pomoć, nemoć i supermoć

 Od čega nas štite? 

Kako ja to mogu do sada vidjeti, ovakav je obrazac: 

Pedijatrica ili babica kaže mami da na žalost njeno dijete nikad neće moći ---- popunite crtu. Ali da naravno to ne mora značiti da ono neće moći osjetiti radost života i da je društvo u cjelini osmislilo čitav niz ---- popunite crtu. 

Ako će vam usfaliti mašte za popunjavanja praznina, evo mala pomoć: okrenite se samo oko sebe pa vidite koliko ste kupili kućnih robota da vama zdravima olakšaju život, a pod robotima mislim i na televizije sa svim programima prigodnim, prodajnim zabavnim edukativnim duhovno vjerskima, također na tečajeve i radionice koje ćete upisivati da biste si oplemenili dušu uzdigli duh i proširili vidike, turistička vjerska i zdravstvena hodočašćenja po bijelome svijetu, ova zadnja se odnose posebno za cijelo tijelo zatim odvojeno za zube a posebno za ženske bolesti. Toplice i spa centri, vellneess. Dip the chip. 

- When chips are down I'll be around with my undienig death defieng love for you Envy will hurt itself let yourself be beautiful Sparkling love with flowers and pearls and pretty birds - 

A onda se mame same bace na ono što im je ponuđeno. Pogotovo ove koje realno nemaju novaca. I tu društvo također spašava. Imate pakete i mjere i točne izračune koliko čega ide na što a na njoj je, i na njezinoj malenoj grupici za podršku samo da se izbori i da omogući svojem djetetu koje ništa nije krivo. Dijete ne smije ništa znat, za njegovo dobro. A zna li mater? 

Pa trebala bi znat. Ona je s tim stvorenjem dvadeset i četiri sata dnevno i po danu i po noći, ili tako barem to prikazuje svijetu. Njoj je to dijete garancija mira. I još unovčiva. Ono samo treba ostat isto onakvo kakvo je bilo prvoga dana. Bolesno? Nevino. 

Prije neki dan, znači ova ja stara i samostalna, sam svojoj majci rekla u slušalicu: 

- Vi ste davali novce ljudima koji su mene mučili. I žderali ste i lokali ste, tobože za moje zdravlje, dok sam ja umirala od gladi. 

A ona, znači starica kojoj još nije došlo do mozga da je bliže ona grobu ako se gleda kronološki a ne samo socijalno uobičajeno i politički pristojno, odgovara: 

- To je sve za tvoje dobro. Samo za tvoje. 

Ne bilo, nego je. Mučili su me za moje dobro i još i sad nema odustajanja. Nema veze što ja kažem da hvala ne treba, da me boli i da mi molim ne pomažu. Jer nisam sposobna osjetiti njihovu ljubav i dobrotu. 

 

U neku ruku, u pravu je. Ako sam od rođenja bila određena za odstrel, jer ne mogu znati koliko roditelji stvarno sudjeluju u stručnim procjenama ranih dijagnosticiranja, niti kako se to radilo prije mog rođenja, tko je igrao ulogu proroka i znalca koji je odlučivao koga će se žrtvovati kojem bogu: pater familias, šaman, pop, najstariji žitelj zajednice. A sada su svi tako naglo i baš forsirano promijenili spol u ženski, Sestra, babica, pedijatrica, asistentica, logopedica defektologinja, sve zanimanja prilagođena ženi. Jer se mislilo da će one imati blaže oko i više sluha za pravedne odluke. Ali znate, dočim je toliko agresivno forsirano makar i mekanim glasom, onda znate da nije tu zbog prirode posla nego zbog dojma, da se zadovolje pisani kriteriji i propisani standardi novim zakonima, a ona i dalje samo burgija po starom, takvi su joj mentori, a njoj lijeno pročitati priručnik odjednom i do kraja. Sama svojim očima da preleti slova i da svojim mozgom donese zaključke. Radije će pitat iskusnog kolegu koji zna kako se to radi oduvijek, zakon ponude i potražnje ili zakon ulice. Vi birajte. Nemojte mi poslije reći da vam izbor nije bio dan. Darovan. 

A možda se samo boji za vlastitu egzistenciju, nije nikakva rijetkost da su žene gubile glave vrlo doslovno i za manje stvari. Ova gleda svoju zadržati, i glavu i poziciju. 

- To je sve za tvoje dobro. - tako je rekla. Ne "to je bilo", preterit mjesto prezenta, što znači da mi se još uvijek aktivno i namjeravano petlja u život. 

Znate ono kad osjećate da nešto nije kako treba, ali ne možete vjerovati da vam to vaši najbliži i najmiliji postavljaju trapule, pa odete potražit pomoć, vanjsku, ali ovaj put vi sami za se. Bez da vas netko za ruku drži. 

I šta se dogodi? 

Ništa, kalup postoji, nekoliko njih ovisno s kakvim zahtjevima ili uputnicama ili preporukama prvi put negdje dolazite. Malo tko do nitko, da vas uopće pogleda osim ako stvarno po nečem ne stršite, tako da sam ja bila na nekoliko mjesta neovisno, na nekima su mi rekli da dođem ponovo, na kontrolu, tako oni to zovu, za tri do šest mjeseci, a neki put za dva do petnaest dana. A jedna je rekla neka dovedem mamu, odvojeno. 

Državne bolnice, sad čekam da netko lane da su jedno javne, a drugo gradske ili županijske od državnih, a sasvim treće da su privatne klinike. Od tih privatnih opet imate one koje otvaraju mladi poduzetnici i podupire ih cijela rodbina mnogobrojna i mnogočlana, a ti imaju diplome državnih fakulteta i žestoko se bore da očuvaju slavno ime institucije koja im je osigurala uhljebljenje, inače, čemu? A drugo su opet ove alternativne, tu bi išlo sve od popova travara i istjerivača đavala, do narodnih vidara i iscjelitelja, domaćih i ovih koje smo zvali sa istoka. Ovi potonji vas pogledaju ozbiljno i u totalu. Kao da ste cio. 

Na neka sam mjesta dolazila sa štapom, na neka s naočalama. Državne vas procjenjuju prema marci i cijeni koju ste platili, vi ili preko osiguranja, ovo potonje ima veću vrijednost u njihovim očima. 

Ima mrva istine u starim vicevima koje kažu da su bitne čiste cipele i košulje više od potkošulja, ali da je važnije što nosite u kesi. 

Sada su vam to oni koji imaju osiguranu fiksnu plaću, radili ne radili. Oni će svoje odsjediti u komadu i s plaćenim pauzama, tako da im nitko ne može ništa reć. Oni igraju svoje igre, a vi ste zanimljiv koliko su i podatci koje mogu prepoznati s vrha odnosno dna uputnice ili prethodnih nalaza. Dakle, tko ste vi, i tko vas servisira. 

Baš tim riječima. 

A onda vas prema tome, ili drže za ruku, ili zbijaju šale na račun vašeg stanja. Oni misle da su duhoviti, da tako to treba, ne uzimajte za zlo. 

Jedina greška koju možete napraviti je da im ustrajno dokazujete da niste vi bolesni, po onoj davno zaboravljenoj, ako je kronična onda nije bolest nego je stanje na koje se treba naviknuti. Ja sam se navikla, i prilagodila svoj život sebi koliko je god to bilo moguće, sad je na društvu u cjelini, ili bar onom dijelu cijelog koji je u kontaktu s tima i takvima, jelte. Nije naravno, jer se njima ruši čitav njihov mukotrpno sagrađeni sistem vrijednosti ili čega god. Dok se ne dogovore da krivicu pretovare na sustav. 

Dakle, ono kad počnu s vapajima da sistem ne valja, oni su u pravu, njihov sistem koji su oni sami sebi razvili u glavama, a ne onaj koji stvarno postoji, ne valja. Jer ovaj je, koji je, mislio na sve. čak i na tu plijesan od stvorova koji i kad dobiju besplatnoga kruha još uvijek ne shvaćaju zbog čega ga ne jedu. Neki misle da bi i pogače, kao u onoj izreci. Ali nije. Oni su jednostavno glupi. 

I šta vam je činiti? Ništa. Kako god se ja ne mogu više pokretati u ovoj svojoj stisnutoj točci koja se vrti oko trenutne percepcije stvarnosti, to jest s postignutim dogovorom u vezi stvarnog stanja, jer ne mogu tvrditi da je ovo što ja vidim stvarno, ali ja imam napismeno da ne vidim dobro, i opravdanje zašto mi se ne srlja i zašto moram sve polako, eto tako se vjerojatno ni oni ne mogu mijenjati u svojoj, pa tko dulje izdrži. 

Meni su od rođenja govorili da ja nisam dobra, i nije da nisu pomoć nudili. Rezultat je da bih radije umrla najstrašnijom smrću nego bila više u njihovoj blizini nego što se to može realno otrpjeti. Eto što ste napravili. s vašim pomaganjima. 

čemu služe ruke (30)

 - za sportiranje 

Noge u ovom slučaju mogu zamijeniti ruke, jednako kao što ruke često puta budu učinkovita zamjena nogama. Dakle, kao što kist ili olovku možete uzeti nožnim prstima ili zubima, tako isto možete i luk i strijelu, ili volan formule jedan. 

Čak ako vam je do igranja loptom, rukomet je zamjenjiv nogometom, i obrnuto, stvar je tu više trenutne mode i osobnog ukusa. Zamišljam da je zato izumljena košarka, da bi se patuljci držali na distanci. Nije sve za svakoga. 

Priča iz antičke starine, pamti jednoga heroja koji se je učinkovito koristio cijelim tijelom ne žaleći niti jedan njegov dio, dapače. 

Puno prije nego što se Heraklo sjetio da su sportska natjecanja bolja opcija od krvavih ratovanja, jer u tome je stvar, demonstracija moći, snage i vještine plus slava, čast i nagrada najboljima, navodno je taj golemi ratnik, ne želeći neprijatelja pustiti da pobjegne morskim putem, svojom ogromnom desnicom zgrabio bok broda, kad su mu neprijatelji odsjekli mačem desnu ruku, ispružio je lijevu, kad mu je i ta bila odsječena, zakoračio je jednom nogom, zatim zubima i tako je izgubio glavu. 

Hvala bogu više nitko ne gubi glave zbog izgubljenih utakmica. Sve ostalo je zamjenljivo i nadoknadljivo. 

p.s. Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoilSecureFuture - handprints 

spomenička baština

Kako se dižu i kako se ruše spomenici, i čemu oni uopće služe, zašto ih gradimo, zašto se svađamo, koja im je svrha, zbog čega postoje? 

Sama su društva svojevrsne spomeničke konstrukcije i strukture, koje popunjavaju živi ljudi. 

Dovoljno je sjetiti se samo jedne nepravde koja vam je u životu nanesena, da biste priznali samima sebi da ne živite u sasvim pitomom okruženju i da oni koji vam fizički najviše sliče, drugi ljudi, nemaju s vama niti prema vama baš najbolje i najčišće namjere. 

Društva se stvaraju s ciljem da, dajući vam uloge i zadatke koje biste trebali izvršiti u skladu s vašim mogućnostima i prema vašim potrebama uz uvjet da ne radite preveliku štetu, naprave od vas - ljude. 

- Ajd' šta sad, šta priča ova ovde??!! Svi smo ljudi, ne životinje. Ili si ti biljka? Jesi jesi, ha ha ha biii lj kaaa... 

Biljka vam to ne bi rekla, ili nju bar ne biste čuli, sve ako bi i imala moć govora istu kao i vi. Životinja se ne bi prepirala s vama, smjerno bi vas poslušala ili bi tvrdoglavo stala, do svog momenta. Postoje, naravno, i biljke mesožderke i divlje životinje, ali i prve i druge znaju koju vrstu, kada i zašto treba napadati, a od koje će im doći zlo. Nasilje se primjenjuje jedino kad je nužno, kad su gladne ili kada ih se napada, kada se brane jer im je život u opasnosti. 

Ljudi će vas napasti iz čiste obijesti: zato što misle da su jači od vas, da slabiji ne zaslužuju živjeti, osim ako se njima ne pokore, zato što im se nešto ne sviđa na vama: Nešto, bilo što, način na koji govorite, krećete se, nosite kišobran, mažete lice ili naginjete glavu dok se s vama razgovara: 

- Jeb' ti čovika koji te ne mere gledat ravno u oči! 

- Uf šta b' jon ja trisku prlipla! 

Mogu oni kasnije umivat događaje tražeći i nalazeći razloge i uzroke, davne događaje iz daleke prošlosti koju nam zlonamjerno skrivaju i zataškavaju neimenovani članovi elita, želeći nas tako držati u pokornosti, zaglupljene i zatucane, zauvijek ovisne o njima velikima: 

Pripadnici ove vjerske skupine su napali jednog člana jedne druge vjerske skupine... 

Pripadnici navijačke skupine jednoga sportskoga klupa su napali jednog člana jednog drugog navijačkog... 

Fanovi poznatoga heavy metal banda su napali jednog fana jednog drugog... 

Skupina mladića iz Tu i Tu Gornjeg, umlatiše jednog iz Tu i Tu Donjeg... 

