ivo i jasna

Opet je neki roditelj krenuo brinuti o djetetu tako da ga treska i dospio na televiziju. 

Određen mu je pritvor, a dijete je hospitalizirano. Ne navodi se spol. I to je u redu. 

Ja sam prekinula sve veze sa svojim prijateljima iz djetinjstva kad sam vidjela kako tretiraju svoju malu djecu: Ponosni ih očevi nosaju i prekobacuju i pokazuju kao što bi komad mesa koji se spremaju prožderat, a majke tiho ili glasnije - hihoću. Tumačeći dječje grimase i glasanje kao smijeh i gušt, dok ne postane hropac, ili dok neka preosjetljiva duša ne poviče tražeći da smjesta prestanu mučiti bebu. 

- Neće ti njoj ništa bit, ni đava joj! 

Niti ne vidjevši da mu dijete sami bog čuva. 

- Nije ti ona ko one od plastike. Naša je od gume, neće se to slomit nikad! 

- A i ako pukne, samo od sebe zaraste. 

Nejasno sjećanje iz ranoga djetinjstva: 

- Nu ovoga šta bulji. Samo bulji i ništa. 

Čudne su te zamjene spolova, kad pred vama o vama govore u šiframa. 

- Da ga je bilo promućkat, još kad je malo dite bija, možda bi mu se oči bile vratile u livel. 

daje naslutiti da to famozno "treskanje dojenčadi" nije bilo korišteno samo u uspavljujuće svrhe. Nego možda i u preventivno korektivne. Kao što su djevojčice, djevojke i majke drmusale one čarobne, moderne lutke s pomičnim kapcima i otvorima na tijelu kroz koje je curila voda.

Znate one didaktičke, pametne igračke, koje ne biste kupili svome djetetu, jer ih ono ne bi htjelo niti zahtijevalo, ali mu ih zato daju kad se nađe u bolnici. Beba šta piški, beba šta plače, beba šta govori, beba ćelavica... 

I tu bebu platite skupo, i ne samo novcem. 

Mislim da sam, sigurna sam, vrlo je moguće da sam i sama bila ta beba od gume. Ili da su me pokrili njome, nakon što je operacija stvarno bila neuspjela: znate ono, nismo mi, možda ste vi. 

Uglavnom, jedne se stvari dobro sjećam, a to su Ivo i Jasna. Dvije bebe, potpuno iste, u crvenoj pletenoj tutici, kratke bijele kose, plavih staklenih očiju, s crnim plastičnim trepavicama na pomičnim kapcima, krivim rukicama i nogicama s ispruženim odvojenim prstićima, kakve bi, u današnje vrijeme dolazile sa svim onim upozorenjima i uskličnicima i napomenama, dok je ne bi povukli iz prodaje. Zašto su mi dali dvije, ne znam: možda je jedna bila za moju sestru, možda za mamu. Ne znam ni zašto su ih zvali Ivo i Jasna, ni kako su znali koja je muška a koja ženska od njih, niti koja je koja. Sjećam se da su mi dolazili razni ljudi, unoseći se u lice, meketavim glasovima pitati, koja je dobra a koja je zločesta. I da bi ja uvijek pokazivala krivo. 

Ne znam je li to bio dio terapije, niti što su nastojali dokazati time. Nadam se da se do sad prekinulo s tom praksom, barem zbog sigurnosti malih bolesnika. 

Da se radilo o nečem važnom, mislim po tome, što me još i sada nakon više od pola stoljeća, još uvijek muči sjećanje na te dvije lutke. Kao da je tajna svijeta sadržana u njima. I kad bi se konačno sjetila o čemu se radi, da bi mogla spasiti bar još koju dušu. Osim svoje. 

ona ne može, a vi nećete

- vidite li razliku? 

Prije neki dan smo imali, ne znam sad da li svjetski ili međunarodni, ne vidim razliku, osim ako nije bio nacionalni, Dan sestrinstva. 

Mojoj generaciji, onako na neviđeno, najprije padaju na pamet ona tajna bratstva i sestrinstva koja se sklapaju na kampusima po zapadnjačkim koledžima za koje smo čuli preko jeftinih horora koji su bili popularni u devedesetima. Alfa Kapa Lambda, nabacana grčka slova, koja nikome ništa ne znače, ali za dvadesetak godina, skupit će se neko društvo da dijeli uspomene iz minulih dana skupog školovanja. Znate kako to već ide: 

- Nismo ništa naučili iz predavaonica niti iz knjižnica, ali pamtiš li onog tamnog zgodnog lika koji se pretvarao da je vrtlar ili domar, kad ono... 

