obrazovnim ustanovama se skreće pažnja na nekoliko istih pisanih djela, koja se nastoji svrstati u kanon, na jednaki način kako su se onda određena poglavlja Cezareva Galskog rata ili Homerove Ilijade, ili Ciceronovih govora i privatnih pisama, uvrstilo u obaveznu lektiru svakoga tko se htio zvati akademski obrazovanim građaninom. Umjesto toga, moderne znanstvenice radije biraju sladunjavu poeziju, ljubavne romane i stihove iz Umijeća zavođenja zbog kojih je Nosonja Ovidije u najzlatnije i najslobodarskije doba starog svijeta, pretrpio izgon iz domaje. Iako nijedan izbor nije bez vrijednosti i značenja, po onoj da nema pogrešnog učenja (svaki put kad naučimo nešto što prije nismo znali, mijenjamo se na nekoj razini, a promjena nikad nije nešto što je apriori loše), stvar je u načinu na koji praktično odlučimo primijeniti znanje koje je usvojeno samo teoretski. U nastavcima ću ovdje prenositi spomenute tekstove koji nisu ušli u kurikule, iako su mogli olakšati živote, i ovima koji su već medicinski dokazano i pravno priznati tjelesni invalidi, politički korektnim rječnikom osobe sa posebnim potrebama, i ovima koji nastoje svoje različitosti dokazati ili zaštititi određenim potvrdama, odnosno svima koji se tako osjećaju i htjeli bi postati članovima bilo koje od zaštićenih ranjivih skupina, bez pretjerivanja ili potcjenjivanja, inače kako objasniti obećanja o novim gradnjama i nadogradnjama bolnica i kliničkih centara. One koji se pwd-ejcima bave, ne treba ni spominjati, a čijem nesebičnom radu ne bi na ovaj način uzmanjkalo društvene podrške. Također ovdje prenosim i one odlomke koji jesu uvršteni u odobrene udžbenike, a koji bi se mogli barem pročitati na satu, bez ucjena ocjenama, ali se redovito preskaču, što vi mislite, zbog čega?

pomoć, nemoć i supermoć (5)

Spellcheker mi podcrta crvenom svaki put kad supermoć napišem kao jednu riječ. Sa prve dvije, po-moć i ne-moć, nema tih problema. 

Da nije kakva urota na stvari, šta vi mislite? 

 

slatka sestra sna : nikolai, xxi

slatka sestra sna : nikolai, xxi: Pitanje je vremena kad će prestati s tim predstavama tobožnjih držanja tobožnjih predavanja, sjedenja u uredu od devet do tri popodne, pozdr... 

§ 

Neću tvrditi da je to ciljano tako, da se s početkom masovnih ljetnih migracija prema mjestima za odmor, na sjednicama vlada odlučuje o stvarima koje se tiču ionako najnezaštićenijih, ali o kojima budućnost ovisi, dakle o školskim kurikulima i uopće stvarima koje se tiču organiziranog obrazovanja i boravka u ustanovama koje ga se tiču, i o, naravno, osobnim asistentima, koji su problem per se. 

Sve je otvoreno i javno, ako imate volje možete sve slušati putem radija, u realnom vremenu, ali koliko će običnih ljudi koji imaju djecu za koju i sami kažu da nisu sasvim obična, možda niti stvarno zdrava, pomisliti da je to važnije od prilike da odu na more na tu specijalnu plažu baš za njih namijenjenu. 

Ponavlja se, iz godine u godinu, pa tko ima uši da čuje i oči da vide, može slobodno. 

Lakše je ako razmišljate o obrascima radije nego o osobama, pogotovo ako tu osobu po imenu znate, ali da bi se moglo naći hrabrosti i snage za nešto konkretno i napraviti, u biti prije popraviti jer nema boljeg ni drugačijeg načina od ovoga koji već postoji, imena su itekako i nužna i važna: 

Zato reblogam ovih par odlomaka o asistentu profesora Nikolaya, koje objavljujem na drugome blogu. Pisala sam ga prema stvarnom asistentu našeg barba Vjeke, kojeg nitko nije doživljavao kao slijepu osobu, ali svakako mu jest u nekim stvarima koje većina smatra banalnima, bila potrebna pomoć. Tipa da poravna kravatu i zagladi kosu prije nego se prikaže studentima. Koji ionako samo to vide. 

Nakon što je otišao u mirovinu, Igor je još neko vrijeme "uživao ugled u javnosti" na njegov račun (eh, mislim da je to ono kad Sadhguru kaže da će njegov duh ostati s nama još 80-ak godina nakon njegove smrti), a onda je došlo vrijeme da se i njega sruši, a kako sam nije donio ništa novoga, srušilo se barbu, tj. ono što je iza sebe ostavio. Tako da se treba opet sve ispočetka. Štogod da je to bilo. 

Jutros su me sa emisije Dogodilo se na današnji dan podsjetili na najpoznatijeg književnog privatnog detektiva, pa u tom duhu je i ova priča o batlerima našeg doba. Treba se bit oprezan, i oni i mi i svi.  

Činjenica je da se stalno pada na istim mjestima, a ne bi trebalo. Namjera je bitna. 

Tako da, taj novi zakon i ta ciganjenja u vezi bonusa i postotaka na plaće, govore i više nego što se može podnijeti, o kakvom se tipu zaposlenika radi. Daj bože da sam u krivu, ali svakako budite oprezni. 

U prošlosti su se o najranjivijima brinuli ljudi posvećeni samo tome poslu, a danas se govori u terminima radnoga vremena i dnevnih odmora. Ali tako je to uvijek bilo u stvarnom životu, samo likovi iz romantičnih romana, ostavljaju sve kad zazvoni telefon, i napola pojedeni sendvič i psa u autu i voljenu ženu. 

   

pomoć, nemoć i supermoć (4)

Ono kad čitate po starim knjigama ili službenim dokumentima iz povijenih arhiva, kako su davni ljudi bili praznovjerni, kako su vjerovali da će ozdravit ako samo popiju tu neku određenu travu, čaj ili napitak, namažu se čudotvornom mašću, poškrope vodom sa izvora. Dotaknu se skuta čudotvorca, mistika ili karizmatika. 

Moderne žene misle da su to liječnici sa stalnim zaposlenjem u toj i toj klinici sa tim i tim papirom i tom i tom titulom. Pa im odnose i daju kao ono u stara vremena kad su vidari i iscjelitelji, sami bili prosjaci kojima se zaboravljalo platiti uslugu. Da isprave vjekovne nepravde. One su poštene, ne može njima nitko ništa reć. Davali smo i nosili smo i sve od sebe dali. Od sebe i svojih. I opet ništa. Krivo dijete. 

Čarobne riječi. Olajavanja. Tajni jezici: Muči, nemoj da te čuju. Tako da oni mogu istu priču prodat još nekome drugome. Nitko kao ti. Nekome nego tebi. 

I onda, naučite taj latinski i odete na to mjesto, upoznate tog čovjeka, i vidite da niste vi bolesni, nego da je takvo društvo, i da biste radije umrli nego i sam postali dio toga prokletoga kruga. I onda vam se da da nosite još. To je ogromna odgovornost, ogromna moć. I ogroman je grijeh ne iskoristiti je. Štogod da poslije sa mnom bude. 

+++ 

- Ona može, nego se pretvara. 

A oni svi uvijek stalno na istini. Pa po tome znaju. 

Pogotovo kad ste mali, i dok još učite kako se imenuju stvari i pojave koje primjećujete. Čak i u zajednicama koje formalno govore istim jezicima, u kojima postoje dogovori da se za jednu te istu stvar koristi uvijek ista riječ, primjećujete da ne znači svima jedno te isto. Djeca to primijete. I zato je bolje da odšute, bolja su ona koja odšute od one koja će se trudit da u svakoj prilici nastoje sama predviđati što bi se kojem od članova moglo dopasti pa da tu tako iskoristi. Te se procjene rade na osnovi mišića, i štete koju bi od njih mogli pretrpjeti. Tako da onaj koji je najnespremniji za govorancije, najprvi i nastrada. Nije to velika mudrost. Ali u toj stalnoj opasnosti po goli opstanak, uči. Na koji način život funkcionira, a na koji svijet. Pa koji od ovih prevlada, kojeg od ta dva odabere, ako mu je birati dopušteno i moguće. 

Ja bi radije birala smrt najstrašniju, sada kad sam ove veličine, godina i pameti, sve ako prije i nisam imala izbora nego su me prilike i ljudi izgurali prema ovom gdje sad jesam, nego bila u njihovu društvu. Eto što ste napravili. 

I onda polako shvatite, kako god ja ne mogu, ili mogu ali se pretvaram, da vrlo vjerojatno ni oni sami ne mogu drugačije, i odustanete. I od toga da se prilagođavate više, i od toga da educirate više, da dižete svijest. Budete sretni što imate priliku da kažete negdje i svoju istinu, pa u rupu, u rupu, crnu, crnu. I to je jedino što možete. 

Ispravljati sliku koju je bog za vas nacrtao, to je oholost, a ne "dignuti nos visoko i ne odzdraviti kad vas se pristojno pozdravi". 