A ovako je bilo: 

Besposlene budale su se okladile da će eno onaj tamo idiot napravit to nešto za to neko vrijeme, ili jednostavno za - plesku (ako ne napravi, namlatit će ga), bez obzira napravio on to što mu se kaže ili ne, ne ginu mu batine. 

Do nedavno, bilo je još ljudi koji su znali za takve oklade, pa bi se postarali za to da im društvo na neki način vrati dug. Da se ne zaboravi i da se ne ponovi, žrtvama su se dizali spomenici, njihova imena su postajala imena škola, ulica ili tvornica, bez spominjanja imena nasilnika (izgrednika, kriminalaca), iz prostog razloga što bi, ako bi se procesuirali zakonski službeno, više ljudi bilo po zatvorima, nego u grobovima, što su i oni nečija djeca, braća i muževi, i što, da bi društvo kako tako funkcioniralo, svi moramo živjeti zajedno. 

Pa kad prođeš, sljedeći put Ulicom Bespotrebno Ubijenoga, sjeti se da si to mogao biti ti, s bilo koje strane. Kad pošalješ dijete u Školu Bezrazložno Ubijenoga, sjeti se da je to moglo biti ono, s bilo koje strane. Ubijeni ili onaj koji bi ubio. I kad odeš na svoje radno mjesto, zabijati čavle u stolove na tri noge, u Tvornici Nepoznatog Nekog, to je tvoje, to si ti. Tvoje ruke djelo. 

Umjesto toga, odlučili smo kopati i istraživati tko je taj, taj taj?? uopće, i po čemu je on poznat? čime taj zaslužuje a ne recimo ovaj drugi. 

Nije igra, nikad nije bila, grupa traži grupu, stranka napada stranku, vojska puca na vojsku. Ali će se u to pretvoriti: Protestanti će napadati katolike (i/ili obratno), hajduci dinamovce, metalci pankere. Ljudi smo, a ne zvijeri! Ljudi se druže, a sa zvijerima ni'ko neće. 

Dodati frazu koja zvuči lijepo i istinito, učinkovitije je od udarca maljem po granitu, za srušiti bilo što.  

Oduvijek su samotnjaci i likovi sa ruba bili ti koji su ostavljali nekakav koristan doprinos čitavome društvu, zato se ne povlačite i ne umanjujte kad vas netko pogleda s prezirom, analizira i tumači na svoj kratkovidan način.  

Djela su to što se računa. I onda kad znate da će biti izokrenuta, ocrnjena i minirana, sjetite se da i sotona može tumačiti sveto pismo, i da je tako svejedno koje je pravo učenje. Pravo, komodno može biti vaše.  

srca gore!

Sretan ljetni solsticij, svima! 

Najdulji dan u godini (misli se na svjetlo, a ne na sate trajanja. 24 sata ostaju 24 sata) je međunarodni dan joge i prvi dan ljeta, iako ovo zadnje ovisi o vašoj vremenskoj zoni i kalendaru po kojem se ravnate. 

Netko je jednom bio rekao "Neka bude svjetlo, i bi svjetlo!". 

U nastavku: 

- The lights are on. 

Mislim da jesam već dijelila ovaj video, ali lijepo ga je poslušati opet. I opet...  

Uživajte <3

https://youtu.be/Q_tvyP40DlY?si=1L3MQsOyU9J4u_wV

Pogledajte radije na YouTube-u, ostavite lajk i podijelite s prijateljima 🙏 

p.s. 

Vezano na šalu s početka, o moljcu kojeg je privukla lampa iznad zubarske stolice, sjećam se i zagonetke (palindroma) iz osnovne škole: In girum imus nocte et consumimur igni - progutat će nas plam :) 

"Nos habebit humus" bi bila #SaveSoil verzija. Iskoristite što bolje možete vrijeme koje vam je dano.  

- Let's make it happen!

čemu služe ruke (29)

Ruke govore. To znate. Ali ne mislim ovdje na jezik gluhonijemih ili gluhoslijepih, niti na dodire. 

Ruke zaista proizvode zvukove, bilo da se radi o (unutarnjim) pucketanjima zglobova i hrskavice, ili da je riječ o pljeskanju, tapšanju i udaranju dlana o dlan, koji se svi računaju u vještinu koja se uči. 

Moja se generacija sjeća da se pod obavezno, prije male škole, učilo o vlastitom tijelu, putem pjesmice ili brojalice "Kad si sretan..." a koja je koristila najprije ruke sa svim svojim zvukovima, pa tek onda glas. 

Pošto smo ovdje fokusirani na osobe s oštećenjem vida, zato to spominjem: 

"Kad si sretan ti udari dlan o dlan, kad si sretan zapucketaj prstima, kad si sretan ti potapšaj koljena. 

Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu, kad si sretan ti poviči hura, HURA!"

Probudili ste cijelo tijelo, nitko se neće ljutiti ako nećete pjevati, nego samo na tetin znak potapšati koljena ili ramena svog najboljeg druga, ali na kraju će svi složno viknuti "hura!", čak i oni sramežljivi. 

Djeca koja slabije vide nisu nikad glasna, svaki šum im je kao udar groma, sad zamislite to gromoglasno HURA! koje bi jedva dočekivali dječaci željni jedino galame i kad se kroz pjevanje uči koordinacija tijela. 

Budući da je ovdje očito da ne vidimo istu stvar na isti način, ali je ipak uspijevamo izvesti do dobrog kraja, to neka je znak, potvrda, dokaz onoj, da je bitniji od procesa, metode i nastavnih pomagala, strpljiv učitelj. 

A onda čujete jednu takvu vijest da slijepu djevojčicu nisu pustili u glazbenu školu baš zato što je bila slijepa. Nastavnica, ravnateljica ili tko već odlučuje, je rekla da škola nije opremljena i da su potrebni posebni izdatci. 

Dakle dijete koje po prirodi stvari uči preko sluha, funkcionira preko sluha, da nema sluha i da treba posebne aparate. 

Pucketanje prstima, tupkanje otvorenim dlanom ili čime god o koljeno ili plohu stola, prije nego što joj date da dodirne tipke klavira ili bilo kojeg puhačkog instrumenta. Strune. Da pusti glas u zadanom ritmu. Ali ne, treba najprije naučiti kako se čitaju i pišu ključevi i note, a za to da im je potrebna osoba vješta u brajici. Za nevjerovat! 

Ilustracija je iz perioda #SaveSoilSecureFuture - handprints 

Popratni tekst je bio o "Zemlji koja ima svoju Muziku". 

čudo uma

Raj i pakao nisu mjesta na koja ćemo otići u nekoj neodređenoj budućnosti, ako sada budemo dobri ili zli, nego je to ovo "sada & ovdje", a mozak je "organ" koji ih stvara. 

Pretvara ono što naša osjetila pokupe iz stvarnoga svijeta i tumači i objašnjava onako kako mu se da, odnosno, prihvaća tumačenja i objašnjenja prema trenutnoj modi. 

Što više tuđih glasova ponovi neku istinu, to ona biva istinitija. 

Vaš jedan glas gubi se u mnoštvu, čak ako se i trudite reći svoju istinu, čak ako svjesno znate da objašnjenje ni tumačenje kako vam je dano, nije ono što vama vaše oči & uši, preko mozga šapću. 

Ako ste stigli do toga mjesta, onda možda mislite da su Raj & Pakao - drugi ljudi. 

Drugi vam ljudi, mogu zagorčati život, čak i u najboljim namjerama. 

Najgore od svih stanja u kojima se netko može naći, a to ponavljam iz posta u post, jest ono u kojemu niste svjestan svojeg jada. Ili svoje pozicije i svojih proporcija. Zato se je dobro što češće vraćati na polaznu točku, makar u mislima. Odnosno, samo u mislima se to i može. Realno, ne možete se vratiti u rupu iz koje ste potekli, sada kad ste ove veličine i količine. 

Ali svatko može ovoliko i ovako:

Tih tjelesnih rupa na tijelu, preko kojih primamo i šaljemo informacije, je brojem 8 (slovima, osam): svatko ima 2 oka, očne šupljine u lubanji, bez obzira na to što ih ispunjava, zatim 2 uha, nos i usta, genitalni i analni otvor. 

I svaki od njih može proizvesti blaženstvo ili gađenje. 

Milujući, ili trljajući, rukama (ili nogama), točnije prstima ruku ili nogu, možemo se trenutno nahraniti ili uskratiti hranjene. Sebi ili kome drugom. A pod hranom ne mislim samo na kruh. 

Iako da, rukama posijemo sjeme u zemlju, zalijevamo i čekamo da naraste. Uberemo plod, pripremimo jelo, prinesemo ustima i progutamo. Rukama nudimo druge. Rukama primamo od drugih. 

Guranje prstiju u koji od otvora, zove se glupost ako to radimo samima sebi, a silovanje ako to radimo kome drugom. Silovanjem zovemo i prisilno hranjenje koje i dandanas mnoge majke smatraju činom ljubavi, pogotovo onda kada ga provode kao kaznu: 

- Svaki dan se mučim, trudim, mislim se, šta ću sutra skuhat, a on gospodin neće, nije gladan. Ma je li molim te..  

A onda se krivica prebaci na žrtvu. Izmišljaju se dijagnoze, provode tretmani, i dugotrajna i skupa liječenja. I poslovično nitko ništa ne zna. Dočim svi dobro vide i znaju. 

- To on sam sebi napravi. Mali je lud skroz. 

Eto šta ste napravili. 

krivotvorena isprava o invaliditetu

Ovdje prenosim samo istiniti dio, a na Slatkoj Sestri Sna je čitava priča. 

A onda sam se sjetila, jedne davno zaboravljene obiteljske priče, vezano za nekog od pradjedova, prastričeva ne znam točno, kad čujete istu priču iz različitih glava i sjećanja, svatko priča iz svog ugla, nekome je stric, nekome otac, nekome djed, pa dok se dokotrlja do ovih vremena u kojima nitko više nije nikom ništa, svatko svima bude sve, pa tako do Abela. Uglavnom, taj je davni predak, nositelj čijeg smo svi gena, da bi izbjegao da ga pošalju u nekakav rat, u kojem bi sasvim sigurno izgubio i više od glave sa ramena, jer imao je obitelj koju je trebalo hraniti, sam sebi propucao nogu. Sad me nemojte hvatati za detalje, netko će reći da je pucao iz revolvera, netko iz lovačke puške, a netko da je izbušio rupu švicarskim nožićem kakav su svi đaci nosili u školu zbog oštrenja pisaljki, dok je po drugim pričama to bila pisaljka sama, kao u onoj poslovici pero je jače od mača. Dakle, moguće je da se radilo o krivotvorenoj ispravi o invaliditetu. To vam hoću reći. Snalažljivih ljudi uvijek je bilo i što ćete sad. 

Ovisno o atmosferi u kojoj se pričalo, bila je to ili šaljiva zgoda, ili vrlo tragična, ali uvijek s istom porukom i poukom, izbjegavaj sukob pod bilo koju cijenu, ne idi u ratove i svađe koje te se ne tiču. 

Ali to je drugo. Zato i govorim. Da vidite razliku. 

nevidljivost je super moć

Samo ću kratko, što sam ja stvarno rekla, a što su oni rekli da sam rekla, jer ne mogu reći da znam što su čuli, pogotovo ne mogu znati kako su razumjeli. 

Rekla sam da je meni dobro ovdje i ovako, i neka me molim samo puste da dovršim ovo što sam započela. 

Oni su isprepleli čitavu priču o tome kako mi se nikad ništa ne da, ovaj put nisu rekli da sam lijena jer su ipak vidjeli da rukama radim nešto, ali da se zavaravam glupostima i da fantaziram nešto čega nema i ne postoji. Da sam sklona pretjerivanjima i depresivnim stanjima i inače, dok mi oni nastoje pomagati koliko god je to u njihovoj moći. Oni meni žele samo dobro, ali ja to ne mogu razumjeti ni doživjeti jer sam takva kakva sam. Da drsko i na grub način odbijam sve što od njih dolazi, i inače se boje da ne postanem agresivna, da zato odustaju. Gledaju me koliko sam tužna i jadna, i nastoje mi uvijek bit pri ruci, ali ja to odbijam, pa im preostaje samo da poštuju moje želje i odluke. 

Voljela bi kad biste pročitali s bilo kakvim razumijevanjem ovaj post, svaki put kad vam na pamet padne da zovete mame, tetke i odgojiteljice da govore umjesto svoje djece ili štićenika. 

Ja sam (sad!) odrasla i mogu govoriti sama za sebe, ali trebala sam preživjeti pakao(!) da bi to i dočekala, i još uvijek mi se svaka riječ i po nekoliko puta izokrene, a sad zamislite da ste dijete koje se tek uči koristiti riječi. 

Ili će ih naučiti koristiti krivo, što je manje zlo, ili će povjerovati da je ono stvarno i u stvari krivo, što je neoprostivo, sve ako i bude bilo popravljivo. 

Ova popularna glupost koja se zavrti svaki put kad roditelji i skrbnici i staratelji traže pažnju ili povišice, pa ponavljaju, kao u ime "bolesne" djece: 

- Mi nismo nevidljivi..

NEVIDLJIVOST JE SUPERMOĆ zbog čega bi je predavali tako olako. Ako ste vi vašu moć predali budkomu, vaša djeca imaju pravo na to da ostanu zaštićena. 