Međutim nije, Dan je trebao bit podsjetnik na medicinske sestre zaposlene u zdravstvu, ili po novome zdravstvene radnice, sve ako je među njima i nekakav tehničar, ali ne i brat. 

Mjerilo se tlak i šećer, besplatno na trgu, bilo kome tko god da bi prošao, i dijelilo letke. Ne znam kakve što je bilo napisano, da li nekakvi pozivi na nekakve preventivne preglede, da li reklame za nekakve klinike koje daju prigodne popuste, ili možda za one državne, financirane javnim novcem skupljenim iz poreznih davanja a koje se bave - eksperimentiranjima. I to ne na životinjama. 

Moguće je i da su napisale koliko su malo plaćene u odnosu na nekog drugog. Sve je moguće, aktualno uvijek i igra svoju igru bez stajanja. 

Kojih par tjedana prije, druge su sestre, one koje imaju pridjevak časne, jer nisu rođene, nego baš tako počasne, otvorile dom, potpuno besplatan za krajnje korisnike, s dvadesetak soba za spavanje i zajedničkim dnevnim prostorom. Za osobe koje dolaze u naš glavni grad iz drugih krajeva zemlje, radi pregleda ili čak liječenja za koje nije osiguran smještaj u bolnicama. Tipa kemoterapija. Dakle, za one najteže, a za koje ljudi i nemaju sluha. 

Uočile su šta to većini čini vrlo velik problem: i strah od dijagnoze i od pregleda, i nedostatak informacija i vodstva, a onda još i briga o smještaju, za koji možda neće imat novca jer moraju platit i ovo i ono. Skupile su ljude koji će podržat njihovo nastojanje, pronašli su prostor, uredili i otvorili, sve bez ikakve buke. 

Sad vidite ovu razliku; s jedne strane jedni galame kako oni imaju pola posto manju plaću od onih koji imaju pola posto veću a ne rade ništa, a sa druge ove koji, isto traže novce, ali ne za sebe nego za - klijente. I skupe ga, bez problema. 

Tiha voda, reći ćete. Nije, nego ljudi koji prepoznaju što treba a što ne treba. 

Tako je, mislim, i došlo do te tragične zamjene, jedni su vidjeli poštovanje koje ljudi iskazuju nekome "zbog" robe i naslova i posla koji rade, pa su se brže bolje zaodjenuli u isto. Imamo sestre, i imamo sestre, i opet sestre. 

Ali ono što vas čini tim što jeste, ne može se prekopirat. Ili se ne zna? I to je ozbiljan hendikep. Vjerojatno najozbiljniji od svih drugih hendikepa. 

Sjetite se toga kad vas netko pogleda sa žaljenjem, kada čuje da vi nemate osjetilo sluha ili vida, ili kada vidi da nemate ruku ili snagu u nogama, a ovo je drugo. Mogu se pretvarat i zavaravat i živjet u poricanjima dokle god su živi, i koliku štetu napravit zbog toga i sebi i drugima. 

Možete vi mislit i tako vam se činit zbog fantomske boli, da imate nogu koju nemate, ali ako na nju krenete ustati, slomit ćete vrat, eto u toj ravni. 

Zato ne ustajete, zato se ne krećete, zato ne idete nikud i stalno ste doma, razumijete? A ne zbog arhitekture. I onda naletite na neku budalu koja tvrdi da se pretvarate: 

- On može, ali neće! 

U mom okruženju, iz vlastitog iskustva, a nema previše puno različitih umova ni putova u svijetu, kad ljudi, a osobito žene budu okrutne kad ostanete na sami, kad ljudi dakle čuju da ste invalidna, oni misle da ste manje vrijedna, na društvenoj ljestvici daleko ispod njih, i tako vas tretiraju. Oni misle, to se zna po tome što se tako ponašaju, jer zašto bi inače, oni dakle očekuju da vi njih služite jer su oni gore, pa vi njih trebate prositi i moliti i trčati za njima da bi vam oni nešto donijeli ili dali ili pripustili vas negdje ili proslijedili nešto, a što im je inače u opisu radnog mjesta. Morate ih specijalno zamolit i papirima im dokazivat tko ste i što ste i kakvog ste kova, da bi vas uvrstili u popis na koji inače svi uđu bez provjera i problema. Jer: 

- Takve kao vi se u stara vremena izlagalo u pećinama i ostavljalo na vjetrometinama na milost divljim zvijerima i prirodnim silama, pa ako prežive. 