Ili ga začepiti, kako oni to rade: Fuj smrdi! Bi li ih ubilo kad bi šutke prošli. Vi ne biste ni primijetili ni znali. 

Njihov život. 

- Nevidljivost je super moć. - 

Samo oni to ne znaju. Pa su je dali vama. I sad bi joj riječima htjeli spustit cijenu. Tako to šverceri rade. Kupi pa prodaj. 

To je ogromna, ogromna odgovornost, velika moć. Recite to svima, red je da se njome koriste. 

Ako budu znali, ako ne, neka traže u vas instrukcije. 

to da su prijetnje njoj!

Ima već, koliko, desetak, petnaest godina da je uvedena državna matura, a panika, sumnje i sumnjičenja su ista kao da je jučer izumljena. 

Slično tome, AI nam nije prijetnja, ali nas razotkriva. 

To je tako sa svakim novitetom, presporo se prilagođavamo promjenama. Pogotovo ovima na bolje. 

Kad bi i za društvena napredovanja vrijedilo isto pravilo kao što je to u prirodi, da samo najsposobniji preživljavaju, ljudi bi odavno bili izumrli. Možda se zato i lijepe u klastere. Dosadne rojeve muha i komaraca kojima je jedina pristojna karakteristika ta što nisu izbirljivi kad je u pitanju hrana. Napit će se bilo čije krvi, bilo gdje da im se pruži prilika. 

Koliko ja pamtim, to u vezi državne mature, jedino što je teško, a sad govorim za ovaj dio posla koji trebaju odraditi nastavnici, koordinatori i ravnatelji, je da pročitaju uputstva s razumijevanjem od početka do kraja i da ih se drže bar dok traje onaj dio koji je vidljiv i drugima a ne samo njima. Dakle, pristupnicima, a to su uglavnom njihovi učenici. 

Mrze se međusobno, jasno, jer misle da se poznaju. Sve ako ste im bili drag i simpatičan i ako niste pravili probleme, baš ta sitnica što ste bili dobar cijelo vrijeme ide im na živce, i to ide u obadva smjera. 

Kad ste od početka dresirani da u svima i svemu samo tražite greške, jer je to navodno to famozno kritičko mišljenje, a vi ste ga godinama mukotrpnog učenja napokon i stekli, sad je došo časak da se akumulirano znanje nekako demonstrira. 

Ja se sjećam muke i mučenja kojima smo bivali izlagani na starinski način, nisi znao ni tko pije ni tko plaća, jer su nam matere tajno, da mi ne znamo, ali zato znaju svi ostali, nosali učiteljima ispitivačima, okrepe, i vaš je prolazak ovisio o tome čija je marenda bila bolja. 

Ako ste na usmenome stvarno bili dobar i položili pismeni bez greške, nitko vam ne bi vjerovao da baš vaša mater nije popušila ravnatelju ispod stola za tu uslugu. A tako su se dobivala i namještenja. Ovisno o voljnosti matere ili o vašoj osobnoj spremi i angažmanu. 

A sad sve tajno i šifrirano. Naravno da ne razumiju što im se događa, da se osjećaju pokradeno, prevareno i degradirano do stupnja stroja na botune. Koje nitko ne pritišće, jer bi to trebali moć sami, to je ta razlika između mašine i čovjeka, ovaj potonji bi trebao biti samopokretan. Automaton! Self-start. 

Ali, zbog čega vam ovdje o tome sad pišem: 

Od par desetaka tisuća maturanata pristupnika na državnoj razini, jedva je njih desetak riješilo test sa stopostotnom točnošću iliti bez greške, i to uglavnom one iz prirodnih predmeta, na društvenima nikad nitko ništa, iako je prolaznost na društvenima veća. 

Bilo bi zanimljivo kad bi nam rekli, radi li se o momcima i djevojkama koji su redovno školovanje prolazili s kakvim specijalnim certifikatima, tipa, jesu li sportaši, imaju li kakve korisne hobije ili su pak oni s kakvim tjelesnim ili senzornim deficitom kako se voli to reći, koji ih je držao više prikovanim za postelje, nego klupe, ili na bilo kakav način, van matične škole. Koja će se pohvaliti uspjehom izvanrednog učenika, kad se to pokaže na bilo kojem polju, to budite bez ikakve brige. 

Dječak, kojeg se ja sjećam, koji je morao polagati maturu u matičnoj školi, i kojemu je to matična škola imala obavezu osigurat, jer na starinski način bi bio otpisan bez ikakve objektivne provjere, kao nepotreban, nepodoban i nesposoban, popularno duhovitim profesorskim izričajem "glup, tup, neupotrebljiv", je naravno, riješio taj pisani test bezgrješno, o čemu se nije niti spominjalo, spominjala se samo žrtva koju su podnijele gospođe koordinatorica i ravnateljica, i jadna majka koja je bez prestanka plakala. Možda su to bile suze radosnice, nećemo znati. 

Morale su biti radosnice, ako su u njoj postojale sve one majke čijoj je djeci bilo onemogućeno! pristupanje ispitima, zbog jelte, tog i tog razloga. 

Mens sana in corpore sano. Pogrešno protumačena. 

Od trenutka kad se doznalo da će ipak mali pristupiti, pa do objave konačnih rezultata, samo se govorilo o tome kako je to glupo i nepošteno. Bilo je problema i sa namještajem i sa strojem na kojem je trebao pisati, za razliku od ovih regularnih koji sve rade ručno, a kad pošteno pogledate, oni su samo trebali bit prisutni dok stručni suradnici ili kako se to već zove, unesu opremu i dijete u zakazani dan i sat na zakazano mjesto, dalje mali sve radi sam. I radi besprijekorno. 

Jednostavno ti uzmu sve. I ono što možeš i ono što imaš i ono što njima daš a one ili ne vide il s gađenjem odbiju, jer si ti invalid, a one su - normalne. 

Bilo je to prvi put da sam se usudila pisano prigovoriti prema višim instancama, jer ove na terenu u rangu iste, ne da nemaju razumijevanja, nego nisu još došle do tog stupnja evolucije da bi mogle prihvatiti da na svijetu postoji još nešto osim onoga što one misle da znaju i da time vladaju. suvereno. 

- On može, ali neće. - I onda se stavi taj bez greške riješen test kao dokaz. 

Znači, one uopće ne vide razliku. Ako nemaš snage u prstima da bi mogao držati olovku i geometrijski pribor, ali sve to možeš dodirom na tipku ili touch screen, ne znam točan prijevod, a tipkam vam u afektu. 

Je li to bila prilika da ministarstvo, ili koja od udruga pokaže na razliku između tjelesne moći i one iz sfere i domene uma ili duha, nisu je iskoristili, i sve je pošlo još gore nego što se i zamisliti moglo, ako se sjetite onoga dječaka zbog kojega je cijela škola išla u bojkot nastave, svi i nastavnici i učenici i roditelji, jer nisu htjeli da im njihova normalna i zdrava djeca sjede u istoj zgradi, a kamoli klupi s takvim nakazama. 

Te nakaze oni sami stvaraju. 

Mogli su jednako tako stvoriti i anđela, ako ne genija. Dokaz da bog ipak postoji. 

I sad, kad vas se odmalena označilo kao čudovište, jer tanka je crta, čuda su za pojave i stvari, ako ste dijete, ljudska osoba, teško će tko prihvatiti da ste genijalac ili lumen, u svijetu u kojem su svi sa certifikatom na kojem piše koliko su pametni i zreli i nezamjenljivi, imate, dakle, samo ta dva izbora, ili ćete se prikloniti većini, te to stvarno i postati, ili pronaći sebi bilo kakav bijeg. U ludilo, ili u samoću. 

Ako vam daju da se koristite kakvim strojem, bez njihova nadzora, velika je vjerojatnost da online pronađete sebi kakvo jato, ili da ga čak sami stvorite ravno iz ništice, te postanete kamen temeljac novoj crkvi, kao sveti petar kojeg će mrziti čak i oni koji se sklanjaju iza njegove toge. 

Ja sam preživjela da bih mogla reći, i skupila pristojan broj istih takvih potvrda kao i svi obični normalni ljudi. I baš će ti isti obični i normalni ljudi dovoditi u pitanje te iste potvrde kakve i sami imaju, kad im kažem da sam i ja bila to dijete kojeg se sad tako panično boje, i da to nije bilo uvijek tako, i da tome nema nikakvog razloga. Da nas ne čini ljudima više ili manje nešto što na nekome papiru piše bez obzira na to tko ga potpisao ili pečat čije ustanove nosi. 

A onda vas počnu pratiti i uhodit na špijunski način. Šuljaju se iza vas, i uzimaju vam stvari točno pred nosom, tako vas testiraju da bi znali tko im laže. Vi ili karta. Jer oni su savršeni, uvijek. 

- A sad vidiš, je li? - urotnički osvetnički, dakle, isti ti ljudi koji su Danielu gurnuli pod nos šestar i ravnalo, kad se pokazalo da zna riješit test s više razine znanja. 