Što je s onom djecom koja nemaju fotogenične majke, a što s onim majkama koje ne vole bit predmetima razgovora. 

Oni samo žele da ih se pusti na miru, da dovrše to što rade. Što god da radili, ako gledaju kroz prozor, onda gledanje kroz prozor, ako crtaju cvijet, onda od početka do kraja. Sami svoje! 

+++

Ako ste doma i onda kad ste sami, znate više nego dobro kakvo je olakšanje kad niste izloženi stalnim pogledima. Pa bili ti i dobronamjerni. A ovdje vas se stalno gleda kao problem. Je li sad jasnije? Hvala. 

preobrazbe (10)

U ovoj sam preobrazbi promijenila spol, da bi moja mater mogla ostat poštena žena. 

Ovu mi je čak sama ona ovako ispričala: 

- Cin-cin kurbin sin. Je l znaš ti tko je i šta to može značit? 

Susrela je ludu Ljubu i ona joj sva bijesna rekla da je 

- ... vidila na pošti jednu malu od jedne žene, nemoj ti sad mene draga krivo svatiti, ti si meni puno draga i tvoja je mala isto, ali onaj tvoj, kako mu je ime, kurbin sin, nije mi se tija javit. 

- Stoji vako, mirno i gleda me drito u oči. I muči. Ne javlja se. 

- A šta ti? 

- Ništa isto. Evo vako kako ti sad govorin. Drito u oči gledan i ja njega i mučin. 

- A onda ste isti. 

- Nismo, nismo, nikad bili, niti ćemo, ikad. Ja sam starija i on se ima meni prvi javit. 

Pa nekoliko puta ponovljeno: 

- Nemoj ti samo mene, draga, krivo svatit, ti si poštena žena, ali onaj tvoj mali je kurbin sin. 

+++ 

Brzo ljudi shvate u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi. Da ne bi baš oni morali bit najzadnji od sviju. 

Valjda po onoj, ja se samo pravim, a zna se tko je pravi. Inače, ne vidim zbog čega. 

noćnik

Dok gusta tama povija nježnu kožu zemlje, pola života se sprema na miran počinak, a drugih pola tek kreće u noćna osvajanja, ja, biće niti dana niti noći, zurim u taj predivan izvor svjetlosti. 

Ta čudesna, plodna tama, osvijetljena pjevom bića u potrazi za zalogajima i zagrljajima, je razlog zbog kojeg ne razlikujem noć od dana. 

*-*

Bright night light delight - svaki jezik ima svoje predivne igre. Možete vi reći da su neprevedive, neprevodive ili nerazumljive, ali kad sve oduzmete ili pak nešto dodate, poezija je samo način da se obične stvari prikažu onakvima kakve stvarno jesu. 

Originalna verzija je na ovom linku Enlight

ili je pročitajte ispod <3 

Enlight 

poem by Sadhguru 

 

As darkness descends upon this gentle earth 

one half of life prepares to rest upon her breast 

another half begin their nightly quest 

Me, a creature of neither day nor night 

stares into this awesome darkness that is the source of light 

This womblike darkness of night delight 

made light by songs of the creatures of the night 

their incessant rancor for food or mate 

makes me see light beyond day and night 

I cannot see darkness or light 

ever since this darkness bright 

Love & Grace 

čemu služe ruke (28)

 - da prime vesla i odgurnu brod od kraja, unatrag 

Da smo slučajno odlučili nazvati Plavi Planet, Voda, bismo li mi drhtali složno kao nervozna jata riba ili počinuli zalijepljeni za koraljno dno, kao kamenice s biserima. 

Tritone i sirene su izmislili ljudi. To je tako očito. Možda baš oni koji jedva čekaju da se napokon odmotamo u eri vodenjaka koju svako novo doba ponovo svojata. Ali nikako da prodišemo u rjeđemu mediju od našeg. Navika je druga narav. A prva je bila riba? 

Znak Jone. 

I Spasitelja. Otkupitelja. 

U tome je stvar, svatko gleda samo na to da ne mora sam vratiti što je zaposjeo kao svoje.  

Pa onda, sjedi naopačke i samo veslaj! 

ivo i jasna

Opet je neki roditelj krenuo brinuti o djetetu tako da ga treska i dospio na televiziju. 

Određen mu je pritvor, a dijete je hospitalizirano. Ne navodi se spol. I to je u redu. 

Ja sam prekinula sve veze sa svojim prijateljima iz djetinjstva kad sam vidjela kako tretiraju svoju malu djecu: Ponosni ih očevi nosaju i prekobacuju i pokazuju kao što bi komad mesa koji se spremaju prožderat, a majke tiho ili glasnije - hihoću. Tumačeći dječje grimase i glasanje kao smijeh i gušt, dok ne postane hropac, ili dok neka preosjetljiva duša ne poviče tražeći da smjesta prestanu mučiti bebu. 

- Neće ti njoj ništa bit, ni đava joj! 

Niti ne vidjevši da mu dijete sami bog čuva. 

- Nije ti ona ko one od plastike. Naša je od gume, neće se to slomit nikad! 

- A i ako pukne, samo od sebe zaraste. 

Nejasno sjećanje iz ranoga djetinjstva: 

- Nu ovoga šta bulji. Samo bulji i ništa. 

Čudne su te zamjene spolova, kad pred vama o vama govore u šiframa. 

- Da ga je bilo promućkat, još kad je malo dite bija, možda bi mu se oči bile vratile u livel. 

daje naslutiti da to famozno "treskanje dojenčadi" nije bilo korišteno samo u uspavljujuće svrhe. Nego možda i u preventivno korektivne. Kao što su djevojčice, djevojke i majke drmusale one čarobne, moderne lutke s pomičnim kapcima i otvorima na tijelu kroz koje je curila voda.

Znate one didaktičke, pametne igračke, koje ne biste kupili svome djetetu, jer ih ono ne bi htjelo niti zahtijevalo, ali mu ih zato daju kad se nađe u bolnici. Beba šta piški, beba šta plače, beba šta govori, beba ćelavica... 

I tu bebu platite skupo, i ne samo novcem. 

Mislim da sam, sigurna sam, vrlo je moguće da sam i sama bila ta beba od gume. Ili da su me pokrili njome, nakon što je operacija stvarno bila neuspjela: znate ono, nismo mi, možda ste vi. 

Uglavnom, jedne se stvari dobro sjećam, a to su Ivo i Jasna. Dvije bebe, potpuno iste, u crvenoj pletenoj tutici, kratke bijele kose, plavih staklenih očiju, s crnim plastičnim trepavicama na pomičnim kapcima, krivim rukicama i nogicama s ispruženim odvojenim prstićima, kakve bi, u današnje vrijeme dolazile sa svim onim upozorenjima i uskličnicima i napomenama, dok je ne bi povukli iz prodaje. Zašto su mi dali dvije, ne znam: možda je jedna bila za moju sestru, možda za mamu. Ne znam ni zašto su ih zvali Ivo i Jasna, ni kako su znali koja je muška a koja ženska od njih, niti koja je koja. Sjećam se da su mi dolazili razni ljudi, unoseći se u lice, meketavim glasovima pitati, koja je dobra a koja je zločesta. I da bi ja uvijek pokazivala krivo. 

Ne znam je li to bio dio terapije, niti što su nastojali dokazati time. Nadam se da se do sad prekinulo s tom praksom, barem zbog sigurnosti malih bolesnika. 

Da se radilo o nečem važnom, mislim po tome, što me još i sada nakon više od pola stoljeća, još uvijek muči sjećanje na te dvije lutke. Kao da je tajna svijeta sadržana u njima. I kad bi se konačno sjetila o čemu se radi, da bi mogla spasiti bar još koju dušu. Osim svoje. 

ona ne može, a vi nećete

- vidite li razliku? 

Prije neki dan smo imali, ne znam sad da li svjetski ili međunarodni, ne vidim razliku, osim ako nije bio nacionalni, Dan sestrinstva. 

Mojoj generaciji, onako na neviđeno, najprije padaju na pamet ona tajna bratstva i sestrinstva koja se sklapaju na kampusima po zapadnjačkim koledžima za koje smo čuli preko jeftinih horora koji su bili popularni u devedesetima. Alfa Kapa Lambda, nabacana grčka slova, koja nikome ništa ne znače, ali za dvadesetak godina, skupit će se neko društvo da dijeli uspomene iz minulih dana skupog školovanja. Znate kako to već ide: 

- Nismo ništa naučili iz predavaonica niti iz knjižnica, ali pamtiš li onog tamnog zgodnog lika koji se pretvarao da je vrtlar ili domar, kad ono... 

Međutim nije, Dan je trebao bit podsjetnik na medicinske sestre zaposlene u zdravstvu, ili po novome zdravstvene radnice, sve ako je među njima i nekakav tehničar, ali ne i brat. 

Mjerilo se tlak i šećer, besplatno na trgu, bilo kome tko god da bi prošao, i dijelilo letke. Ne znam kakve što je bilo napisano, da li nekakvi pozivi na nekakve preventivne preglede, da li reklame za nekakve klinike koje daju prigodne popuste, ili možda za one državne, financirane javnim novcem skupljenim iz poreznih davanja a koje se bave - eksperimentiranjima. I to ne na životinjama. 

Moguće je i da su napisale koliko su malo plaćene u odnosu na nekog drugog. Sve je moguće, aktualno uvijek i igra svoju igru bez stajanja. 

Kojih par tjedana prije, druge su sestre, one koje imaju pridjevak časne, jer nisu rođene, nego baš tako počasne, otvorile dom, potpuno besplatan za krajnje korisnike, s dvadesetak soba za spavanje i zajedničkim dnevnim prostorom. Za osobe koje dolaze u naš glavni grad iz drugih krajeva zemlje, radi pregleda ili čak liječenja za koje nije osiguran smještaj u bolnicama. Tipa kemoterapija. Dakle, za one najteže, a za koje ljudi i nemaju sluha. 

Uočile su šta to većini čini vrlo velik problem: i strah od dijagnoze i od pregleda, i nedostatak informacija i vodstva, a onda još i briga o smještaju, za koji možda neće imat novca jer moraju platit i ovo i ono. Skupile su ljude koji će podržat njihovo nastojanje, pronašli su prostor, uredili i otvorili, sve bez ikakve buke. 

Sad vidite ovu razliku; s jedne strane jedni galame kako oni imaju pola posto manju plaću od onih koji imaju pola posto veću a ne rade ništa, a sa druge ove koji, isto traže novce, ali ne za sebe nego za - klijente. I skupe ga, bez problema. 

Tiha voda, reći ćete. Nije, nego ljudi koji prepoznaju što treba a što ne treba. 

Tako je, mislim, i došlo do te tragične zamjene, jedni su vidjeli poštovanje koje ljudi iskazuju nekome "zbog" robe i naslova i posla koji rade, pa su se brže bolje zaodjenuli u isto. Imamo sestre, i imamo sestre, i opet sestre. 

Ali ono što vas čini tim što jeste, ne može se prekopirat. Ili se ne zna? I to je ozbiljan hendikep. Vjerojatno najozbiljniji od svih drugih hendikepa. 

Sjetite se toga kad vas netko pogleda sa žaljenjem, kada čuje da vi nemate osjetilo sluha ili vida, ili kada vidi da nemate ruku ili snagu u nogama, a ovo je drugo. Mogu se pretvarat i zavaravat i živjet u poricanjima dokle god su živi, i koliku štetu napravit zbog toga i sebi i drugima. 

Možete vi mislit i tako vam se činit zbog fantomske boli, da imate nogu koju nemate, ali ako na nju krenete ustati, slomit ćete vrat, eto u toj ravni. 

Zato ne ustajete, zato se ne krećete, zato ne idete nikud i stalno ste doma, razumijete? A ne zbog arhitekture. I onda naletite na neku budalu koja tvrdi da se pretvarate: 

- On može, ali neće! 

U mom okruženju, iz vlastitog iskustva, a nema previše puno različitih umova ni putova u svijetu, kad ljudi, a osobito žene budu okrutne kad ostanete na sami, kad ljudi dakle čuju da ste invalidna, oni misle da ste manje vrijedna, na društvenoj ljestvici daleko ispod njih, i tako vas tretiraju. Oni misle, to se zna po tome što se tako ponašaju, jer zašto bi inače, oni dakle očekuju da vi njih služite jer su oni gore, pa vi njih trebate prositi i moliti i trčati za njima da bi vam oni nešto donijeli ili dali ili pripustili vas negdje ili proslijedili nešto, a što im je inače u opisu radnog mjesta. Morate ih specijalno zamolit i papirima im dokazivat tko ste i što ste i kakvog ste kova, da bi vas uvrstili u popis na koji inače svi uđu bez provjera i problema. Jer: 

- Takve kao vi se u stara vremena izlagalo u pećinama i ostavljalo na vjetrometinama na milost divljim zvijerima i prirodnim silama, pa ako prežive. 

Otac obitelji je nekoć imao tu moć da odlučuje o tome tko će živjeti a tko će umrijeti, ili se udaljiti da ne ogadi ostatak koji je čist. 

A oni su sad na mjestu pater familijasa. To svi vide. 

Nema veze što vi imate napismeno, jednako kao i oni, ali u drugačijoj boji, da vam samo fali prst ili oko, oni su opunomoćeni da kontroliraju cjelinu, nema veze što su tu cjelinu suzili na vaše fizičko tijelo, umjesto na grupu kojom kao gospodare. Razumijete? 