Otac obitelji je nekoć imao tu moć da odlučuje o tome tko će živjeti a tko će umrijeti, ili se udaljiti da ne ogadi ostatak koji je čist. 

A oni su sad na mjestu pater familijasa. To svi vide. 

Nema veze što vi imate napismeno, jednako kao i oni, ali u drugačijoj boji, da vam samo fali prst ili oko, oni su opunomoćeni da kontroliraju cjelinu, nema veze što su tu cjelinu suzili na vaše fizičko tijelo, umjesto na grupu kojom kao gospodare. Razumijete? 

- Molim vas recite mi iskreno - pitala sam svoju liječnicu nakon što mi je kolektiv počeo agresivnije davati na znanje da sam nepoželjna i da me se boje jer nisam "očekivana" - jesam li opasna za društvo? 

- Samo sebi, draga, - odgovorila je - Samo sebi. 

Čudno kad sam sama, nema ozljeda ni lomova ni padova. U opasnosti sam jedino kad sam s običnima. 

Oni vide nešto drugačije i novo, i to im se dopadne, pa krenu u oponašanja, kao gore sa časnim sestrama, a onda im netko naglo skrene pažnju da su to jadne švore koje se nisu ostvarile kao žene i ovo i ono, i pljusnu dublje nego što bi pale da se nisu dizale gdje im nije mjesto. 

- Ona ne može, a vi nemojte. - Što je sigurno, sigurno je. To je ta logika. 

-.-

Čijim stopama dakle? Koga da se slijedi? Svece. Dokle god se može. 

Navodno sad postoje dva studija sestrinstva, jedan od civilnih sekularnih, a drugi od vjerskih krugova, jer radi se o zanimanju kojeg uvijek treba, i za stare i nemoćne i za male i nezbrinute i one zbilja bolesne. 

- Moja mala NE ide na fakultet za časne sestre, ali mi smo kao obitelj smatrali da će za njen duhovni razvoj biti bolje da to bude onaj koji časne vode. 

Neka! 

I, quo te virtus tua vocat! 

buđenje

Buđenje se ne događa onda kad vam netko kaže da vas netko vara ili vas namjerava prevariti, nego onda kada shvatite da ste i sam onaj koji je spreman prevariti nekoga da bi za sebe ili svoje osigurao bolju priliku. 

Samo da ponovimo još i ovaj put, jer se lako zaboravlja, prevara ili trik je zadnja opcija: ako je slučaj da ste vi i vaš protivnik jednako vješti ili moćni ili sposobni ili štogod da je interes daljih događanja, pa se jedan od vas ne libi poslužiti varkom. 

Ako ste slabiji pa se služite varkama, tada to nisu varke nego bolje korištenje mozga od mišića, ali budite spremni da će vas gluplja strana, ona mišićava, proglasiti podlim lopovom i licemjerom. U najboljoj vjeri, jer on jednostavno ne razumije kako to netko može nešto što on sam ne može, on koji je do tad bio glavna faca u selu. 

Kad napokon shvati ili nauči i odluči, služiti se istim trikom, budite spremni na to da dalja učenja od vas imaju svoju cijenu. Tako se rađaju učitelji. Snagator, naime, i sam vidi i zna, da nije ugodno ni pametno primati batine po tijelu. 

Ako bude bilo sreće, shvatit će i to da udarci "ispod pojasa", debate i ratovanja perom mjesto mačem, tzv. mlaćenja prazne slame, nisu ništa manje bolna, a šteta da je približno podjednaka. 

Kako god da bilo, bolje je da vas netko prevari, nego da vas prebije na mrtvo ime. Pa šta ako ispadate glupi. Bit će to samo u njihovim gubicama, a što je u tuđim gubicama, to je tuđi život. Vi ne biste trebali brinuti o tome, sve dok vas direktno ne ugrožava. Kad, npr. druga strana krene skupljati vojsku, jer mu eto! idete na živce s tim i takvim stavom: On vas, naime, vrijeđa, a vi budala ne reagirate. Pa kad se poslušni vojnici, niti ne znajući ni ne pitajući se u čemu je stvar, mrvicu zanesu, pa osim riječi kad krenu letjeti i pljuske. 

Probudili ste se onda, i možete se smatrati probuđenim ili izabranim, onda kad vidite da ste i sami sposobni biti dio istog kola, ako ne i kolovođa. 