Meni je ravnateljica, ili tko joj već piše rasporede radnih zaduženja van učionice, baš odredila da moram raditi one stvari koje sam joj jasno rekla da ne mogu, uopće je nije bilo briga što na taj način dovodi u opasnost i moju sigurnost i svih onih koga bi se moglo ticati da taj i taj zadatak bude tako i tako napravljen. 

- Ona može, ali se pretvara. Glumi i izvolijeva. Mala fantazira da je posebna. Umišljena sva, sad ćeš je vidit. 

Pa kad joj kažete zdravo seljačkim jezikom, možda tako shvati, da je ona odgovorna osoba, i da će ona bit kriva ako se što dogodi jer ja objektivno i pravno i svakako drugačije imam potvrdu što mogu a što ne mogu, i da je ona na vrijeme i regularno bila obaviještena, ona to sve krene prikazivat kao prijetnje njoj. I to krene od onih najnižih, pa kad se priča dobro uhvati, ovi sa viših razina se samo priklone većini. 

- Glumi gospođu. Ne da joj se. Lijena i razmažena. A ti moja Silvija, radi! Kolika je vama draga plaća? Premalo, premalo, kad pogledate koliku žrtvu mi svi skupa podnosimo, i kako nas se zafrkava. Je li, šta kažete? 

I prosvjetna inspekcija i policijski inspektor s kojim sam razgovarala, i predsjednik školskog odbora i stručne službe i povjerenstva, svi su mi bez iznimke i razlike rekli da trebam pronaći neki način da se dodvorim ravnateljici. Dakle, da joj donosim poklone i da joj se klanjam. 

A onda će reć da ste vi antikrist, kad se odbijete pokloniti idolu, umjesto da se držite živog boga koji prebiva u vama. U vašem tijelu koje vas dobro služi, i takvo kakvo jest, nepotpuno. Znate li i jedno koje je potpuno? Jeste li vi fizički savršena? 

Samo pogledajte koliko ljudi nosi naočale, da ostanem u duhu. Pa im je svejedno draže i lakše kad im netko drugi pročita novine. Hvala bogu na svim tim strojevima koji nam svima olakšavaju postojanje. 

Ako su otvoreno tražili da ja njima plaćam da me se pusti da radim svoj posao, da prođem svojom ulicom od točke a do be, da uđem u dućan i da me se posluži, jer pratili su me i po dućanima i gledali što kupujem i onda baš bude nestašica tog peciva koje volim, ili deterdženta, a oni "znaju ko zna čovika koji zna u koga ima". to je ta logika, taj sistem, ta rađa. Zarade i varanja. Zlurade. 

Zna se kako s normalnima, i sad vam se pojavi netko tko nije na liniji. 

Takva je špranca. A na nama se bolje vidi. Još samo da je hrabrosti i snage među ovim normalnima, ako su normalni ne samo nominalno, da kažu to naglas, je i mi to vidimo, ili da makar šute ako nemaju ništa pametnije za dodat. Jer svi su nezadovoljni i svi se stalno žale, pa valjda bi bilo kakva promjena trebala bit spasonosna promjena na bolje. Oni spremno udru u kontru, jer ne možeš ti takva manjkava i to certificirano, bit pametnija od boga, a zna se tko je bog, bog sam ja. Kralj sunce. Čista zloba. 

Kojem bi to i kakvom umu moglo past na pamet da ću se ja sama ić strmoglavljivat niz stepenice i bacat pod kombi koji voza papirnu konfekciju, samo da bi napakostila šefici, da, baš njoj. Ne da bi dokazala da to ipak ne mogu, jer namjera je bitna. Ona zna, ima spoznaje da ja mogu ali neću, i ona me kao nadređena ima pravo testirat, osramotit pred svima kad se dokaže da ja lažem, i čitava klika koja me je ikada testirala, na čelu s mojom prijetvornom obitelji. 

Koja miti sve i sva samo da bi ostala na vrhu. Ne preza ni od čega, eto čak i da vlastito dijete iskoristi i žrtvuje moloku. 

U slučaju da ipak prođem bez ozljeda, i odradim određeno, uz pomoć boga, ili bilo koga. 

To je ta igra. A ovi koji su zasjeli da podrede sebi i tuđu, ništa. Stvarno, ne mogu ni zamisliti koliko su okrutniji sa svojima u svoja četiri zida gdje nema očiju da bi ih provjerile. jer ne možete ako ste već u tom kolu, par minuta biti svet, a ostatak vremena svoj. Na koju god glavu da se nasadite. Znate po onoj, bogu i bogatstvu, i dvije stolice. 

- Pođite trgovcima, neka vam oni prodaju. 

Jer neke stvari se ne mogu kupiti, ukrasti niti oponašati. 

Sad samo da je doć do svijesti da je tako na svim razinama.  

pomoć, nemoć i supermoć (3)

Iz mog kuta promatranja, zvanični debili su u boljoj poziciji od ovih koji su preko reda gurani u društvo zlatnih. Kad bolje pogledate, oni oponašaju ove što stvarno ne mogu, što znači da u njihovim očima to ima veću vrijednost. Moć nemoćnoga. 

Od ranih dana, baš ciljano budu trenirani, naučeni da izvolijevaju i ne rade sami ništa, jer je to znak gospodstva. Ili gospodara? Ni bog naoko ništa ne čini, ne skače odmah čim mu se obratite sa usrdnim moljakanjima. 

A za dalje, štogod učinili, put je takav kakav jest, utakmica je od početka namještena, a oni se gledaju prilagodit pravilima koja im nikako ne idu na ruku, u igri koju gube, izigrali oni kako god točno i precizno stvari koje su predodređene za nekoga drugoga. 

Mater koja misli da je ona svemu kriva i da se ta krivnja vidi na njenom djetetu koje je božja kazna, umjesto blagoslova koji je trebao biti. U tom smislu. Njoj je zanijekana i oduzeta i do neprepoznatljivosti isprevrnuta njena majčinska dužnost i ljubav i instinkt, a djetetu zaštita. U tom smislu. Moć da traži pomoć. 

Odraslom djetetu je na izbor da povjeruje dijagnozi, da je ono svemu krivo, pa da odabere polagano umirati. Ili da pobjesni, krivicu prebacujući na majku, a što drugo, na koga drugoga? A društvu je ionako samo do procjena tko je prava žrtva, tko je veću žrtvu ponio, oni, ili ta jadnica. 

Ona gubi. 

Takav je zakon velikih brojeva. Zato i treba neke izolirati. 

slatka sestra sna : nikolai

slatka sestra sna : nikolai: 1.  Profesor komparativne književnosti i doktor filologije iz neke od sjeverno slavenskih zemalja u kojima latinica nije službeno pismo, poč...

+ 

Nikolai je novi #SaveSoil dugometražni ili cjelovečernji uradak u nastavcima na SlatkojSestri. 

Glavni lik, slijepi profesor teorije književnosti, na Twitteru oživljava stari & zaboravljeni mit iz antike, koji je preko teatra (uz preinake) ušavši u modernu znanost (misli se na psihologiju), duboko poremetio temelje na kojima stoji dogovorena stvarnost. 

Priča se ne dira samo pojma incesta i načina na koji se pojedinci i društva s njime nose, nego uopće obiteljske hijerarhije, društvenog poretka, i mogućnosti bijega. I namjerno kažem hijerarhija i poredak radije nego odnosi, jer bi ove potonje morali moći birati sami. 

Roman, ili što god da to bilo, sam podijelila u dvadesetak meme-a (ipak se radnja odvija na Twitteru) s fusnotama, jer je dvjestotinjak znakova "potrebno protumačiti", pa ako ne znate još što ćete čitati ovog ljeta, prijeđite tamo, besplatno je. 

Nadam se da ćete uživati koliko god sam i ja, crtajući nove karikature. 

pomoć, nemoć i supermoć (2)

Jesu li moji roditelji i šira obitelj imali kakve koristi od te brige i pažnje kojom su bilo zaokruženi, i od svih tih cool gadgeta, na kojima su ljudi zavidjeli, a koje nikad nitko nije koristio, vjerojatno ne bi ni da je znao kako ili čemu služe, ne vjerujem, jer su stvarali samo frustracije. Sa svim tim ljubaznim na deset minuta široko otvorenim rukama i medenim osmijesima, koji bole nas što ih ne vidimo, dakle slijepci i nositelji su uključeni, što od grčeva što od implantata koji im osiguravaju komplimente i ništa osim toga, majstoru zubaru, a ne njihovom izgledu. Oni znaju da su lijepi samo dok je ta bol prisutna, pod normalno im je dakle da i vas bol treba iskriviti da bi bili pravi, a vi sve obrnuto. Držite se onako kako možete, govorite ono što se od vas očekuje, inače vas nitko neće uzeti za ozbiljno, a neće vam dati da jedete i onako, osim ako ih se ne opomene pod prijetnjom sramoćenja. Da nije tih bolničkih pregleda, ne bi vam dali ni onaj plastični pladanj ispunjen prema dijetalnom jelovniku, kao da ste dijabetičar. Sve je to povezano.  