- Molim vas recite mi iskreno - pitala sam svoju liječnicu nakon što mi je kolektiv počeo agresivnije davati na znanje da sam nepoželjna i da me se boje jer nisam "očekivana" - jesam li opasna za društvo? 

- Samo sebi, draga, - odgovorila je - Samo sebi. 

Čudno kad sam sama, nema ozljeda ni lomova ni padova. U opasnosti sam jedino kad sam s običnima. 

Oni vide nešto drugačije i novo, i to im se dopadne, pa krenu u oponašanja, kao gore sa časnim sestrama, a onda im netko naglo skrene pažnju da su to jadne švore koje se nisu ostvarile kao žene i ovo i ono, i pljusnu dublje nego što bi pale da se nisu dizale gdje im nije mjesto. 

- Ona ne može, a vi nemojte. - Što je sigurno, sigurno je. To je ta logika. 

-.-

Čijim stopama dakle? Koga da se slijedi? Svece. Dokle god se može. 

Navodno sad postoje dva studija sestrinstva, jedan od civilnih sekularnih, a drugi od vjerskih krugova, jer radi se o zanimanju kojeg uvijek treba, i za stare i nemoćne i za male i nezbrinute i one zbilja bolesne. 

- Moja mala NE ide na fakultet za časne sestre, ali mi smo kao obitelj smatrali da će za njen duhovni razvoj biti bolje da to bude onaj koji časne vode. 

Neka! 

I, quo te virtus tua vocat! 

buđenje

Buđenje se ne događa onda kad vam netko kaže da vas netko vara ili vas namjerava prevariti, nego onda kada shvatite da ste i sam onaj koji je spreman prevariti nekoga da bi za sebe ili svoje osigurao bolju priliku. 

Samo da ponovimo još i ovaj put, jer se lako zaboravlja, prevara ili trik je zadnja opcija: ako je slučaj da ste vi i vaš protivnik jednako vješti ili moćni ili sposobni ili štogod da je interes daljih događanja, pa se jedan od vas ne libi poslužiti varkom. 

Ako ste slabiji pa se služite varkama, tada to nisu varke nego bolje korištenje mozga od mišića, ali budite spremni da će vas gluplja strana, ona mišićava, proglasiti podlim lopovom i licemjerom. U najboljoj vjeri, jer on jednostavno ne razumije kako to netko može nešto što on sam ne može, on koji je do tad bio glavna faca u selu. 

Kad napokon shvati ili nauči i odluči, služiti se istim trikom, budite spremni na to da dalja učenja od vas imaju svoju cijenu. Tako se rađaju učitelji. Snagator, naime, i sam vidi i zna, da nije ugodno ni pametno primati batine po tijelu. 

Ako bude bilo sreće, shvatit će i to da udarci "ispod pojasa", debate i ratovanja perom mjesto mačem, tzv. mlaćenja prazne slame, nisu ništa manje bolna, a šteta da je približno podjednaka. 

Kako god da bilo, bolje je da vas netko prevari, nego da vas prebije na mrtvo ime. Pa šta ako ispadate glupi. Bit će to samo u njihovim gubicama, a što je u tuđim gubicama, to je tuđi život. Vi ne biste trebali brinuti o tome, sve dok vas direktno ne ugrožava. Kad, npr. druga strana krene skupljati vojsku, jer mu eto! idete na živce s tim i takvim stavom: On vas, naime, vrijeđa, a vi budala ne reagirate. Pa kad se poslušni vojnici, niti ne znajući ni ne pitajući se u čemu je stvar, mrvicu zanesu, pa osim riječi kad krenu letjeti i pljuske. 

Probudili ste se onda, i možete se smatrati probuđenim ili izabranim, onda kad vidite da ste i sami sposobni biti dio istog kola, ako ne i kolovođa. 

Onda kad se sjetite da već jednom i jeste bili taj i takav kotačić, da jeste bili dio gomile kojoj nije stalo što i koga ruši, sve dok "slijedi zapovijedi" i dok se osjeća moćno. 

Kad se sjetite boli, nakon pobjedničkoga mamurluka, i kad potražite krivca, bilo u nesretniku kojeg ste (ni krivog ni dužnog, odnosno, makar se ne možete sjetiti da li i za koju stvar krivog ili dužnog) isprebijali, bilo u vođi, koji više ne zna ni 'ko mu glavu vlastitu na ramenima nosi, i kojeg treba mijenjati pod hitno!, pa kad shvatite da ta bol, ne samo da ne prolazi, nego da biva sve upornija i jača. 

Pa kad zažalite, zbog svog toga novostečenoga znanja. Koje vas ne napušta. Neće vas napustiti, budite siguran u to. Tad ste budan. Tada pazite na korake. Tad se suzdržite od komentara. Tada potražite društvo ljudi koji će biti strpljiviji s vama ili od vas. Pa počinjete odlaziti u knjižnice umjesto u kafane. 

Ili sjednete pod stablo, i sjate se, okolo vas samih, neki učenici. 

;) 

 

majčine oči

Druga nedjelja u svibnju zove se Majčin dan. Nekada smo tako zvali Osmi marta. Koji se protegao na sve žene, bez obzira na oplođenost utrobe njene. Bez obzira, velim, meni moja majka nikada nije čestitala ni prvi ni drugi, pobrinuvši se da mi to da na znanje. Žena nije žena dok ju muškarac ne potvrdi, niti drugim ženama. A ja sam njeno vječno dijete. 

I dok je to tako, ona je vječno mlada. 

Gledam, slušam ove nove majke ove nove djece, uglavnom s autizmom, kad ih se uhvati da govore umjesto svoje nesposobne(!) djece: 

- Naši roditelji se boje umrijeti - neki je trend postao govoriti o smrti - Boje se umrijeti jer ne znaju što će biti s nama. 

Podrazumijeva se da stariji umre prije mlađega, roditelj prije djeteta, čak i kad je dijete bolesno. Više im vrijedi takvo. Sjetite se samo koja je galama bila oko novčanih dodataka za smrt takvog djeteta, usporedbe su se pravile s političarima koji šest ili više mjeseci nakon što odu s dužnosti primaju jednako plaću kao da još rade, radi valjda sprječavanja naglog stanja šoka. Takav je valjda biznis. Ne znam. 

Lakše se brinuti za bolesno dijete, nego za "zdravo", makar u svakom trenutku znaš gdje ti je i s kim je. Čak i kad ti nije sasvim jasno, što po cijele dane i noći radi. Kako mu nije dosadno? Majka bi to morala moći znati. Pogotovo ona koja se piše kao "skrbnik svog odraslog autističnog djeteta", plaćeni ili neplaćeni. Inače što radi? Dvadeset i četiri sata mijenja pelene i prinosi žlicu ustima? 

0o

Inercija i inertnost nije isto što i letargija i letargičnost, iako ih se počesto u običnom govoru mijenja. Prve dvije imaju veze s latinskim iners, u značenju trom i lijen, dok su druge dvije grčke, vezane za - zaborav. Ako ste letargičan, omamljen ste nečim, ako ste inertan, takav ste po prirodi svojoj, takva je službena razlika. Rječnička. 

Ponekad osjetim kako me grabi izvana, počinje sa nožnim prstima, zahvati ih led i penje se put ristova do koljena i više. Prsti ruku mi pomodre, prstenjak i mali. I onda vrh nosa zasvrbi ledenim iglicama koje bi se proširile po ostatku lica da se ne sjetim one, da li dječje igre ili praznovjerja?: 

- Znači da ćeš se ljutit, ili ljubit!

Razlika u jednom slovu, koja se svodi na uvijek jedno te isto. Gledanje da izbjegnete svaku neugodnost. Pa se počinjete mrdat nekako. Sve ako i nemate kamo. Ili ste zaboravili kako. 

Riječju, ne možete invalidu reći da je inertan ma koliko nepokretan bio. A u istoj igri bi bila i letargija, pa vezali je vi za latinski letalis, ili grčku Letu, isti vrag, vi ste se zaboravili. Da u tijelu i po tijelu, ionako umiremo svi. 

+++

Osjećaj kao da imam mamino tijelo. Na sreću glava mi je toliko čista da mogu vidjeti razliku. Krećem se poput nje, teška sam poput nje. Natečena i utučena po svim pravcima i smjerovima. Na koji god vam padne način, čak i na onaj za koji ni ne znate još da postoji, dok ga ne osvijesti nekakva slučajna začkoljica, poput ove današnje. 

Sto mi je kila i još uvijek sam gladna. Sjećanje na mene mršavu, ili ozrcaljenost u ovoj ženi koju imam ispred sebe. Sama kost i koža. Sve visi na njoj i s nje. Prozirna ko tarantelica. Čovječja ribica. Ima noge i ruke i sve. I okrugle crvene oči, nešto prevelike za taj oblik glave. Roze oči albino uskršnjeg zeca s vitiligom. Ne vide ništa. 

Od čega sam umorna i nujna, ako još ništa od kad sam se digla iz postelje nisam napravila. Nisam ni pogledala, kako da napravim. To vam je ta nova, ja je zovem gospodska bolest: ništa vas ne boli da bi nalaz pokazao, ali ne možete ništa sa sobom, ni od sebe. 

Njeno je tijelo prošlo jako puno bespotrebne boli. Od ranoga djetinjstva. Zato. Svi to znaju i zato joj opraštaju. Zato je podnose i trpe, jer to je jedino što se još od nje može. Našminkat je, napiturat pa pokazivat svijetu kako je nepomična ali prelijepa. Znate onu, debela i lijepa. To. Žena je prelijepa u svim oblicima. Samo treba imat pravu frizerku i pedikerku i maserku. Dok im ne dopizdi vječno stenjanje, a one nisu još uvježbale novi tip češljanja da pristaje uz taj oblik lica. 

Ona je začeta u onom prokletom mjesecu kad i agronomski i crkveni kalendar govore da se ne smije sjeme bacat jer neće niknut ništa. Ni od korova, kamoli od povrća ili cvijeća. Pa tako i od ljudi. 

Ljudi su, znate to vjerujem da ste negdje čuli, hodajuća stabla. Drugo plućno krilo, oni nama kisik, mi njima ugljični dioksid. Oni stoje na svojim mjestima, a mi smo u vječnoj potrazi. Lutajući žid. Nemir i svemir. Traži se damir. Onaj dio atoma koji kruži oko svoje jezgre jer je bez nje propalitet. Sitne muhe, jato sitnih muha koje dosađuju svima svojim nastojanjima da prikažu svijetu vlastitu neophodnost. Bez nas se može. A gle njih, pune su nas gredice i police i ladice, ne smijemo van, ne možemo van, od sve te zbrke strke oko lova na vlastiti rep. 

Ona je moj rep. Ili sam ja njezin? Krug se mora odvrtjeti ovako ili onako. Pa bolje je onda da je ovako. 

Noge su mi natečene, ali zato su mi lijepe nokte oblikovali i nalakirali, tako da, kad pogledam prema dolje budem sva ponosna što su moji ljepši jer su tako svi rekli. Svi koji su vidjeli. I oni koji su dalje klimali glavama, jer je netko drugi netko kome se vjeruje bezpogovorno, rekao da treba. 

- Bole me puno, još. Znaš. Ali zato ja imam. 

- Jel te puno došlo. 

- Ma nijeeee. Niti trideset eura, neš ti. 

Sve se mjeri novcem. Tako da znamo koliko dođe bespotrebna patnja. 

Trideset srebrenjaka je, mislim, koštala izdaja prijatelja i brata, kad izdate sami sebe mora vas doć manje. Kad ćete i kako ćete i gdje ćete uostalom potrošit. Na šta? 

I onda vas ta bol, dalje samo sjeća na to da vi imate a da drugi nema. I sav vam se život dalje vrti samo oko toga. 

Kad nikoga nema za usporedbe, sjeti se neke davne žene ili teme koju su žene koje poznaje vrtjele kad god ne bi znale šta će sa slobodnim vremenom, koja nije od droba mogla vidjet svoje vlastite nožne prste. 

- A možda je bila trudna tada. 

- Neeeej.

- Ma neeee. - zborno bi zapjevale. - Nego debela, zapuštena. Prasica odvratna, samo je ležala i tovila se. Bile su slike kružile, svi su tako rekli. 

I onda, za buđenje, se stanem na vagu da mi se brojčano potvrdi da ja nisam ona, nisam ta, nije to moje tijelo, razumijete? Na ovu visinu, ona kilaža, a to što me čini tromom je drugi sloj tijela, znate kako to već ide, mentalno tijelo, emocionalno tijelo, tijelo koje se sjeća generacija žena koje su stanovale u ovom mom domu davno prije mene. I to treba oljuštiti. Takva je igra. Ne znam za pravila. 

Fizičko tijelo je gross, ne znam kako se to točno prevodi, postoji li već neki termin koji se ustalio, ili je tek na meni da ga propopulariziram. Odvratno tijelo, grumenasto tijelo, tijelo koje zahtijeva i koje otežava kretnje. I radnji i misli i osjećaja. Kojim smo usidreni na ovom planetu baš na ovom mjestu, dok bi se duša slobodnije pomicala i tko će znati što sve još na sebe navukla od dobroga i od lošega na svijetu. 