Onda kad se sjetite da već jednom i jeste bili taj i takav kotačić, da jeste bili dio gomile kojoj nije stalo što i koga ruši, sve dok "slijedi zapovijedi" i dok se osjeća moćno. 

Kad se sjetite boli, nakon pobjedničkoga mamurluka, i kad potražite krivca, bilo u nesretniku kojeg ste (ni krivog ni dužnog, odnosno, makar se ne možete sjetiti da li i za koju stvar krivog ili dužnog) isprebijali, bilo u vođi, koji više ne zna ni 'ko mu glavu vlastitu na ramenima nosi, i kojeg treba mijenjati pod hitno!, pa kad shvatite da ta bol, ne samo da ne prolazi, nego da biva sve upornija i jača. 

Pa kad zažalite, zbog svog toga novostečenoga znanja. Koje vas ne napušta. Neće vas napustiti, budite siguran u to. Tad ste budan. Tada pazite na korake. Tad se suzdržite od komentara. Tada potražite društvo ljudi koji će biti strpljiviji s vama ili od vas. Pa počinjete odlaziti u knjižnice umjesto u kafane. 

Ili sjednete pod stablo, i sjate se, okolo vas samih, neki učenici. 

;) 

 

majčine oči

Druga nedjelja u svibnju zove se Majčin dan. Nekada smo tako zvali Osmi marta. Koji se protegao na sve žene, bez obzira na oplođenost utrobe njene. Bez obzira, velim, meni moja majka nikada nije čestitala ni prvi ni drugi, pobrinuvši se da mi to da na znanje. Žena nije žena dok ju muškarac ne potvrdi, niti drugim ženama. A ja sam njeno vječno dijete. 

I dok je to tako, ona je vječno mlada. 

Gledam, slušam ove nove majke ove nove djece, uglavnom s autizmom, kad ih se uhvati da govore umjesto svoje nesposobne(!) djece: 

- Naši roditelji se boje umrijeti - neki je trend postao govoriti o smrti - Boje se umrijeti jer ne znaju što će biti s nama. 

Podrazumijeva se da stariji umre prije mlađega, roditelj prije djeteta, čak i kad je dijete bolesno. Više im vrijedi takvo. Sjetite se samo koja je galama bila oko novčanih dodataka za smrt takvog djeteta, usporedbe su se pravile s političarima koji šest ili više mjeseci nakon što odu s dužnosti primaju jednako plaću kao da još rade, radi valjda sprječavanja naglog stanja šoka. Takav je valjda biznis. Ne znam. 

Lakše se brinuti za bolesno dijete, nego za "zdravo", makar u svakom trenutku znaš gdje ti je i s kim je. Čak i kad ti nije sasvim jasno, što po cijele dane i noći radi. Kako mu nije dosadno? Majka bi to morala moći znati. Pogotovo ona koja se piše kao "skrbnik svog odraslog autističnog djeteta", plaćeni ili neplaćeni. Inače što radi? Dvadeset i četiri sata mijenja pelene i prinosi žlicu ustima? 

0o

Inercija i inertnost nije isto što i letargija i letargičnost, iako ih se počesto u običnom govoru mijenja. Prve dvije imaju veze s latinskim iners, u značenju trom i lijen, dok su druge dvije grčke, vezane za - zaborav. Ako ste letargičan, omamljen ste nečim, ako ste inertan, takav ste po prirodi svojoj, takva je službena razlika. Rječnička. 

Ponekad osjetim kako me grabi izvana, počinje sa nožnim prstima, zahvati ih led i penje se put ristova do koljena i više. Prsti ruku mi pomodre, prstenjak i mali. I onda vrh nosa zasvrbi ledenim iglicama koje bi se proširile po ostatku lica da se ne sjetim one, da li dječje igre ili praznovjerja?: 

- Znači da ćeš se ljutit, ili ljubit!

Razlika u jednom slovu, koja se svodi na uvijek jedno te isto. Gledanje da izbjegnete svaku neugodnost. Pa se počinjete mrdat nekako. Sve ako i nemate kamo. Ili ste zaboravili kako. 

Riječju, ne možete invalidu reći da je inertan ma koliko nepokretan bio. A u istoj igri bi bila i letargija, pa vezali je vi za latinski letalis, ili grčku Letu, isti vrag, vi ste se zaboravili. Da u tijelu i po tijelu, ionako umiremo svi. 