- Šta ne pita, šta ne kaže? 

tako se iščuđavaju, a vama bude čudno, zar je moguće da ne znaju da svi živi stvorovi i stvorenja trebaju pojesti nešto, tu i tamo, da bi preživjeli. Netko malo rjeđe, netko češće, ali uglavnom bar jedanput svaki dan. 

Ako ste jeli prekjučer ne znači da sada ne smijete biti gladni. Zanimljivo kako se nitko nikad ne prevari kad je u pitanju san. 

+++ 

Mene je mama štitila od bezobraznih riječi i slika. Baš tako. Rekli u joj da sam osjetljiva, i ona je dosljedno štitila moje emocije. Tako da je bilo pravo čudo čuti, kad je jedan od travara kojem me vodila, rekao da je glad osnovna emocija. Glad i žeđ. Čak jedina koja se ne smije preskakati i zanemarivati. Sve ostalo je lako zanemarivo. 

- Dajte maloj da jede i nemojte je tuć, pa ćete vidjet kako će oživit. 

- Djeca su poput cvijeća, - tako je rekla i Stipina doktorica vjerojatno jedina iz svoje branše koja se nije gubila u kartonima, - ne mogu bez vode i bez sunca. Pustite to šta će ljudi reć. Neka ljudi govore, brže će se umorit. Nego vi nemojte svaku slušat, pa će i vama i malome bit lakše. 

Moja je mati pazila budno da me netko ne uvrijedi i da ne vidim nešto što bi me uznemirilo. Vodila je brigu o tome šta mi je koja curica iz vrtića ili škole rekla za robu koju nosim i način na koji sam počešljana više nego zašto sam na kraju dana raščupana i potrgana po šavovima. 

- Ništa svoje ne čuva - tako je govorila - Ja sama ne znam šta ću s tom malom. 

Nije joj nikad palo na pamet da sam možda sudjelovala u kakvoj tučnjavi ili guranju, bez da se zapravo mogu maknut s mjesta na koje me se odlučilo posjesti. A onda tete čuvarice samo prihvate priču. Jer realno, one ne znaju što im se u grupama događa. A kako će to priznati. One se doma marljivo spremaju, osmišljavaju aktivnosti, izrađuju stvari kojima će ukrasiti panoe i darovati uvijek zaposlenim mamama. I izmjenjuju se svaka četiri sata po rasporedu, a od ta 4 realno koliko mogu provesti sa vašim djetetom, u grupi od njih tridesetak zahtjevnih i potrebitih. Jer većina ih ima majke i rodbinu koji će pronositi ponosne glasove i dojmove o toj i toj zaposlenici te i te ustanove i šta ta mala misli. Možete li kriviti tetu? 

- Oni i njihova debilna djeca. - 

Debilna postanu zlatna, i ne ovisi to samo o darovima koje majke nose svaki put kad je neka prigoda, nego o spremnosti da olajava. A tko onda ostane debil? Ovaj koji gleda samo svoj posao. I tako to i bude. 

I onda istu tu stvar ponavljaju i moje sestre sa svojim potomcima, i nije im čudno, niti ne primijete kako to da ja imam drugačije uspomene na iste događaje i zašto ne želim imat više nikakvog posla s njima. 

- Da bi te prihvatili trebaš znat dat. Kome i šta.  

Pa se naljute kad shvate da ja njih žalim. 

- Nismo mi jadni - tako mi je odbrusio sestrin sad odrasli sin. 

I stvarno nisu. 

I sve bi bilo u redu, kad ne bi bilo te potrebe da mi daju do znanja tko je, taj koji je. 

pomoć, nemoć i supermoć

 Od čega nas štite? 

Kako ja to mogu do sada vidjeti, ovakav je obrazac: 

Pedijatrica ili babica kaže mami da na žalost njeno dijete nikad neće moći ---- popunite crtu. Ali da naravno to ne mora značiti da ono neće moći osjetiti radost života i da je društvo u cjelini osmislilo čitav niz ---- popunite crtu. 

Ako će vam usfaliti mašte za popunjavanja praznina, evo mala pomoć: okrenite se samo oko sebe pa vidite koliko ste kupili kućnih robota da vama zdravima olakšaju život, a pod robotima mislim i na televizije sa svim programima prigodnim, prodajnim zabavnim edukativnim duhovno vjerskima, također na tečajeve i radionice koje ćete upisivati da biste si oplemenili dušu uzdigli duh i proširili vidike, turistička vjerska i zdravstvena hodočašćenja po bijelome svijetu, ova zadnja se odnose posebno za cijelo tijelo zatim odvojeno za zube a posebno za ženske bolesti. Toplice i spa centri, vellneess. Dip the chip. 

- When chips are down I'll be around with my undienig death defieng love for you Envy will hurt itself let yourself be beautiful Sparkling love with flowers and pearls and pretty birds - 

A onda se mame same bace na ono što im je ponuđeno. Pogotovo ove koje realno nemaju novaca. I tu društvo također spašava. Imate pakete i mjere i točne izračune koliko čega ide na što a na njoj je, i na njezinoj malenoj grupici za podršku samo da se izbori i da omogući svojem djetetu koje ništa nije krivo. Dijete ne smije ništa znat, za njegovo dobro. A zna li mater? 

Pa trebala bi znat. Ona je s tim stvorenjem dvadeset i četiri sata dnevno i po danu i po noći, ili tako barem to prikazuje svijetu. Njoj je to dijete garancija mira. I još unovčiva. Ono samo treba ostat isto onakvo kakvo je bilo prvoga dana. Bolesno? Nevino. 

Prije neki dan, znači ova ja stara i samostalna, sam svojoj majci rekla u slušalicu: 

- Vi ste davali novce ljudima koji su mene mučili. I žderali ste i lokali ste, tobože za moje zdravlje, dok sam ja umirala od gladi. 

A ona, znači starica kojoj još nije došlo do mozga da je bliže ona grobu ako se gleda kronološki a ne samo socijalno uobičajeno i politički pristojno, odgovara: 

- To je sve za tvoje dobro. Samo za tvoje. 

Ne bilo, nego je. Mučili su me za moje dobro i još i sad nema odustajanja. Nema veze što ja kažem da hvala ne treba, da me boli i da mi molim ne pomažu. Jer nisam sposobna osjetiti njihovu ljubav i dobrotu. 

 

U neku ruku, u pravu je. Ako sam od rođenja bila određena za odstrel, jer ne mogu znati koliko roditelji stvarno sudjeluju u stručnim procjenama ranih dijagnosticiranja, niti kako se to radilo prije mog rođenja, tko je igrao ulogu proroka i znalca koji je odlučivao koga će se žrtvovati kojem bogu: pater familias, šaman, pop, najstariji žitelj zajednice. A sada su svi tako naglo i baš forsirano promijenili spol u ženski, Sestra, babica, pedijatrica, asistentica, logopedica defektologinja, sve zanimanja prilagođena ženi. Jer se mislilo da će one imati blaže oko i više sluha za pravedne odluke. Ali znate, dočim je toliko agresivno forsirano makar i mekanim glasom, onda znate da nije tu zbog prirode posla nego zbog dojma, da se zadovolje pisani kriteriji i propisani standardi novim zakonima, a ona i dalje samo burgija po starom, takvi su joj mentori, a njoj lijeno pročitati priručnik odjednom i do kraja. Sama svojim očima da preleti slova i da svojim mozgom donese zaključke. Radije će pitat iskusnog kolegu koji zna kako se to radi oduvijek, zakon ponude i potražnje ili zakon ulice. Vi birajte. Nemojte mi poslije reći da vam izbor nije bio dan. Darovan. 

A možda se samo boji za vlastitu egzistenciju, nije nikakva rijetkost da su žene gubile glave vrlo doslovno i za manje stvari. Ova gleda svoju zadržati, i glavu i poziciju. 

- To je sve za tvoje dobro. - tako je rekla. Ne "to je bilo", preterit mjesto prezenta, što znači da mi se još uvijek aktivno i namjeravano petlja u život. 

Znate ono kad osjećate da nešto nije kako treba, ali ne možete vjerovati da vam to vaši najbliži i najmiliji postavljaju trapule, pa odete potražit pomoć, vanjsku, ali ovaj put vi sami za se. Bez da vas netko za ruku drži. 

I šta se dogodi? 

Ništa, kalup postoji, nekoliko njih ovisno s kakvim zahtjevima ili uputnicama ili preporukama prvi put negdje dolazite. Malo tko do nitko, da vas uopće pogleda osim ako stvarno po nečem ne stršite, tako da sam ja bila na nekoliko mjesta neovisno, na nekima su mi rekli da dođem ponovo, na kontrolu, tako oni to zovu, za tri do šest mjeseci, a neki put za dva do petnaest dana. A jedna je rekla neka dovedem mamu, odvojeno. 