Ne mislim da sam duša. Nisam još ni čovjek. Dok god imam na sebi taj osjećaj još po jednog para nogu i još nekoliko pari ruku kojima bi se držala što čvršće mogu za vodu, za zrak, toplinu iz šalice čaja. 

Na jednoj plitici vage je ona, na drugoj laka ko pero ispalo iz jastuka, čitava naša slavna i sramna prošlost. Pa koja pobijedi. U igri u kojoj nema ni dobitnika niti gubitnika. Samo čekanje da se odmota što više toga u ovom krugu, pred našim otvorenim očima, da se zadrži što više tih priča u što više umova, da ih bude toliko i takvih da ih nitko više od muke dosade i srama nikad ne ponavlja. Eto tako. 

čemu služe ruke (27)

- da otvore vrata  

Neki put da otvore, neki put da zatvore, pod uvjetom da se ima kome i što. Često puta nema vrata ili ih ne vidimo. Još češće su one, ruke, vrata, ali ih kao takve ne priznajemo. 

Preživjet će samo oni, tako je rekao stručnjak za geologiju na nekom važnom skupu o izumiranju vrsta ako osiromaši najgornji sloj zemlje, koji budu znali sami sebe prehraniti. A oni koji budu mogli nahraniti još koga osim sebe, bit će nova elita, i to je tako jednostavno. 

Svi, naravno, najprije pomisle na stomak, trbuh, na želudac, i na uzgoj hrane, pa se krene u nove rasprave tipa treba li saditi povrće ili žitarice, treba li uzgajati kokoške zbog jaja ili zbog mesa, držati krave zbog mlijeka ili teletine. 

Dovoljno da vidite da uopće nije misterija proizvesti jelo: posiješ i čekaš da iznikne, zatvoriš u štalu i zakolješ kad ti zakruli u želucu. Tako pticu, tako dijete. 

Vidite li razliku? 

Sve već jest nadohvat ruke, samo treba imat okoordinaciju, razumijete? 

+++

Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints 

na gluhi telefon

I'll call you on your phone charger, go home and wait by the socket, will it ring. 

Ovu sam mudrost pronašla na jednoj od onih lista, koje savjetuju kako u jednoj rečenici stati na kraj egoistu, toksičaru, buliju ili jednostavnim i starinskim jezikom označenom, idiotu. A onda me bestjelesni glas iz podsvijesti (da li kolektivne?) opomenuo da bi to prosto mogla biti i ja sama. Da, ova kojoj bi netko našao za shodno, ako ne duhovito, uputiti me da ostanem doma i pričekam da me se nazove.  

Bila je jedanput zgoda da me je šalterašica iz bolnice nazvala na mobitel za radnoga vremena, i budući da se nisam javila odmah, jer je vrijeme bilo radno kako već rekoh, oprala me je na način da se moram, ali moram! javit odmah! kad vidim broj bolnice, jer je bolnica ipak važnija od svega, baš ovim riječima, a ne "zdravlje na prvom mjestu", što bi bilo ljudskije, iako ne u većoj vezi s mozgom, ruku na srce, ne može nitko, a pogotovo netko koga niti ne poznajete ali budući da sjedi po službenoj dužnosti na tom i tom mjestu smije si umišljat što ga je volja, ergo, ne može nitko osim vas samih znati kako se osjećate a kamoli da gospodari vašim stanjem kao da je ono jednako vašem zdravstvenom kartonu, koji usput i to budi rečeno više fizički ne možete niti primiti u ruku, jer je u digitalnome obliku, strogo kriptirano, a osobni doktor još nije prošao e-edukaciju, hvala što ste pročitali ovu rečenicu do kraja.  

Dakle, osoba koja je zaposlena na centrali i koja se inače nikada ne javlja na telefon, ni jedna od njih, vrlo ljutito i najozbiljnije me je nazvala taj jedan put, ona mene, da mi javi da je neki aparat pokvaren i da mi zato mora otkazati termin. Ili ih je posjetila kakva inspekcija, ili je bila kakva šala. Ne bi vam znala. Ali nije se dogodilo nikada više. Sad je velim sve digitalno i onlajn. A aparati se svejednako kvare. To vam je taj "ljudski faktor". 

Nadajmo se da će AI ubrzo potpuno preuzeti kontrolu. U međuvremenu, bar svi malo bolje mogu vidjeti koja su zanimanja zaista potrebna, i što je to famozno "ono nešto" koje čini razliku između mašine i duše. 

+++

Ovih se dana prisjećamo starih dječijih igara, tipa "mi smo se družili i veselili se, a ovi novi klinci samo bulje u mobitelje", pa evo mojeg doprinosa: 

"Gluhi telefon" se igrao tako da bi se djeca sjela jedno do drugoga, a učitelj ili vođa grupe, bi onome prvom do sebe šapnuo u uho riječ, rečenicu, stih, informaciju bilo kakvu, koju je ovaj trebao proslijediti sljedećemu do sebe, ovaj sljedećemu, da bi ovaj zadnji, koji nema više kome što šaputati, naglas rekao to što je čuo. 

Poanta je bila u tome da djeca nauče kako se glasine šire i iskrivljuju. Bez zle namjere, netko je jednostavno nešto krivo čuo, ili nije dobro čuo, ili nije čuo nikako, ali pod pritiskom da mora sudjelovati u igri, koja nije izvorno zamišljena kao igra na ispadanje, izmislio nešto svoje. Na koncu nitko ne zna tko je griješio namjerno a tko slučajno ili pod pritiscima, a krivicu snosi onaj tko je sve i započeo. Tako da je ta igra, ova edukacijska varijanta, koja dolazi s poukom i rastumačenjima - izumrla.  

Ne može se to isto, reći o stvarnim pozivima iz zone sumraka. Ali, budući da u stvarnome svijetu ne možete reći da ne želite više sudjelovati u igri jer vam se ne dopada, našlo se rješenje u utrci tko će koga, bilo koga, prije proglasiti gorim od sebe. Možda su se na taj način i zamijenila mjesta. Netko se radije pravi gluh da ne ispadne glup, a netko ne vidi razliku između zadnja dva slova. Sve ako je i čuje. 

- Pravi se lud. 

i 

- Ne znam ja ništa. 

Dolaze više kao savjeti za zdrav i miran život. 

Mic po mic, i više ne znate tko vam to krade vaš teško stečeni mir. 

papirić i škrabica

Da kojim slučajem nisam zarana označena kao ona koja slabo vidi, bi li imala ovakvo povjerenje u život vječni, u vječnost života bez obzira na... odnosno, bi li mi ovakvo što uopće moglo padati na pamet? 

Ovako sam, pomirena s time da mi je tako kako mi je, mogla prokrijumčariti neku drugu stvarnost. 

Krist je, tako piše i tako tumače ovi koji čitaju, osobito volio slijepe. Evanđelja kažu, ozdravljao ih, nakon njegova dodira i njegovih riječi, progledali bi i slijedili ga. 

- Blago vama koji ne vidite, a ipak vjerujete. 

Pa zašto se, kako se stvorilo i namnožilo toliko i takvo sažaljenje, ako se radi o, u svetome pismu dokumentiranim, božjim miljenicima. 

Iznenadilo me je, uvijek bi vjeroučiteljice donosile nekakve škrabice i prosile sitniš za slijepe i slabovidne, onim plačkavim glasovima i vrlo poniznim pokretima ruku. Udijelite milostinju, eto oni jadni niti to ne mogu sami. 

Bio je neki vic popularan, sjećam se, kao neki je čovjek sa štakama sjedio na trgu proseći, kad mu je prišao jedan i rekao mu neka zahvali bogu što nije slijep od rođenja, a ovaj odgovori: 

- Jučer sam bio slijep, pa su mi ukrali novce iz šešira. 

Nitko nikom ne vjeruje. Kako da onda imaju povjerenje. U sutra. Bilo što. Dah koji se uzima zdravo za gotovo. 

I onda bi ta škrabica ostala u zbornici, sve dok nekome ne bi naglas zasmetala, a onda bi je tiho iznijeli iz škole. I meni je smetala, kako ne bi njima. Slijepa a radi. Slijepa pa prosi. Znam, naravno, da ima jako puno ljudi koji nisu moje sreće. A nisam ni ja njihove, možda. 

Uz škrabicu je, naravno, išlo i pisamce povjerenja. Tko ta pisma čita, ili kome su namijenjena, možda dragom bogu a možda onom koji dijeli bodove za inkluziju, neznano je. Dok ja nisam došla, izgleda, nitko nije nikada ni pisao. Ja sam propisala kad sam shvatila da me ne čuju ili ne razumiju dok im govorim. Netko ima probleme sa ušima, a netko ima uši ali ne čuje. Znate onu izreku da je sve to povezano. Uho, grlo, nos. A oko? 

A onda vas počnu zaustavljat, nepoznati ljudi, na hodnicima, po parkiralištima, u dvorištima zgrada, i svi s istim pitanjem: 

- Je li šta si ono ti pisala! - i to ljutito. Bolje svašta reć, nego išta napisat, boje se obični ljudi pisane riječi, kao da se svijet tek jučer naučio razlikovat slova. 

- Kako molim? 

Pa znate li čitati? Je li na vas naslovljeno? Tiče li se vas ili vaših na ijednom polju? Ugrožava li direktno vas, ili ikoga? 

Ja slabo vidim, a u čemu je vaš problem, takva je bila jedna od parola u vrijeme dok sam ja odrastala, kad nikome nije padalo na pamet da prosi u moje ime, nego se gledalo da me se na nekoji način osnaži, ohrabri, nađe mi se mjesto. 

I, tko nema u nogama ima u glavi. A oni okrenuli na "Ne znaš ti šta je njima u glavi". Da nije smiješno bilo bi tužno. Ili obratno. 

I onda se dogodi da iste te osobe, koje su rasle kad i ja, sad kad smo odrasle, stavljaju sebe u poziciju da određuju i odlučuju kako treba s kime, tko laže a tko krade, i tko koristi njihovu naivnost i dobrotu. 

- Ma šta ste mi dala, dala ste mi papirić i ništa više. 

- Da, i na tom papiriću piše... što! 

Govorim vam, da nisam sto posto sigurna u božju zaštitu ne bi ni u ludilu bila ovoliko divlja. 

- Oćete da napišem ponovo pa vi dajte nekome da vam rastumači. 

Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela

Prenosim sa Pollex.hr-a, nastavak iz serije naslova Elementi Platonove Države u današnjoj pop-kulturi: alegorija pećine ovdje je zanimljiva zbog pitanja koje postavlja a direktno se tiče očinjega vida, kad izlazimo iz tamnog prostora u svijetli, i obrnuto, oči su umorne i bolne i nejasna je slika koju prikazuju, ne može im se vjerovati, s bilo koje strane. Sokrat to uspoređuje sa stanjem duha (ili uma) želeći pokazati kako onaj koji je došao sa boljega na gore, nema nikakvu želju ni interes da se gorim više bavi, ali ovi koji su stalno na svom istom mjestu imaju problem razlikovati, jer jednako zbunjenim se čini i onaj koji je došao sa goreg mjesta na njihovo bolje. Oprez je, mislim, nužan zbog sve tri stranke. Za ove kojima je do statusa kvo i nepromijenjenog, za ove koji bi se lako pomamili za dobitcima na koje su nenavikli, i za ove kojima je samo do povratka u božji zagrljaj pa dok se to ne desi, rade što moraju, ad maiorem dei gloriam. 

Meni osobno, nikad nije bilo jasno zbog čega ljudi, kojima je bog dao da čitaju dijaloge sa Sokratom, prave tako veliku stvar od nečega što je samo po sebi razumljivo, petljajući slabovidnost sa slaboumnošću i to do granice da s podsmijehom gledamo na ljude s naočalama, a kamoli sa štapom. Ako i nije bio slučaj da su igru započeli filozofi intelektualci oni koje se uvažava sluša i kopira, makar su imali priliku, zaustaviti je. 

Kako Sokrat dolje kaže: "Manje bi im smijeh bio smiješan." kad bi znali da se smiju nečijoj nesreći. 

Valjda je baš to, to. Pomračenje uma. Ne znaš tko je tko. Dočim Sokrata zaista mogu čitati i najobičniji ljudi, toliko mu je jezik jednostavan i svakodnevan, a opisi ljudskih stanja i društvenih pojava detaljni i točni. Doslovce, baca svjetlo i obasjava sve što ikog može zanimat i stvarno zanima.  

Ovdje je link na posljednji post serije - https://pollexhr.wordpress.com/2026/02/06/elementi-platonove-drzave-umjesto-zakljucka/ - pa klikom unatrag :) 

Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela 

Evo nas napokon do famozne alegorije Platonove pećine. 

Ispod čitajte što je zaista rečeno, a onda vam je slobodno prisjetiti se koliko je toga nadahnuto njome. 

514 a i dalje 

- Usporedi našu narav prema tome da li je ili nije obrazovana, sa slijedećim stanjem: 

Zamisli naime da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu; da su ljudi odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo pred sobom, te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im gori odozgo i izdaleka njima za leđima. Između svjetla i robova je sazidan zid, kao što mađioničari stoje pred gledaocima za ogradom preko koje prikazuju svoje sljeparije. (usp. teatar, kino, TV...)

- Zamišljam. 