+++

Osjećaj kao da imam mamino tijelo. Na sreću glava mi je toliko čista da mogu vidjeti razliku. Krećem se poput nje, teška sam poput nje. Natečena i utučena po svim pravcima i smjerovima. Na koji god vam padne način, čak i na onaj za koji ni ne znate još da postoji, dok ga ne osvijesti nekakva slučajna začkoljica, poput ove današnje. 

Sto mi je kila i još uvijek sam gladna. Sjećanje na mene mršavu, ili ozrcaljenost u ovoj ženi koju imam ispred sebe. Sama kost i koža. Sve visi na njoj i s nje. Prozirna ko tarantelica. Čovječja ribica. Ima noge i ruke i sve. I okrugle crvene oči, nešto prevelike za taj oblik glave. Roze oči albino uskršnjeg zeca s vitiligom. Ne vide ništa. 

Od čega sam umorna i nujna, ako još ništa od kad sam se digla iz postelje nisam napravila. Nisam ni pogledala, kako da napravim. To vam je ta nova, ja je zovem gospodska bolest: ništa vas ne boli da bi nalaz pokazao, ali ne možete ništa sa sobom, ni od sebe. 

Njeno je tijelo prošlo jako puno bespotrebne boli. Od ranoga djetinjstva. Zato. Svi to znaju i zato joj opraštaju. Zato je podnose i trpe, jer to je jedino što se još od nje može. Našminkat je, napiturat pa pokazivat svijetu kako je nepomična ali prelijepa. Znate onu, debela i lijepa. To. Žena je prelijepa u svim oblicima. Samo treba imat pravu frizerku i pedikerku i maserku. Dok im ne dopizdi vječno stenjanje, a one nisu još uvježbale novi tip češljanja da pristaje uz taj oblik lica. 

Ona je začeta u onom prokletom mjesecu kad i agronomski i crkveni kalendar govore da se ne smije sjeme bacat jer neće niknut ništa. Ni od korova, kamoli od povrća ili cvijeća. Pa tako i od ljudi. 

Ljudi su, znate to vjerujem da ste negdje čuli, hodajuća stabla. Drugo plućno krilo, oni nama kisik, mi njima ugljični dioksid. Oni stoje na svojim mjestima, a mi smo u vječnoj potrazi. Lutajući žid. Nemir i svemir. Traži se damir. Onaj dio atoma koji kruži oko svoje jezgre jer je bez nje propalitet. Sitne muhe, jato sitnih muha koje dosađuju svima svojim nastojanjima da prikažu svijetu vlastitu neophodnost. Bez nas se može. A gle njih, pune su nas gredice i police i ladice, ne smijemo van, ne možemo van, od sve te zbrke strke oko lova na vlastiti rep. 

Ona je moj rep. Ili sam ja njezin? Krug se mora odvrtjeti ovako ili onako. Pa bolje je onda da je ovako. 

Noge su mi natečene, ali zato su mi lijepe nokte oblikovali i nalakirali, tako da, kad pogledam prema dolje budem sva ponosna što su moji ljepši jer su tako svi rekli. Svi koji su vidjeli. I oni koji su dalje klimali glavama, jer je netko drugi netko kome se vjeruje bezpogovorno, rekao da treba. 

- Bole me puno, još. Znaš. Ali zato ja imam. 

- Jel te puno došlo. 

- Ma nijeeee. Niti trideset eura, neš ti. 

Sve se mjeri novcem. Tako da znamo koliko dođe bespotrebna patnja. 

Trideset srebrenjaka je, mislim, koštala izdaja prijatelja i brata, kad izdate sami sebe mora vas doć manje. Kad ćete i kako ćete i gdje ćete uostalom potrošit. Na šta? 

I onda vas ta bol, dalje samo sjeća na to da vi imate a da drugi nema. I sav vam se život dalje vrti samo oko toga. 

Kad nikoga nema za usporedbe, sjeti se neke davne žene ili teme koju su žene koje poznaje vrtjele kad god ne bi znale šta će sa slobodnim vremenom, koja nije od droba mogla vidjet svoje vlastite nožne prste. 

- A možda je bila trudna tada. 

- Neeeej.

- Ma neeee. - zborno bi zapjevale. - Nego debela, zapuštena. Prasica odvratna, samo je ležala i tovila se. Bile su slike kružile, svi su tako rekli. 