Državne bolnice, sad čekam da netko lane da su jedno javne, a drugo gradske ili županijske od državnih, a sasvim treće da su privatne klinike. Od tih privatnih opet imate one koje otvaraju mladi poduzetnici i podupire ih cijela rodbina mnogobrojna i mnogočlana, a ti imaju diplome državnih fakulteta i žestoko se bore da očuvaju slavno ime institucije koja im je osigurala uhljebljenje, inače, čemu? A drugo su opet ove alternativne, tu bi išlo sve od popova travara i istjerivača đavala, do narodnih vidara i iscjelitelja, domaćih i ovih koje smo zvali sa istoka. Ovi potonji vas pogledaju ozbiljno i u totalu. Kao da ste cio. 

Na neka sam mjesta dolazila sa štapom, na neka s naočalama. Državne vas procjenjuju prema marci i cijeni koju ste platili, vi ili preko osiguranja, ovo potonje ima veću vrijednost u njihovim očima. 

Ima mrva istine u starim vicevima koje kažu da su bitne čiste cipele i košulje više od potkošulja, ali da je važnije što nosite u kesi. 

Sada su vam to oni koji imaju osiguranu fiksnu plaću, radili ne radili. Oni će svoje odsjediti u komadu i s plaćenim pauzama, tako da im nitko ne može ništa reć. Oni igraju svoje igre, a vi ste zanimljiv koliko su i podatci koje mogu prepoznati s vrha odnosno dna uputnice ili prethodnih nalaza. Dakle, tko ste vi, i tko vas servisira. 

Baš tim riječima. 

A onda vas prema tome, ili drže za ruku, ili zbijaju šale na račun vašeg stanja. Oni misle da su duhoviti, da tako to treba, ne uzimajte za zlo. 

Jedina greška koju možete napraviti je da im ustrajno dokazujete da niste vi bolesni, po onoj davno zaboravljenoj, ako je kronična onda nije bolest nego je stanje na koje se treba naviknuti. Ja sam se navikla, i prilagodila svoj život sebi koliko je god to bilo moguće, sad je na društvu u cjelini, ili bar onom dijelu cijelog koji je u kontaktu s tima i takvima, jelte. Nije naravno, jer se njima ruši čitav njihov mukotrpno sagrađeni sistem vrijednosti ili čega god. Dok se ne dogovore da krivicu pretovare na sustav. 

Dakle, ono kad počnu s vapajima da sistem ne valja, oni su u pravu, njihov sistem koji su oni sami sebi razvili u glavama, a ne onaj koji stvarno postoji, ne valja. Jer ovaj je, koji je, mislio na sve. čak i na tu plijesan od stvorova koji i kad dobiju besplatnoga kruha još uvijek ne shvaćaju zbog čega ga ne jedu. Neki misle da bi i pogače, kao u onoj izreci. Ali nije. Oni su jednostavno glupi. 

I šta vam je činiti? Ništa. Kako god se ja ne mogu više pokretati u ovoj svojoj stisnutoj točci koja se vrti oko trenutne percepcije stvarnosti, to jest s postignutim dogovorom u vezi stvarnog stanja, jer ne mogu tvrditi da je ovo što ja vidim stvarno, ali ja imam napismeno da ne vidim dobro, i opravdanje zašto mi se ne srlja i zašto moram sve polako, eto tako se vjerojatno ni oni ne mogu mijenjati u svojoj, pa tko dulje izdrži. 

Meni su od rođenja govorili da ja nisam dobra, i nije da nisu pomoć nudili. Rezultat je da bih radije umrla najstrašnijom smrću nego bila više u njihovoj blizini nego što se to može realno otrpjeti. Eto što ste napravili. s vašim pomaganjima. 

čemu služe ruke (30)

 - za sportiranje 

Noge u ovom slučaju mogu zamijeniti ruke, jednako kao što ruke često puta budu učinkovita zamjena nogama. Dakle, kao što kist ili olovku možete uzeti nožnim prstima ili zubima, tako isto možete i luk i strijelu, ili volan formule jedan. 

Čak ako vam je do igranja loptom, rukomet je zamjenjiv nogometom, i obrnuto, stvar je tu više trenutne mode i osobnog ukusa. Zamišljam da je zato izumljena košarka, da bi se patuljci držali na distanci. Nije sve za svakoga. 

Priča iz antičke starine, pamti jednoga heroja koji se je učinkovito koristio cijelim tijelom ne žaleći niti jedan njegov dio, dapače. 

Puno prije nego što se Heraklo sjetio da su sportska natjecanja bolja opcija od krvavih ratovanja, jer u tome je stvar, demonstracija moći, snage i vještine plus slava, čast i nagrada najboljima, navodno je taj golemi ratnik, ne želeći neprijatelja pustiti da pobjegne morskim putem, svojom ogromnom desnicom zgrabio bok broda, kad su mu neprijatelji odsjekli mačem desnu ruku, ispružio je lijevu, kad mu je i ta bila odsječena, zakoračio je jednom nogom, zatim zubima i tako je izgubio glavu. 

Hvala bogu više nitko ne gubi glave zbog izgubljenih utakmica. Sve ostalo je zamjenljivo i nadoknadljivo. 

p.s. Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoilSecureFuture - handprints 

spomenička baština

Kako se dižu i kako se ruše spomenici, i čemu oni uopće služe, zašto ih gradimo, zašto se svađamo, koja im je svrha, zbog čega postoje? 

Sama su društva svojevrsne spomeničke konstrukcije i strukture, koje popunjavaju živi ljudi. 

Dovoljno je sjetiti se samo jedne nepravde koja vam je u životu nanesena, da biste priznali samima sebi da ne živite u sasvim pitomom okruženju i da oni koji vam fizički najviše sliče, drugi ljudi, nemaju s vama niti prema vama baš najbolje i najčišće namjere. 

Društva se stvaraju s ciljem da, dajući vam uloge i zadatke koje biste trebali izvršiti u skladu s vašim mogućnostima i prema vašim potrebama uz uvjet da ne radite preveliku štetu, naprave od vas - ljude. 

- Ajd' šta sad, šta priča ova ovde??!! Svi smo ljudi, ne životinje. Ili si ti biljka? Jesi jesi, ha ha ha biii lj kaaa... 

Biljka vam to ne bi rekla, ili nju bar ne biste čuli, sve ako bi i imala moć govora istu kao i vi. Životinja se ne bi prepirala s vama, smjerno bi vas poslušala ili bi tvrdoglavo stala, do svog momenta. Postoje, naravno, i biljke mesožderke i divlje životinje, ali i prve i druge znaju koju vrstu, kada i zašto treba napadati, a od koje će im doći zlo. Nasilje se primjenjuje jedino kad je nužno, kad su gladne ili kada ih se napada, kada se brane jer im je život u opasnosti. 

Ljudi će vas napasti iz čiste obijesti: zato što misle da su jači od vas, da slabiji ne zaslužuju živjeti, osim ako se njima ne pokore, zato što im se nešto ne sviđa na vama: Nešto, bilo što, način na koji govorite, krećete se, nosite kišobran, mažete lice ili naginjete glavu dok se s vama razgovara: 

- Jeb' ti čovika koji te ne mere gledat ravno u oči! 

- Uf šta b' jon ja trisku prlipla! 

Mogu oni kasnije umivat događaje tražeći i nalazeći razloge i uzroke, davne događaje iz daleke prošlosti koju nam zlonamjerno skrivaju i zataškavaju neimenovani članovi elita, želeći nas tako držati u pokornosti, zaglupljene i zatucane, zauvijek ovisne o njima velikima: 

Pripadnici ove vjerske skupine su napali jednog člana jedne druge vjerske skupine... 

Pripadnici navijačke skupine jednoga sportskoga klupa su napali jednog člana jednog drugog navijačkog... 

Fanovi poznatoga heavy metal banda su napali jednog fana jednog drugog... 

Skupina mladića iz Tu i Tu Gornjeg, umlatiše jednog iz Tu i Tu Donjeg... 

A ovako je bilo: 

Besposlene budale su se okladile da će eno onaj tamo idiot napravit to nešto za to neko vrijeme, ili jednostavno za - plesku (ako ne napravi, namlatit će ga), bez obzira napravio on to što mu se kaže ili ne, ne ginu mu batine. 

Do nedavno, bilo je još ljudi koji su znali za takve oklade, pa bi se postarali za to da im društvo na neki način vrati dug. Da se ne zaboravi i da se ne ponovi, žrtvama su se dizali spomenici, njihova imena su postajala imena škola, ulica ili tvornica, bez spominjanja imena nasilnika (izgrednika, kriminalaca), iz prostog razloga što bi, ako bi se procesuirali zakonski službeno, više ljudi bilo po zatvorima, nego u grobovima, što su i oni nečija djeca, braća i muževi, i što, da bi društvo kako tako funkcioniralo, svi moramo živjeti zajedno. 

Pa kad prođeš, sljedeći put Ulicom Bespotrebno Ubijenoga, sjeti se da si to mogao biti ti, s bilo koje strane. Kad pošalješ dijete u Školu Bezrazložno Ubijenoga, sjeti se da je to moglo biti ono, s bilo koje strane. Ubijeni ili onaj koji bi ubio. I kad odeš na svoje radno mjesto, zabijati čavle u stolove na tri noge, u Tvornici Nepoznatog Nekog, to je tvoje, to si ti. Tvoje ruke djelo. 