- Zamisli, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju: kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene, i kako je prirodno da jedni nosioci govore a drugi da šute. 

- Čudnu sliku prikazuješ, i čudne robove. 

- Posve nalik na nas! Ili ti misliš da bi ti robovi od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima? 

- Ta kako, ako bi bili prisiljeni cijeli život držati glavu nepomično? 

- A što bi vidjeli od predmeta koji bi se nosili? Zar ne bi isto? 

- Dašto.

- Ako bi se dakle, mogli među sobom razgovarati, ne misliš li da bi ono što bi vidjeli smatrali pravim predmetima? 

- Bez sumnje. 

- A ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila? 

- Zeusa mi, ne mislim. 

- Posve bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta. 

- Vrlo nužno. 

- Gledaj dakle što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je do tada sjenu vidio. Što bi, misliš rekao ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi jer je nešto bliže svjetlu i okrenut k višem biću, i ako bi mu onda pokazivao ono što bi prolazilo mimo, i pitanjima silio da odgovara što je, misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinitije ono što je do tada vidio, nego ono što mu se sada pokazuje? 

Zar ga ne bi, ako bi ga tko silio da gleda u samo svjetlo boljele oči, zar ne bi bježao i okretao se prema onome što može gledati i mislio da je to zaista jasnije od onoga što bi mu se pokazivalo? 

A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi pri tom mučio i ljutio što ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito? 

Dakle, bi mu, mislim, trebalo priučiti se ako bi htio vidjeti one predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Zatim bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, gledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca negoli danju u sunce i sunčano svjetlo. 

Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo jest, ne njegove slike u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo o sebi i na svojem mjestu. 

I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da svime upravlja u vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo. 

Misliš li da onda, kad bi se sjećao prijašnjeg stanja mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, ne bi sebe držao sretnim zbog te promjene a one žalio? 

- I te kako. 

- I ovo dakle, uzmi na um: ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca? 

A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjima prosuđivati one sjene dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale - a to vrijeme ne bi bilo baš kratko -  zar mu se ne bi smijali i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati ići gore? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili? 

- Zaista bi. 

- Dakle, mili Glaukone, tu cijelu sliku treba nadovezati na prijašnje prikazivanje, pa uspoređivati svijet što se preko vida ukazuje sa stanom u tamnici, svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca, a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono što mislim kad već to želiš čuti, a bog zna da li je moje mišljenje upravo istinito.  

Meni se ispravnim čini da je u svijetu spoznaje ideja dobra zadnja i da se jedva može vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu, u vidljivom svijetu rađa svjetlo i njegova gospodara, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um, zatim mi se čini da nju tu treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi, bilo u privatnom, bilo u javnom životu. 

- Mislim i ja, dakako kako već mogu. 

- Misli onda i ovo i nemoj se čuditi što oni koji ovamo dođu neće da se brinu za ljudske poslove, nego njihove duše uvijek teže da borave gore, ta tako je prirodno ako želimo da to bude prema prije spomenutoj slici. 

- Zaista prirodno 

- Misliš li, dalje, da je nekako čudno ako se tko od božanskog gledanja svrati na ljudska zla te se pri tom drži nespretno i čini vrlo smiješnim, budući da su mu oči još zabliještene pa je prije nego se dovoljno priuči na sadašnji mrak, već prisiljen na sudovima ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima kojih su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaćanja onih koji samu pravednost nikada nisu vidjeli? 

- Nije nikako čudno. 

- Ali ako bi tko imao pameti, sjećao bi se da oči dvojako i s dvaju uzroka imaju smetnje, kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u svjetlo. A ako bi mislio da se to isto događa duši ne bi se nerazumno smijao ako bi koju dušu vidio smetenu i nesposobnu nešto vidjeti, nego bi razmotrio je li zbunjena zato što se još nije navikla na tamu, budući da je došla iz svjetlijeg života, ili je došla iz veće neukosti u svjetliji kraj te se napunila jasnijeg sjaja. I tako bi istom jednu dušu zbog udesa i života nazvao sretnom, a drugu bi požalio i ako bi joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smiješan, nego kod one duše koja je došla odozgo iz svjetla. 

- Vrlo točno govoriš. 

- Treba nam dakle ako je to istina pomisliti o tom da odgoj nije takav kakav kažu neki učitelji da jest. a kažu da u duši nema znanja a oni ga usađuju kao da u slijepe oči meću vid. 

- Tako zaista kažu. 

- A sadašnje razmatranje pokazuje da se ta moć spoznaje kao i organ kojim svatko stječe spoznaju nalazi u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postajanja* prema drugoj strani dok ne postane sposobna gledajući, uzdići se do bića i najjasnije točke bića, a to je velimo dobro, zar ne? 

- Da. 

- Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrst umijeća da se taj organ okrene kako će se tko najlakše i najuspješnije okrenuti, ne da mu se usadi vid, nego kad ga već ima, samo nije pravo okrenut, i ne gleda kamo treba, da ga se na to navede. 

____________________________

*Područje postajanja je utroba, unutrašnjost koja prerađuje, vari i iznosi (rađa) na svijet (i dobro i loše). Na vanjskoj strani tijela, područje oko pupka.  

Izvor: 

pollexhr.wordpress.com 

odvajanje smeća (4)

Danas da je svjetski(?) dan za zaštitu prava pacijenata. A možda sam krivo čula. Subota je, sunčano je, što će vam poseban razlog za šetnju do trga? Osim ako vas nije strah da vas, onako krivasta, ne zatuku. 

Svaki dan je vrijedan slavljenja. Svaki je dobar za slavlje. Ako majka priroda i ne da povoda, ono ga možemo izmisliti ad hoc. 

Zašto forsirati pojedinačne rođendane i godišnjice, ako možemo uključiti više svijeta, ljudskog, biljnog i životinjskoga? Što ja imam od toga da mi svi čestitaju imendane, koliko god da ih puta katolički kalendar spomenuo, ako ću samo ja biti ta koja će na koncu zbrajati račune? 

Na račune mislim, one stvarne, papirnate: koliko sam iskeširala na kasi i ne škrtarila na napojnicama. 

Razumijete? 

Postoji, tako, a to vjerojatno niste znali, jedan dan u godini, formalno je to jedan, ali prethode mu najave i pripreme, prigodna uštimavanja, posvećen starima i napuštenima, starijim osobama, tipa naših djedova i baka ako su još živi, ili naših vlastitih sada ostarjelih roditelja, koji se još ne daju van. Da, da, van iz kuće. Kako god su oni tjerali vas vani, em šta nemate prijatelja, šta se ne oženite, šta se ne zaposlite, šta se stalno povlačite po kauču ispred televizije, i trošite vodu na lickanje po zahodima. Tako van. Smetaju vam, šta ne umru i ne ostave vas na miru, van. Pa smo ih smjestili po stacionarima i domovima za stare i za nemoćne, kako god su oni nas (ajde, vas) po vrtićima i obdaništima kad ste bili mali i nemoćni. S malenom razlikom da su oni očekivali da ćete im se vratiti kad napokon narastete i biti im najbolji prijatelj. Ono kad im svi odu. Kad napuste ih svi. 

Dok ćete vi njih otvorena srca i ruku, tako drage volje prepustiti dragom bogu. U beskraj i onkraj. Nek' razviju krila. I neka vas štite izdaleka. Poput pravih anđela. Na koncu, ne spominje li svaka tradicija našu stvarnu duhovnu obitelj koja nas promatra. Podupire. I iščekuje. Nek budu ta obitelj. Za promjenu. 

Moja je pokojna baka rađala preko deset puta. Ne znam točno koliko jer se djeca koja ne prežive rođenje ili djetinjstvo nikada ne spominju. Njih treba pustiti u miru da počivaju. A treba pustiti i majku da se oporavi, zajednicu da zaboravi. Da se nije oporavila i da zajednica nije zaboravila, bi li bila uspjela roditi, othraniti i odgojiti ovih živih šest? Kuća uz kuću je od iste žene imala njih devet. Kuća uz kuću trojicu. Kuća uz kuću troje. Da su se odvajali po kućama i po godištima, vjerojatno ne bi preživjeli. Ovako je jedan potezao drugog. Kad je jeo jedan, jeli su svi. Kad je učio jedan, učili su svi. Kad bi zapjevao jedan, ili zaplakao, svi bi se skupili. 

A sad zamislite da se pojavio netko pa svrstao ove od 0 do 3 u jednu sobu, od 3 do 6 u drugu, od 6 do 10 u treću. Mater ni ne vidiš jer je stalno nečime drugim zabavljena. A starice bake i prabake su u domu za starije. 

A nego šta ćeš, nego gledat samo jesu li ovi iz prve kategorije svi isto pokakali, ovi iz druge svi isto nacrtali, a ovi iz treće napisali, i čije je bolje. A tko određuje tu "najboljost"? Neki nepoznati. Koji život znaju samo preko priručnika. 

A šta će drugo bit, nego nezdravog natjecanja, ljubomore, borbe i mržnje. Dok nekome ne popucaju filmovi na sav glas. 

Eto tako ja vidim ovo s odvajanjem smeća: Neće plastika, papir ili staklo odjedanput skočit da poreže nekog, ali 'oće garant bit nekoga belaja tipa gomila se sorila pa sve razorila. 

Ja sam mrzila odlaske u vrtić još više kad bi znala da su za to vrijeme mama, tata i sestra doma ili bilo gdje zajedno. Zašto ja moram bit s nepoznatom djecom od kojih većina bude jako agresivna, s nepoznatom tetom koja se sakriva u drugoj sobi pod izgovorom da nešto važno radi, s upaljenim televizorom na neki glupi crtić koji nije niti edukativan kamoli zanimljiv. I više ne znam koja je moja igračka, jer namazana curica tvrdi da je to njezina, ja sam joj je dala. Jučeeeer. Maloprije. Zapravo. 

I  onda kako vrijeme teče, opet vas se stavi u grupu vršnjaka. Tek jako rijedak odrastao netko, vam pokušava govoriti nešto, ali brzo odustaje. Oni nametljiviji ga preokupiraju ulizivanjima. Ako je i imao za podijeliti nešto, izgubilo se između redaka. 

Na radnom mjestu, opet je sve isto, svi pitaju koje ste godište i u koju ste srednju išli. To o vama sve govori. Koliko ste izostajali i koliko ste petica nakupili. A koliko certifikata izvanškolski i sa strane. Koga znate. Di ste izlazili. S kim, s kim, sa kimeeee? 

I onda se dovučete blizu groba, i opet vas hoće strpat sa vršnjacima. 

Ali u lijep prostor. Hotel prenamijenjeni. 

Čekajući da nam dođu gosti, smo ostarjeli i posijedili. Ajde sijede se još i daju sakrit, al šta ćeš sa svim ostalime? 

- Za javno dobro. Za dobrobit sviju je to. Za javno dobro i za jednu plemenitu namjenu. 

Pa nek ih dragi bog razvrstava. Drugačije ako 'oće. Ili ako mu se da. 

Bojim se to napisat naglas, ali za dobrobit sviju hoću: 

Isto tako, od slova do slova se odvajkada odvaja "bolesne" od "zdravih", betežne od brzih, naše od vaših, crne od bijelih, i to neki zovu fašizmom, neki nacizmom. A neki genocidom. Kad ih se napokon odvoji terminalno. Kao sada. Popis. Žig. I ti mu se pustiš, jer dalje više nema. 

Baka nije bila ni nemoćna ni bolesna kad su je odlučili smjestiti. A smjestili su joj baš. I meni i njoj. Najprije je zajednica osiguravala pelene za odrasle, pa se brže-bolje, povuci-potegni, stalo u red. Nisu joj trebale, bila je zdrava, znam jer sam ja bila s njom, ja sam čistila kuću. Pa su te pelene letjele sa balkona. Ljudi su nalazili. Pa su osigurali pomoć u kući, gospođu jednu u najboljim godinama, zdravu, seljačku, jaku ženu. Naša jedna. Pa je, od kolege jednoga mali dobio dozvolu da drži starce u vili za odmor. Bazen ima i veliku terasu i sve. Za rekreaciju i za terapiju bazen, pravi baš fin gospodski. 

I ne samo za starce, mogu svi koji oće. Vikendima može za pireve i za krizme ako treba i proslave godišnjica. Sala velika s ogledalima. Sve ima. A ako ostane spize, al će oni to doma nosit, ostave starima, nek se pogoste. Ko zna oćel im bit zadnji.  

Nema zla. Samo govorim. Ljudi se snalaze. 

zdrav dušom i tijelom

Mudrac je rekao da slobodna volja ne postoji. 

Nema se izbora. Izbora se nema. 

Put postoji, odredište također jest određeno. Svi se krećemo prema grobu. Jedino što netko to zna u svakom trenutku, a većina misli da će živjet vječno. Pa se tako, u stilu ima vremena, i ponaša prema svemu. 

- Sutra ću to. 

Sutra ne postoji. Sutra je isto što i nikad. Opasnost je u odgodi, u odgađanjima. 

A onda opet u istome tonu, ako je sve unaprijed zapisano a radnja se samo odmotava preko nas, što to mi onda odgađamo i u čemu je razlika, čemu žurba? 