I onda, za buđenje, se stanem na vagu da mi se brojčano potvrdi da ja nisam ona, nisam ta, nije to moje tijelo, razumijete? Na ovu visinu, ona kilaža, a to što me čini tromom je drugi sloj tijela, znate kako to već ide, mentalno tijelo, emocionalno tijelo, tijelo koje se sjeća generacija žena koje su stanovale u ovom mom domu davno prije mene. I to treba oljuštiti. Takva je igra. Ne znam za pravila. 

Fizičko tijelo je gross, ne znam kako se to točno prevodi, postoji li već neki termin koji se ustalio, ili je tek na meni da ga propopulariziram. Odvratno tijelo, grumenasto tijelo, tijelo koje zahtijeva i koje otežava kretnje. I radnji i misli i osjećaja. Kojim smo usidreni na ovom planetu baš na ovom mjestu, dok bi se duša slobodnije pomicala i tko će znati što sve još na sebe navukla od dobroga i od lošega na svijetu. 

Ne mislim da sam duša. Nisam još ni čovjek. Dok god imam na sebi taj osjećaj još po jednog para nogu i još nekoliko pari ruku kojima bi se držala što čvršće mogu za vodu, za zrak, toplinu iz šalice čaja. 

Na jednoj plitici vage je ona, na drugoj laka ko pero ispalo iz jastuka, čitava naša slavna i sramna prošlost. Pa koja pobijedi. U igri u kojoj nema ni dobitnika niti gubitnika. Samo čekanje da se odmota što više toga u ovom krugu, pred našim otvorenim očima, da se zadrži što više tih priča u što više umova, da ih bude toliko i takvih da ih nitko više od muke dosade i srama nikad ne ponavlja. Eto tako. 

čemu služe ruke (27)

- da otvore vrata  

Neki put da otvore, neki put da zatvore, pod uvjetom da se ima kome i što. Često puta nema vrata ili ih ne vidimo. Još češće su one, ruke, vrata, ali ih kao takve ne priznajemo. 

Preživjet će samo oni, tako je rekao stručnjak za geologiju na nekom važnom skupu o izumiranju vrsta ako osiromaši najgornji sloj zemlje, koji budu znali sami sebe prehraniti. A oni koji budu mogli nahraniti još koga osim sebe, bit će nova elita, i to je tako jednostavno. 

Svi, naravno, najprije pomisle na stomak, trbuh, na želudac, i na uzgoj hrane, pa se krene u nove rasprave tipa treba li saditi povrće ili žitarice, treba li uzgajati kokoške zbog jaja ili zbog mesa, držati krave zbog mlijeka ili teletine. 

Dovoljno da vidite da uopće nije misterija proizvesti jelo: posiješ i čekaš da iznikne, zatvoriš u štalu i zakolješ kad ti zakruli u želucu. Tako pticu, tako dijete. 

Vidite li razliku? 

Sve već jest nadohvat ruke, samo treba imat okoordinaciju, razumijete? 

+++

Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints 

vrata

Ovaj post pronađoh da visi kao draft još od prošle guru purnime. Danas je Buda purnima, pun mjesec za kojeg je Gautama D Buda zadobio prosvjetljenje, pa da mi se ne dogodi drugo previđanje, do drugog punog mjeseca: A morate priznat da je tajming pronalaska signifikantan.  

*-*

Satsang na kojem Sadhguru govori o tome da je guru vrata kroz koja mi samo trebamo proći. On ne otvara vrata, on ne pali svjetlo, on jest vrata, on jest svjetlo. A ne neka osoba. 

Uživajte <3

https://youtu.be/Q_tvyP40DlY?si=1L3MQsOyU9J4u_wV

sadhguru.org/IE

na gluhi telefon

I'll call you on your phone charger, go home and wait by the socket, will it ring. 

Ovu sam mudrost pronašla na jednoj od onih lista, koje savjetuju kako u jednoj rečenici stati na kraj egoistu, toksičaru, buliju ili jednostavnim i starinskim jezikom označenom, idiotu. A onda me bestjelesni glas iz podsvijesti (da li kolektivne?) opomenuo da bi to prosto mogla biti i ja sama. Da, ova kojoj bi netko našao za shodno, ako ne duhovito, uputiti me da ostanem doma i pričekam da me se nazove.  