Umjesto toga, odlučili smo kopati i istraživati tko je taj, taj taj?? uopće, i po čemu je on poznat? čime taj zaslužuje a ne recimo ovaj drugi. 

Nije igra, nikad nije bila, grupa traži grupu, stranka napada stranku, vojska puca na vojsku. Ali će se u to pretvoriti: Protestanti će napadati katolike (i/ili obratno), hajduci dinamovce, metalci pankere. Ljudi smo, a ne zvijeri! Ljudi se druže, a sa zvijerima ni'ko neće. 

Dodati frazu koja zvuči lijepo i istinito, učinkovitije je od udarca maljem po granitu, za srušiti bilo što.  

Oduvijek su samotnjaci i likovi sa ruba bili ti koji su ostavljali nekakav koristan doprinos čitavome društvu, zato se ne povlačite i ne umanjujte kad vas netko pogleda s prezirom, analizira i tumači na svoj kratkovidan način.  

Djela su to što se računa. I onda kad znate da će biti izokrenuta, ocrnjena i minirana, sjetite se da i sotona može tumačiti sveto pismo, i da je tako svejedno koje je pravo učenje. Pravo, komodno može biti vaše.  

srca gore!

Sretan ljetni solsticij, svima! 

Najdulji dan u godini (misli se na svjetlo, a ne na sate trajanja. 24 sata ostaju 24 sata) je međunarodni dan joge i prvi dan ljeta, iako ovo zadnje ovisi o vašoj vremenskoj zoni i kalendaru po kojem se ravnate. 

Netko je jednom bio rekao "Neka bude svjetlo, i bi svjetlo!". 

U nastavku: 

- The lights are on. 

Mislim da jesam već dijelila ovaj video, ali lijepo ga je poslušati opet. I opet...  

Uživajte <3

https://youtu.be/Q_tvyP40DlY?si=1L3MQsOyU9J4u_wV

Pogledajte radije na YouTube-u, ostavite lajk i podijelite s prijateljima 🙏 

p.s. 

Vezano na šalu s početka, o moljcu kojeg je privukla lampa iznad zubarske stolice, sjećam se i zagonetke (palindroma) iz osnovne škole: In girum imus nocte et consumimur igni - progutat će nas plam :) 

"Nos habebit humus" bi bila #SaveSoil verzija. Iskoristite što bolje možete vrijeme koje vam je dano.  

- Let's make it happen!

čemu služe ruke (29)

Ruke govore. To znate. Ali ne mislim ovdje na jezik gluhonijemih ili gluhoslijepih, niti na dodire. 

Ruke zaista proizvode zvukove, bilo da se radi o (unutarnjim) pucketanjima zglobova i hrskavice, ili da je riječ o pljeskanju, tapšanju i udaranju dlana o dlan, koji se svi računaju u vještinu koja se uči. 

Moja se generacija sjeća da se pod obavezno, prije male škole, učilo o vlastitom tijelu, putem pjesmice ili brojalice "Kad si sretan..." a koja je koristila najprije ruke sa svim svojim zvukovima, pa tek onda glas. 

Pošto smo ovdje fokusirani na osobe s oštećenjem vida, zato to spominjem: 

"Kad si sretan ti udari dlan o dlan, kad si sretan zapucketaj prstima, kad si sretan ti potapšaj koljena. 

Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu, kad si sretan ti poviči hura, HURA!"

Probudili ste cijelo tijelo, nitko se neće ljutiti ako nećete pjevati, nego samo na tetin znak potapšati koljena ili ramena svog najboljeg druga, ali na kraju će svi složno viknuti "hura!", čak i oni sramežljivi. 

Djeca koja slabije vide nisu nikad glasna, svaki šum im je kao udar groma, sad zamislite to gromoglasno HURA! koje bi jedva dočekivali dječaci željni jedino galame i kad se kroz pjevanje uči koordinacija tijela. 

Budući da je ovdje očito da ne vidimo istu stvar na isti način, ali je ipak uspijevamo izvesti do dobrog kraja, to neka je znak, potvrda, dokaz onoj, da je bitniji od procesa, metode i nastavnih pomagala, strpljiv učitelj. 

A onda čujete jednu takvu vijest da slijepu djevojčicu nisu pustili u glazbenu školu baš zato što je bila slijepa. Nastavnica, ravnateljica ili tko već odlučuje, je rekla da škola nije opremljena i da su potrebni posebni izdatci. 

Dakle dijete koje po prirodi stvari uči preko sluha, funkcionira preko sluha, da nema sluha i da treba posebne aparate. 

Pucketanje prstima, tupkanje otvorenim dlanom ili čime god o koljeno ili plohu stola, prije nego što joj date da dodirne tipke klavira ili bilo kojeg puhačkog instrumenta. Strune. Da pusti glas u zadanom ritmu. Ali ne, treba najprije naučiti kako se čitaju i pišu ključevi i note, a za to da im je potrebna osoba vješta u brajici. Za nevjerovat! 

Ilustracija je iz perioda #SaveSoilSecureFuture - handprints 

Popratni tekst je bio o "Zemlji koja ima svoju Muziku". 

čudo uma

Raj i pakao nisu mjesta na koja ćemo otići u nekoj neodređenoj budućnosti, ako sada budemo dobri ili zli, nego je to ovo "sada & ovdje", a mozak je "organ" koji ih stvara. 

Pretvara ono što naša osjetila pokupe iz stvarnoga svijeta i tumači i objašnjava onako kako mu se da, odnosno, prihvaća tumačenja i objašnjenja prema trenutnoj modi. 

Što više tuđih glasova ponovi neku istinu, to ona biva istinitija. 

Vaš jedan glas gubi se u mnoštvu, čak ako se i trudite reći svoju istinu, čak ako svjesno znate da objašnjenje ni tumačenje kako vam je dano, nije ono što vama vaše oči & uši, preko mozga šapću. 

Ako ste stigli do toga mjesta, onda možda mislite da su Raj & Pakao - drugi ljudi. 

Drugi vam ljudi, mogu zagorčati život, čak i u najboljim namjerama. 

Najgore od svih stanja u kojima se netko može naći, a to ponavljam iz posta u post, jest ono u kojemu niste svjestan svojeg jada. Ili svoje pozicije i svojih proporcija. Zato se je dobro što češće vraćati na polaznu točku, makar u mislima. Odnosno, samo u mislima se to i može. Realno, ne možete se vratiti u rupu iz koje ste potekli, sada kad ste ove veličine i količine. 

Ali svatko može ovoliko i ovako:

Tih tjelesnih rupa na tijelu, preko kojih primamo i šaljemo informacije, je brojem 8 (slovima, osam): svatko ima 2 oka, očne šupljine u lubanji, bez obzira na to što ih ispunjava, zatim 2 uha, nos i usta, genitalni i analni otvor. 

I svaki od njih može proizvesti blaženstvo ili gađenje. 

Milujući, ili trljajući, rukama (ili nogama), točnije prstima ruku ili nogu, možemo se trenutno nahraniti ili uskratiti hranjene. Sebi ili kome drugom. A pod hranom ne mislim samo na kruh. 

Iako da, rukama posijemo sjeme u zemlju, zalijevamo i čekamo da naraste. Uberemo plod, pripremimo jelo, prinesemo ustima i progutamo. Rukama nudimo druge. Rukama primamo od drugih. 

Guranje prstiju u koji od otvora, zove se glupost ako to radimo samima sebi, a silovanje ako to radimo kome drugom. Silovanjem zovemo i prisilno hranjenje koje i dandanas mnoge majke smatraju činom ljubavi, pogotovo onda kada ga provode kao kaznu: 

- Svaki dan se mučim, trudim, mislim se, šta ću sutra skuhat, a on gospodin neće, nije gladan. Ma je li molim te..  

A onda se krivica prebaci na žrtvu. Izmišljaju se dijagnoze, provode tretmani, i dugotrajna i skupa liječenja. I poslovično nitko ništa ne zna. Dočim svi dobro vide i znaju. 

- To on sam sebi napravi. Mali je lud skroz. 

Eto šta ste napravili. 

krivotvorena isprava o invaliditetu

Ovdje prenosim samo istiniti dio, a na Slatkoj Sestri Sna je čitava priča. 

A onda sam se sjetila, jedne davno zaboravljene obiteljske priče, vezano za nekog od pradjedova, prastričeva ne znam točno, kad čujete istu priču iz različitih glava i sjećanja, svatko priča iz svog ugla, nekome je stric, nekome otac, nekome djed, pa dok se dokotrlja do ovih vremena u kojima nitko više nije nikom ništa, svatko svima bude sve, pa tako do Abela. Uglavnom, taj je davni predak, nositelj čijeg smo svi gena, da bi izbjegao da ga pošalju u nekakav rat, u kojem bi sasvim sigurno izgubio i više od glave sa ramena, jer imao je obitelj koju je trebalo hraniti, sam sebi propucao nogu. Sad me nemojte hvatati za detalje, netko će reći da je pucao iz revolvera, netko iz lovačke puške, a netko da je izbušio rupu švicarskim nožićem kakav su svi đaci nosili u školu zbog oštrenja pisaljki, dok je po drugim pričama to bila pisaljka sama, kao u onoj poslovici pero je jače od mača. Dakle, moguće je da se radilo o krivotvorenoj ispravi o invaliditetu. To vam hoću reći. Snalažljivih ljudi uvijek je bilo i što ćete sad. 