- Ti se samo trebaš pobrinut za to da nahraniš tijelo i da budeš spremna odraditi svoj dio posla, ili tjelesni dio posla, onda kad se za to pojavi potreba. Samo to. Sve ostalo život radi sam. Koliko dobro, brzo učinkovito ili lijepo ovisi o spremnosti tvog tijela a spremnost tvog tijela ovisi o pažnji i brizi koju mu poklanjaš. Samo to. Da bi sve što ga se tiče i što ga okružuje moglo cvasti bolje. Što su uvjeti bolji tebi jednom, to su bolji svima i obratno. Ako se krene s uspoređivanjima, uvijek ćeš htjet bit iznad drugih, a iznad si samo kad su svi drugi ispod, i u tome je čitava razlika. Što su ovi ispod tebe lošiji i slabiji, to će tvoje mjesto biti klimavije i nesigurnije, pa sad izračunaj u čemu je korist. Jedino to. Zbog toga su i na taj način propadala carstva. Netko je mislio ili mu se učinilo da je negdje drugo bolje nego tamo gdje je već bio, da netko drugi ima bolje uvjete ili bolju hranu ili ljepšu robu, da je nečije tuđe dijete nadarenije i milije ili štogod, pa da netko drugi ne bi pomislio da je on loš ili da netko drugi ne bi zagrabio više ili da netko drugi ne bi ispao poznatiji i priznatiji i viđeniji čuveniji u društvu istih takvih, počeo namještat rezultate. Jedan korak naprijed, dva koraka natrag. 

Za takvog ćemo reći da igra nesvjesno dok će on sam za sebe tvrditi da je jako savjestan i svjestan. Predvidio je točno, pretpostavio je dobro, sve je isplanirao i izračunao, imao je ljude i pobrinuo se za svakog od njih poslušnih i slijepih, jer da nisu slijepi gledali bi svaki za sebe svojim vlastitim očima, jer jedino to i tako se može. 

Dakle, vidio je put, znao je kud se kreće, i opet je sve krivo vidio. Ili mu je namješteno? 

A tko je dežurni krivac?

+++

Nisi sam na svijetu. Pogotovo ne onda kad se svi trse da ti dokažu da jesi. Znadeš to po buci koju prave, prašini koju dižu oko tebe jednog. Tako se stvaraju bogovi. Ili sveci. 

Previše puno običnih ljudi posljednjih dana kontemplira o smrti. Ne pravi se razlika oko smrti tijela i oko smrti duše, a i kako bi kad se već i duše dijele na tvoju i moju. I sele iz mjesta u mjesto. 

I onda u toj strahotnoj buci i galami jedan mladi posvećenik svoju pastvu priupita: 

- A što je to dobra smrt, kakva bi to smrt bila dobra, bolja i najbolja? 

- Ona u snu, je l u snu, da ne boli, da ne zna, da niti ne primijeti razliku? Ona u milosti. 

Oprosti im jer ne znaju... 

Očekivala sam da će netko reći, Ona Mučenička, a onda me iznenadila moja vlastita potreba ili očekivanje da postoje točni i krivi odgovori na ovakva pitanja.  

Krivo sam gledala? 

+++

širokokutna špijunka

Imam u glavi točan put i točan plan. Znam kako će sve izgledati i kako je sve izgledalo. Prođem ga nekoliko puta, za svaki slučaj, ponovim rutu u mislima, jednakim koracima, u jednakim uvjetima. I sve se slaže. Imam dijaloge i razmišljam o monolozima koji bi ih popratili. Ne zbog objašnjenja, nego zbog daljnjeg i detaljnijeg petljanja radnje. Vidim likove koji se kreću u prostoru koji je jasno oslikan i ocrtan. Poznate su mu granice, udubljenja i ispupčenja. Znam koga ću sresti na tom putu, i još uvijek su mi u mislima svi oni koje sam srela. To je znak inteligencije i oštrine duha. Ništa tu ne blijedi. Sve imam u glavi.

Ništa od tog nije moje. Sve je moje tuđe. To su tuđe misli i to su tuđi planovi i programi. Čak i tuga koja me spopada jer ne znam sve to artikulirano staviti na papir, objasniti riječima, nije moja. Čak ni nemoć kad napokon shvatim da ništa od toga u zbilji ne mogu znati, vidjeti ni ostvariti, nije moja. Čak ni novi poticaji koji dolaze sa svih mogućih i nemogućih smjerova, nisu moji. Nisu za mene, nisu mi namijenjeni. Niti su zbog mene. Netko drugi će ih uhvatiti. Netko drugi ih je uhvatio. Netko drugi ih upravo lovi.

Kad sam napokon ostala sama, nakon bakine smrti, koju, i to da spomenem, nisam osjetila onako kako se pripisivalo da jesam zbog otužnog izgleda i mogućih suza koje sam iskapala, tek tada sam progledala:

što sam sve, do tada mogla napraviti sama, a što uopće nisam. Nikako, ni u najluđem snu.

Tko mi je pomagao?

Tko je gledao umjesto mene?

Kako sam uspijevala; obući se, obuti se, počešljati i usprkos i unatoč svemu, izgledati pristojno?

Prva stvar, koju su mama i sestra predložile da napravim, bila je ugradnja novih vratiju. Protuprovalnih, protupožarnih, sa dvostrukom, trostrukom, četverostrukom bravom, ili sistemom zaključavanja. Dvobojna: sa jedne strane svijetli hrast, sa druge strane - bukva. Širokokutna špijunka je ulazila u osnovnu cijenu. Prilika!

Mama je rekla, kako me često zamišlja, kako u samoći, stojim zalijepljena za ta vrata, za tu špijunku, na svaki šum ili trzaj koji čujem na stubištu, ispred vratiju, kraj lifta, i virim i pratim, što se vani dešava.

Ona ne razumije da ne mogu vidjeti očima.

Sjećam se da mi, veći dio života nije bilo jasno što mi pokazuje, što mi govori ni što hoće od mene. Sjećam se točno kad sam odustala od pokušaja da ja njoj pokažem to što ja vidim, trebam i mogu sama.

Ne znam zbog čega ona ne odustaje, ali pretpostavljam da nema pametnijeg posla.

Roditeljska ljubav je nešto što meni nije sasvim poznata stvar. U smislu nečeg što ne mogu iskusiti, jer neimam, niti ću ikad imati svoju djecu. U smislu nečeg čega se ne mogu sjetiti da znam iz vlastitog položaja djeteta. Da, dresiralo me se, i da, treniralo me se, i da, očekivalo se. Sve i svašta. I da, fantaziralo se i te su se fantazije pokušavale ostvariti neprirodnim i nemogućim sredstvima. Društvo je iskrivljenje svega što je život htio i mogao učiniti od nas. Ne vidim mu svrhu. Ne imam izgovor za nj. Ni potrebu da ga špijuniram.

Stvar je, mislim, u zvukovima koji dolaze iz nevidljivoga svijeta:

"Gdje god je vibracija, mora postojati i zvuk." 

Nevidljiv vama, i nevidljiv meni. Pretpostavljam u tom je sav izbor i jedina razlika.

Ne postoji nikakav interes u meni za ovaj potonji.

 

to je njima!

- Ja se tebi divim, pa ja ti od sveg srca čestitam! I fakultet si uspjela završit. 

ili pak, 

- Ja sama ne znam kako je ova uspjela fakultet završit. 

Pa i vi ste, zar niste? Vidite da to nije ništa strašno. 

- To ti, draga moja, tako samo misliš! 

Što god to značilo. 

Meni nije bilo teško učit za ispite, pisat seminarske radove, ni sebi ni drugovima. Diplomski sam sastavila baš s velikim guštom. I mislim, da sam ostala na faksu, u toj branši, tome poslu, dakle znanstveničkom, a ne predavačkom, kako je sudbina htjela, prošao bi mi život, a da ne bi pravo znala što bi im to značilo. Guštala bi u čitanjima i pisanjima, nemam u to nikakvih sumnji, jednako kao što uživam i ovako hobistički, ali ne bi imala nikakvo znanje o stvarnom životu, ne bi me dotakao. Intelektualno možda da, ali emotivno empirijski? Vidjela bi, prepoznala bi nepravdu, ali bi li se mogla boriti protiv nje na pravedan način, ne gorljivo, nego s dobrim ishodom. Jednako dobrim za sve umiješane. 

Možda bi i bila na pravome mjestu u pravom trenutku radeći pravi posao a da to ne bi ni znala. Vrlo vjerojatno je da bi mislila, kako misle i sve druge žene, da sam zaslužila biti tu gdje jesam, jer sam valjda u nečemu bolja, vidim posvuda da ih se baš ciljano drži u takvim uvjerenjima, te bi gledala na sve druge, nove, mlađe i starije i one svakakve i svakojake odsvuda i sa strana, sa kritičkim okom. Nekad podcjenjivački, nekad sumnjičavo, a nekad, ako bi bila dovoljno poštena prema sebi, i sa strahom, od novog i nepoznatog što bi donijele ili pokušavale nametat kao još novije i bolje, jer uvijek i svuda su stalno iste igre, pokušaj imitacije prirodne zamjene: 

- Pa poslije prodavat pamet. 

Potrošila bi vrijeme i snagu u strahu gledajući tko je ispred mene, tko sa koje strane, mjereći desno i lijevo isključivo kroz političke opcije, a tko je sve ispod. 

- Poda mnom je deset ljudi! 

Ili pedest, sad zamisli koliko vrijedim. Svima je njima u interesu da mene podupiru. Ma šta interes, zadatak! Plaćeno iz proračunskog novca zanimanje. U opisu radnog mjesta, da Mene slušaš i imaš Mene slušat, privatno i javno! 

- I još nije shvatila. 

Ali, isto je tako vrlo vjerojatno, da bi možda mislila da sam dužna nekom nešto, jer bi, da nisam tamo i tako, bila i gola i bosa i nezaposlena. Pa bi se trsila i prsila i stalno dokazivala i darovima i radovima i stalnim ulizivanjima i dokazivanjima vlastite vrijednosti čak i onda, ili pogotovo onda kad bi mislila da je nestvarna, jer ju stvarno ne bi imala, na onim mjestima i na onim poslovima, za koje sam, ma vidi vraga, baš od svih zaposlenika, ja ovakva kakva jesam, invalidna, zadužena. Odjednom, čovjek bez noge mora trknut čas u kabinet u podrumu, iz onoga u potkrovlju, pa ako sklizne u suterenu, a bože moj, za šta je osiguranje. A nastavnica umjetnosti da vodi ekskurziju od stodvadeset đaka u obilazak arheološkog lokaliteta in situ. Da se bolje vidi kako je to učila za ispite i što točno zna. 

- Pa bože kolegice, ne bi išli sami, tražit ćemo stručno vodstvo. 

I baš ta, druga verzija me zapljusnula sa svih strana u ovoj drugoj, cjenjenijoj u društvenom smislu, isplativijoj, jer ste u stalnim doticajima s raznoraznim ljudima iz svih kola i sfera života, od onih najviših i najbogatijih od ljudi, jednako kao i onim najnižima: javna škola.  

Morate znat kome i kako pokazat poštovanje, a kome možete slobodno pokazati prezir, ako vam je došla potreba za ponovnim pumpanjima nepostojećih balona. To je ona fraza iz financijskog sektora, a prešla je tamo kod njih, baš iz ove prispodobe opisa rasplinutih misli, mašta, očekivanja i njihovih ostvarenja. Žaba i vol. 

Znate tu basnu: krastača i napuhača je bila najveće biće na izvoru, a onda se došao napiti vode jedan sivi vol. Ova se počela napuhivat ne bi li je primijetio, ali njega nije puno bila briga za druženjima, napio se i prošao. Što je jednom vidjela ostalo je žabi u sjećanju, osjetila se prezrena i poražena, neprimijećena i nepravedno zanemarena, a kako je vrijeme prolazilo to se i sjećanje prilagođavalo prilikama, sve dok jednog dana žaba nije pomislila da joj je to sudbina, sljedeći korak evolucijski, takva bahatost, takva arogancija, i ako se samo malo potrudi iznutra, da bi se mogla malenim manipulacijama i unutarnjim snagama duha i daha, napuhnuti do te veličine, pa je počela puhati, i puhala je i puhala i puhala sve dok nije puknula. Od jada. Doslovno prepukla na paramparčad. 

Zamjena uloga, uvijek ima netko manji. Nek pucaju tuđe glave. 

Razlika je pregolema, kad ste zaposlenik gimnazije ili kad ste profa na faksu, ne radi se samo o par bodova na platnoj listi razlike i broju studenata. Vidim već da se studentima nazivaju svi učenici, prema latinskome studeo, 2. - mučim se trudnom i marom. 

Bit će učenici mučenici jednako bezobrazni prema vama, a roditelji jednako nametljivi i uporni i zahtjevni u prohtjevima, neki će prije pokušavat da vam se približe, da vas pridobiju poklanjanjem i stvari i pažnje, prije nego posegnu za ucjenama i prijetnjama i sveprisutnim ogovaranjima, izmišljanjima života onih koje znaju jedva iz viđenja, ali nakon tog jedva viđenoga oni su vam našli mjesto u svome životu, ili zaključili da ćete vi njih pripustit u svoj, i nema više popuštanja, počeli su skupljat ljude spremne da ih podrže u svemu. 