Bila je jedanput zgoda da me je šalterašica iz bolnice nazvala na mobitel za radnoga vremena, i budući da se nisam javila odmah, jer je vrijeme bilo radno kako već rekoh, oprala me je na način da se moram, ali moram! javit odmah! kad vidim broj bolnice, jer je bolnica ipak važnija od svega, baš ovim riječima, a ne "zdravlje na prvom mjestu", što bi bilo ljudskije, iako ne u većoj vezi s mozgom, ruku na srce, ne može nitko, a pogotovo netko koga niti ne poznajete ali budući da sjedi po službenoj dužnosti na tom i tom mjestu smije si umišljat što ga je volja, ergo, ne može nitko osim vas samih znati kako se osjećate a kamoli da gospodari vašim stanjem kao da je ono jednako vašem zdravstvenom kartonu, koji usput i to budi rečeno više fizički ne možete niti primiti u ruku, jer je u digitalnome obliku, strogo kriptirano, a osobni doktor još nije prošao e-edukaciju, hvala što ste pročitali ovu rečenicu do kraja.  

Dakle, osoba koja je zaposlena na centrali i koja se inače nikada ne javlja na telefon, ni jedna od njih, vrlo ljutito i najozbiljnije me je nazvala taj jedan put, ona mene, da mi javi da je neki aparat pokvaren i da mi zato mora otkazati termin. Ili ih je posjetila kakva inspekcija, ili je bila kakva šala. Ne bi vam znala. Ali nije se dogodilo nikada više. Sad je velim sve digitalno i onlajn. A aparati se svejednako kvare. To vam je taj "ljudski faktor". 

Nadajmo se da će AI ubrzo potpuno preuzeti kontrolu. U međuvremenu, bar svi malo bolje mogu vidjeti koja su zanimanja zaista potrebna, i što je to famozno "ono nešto" koje čini razliku između mašine i duše. 

+++

Ovih se dana prisjećamo starih dječijih igara, tipa "mi smo se družili i veselili se, a ovi novi klinci samo bulje u mobitelje", pa evo mojeg doprinosa: 

"Gluhi telefon" se igrao tako da bi se djeca sjela jedno do drugoga, a učitelj ili vođa grupe, bi onome prvom do sebe šapnuo u uho riječ, rečenicu, stih, informaciju bilo kakvu, koju je ovaj trebao proslijediti sljedećemu do sebe, ovaj sljedećemu, da bi ovaj zadnji, koji nema više kome što šaputati, naglas rekao to što je čuo. 

Poanta je bila u tome da djeca nauče kako se glasine šire i iskrivljuju. Bez zle namjere, netko je jednostavno nešto krivo čuo, ili nije dobro čuo, ili nije čuo nikako, ali pod pritiskom da mora sudjelovati u igri, koja nije izvorno zamišljena kao igra na ispadanje, izmislio nešto svoje. Na koncu nitko ne zna tko je griješio namjerno a tko slučajno ili pod pritiscima, a krivicu snosi onaj tko je sve i započeo. Tako da je ta igra, ova edukacijska varijanta, koja dolazi s poukom i rastumačenjima - izumrla.  

Ne može se to isto, reći o stvarnim pozivima iz zone sumraka. Ali, budući da u stvarnome svijetu ne možete reći da ne želite više sudjelovati u igri jer vam se ne dopada, našlo se rješenje u utrci tko će koga, bilo koga, prije proglasiti gorim od sebe. Možda su se na taj način i zamijenila mjesta. Netko se radije pravi gluh da ne ispadne glup, a netko ne vidi razliku između zadnja dva slova. Sve ako je i čuje. 

- Pravi se lud. 

i 

- Ne znam ja ništa. 

Dolaze više kao savjeti za zdrav i miran život. 

Mic po mic, i više ne znate tko vam to krade vaš teško stečeni mir. 

papirić i škrabica

Da kojim slučajem nisam zarana označena kao ona koja slabo vidi, bi li imala ovakvo povjerenje u život vječni, u vječnost života bez obzira na... odnosno, bi li mi ovakvo što uopće moglo padati na pamet? 

Ovako sam, pomirena s time da mi je tako kako mi je, mogla prokrijumčariti neku drugu stvarnost. 

Krist je, tako piše i tako tumače ovi koji čitaju, osobito volio slijepe. Evanđelja kažu, ozdravljao ih, nakon njegova dodira i njegovih riječi, progledali bi i slijedili ga. 

- Blago vama koji ne vidite, a ipak vjerujete. 

Pa zašto se, kako se stvorilo i namnožilo toliko i takvo sažaljenje, ako se radi o, u svetome pismu dokumentiranim, božjim miljenicima. 