Ovisno o atmosferi u kojoj se pričalo, bila je to ili šaljiva zgoda, ili vrlo tragična, ali uvijek s istom porukom i poukom, izbjegavaj sukob pod bilo koju cijenu, ne idi u ratove i svađe koje te se ne tiču. 

Ali to je drugo. Zato i govorim. Da vidite razliku. 

nevidljivost je super moć

Samo ću kratko, što sam ja stvarno rekla, a što su oni rekli da sam rekla, jer ne mogu reći da znam što su čuli, pogotovo ne mogu znati kako su razumjeli. 

Rekla sam da je meni dobro ovdje i ovako, i neka me molim samo puste da dovršim ovo što sam započela. 

Oni su isprepleli čitavu priču o tome kako mi se nikad ništa ne da, ovaj put nisu rekli da sam lijena jer su ipak vidjeli da rukama radim nešto, ali da se zavaravam glupostima i da fantaziram nešto čega nema i ne postoji. Da sam sklona pretjerivanjima i depresivnim stanjima i inače, dok mi oni nastoje pomagati koliko god je to u njihovoj moći. Oni meni žele samo dobro, ali ja to ne mogu razumjeti ni doživjeti jer sam takva kakva sam. Da drsko i na grub način odbijam sve što od njih dolazi, i inače se boje da ne postanem agresivna, da zato odustaju. Gledaju me koliko sam tužna i jadna, i nastoje mi uvijek bit pri ruci, ali ja to odbijam, pa im preostaje samo da poštuju moje želje i odluke. 

Voljela bi kad biste pročitali s bilo kakvim razumijevanjem ovaj post, svaki put kad vam na pamet padne da zovete mame, tetke i odgojiteljice da govore umjesto svoje djece ili štićenika. 

Ja sam (sad!) odrasla i mogu govoriti sama za sebe, ali trebala sam preživjeti pakao(!) da bi to i dočekala, i još uvijek mi se svaka riječ i po nekoliko puta izokrene, a sad zamislite da ste dijete koje se tek uči koristiti riječi. 

Ili će ih naučiti koristiti krivo, što je manje zlo, ili će povjerovati da je ono stvarno i u stvari krivo, što je neoprostivo, sve ako i bude bilo popravljivo. 

Ova popularna glupost koja se zavrti svaki put kad roditelji i skrbnici i staratelji traže pažnju ili povišice, pa ponavljaju, kao u ime "bolesne" djece: 

- Mi nismo nevidljivi..

NEVIDLJIVOST JE SUPERMOĆ zbog čega bi je predavali tako olako. Ako ste vi vašu moć predali budkomu, vaša djeca imaju pravo na to da ostanu zaštićena. 

Što je s onom djecom koja nemaju fotogenične majke, a što s onim majkama koje ne vole bit predmetima razgovora. 

Oni samo žele da ih se pusti na miru, da dovrše to što rade. Što god da radili, ako gledaju kroz prozor, onda gledanje kroz prozor, ako crtaju cvijet, onda od početka do kraja. Sami svoje! 

+++

Ako ste doma i onda kad ste sami, znate više nego dobro kakvo je olakšanje kad niste izloženi stalnim pogledima. Pa bili ti i dobronamjerni. A ovdje vas se stalno gleda kao problem. Je li sad jasnije? Hvala. 

preobrazbe (10)

U ovoj sam preobrazbi promijenila spol, da bi moja mater mogla ostat poštena žena. 

Ovu mi je čak sama ona ovako ispričala: 

- Cin-cin kurbin sin. Je l znaš ti tko je i šta to može značit? 

Susrela je ludu Ljubu i ona joj sva bijesna rekla da je 

- ... vidila na pošti jednu malu od jedne žene, nemoj ti sad mene draga krivo svatiti, ti si meni puno draga i tvoja je mala isto, ali onaj tvoj, kako mu je ime, kurbin sin, nije mi se tija javit. 

- Stoji vako, mirno i gleda me drito u oči. I muči. Ne javlja se. 

- A šta ti? 

- Ništa isto. Evo vako kako ti sad govorin. Drito u oči gledan i ja njega i mučin. 

- A onda ste isti. 

- Nismo, nismo, nikad bili, niti ćemo, ikad. Ja sam starija i on se ima meni prvi javit. 

Pa nekoliko puta ponovljeno: 

- Nemoj ti samo mene, draga, krivo svatit, ti si poštena žena, ali onaj tvoj mali je kurbin sin. 

+++ 

Brzo ljudi shvate u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi. Da ne bi baš oni morali bit najzadnji od sviju. 

Valjda po onoj, ja se samo pravim, a zna se tko je pravi. Inače, ne vidim zbog čega. 

noćnik

Dok gusta tama povija nježnu kožu zemlje, pola života se sprema na miran počinak, a drugih pola tek kreće u noćna osvajanja, ja, biće niti dana niti noći, zurim u taj predivan izvor svjetlosti. 

Ta čudesna, plodna tama, osvijetljena pjevom bića u potrazi za zalogajima i zagrljajima, je razlog zbog kojeg ne razlikujem noć od dana. 

*-*

Bright night light delight - svaki jezik ima svoje predivne igre. Možete vi reći da su neprevedive, neprevodive ili nerazumljive, ali kad sve oduzmete ili pak nešto dodate, poezija je samo način da se obične stvari prikažu onakvima kakve stvarno jesu. 

Originalna verzija je na ovom linku Enlight

ili je pročitajte ispod <3 

Enlight 

poem by Sadhguru 

 

As darkness descends upon this gentle earth 

one half of life prepares to rest upon her breast 

another half begin their nightly quest 

Me, a creature of neither day nor night 

stares into this awesome darkness that is the source of light 

This womblike darkness of night delight 

made light by songs of the creatures of the night 

their incessant rancor for food or mate 

makes me see light beyond day and night 

I cannot see darkness or light 

ever since this darkness bright 

Love & Grace 

čemu služe ruke (28)

 - da prime vesla i odgurnu brod od kraja, unatrag 

Da smo slučajno odlučili nazvati Plavi Planet, Voda, bismo li mi drhtali složno kao nervozna jata riba ili počinuli zalijepljeni za koraljno dno, kao kamenice s biserima. 

Tritone i sirene su izmislili ljudi. To je tako očito. Možda baš oni koji jedva čekaju da se napokon odmotamo u eri vodenjaka koju svako novo doba ponovo svojata. Ali nikako da prodišemo u rjeđemu mediju od našeg. Navika je druga narav. A prva je bila riba? 

Znak Jone. 

I Spasitelja. Otkupitelja. 

U tome je stvar, svatko gleda samo na to da ne mora sam vratiti što je zaposjeo kao svoje.  

Pa onda, sjedi naopačke i samo veslaj! 

ivo i jasna

Opet je neki roditelj krenuo brinuti o djetetu tako da ga treska i dospio na televiziju. 

Određen mu je pritvor, a dijete je hospitalizirano. Ne navodi se spol. I to je u redu. 

Ja sam prekinula sve veze sa svojim prijateljima iz djetinjstva kad sam vidjela kako tretiraju svoju malu djecu: Ponosni ih očevi nosaju i prekobacuju i pokazuju kao što bi komad mesa koji se spremaju prožderat, a majke tiho ili glasnije - hihoću. Tumačeći dječje grimase i glasanje kao smijeh i gušt, dok ne postane hropac, ili dok neka preosjetljiva duša ne poviče tražeći da smjesta prestanu mučiti bebu. 

- Neće ti njoj ništa bit, ni đava joj! 

Niti ne vidjevši da mu dijete sami bog čuva. 

- Nije ti ona ko one od plastike. Naša je od gume, neće se to slomit nikad! 

- A i ako pukne, samo od sebe zaraste. 

Nejasno sjećanje iz ranoga djetinjstva: 

- Nu ovoga šta bulji. Samo bulji i ništa. 

Čudne su te zamjene spolova, kad pred vama o vama govore u šiframa. 

- Da ga je bilo promućkat, još kad je malo dite bija, možda bi mu se oči bile vratile u livel. 

daje naslutiti da to famozno "treskanje dojenčadi" nije bilo korišteno samo u uspavljujuće svrhe. Nego možda i u preventivno korektivne. Kao što su djevojčice, djevojke i majke drmusale one čarobne, moderne lutke s pomičnim kapcima i otvorima na tijelu kroz koje je curila voda.

Znate one didaktičke, pametne igračke, koje ne biste kupili svome djetetu, jer ih ono ne bi htjelo niti zahtijevalo, ali mu ih zato daju kad se nađe u bolnici. Beba šta piški, beba šta plače, beba šta govori, beba ćelavica... 