Ali u javnim školama, kako osnovnim tako i u srednjim, imate veći izbor, i oni i vi, s time da vi nemate gdje pasti, sve se automatski obnavlja i osigurava da klizi baš na taj predvidljiv način, pa možete slobodnije učiti na tuđim nepreboljenim pogreškama. 

Na faksu ste ostali jer vam znaju roditelje. Vaše ili od muža vam. U nekom ste smislu kompletirana ličnost, put vam je zacrtan i nema odstupanja. Vrtić, osnovna škola pa srednja, faks, magisterij, doktorat, i šta dalje? Na vrhu ste, sad samo da tu ostanete. Da ne osramotite liniju. 

Ali kad se zaposlite u školi, možete bit svačija, jer je škola puno, i jer normalni ljudi znaju da to nije lako, raditi naime sa tuđom djecom, pa se toga klone, pa da ne bi djeca baš bila po ulicama, izmišljaju se svakojake sheme da bi se žene i ljudi uopće htjeli pozapošljavat na tim i takvim mjestima, s tim zaduženjima, obavezama i odgovornosti koju vuku za sobom.  

Tako da tamo ima svega. Po zbornicama još više nego po kancelarijama i kotlovnicama. 

Čistačice i domari služe za nadglasavanja na radnim vijećima, ili vijećima zaposlenika, inače što bi ih bio toliki broj. 

Bila je pjesmica rugalica u onim davnim vremenima, sjetit ćete se ako imate više od trideset godina: U tunelu usred mraka sija boca od konjaka, popili je učenici ove škole mučenici i sa njima učitelji ove škole mučitelji, i sa njima direktori ove škole gnjavatori i sa njima čistačice ove škole izdajice. Tajnice i referentice su bile j.b.čice. Onako namazane i drvene. Prestrašene, jer znaju da ih se gleda i jer znaju da će ispast krive jer ne znaju zašto su zaposlene tamo ni što se od njih očekuje. 

Kad ste učitelj matematike, bar znate da vam je osnovni zadatak, utuvljivati u glave glupavih dječaka i djevojčica račun i aritmetiku i geometriju i štajaznam integrale, a šta tajnica po čitav dan radi? Kad ne provjerava gdje tko od zaposlenika ili polaznika živi i stanuje i kad izudara pečate po svim potvrdama za godišnji pokaz, a sad joj sve to kompjuter sam radi. Stvarno šta? 

A onda odjednom shvatite da svih njih 56 brojem u zbornici plus još dvadesetak, trideset, nenastavnog osoblja znaju da je nastavnik matematike ili informatičar osoba s invaliditetom ili invalid nekog rata po nekoj osnovi, i da stvarno ne može neke stvari u životu i to atestirano, ali da je bezopasan, jer ga se šalje redovito na tehnički, svako šest mjeseci na psiho testiranja, jer znate ipak radi s djecom a djeca su naše najveće bogatstvo i najranjivija od svih skupina, plus higijenski, ako samo kihne, izbaci mu prištić ili se počeše od zbunjenosti iza lijevog uha. Zaraze kolaju, znate među takvim svijetom, a šta ti možeš znat s kim se takvi druže. Šuga, guba, kolera, svako malo iskrsava, potvrđeno, imam ja jednu moju, sve mi je rekla, i to ti je istina. I onda takav bezopasan postane tiha prijetnja svima. Jer, ako on takav može, a šta se ti žališ stalno. Smeta ti i ovo i ono. I onda se krene s naštimavanjem i prilagođavanjem činjenica. Odjednom je povezano tijelo s duhom na nekoj razini, ne na nekoj, na svakoj, pitaj velečasnog. I odjednom on u takvom oštećenom tijelu, osamdeset posto, piše na papiru, može biti samo oštećena duha, i to koliko, jer u duhu se sve poduplava, najmanje! 

Da sam ostala na faksu, kao zaposlenik, bilo bi puno teže sve ovo primijetit, ali kad primijetite, što možete s time? Tko će slušat i čuti vas samo jednu, i to kakvu jednu, šta ti ta može. I šta hoće uopće, bolje nek se poklopi ušima. 

- Ne možete promijeniti druge. Niti očekivat da će se drugi mijenjati onako brzo kako se informacije mijenjaju. Velika većina vjerojatno nikad neće. odnosno jednog dana eventualno hoće jer takva je priroda života, ali vi to možda ne doživite. Što se dakle može? Možete svojom prisutnošću i svojim stavom utjecati na to kako okolina diše. Kad osjetite nepravdu na bilo kojem nivou reagirajte. I ne govorim sada o pokretanju pravedničkih ratovanja, organizacijama prosvjeda ili nadmudrivanja koja će prerasti u neminovnu svađu i vječitu prepirku, ona meni a ja njoj tipa. Reagirate onako kako možete u danim prilikama. Nekad se povučete, nekad pokažete neslaganje, nekad odbijete sudjelovati u hajci, obavijestite nadređene, nije na vama da vodite tuđe bitke, dosta su vam vaše svakodnevne. A u najviše slučajeva jednostavno otrpite, strpljivo otrpite ne poginjući glavu, što se dostojanstvenije može, i tako se stvaraju legende. Život nikad nije nikom dao da nosi i podnosi veći teret od onog koji se može ponijet. Ako vam je težak i pretežak, prokilavili ste se, lijeni ste i razmaženi. 

I tu je taj zec. Lijeni i razmaženi. 

Odjedanput se svi svim silama upinju da dokažu što većem broju ljudi da ste varalica. Čitave čete nepoznatih ljudi sudjeluju u tajnim praćenjima i uhođenjima špijunskoga tipa, i po samoposlugama i po trgovima i po ambulantama i po čekaonicama i dok čekate bus pa po busevima gdje god da vas put nanese. Pa vam se nepoznata djeca počnu zalijetat u zagrljaje, nepoznate žene vas počnu prepoznavat iz mladenačkih dana, jer svi smo jednom išli i u neku školu i nekakvi vrtić, i voljet i obožavat to nešto isto što volite i vi, zajedničke teme. Pa kad vam se uvuku u kuću, zagospodare i vašim privatnim životom i stvarima. A zašto? 

On je postao, on je završio, a ona njemu tako. Prasica nezahvalna, umišljena razmažena i ohola koja ne zna za pristojnost. 

- Pa i ona je završila i zaposlila se i postala...

- Ona? Ženska, ma je li molim te. Pa i od moje je one.. mala, pa nije onakva. 

- Pa eto vidite da nije u tome stvar. 

Oni izgleda stvarno misle da kad se zakitite diplomom, kad stavite kapu, kad vam daju tuljak i papir sa pečatom, da postajete bolji i valjaniji, vrjedniji čovjek. 

- Aaaa i! Kako je ta uspila ispite davat i skupljat potpise. 

Oni znaju samo taj jedan način. Vrebanja po trgovima, ture po kafićima, potezanja za rukav. I darove ispod stola. 

- A možda je učila, šta znaš. 

- Jes, i?  

Šta zna, aj šta ta može znat. Vid je kaka je. Sva potuljena. A nu mene! - pa se isprsi, na svim poljima. 

Ti koji se prse prvi nastradaju, podvalit dijete ili invalida, najlakša je stvar na svijetu. Najlogičnija, podrazumijevana. Zato nas se i stavilo tamo. Jedne uz druge, bok uz bok. Kao na prvoj crti fronte, pa tko preživi neka priča. Tako da na vrh ispliva sama krema kreme. Ili što ono? Gov.a? (Profe na faksu, jer ne može dalje, vrh!) 

Kakve su vam šanse ako ste još dijete? A sve ide prema tome da se prevara isplati, i da su te igre 'ko će koga prije, u sitnim interesima. 

- Čekajte, vi imate neki interes u tome da mučite one koji vam nisu na putu? - pitala sam nakon što se komisija opravdala odnosno pokušala pokazati koliko ima razumijevanja za moje postupke prijavljivanja nepravilnosti u radu s djecom s poteškoćama, na način: isti smo pomažemo se: 

- Svak ima svoje interese. 

Ima, a ne brani. Slabije nezaštićene, pa eto ako baš mora i svoje. 

I onda shvatite da oni stvarno računaju s tim novcem, da stvarno zbrajaju postotke i pečate kao na kladionicama, ovoga hoćemo a ovaj nam se ne isplati. Sve je trgovina. U javnim, državnim vrtićima i školama. Dno, samo dno dna. 

.ako pozdraviš, pozdravljen ćeš biti

Uvijek kad se naši stupovi društva krenu nadmudrivati na narodni račun i narodni način, pa kad krenu čak zakonima određivat - jer su trenutno oni na mjestima sa kojih se to može! - kako će se ljudi među sobom pozdravljat, ponašat i razgovarat (o robi, kapi i o frizurama, nastavna je priča), sjetim se ove stare pripovijetke (Nekako mi bude lakše razumljiva, iako ne i podnošljiva, realnost u koju sam uronjena, gdje nikome nije čudno što se nekom prijeti otkazima ako nije fizički sposoban dignuti glavu, ruku ili kapak kao znak poštovanja(?) prema ovima po rangu starijima.) : 

OVDJE: https://slatkasestrasna.blogspot.com/2026/02/uvijeke.html

Kad ti netko kaže "Faljen Isus", odgovara se "Navijeke". 

A on pita "A di ti je Marija". Jer treba se i Mariju pohvalit. Da nije Marije, ne bi bilo ni njega, rečenoga Isusa. 

I uopće mislim da je hvale vrijedno i da je veliko čudo, kako su sveti ljudi iz ovih divljih krajeva uspjeli usadit u ljudima ljubav prema Kristu. Kao i nastojanje da uz muškog krista, provuku i ženu, kao majku, onu od koje, iz koje, po kojoj je sve i počelo. 

I taj užasan strah koji graniči sa mržnjom. Odbijanje da nju prihvati ikakvu. Da ju prizna. Da ju se stavi uz njegov bok jednaku uz njega jednaka, iako je viša, poviše u svemu. 

Dosta s pretjerivanjima, jer postoje razlike koje se ne daju niti se trebaju uspoređivati. 

- A di ti je Marija? - pita njega ovaj, a ovaj odgovara: 

- Eno je doma, đavla uvi leži. 

- Jezik pogani, dabogda ne prigriza! 

Ne smijete nikada nikoga kleti, čak ni ako vam je na vrh jezika ne smijete to reći naglas, čak ni ako to netko zaslužuje. Ili pogotovo ne tada. Zašto? Pa vratit će vam se, prije ili odmah. 

Ovaj je, jasno ispričao svima koje je znao i ne znao, kako je sve bilo i "šta je ko kome reka". I sad se kreće s ozbiljnim raspravama. 

Trebalo je odmah u početku pozdraviti sa "Faljen Isus i Marija", i onda ne bi bilo nikakva grijeha. Bilo je i onih koji su se hvatali za slovo, "Trebalo je HValjen, pravilno je HValjen", ali ti su brzo, odmah! svrstani među književnicima i farizejima. Niti su ih sporijim kasom stizali ovi koji su mislili da je stvar u "Uvijeke", a ne u "NAvijeke".

Ali, bilo i dosta onih koji su smatrali da nije bilo lijepo vrijednu i radišnu ženu onako osramotit pa reć da doma leži. 

- Šta leži? S kim leži, ako si ti ovde? 

A da je rekao da Marija radi bilo što, ako je on ovde, kako bi to znao, znači ušao bi u još veći grijeh, služeći se niskim i prostim lažima. 

- Ako nije višćun! Pa da vidi i zna.

- E, a šta ti znaš šta ko u sebi nosi i ima. 

Na koncu se zaključilo da pozdrav ne valja, i da ga treba mijenjat u nešto neutralno, poput "Zdravo" ili "Živ i zdrav bio". E, a što ćeš ako naiđeš na nekog kome nije do života, pa sve shvati ko provokaciju ili uvredu i tuži te sudu. 

Zbog pozdrava su ljudi glave gubili, kamoli imanja. 

Tako to počinje. 

_____

Svaki put kad naši stupovi društva, da opet ponovim, upadnu u natezanja ovakvog tipa (ili ikakvoga) sjetim se ove narodne pripovijetke. Tko koga treba prvi pozdravit, tko s kim kavu pije, a tko se s kime viđa i ispod stolova. 

Nije nikakvo čudo što sam ja morala bježati s radnog mjesta, jer se, po mnogim dičnim mišljenjima, ne znam ni pozdravit. Pa kako ću onda znat išta drugo?!. 

- Pomozi sirotu na svoju sramotu - a oni u nas zlato uzimaju. 

Činjenica da su otvoreno tražili da im se darovi donose da bi me branili ili da mi ne bi branili da dolazim, nikome ni nije sporna. Nitko tu ne prepozna, a kamoli vidi, ni korupciju ni traženje mita. Njima to po pravu pozicije pripada, a oni me samo na nježan i strpljiv način na to podsjećaju. Daleko da bi bili kruha gladni. A ljubav im se, i stručnost, ipak mora dokazat darovima. Ili je to test koliko su moćni. 

Posebno veselje kako se čini im stvara, mnogobrojnim ljudstvom uspjeti dokazat da su oni u pravu i da su na pravici, a ono što je od boga da ne valja da ne vrijedi puno para. Do ništa. 

Samo ono što se može materijom dokazati, platiti, potkrijepit. Ili tako nešto. 

- Vidi ona dobro sve. Eno, svi su rekli!