I tu bebu platite skupo, i ne samo novcem. 

Mislim da sam, sigurna sam, vrlo je moguće da sam i sama bila ta beba od gume. Ili da su me pokrili njome, nakon što je operacija stvarno bila neuspjela: znate ono, nismo mi, možda ste vi. 

Uglavnom, jedne se stvari dobro sjećam, a to su Ivo i Jasna. Dvije bebe, potpuno iste, u crvenoj pletenoj tutici, kratke bijele kose, plavih staklenih očiju, s crnim plastičnim trepavicama na pomičnim kapcima, krivim rukicama i nogicama s ispruženim odvojenim prstićima, kakve bi, u današnje vrijeme dolazile sa svim onim upozorenjima i uskličnicima i napomenama, dok je ne bi povukli iz prodaje. Zašto su mi dali dvije, ne znam: možda je jedna bila za moju sestru, možda za mamu. Ne znam ni zašto su ih zvali Ivo i Jasna, ni kako su znali koja je muška a koja ženska od njih, niti koja je koja. Sjećam se da su mi dolazili razni ljudi, unoseći se u lice, meketavim glasovima pitati, koja je dobra a koja je zločesta. I da bi ja uvijek pokazivala krivo. 

Ne znam je li to bio dio terapije, niti što su nastojali dokazati time. Nadam se da se do sad prekinulo s tom praksom, barem zbog sigurnosti malih bolesnika. 

Da se radilo o nečem važnom, mislim po tome, što me još i sada nakon više od pola stoljeća, još uvijek muči sjećanje na te dvije lutke. Kao da je tajna svijeta sadržana u njima. I kad bi se konačno sjetila o čemu se radi, da bi mogla spasiti bar još koju dušu. Osim svoje. 

ona ne može, a vi nećete

- vidite li razliku? 

Prije neki dan smo imali, ne znam sad da li svjetski ili međunarodni, ne vidim razliku, osim ako nije bio nacionalni, Dan sestrinstva. 

Mojoj generaciji, onako na neviđeno, najprije padaju na pamet ona tajna bratstva i sestrinstva koja se sklapaju na kampusima po zapadnjačkim koledžima za koje smo čuli preko jeftinih horora koji su bili popularni u devedesetima. Alfa Kapa Lambda, nabacana grčka slova, koja nikome ništa ne znače, ali za dvadesetak godina, skupit će se neko društvo da dijeli uspomene iz minulih dana skupog školovanja. Znate kako to već ide: 

- Nismo ništa naučili iz predavaonica niti iz knjižnica, ali pamtiš li onog tamnog zgodnog lika koji se pretvarao da je vrtlar ili domar, kad ono... 

Međutim nije, Dan je trebao bit podsjetnik na medicinske sestre zaposlene u zdravstvu, ili po novome zdravstvene radnice, sve ako je među njima i nekakav tehničar, ali ne i brat. 

Mjerilo se tlak i šećer, besplatno na trgu, bilo kome tko god da bi prošao, i dijelilo letke. Ne znam kakve što je bilo napisano, da li nekakvi pozivi na nekakve preventivne preglede, da li reklame za nekakve klinike koje daju prigodne popuste, ili možda za one državne, financirane javnim novcem skupljenim iz poreznih davanja a koje se bave - eksperimentiranjima. I to ne na životinjama. 

Moguće je i da su napisale koliko su malo plaćene u odnosu na nekog drugog. Sve je moguće, aktualno uvijek i igra svoju igru bez stajanja. 

Kojih par tjedana prije, druge su sestre, one koje imaju pridjevak časne, jer nisu rođene, nego baš tako počasne, otvorile dom, potpuno besplatan za krajnje korisnike, s dvadesetak soba za spavanje i zajedničkim dnevnim prostorom. Za osobe koje dolaze u naš glavni grad iz drugih krajeva zemlje, radi pregleda ili čak liječenja za koje nije osiguran smještaj u bolnicama. Tipa kemoterapija. Dakle, za one najteže, a za koje ljudi i nemaju sluha. 

Uočile su šta to većini čini vrlo velik problem: i strah od dijagnoze i od pregleda, i nedostatak informacija i vodstva, a onda još i briga o smještaju, za koji možda neće imat novca jer moraju platit i ovo i ono. Skupile su ljude koji će podržat njihovo nastojanje, pronašli su prostor, uredili i otvorili, sve bez ikakve buke. 

Sad vidite ovu razliku; s jedne strane jedni galame kako oni imaju pola posto manju plaću od onih koji imaju pola posto veću a ne rade ništa, a sa druge ove koji, isto traže novce, ali ne za sebe nego za - klijente. I skupe ga, bez problema. 

Tiha voda, reći ćete. Nije, nego ljudi koji prepoznaju što treba a što ne treba. 

Tako je, mislim, i došlo do te tragične zamjene, jedni su vidjeli poštovanje koje ljudi iskazuju nekome "zbog" robe i naslova i posla koji rade, pa su se brže bolje zaodjenuli u isto. Imamo sestre, i imamo sestre, i opet sestre. 

Ali ono što vas čini tim što jeste, ne može se prekopirat. Ili se ne zna? I to je ozbiljan hendikep. Vjerojatno najozbiljniji od svih drugih hendikepa. 

Sjetite se toga kad vas netko pogleda sa žaljenjem, kada čuje da vi nemate osjetilo sluha ili vida, ili kada vidi da nemate ruku ili snagu u nogama, a ovo je drugo. Mogu se pretvarat i zavaravat i živjet u poricanjima dokle god su živi, i koliku štetu napravit zbog toga i sebi i drugima. 

Možete vi mislit i tako vam se činit zbog fantomske boli, da imate nogu koju nemate, ali ako na nju krenete ustati, slomit ćete vrat, eto u toj ravni. 

Zato ne ustajete, zato se ne krećete, zato ne idete nikud i stalno ste doma, razumijete? A ne zbog arhitekture. I onda naletite na neku budalu koja tvrdi da se pretvarate: 

- On može, ali neće! 

U mom okruženju, iz vlastitog iskustva, a nema previše puno različitih umova ni putova u svijetu, kad ljudi, a osobito žene budu okrutne kad ostanete na sami, kad ljudi dakle čuju da ste invalidna, oni misle da ste manje vrijedna, na društvenoj ljestvici daleko ispod njih, i tako vas tretiraju. Oni misle, to se zna po tome što se tako ponašaju, jer zašto bi inače, oni dakle očekuju da vi njih služite jer su oni gore, pa vi njih trebate prositi i moliti i trčati za njima da bi vam oni nešto donijeli ili dali ili pripustili vas negdje ili proslijedili nešto, a što im je inače u opisu radnog mjesta. Morate ih specijalno zamolit i papirima im dokazivat tko ste i što ste i kakvog ste kova, da bi vas uvrstili u popis na koji inače svi uđu bez provjera i problema. Jer: 

- Takve kao vi se u stara vremena izlagalo u pećinama i ostavljalo na vjetrometinama na milost divljim zvijerima i prirodnim silama, pa ako prežive. 

Otac obitelji je nekoć imao tu moć da odlučuje o tome tko će živjeti a tko će umrijeti, ili se udaljiti da ne ogadi ostatak koji je čist. 

A oni su sad na mjestu pater familijasa. To svi vide. 

Nema veze što vi imate napismeno, jednako kao i oni, ali u drugačijoj boji, da vam samo fali prst ili oko, oni su opunomoćeni da kontroliraju cjelinu, nema veze što su tu cjelinu suzili na vaše fizičko tijelo, umjesto na grupu kojom kao gospodare. Razumijete? 

- Molim vas recite mi iskreno - pitala sam svoju liječnicu nakon što mi je kolektiv počeo agresivnije davati na znanje da sam nepoželjna i da me se boje jer nisam "očekivana" - jesam li opasna za društvo? 

- Samo sebi, draga, - odgovorila je - Samo sebi. 

Čudno kad sam sama, nema ozljeda ni lomova ni padova. U opasnosti sam jedino kad sam s običnima. 

Oni vide nešto drugačije i novo, i to im se dopadne, pa krenu u oponašanja, kao gore sa časnim sestrama, a onda im netko naglo skrene pažnju da su to jadne švore koje se nisu ostvarile kao žene i ovo i ono, i pljusnu dublje nego što bi pale da se nisu dizale gdje im nije mjesto. 

- Ona ne može, a vi nemojte. - Što je sigurno, sigurno je. To je ta logika. 

-.-

Čijim stopama dakle? Koga da se slijedi? Svece. Dokle god se može. 

Navodno sad postoje dva studija sestrinstva, jedan od civilnih sekularnih, a drugi od vjerskih krugova, jer radi se o zanimanju kojeg uvijek treba, i za stare i nemoćne i za male i nezbrinute i one zbilja bolesne. 

- Moja mala NE ide na fakultet za časne sestre, ali mi smo kao obitelj smatrali da će za njen duhovni razvoj biti bolje da to bude onaj koji časne vode. 

Neka! 

I, quo te virtus tua vocat!