Iznenadilo me je, uvijek bi vjeroučiteljice donosile nekakve škrabice i prosile sitniš za slijepe i slabovidne, onim plačkavim glasovima i vrlo poniznim pokretima ruku. Udijelite milostinju, eto oni jadni niti to ne mogu sami. 

Bio je neki vic popularan, sjećam se, kao neki je čovjek sa štakama sjedio na trgu proseći, kad mu je prišao jedan i rekao mu neka zahvali bogu što nije slijep od rođenja, a ovaj odgovori: 

- Jučer sam bio slijep, pa su mi ukrali novce iz šešira. 

Nitko nikom ne vjeruje. Kako da onda imaju povjerenje. U sutra. Bilo što. Dah koji se uzima zdravo za gotovo. 

I onda bi ta škrabica ostala u zbornici, sve dok nekome ne bi naglas zasmetala, a onda bi je tiho iznijeli iz škole. I meni je smetala, kako ne bi njima. Slijepa a radi. Slijepa pa prosi. Znam, naravno, da ima jako puno ljudi koji nisu moje sreće. A nisam ni ja njihove, možda. 

Uz škrabicu je, naravno, išlo i pisamce povjerenja. Tko ta pisma čita, ili kome su namijenjena, možda dragom bogu a možda onom koji dijeli bodove za inkluziju, neznano je. Dok ja nisam došla, izgleda, nitko nije nikada ni pisao. Ja sam propisala kad sam shvatila da me ne čuju ili ne razumiju dok im govorim. Netko ima probleme sa ušima, a netko ima uši ali ne čuje. Znate onu izreku da je sve to povezano. Uho, grlo, nos. A oko? 

A onda vas počnu zaustavljat, nepoznati ljudi, na hodnicima, po parkiralištima, u dvorištima zgrada, i svi s istim pitanjem: 

- Je li šta si ono ti pisala! - i to ljutito. Bolje svašta reć, nego išta napisat, boje se obični ljudi pisane riječi, kao da se svijet tek jučer naučio razlikovat slova. 

- Kako molim? 

Pa znate li čitati? Je li na vas naslovljeno? Tiče li se vas ili vaših na ijednom polju? Ugrožava li direktno vas, ili ikoga? 

Ja slabo vidim, a u čemu je vaš problem, takva je bila jedna od parola u vrijeme dok sam ja odrastala, kad nikome nije padalo na pamet da prosi u moje ime, nego se gledalo da me se na nekoji način osnaži, ohrabri, nađe mi se mjesto. 

I, tko nema u nogama ima u glavi. A oni okrenuli na "Ne znaš ti šta je njima u glavi". Da nije smiješno bilo bi tužno. Ili obratno. 

I onda se dogodi da iste te osobe, koje su rasle kad i ja, sad kad smo odrasle, stavljaju sebe u poziciju da određuju i odlučuju kako treba s kime, tko laže a tko krade, i tko koristi njihovu naivnost i dobrotu. 

- Ma šta ste mi dala, dala ste mi papirić i ništa više. 

- Da, i na tom papiriću piše... što! 

Govorim vam, da nisam sto posto sigurna u božju zaštitu ne bi ni u ludilu bila ovoliko divlja. 

- Oćete da napišem ponovo pa vi dajte nekome da vam rastumači. 

Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela

Prenosim sa Pollex.hr-a, nastavak iz serije naslova Elementi Platonove Države u današnjoj pop-kulturi: alegorija pećine ovdje je zanimljiva zbog pitanja koje postavlja a direktno se tiče očinjega vida, kad izlazimo iz tamnog prostora u svijetli, i obrnuto, oči su umorne i bolne i nejasna je slika koju prikazuju, ne može im se vjerovati, s bilo koje strane. Sokrat to uspoređuje sa stanjem duha (ili uma) želeći pokazati kako onaj koji je došao sa boljega na gore, nema nikakvu želju ni interes da se gorim više bavi, ali ovi koji su stalno na svom istom mjestu imaju problem razlikovati, jer jednako zbunjenim se čini i onaj koji je došao sa goreg mjesta na njihovo bolje. Oprez je, mislim, nužan zbog sve tri stranke. Za ove kojima je do statusa kvo i nepromijenjenog, za ove koji bi se lako pomamili za dobitcima na koje su nenavikli, i za ove kojima je samo do povratka u božji zagrljaj pa dok se to ne desi, rade što moraju, ad maiorem dei gloriam. 

Meni osobno, nikad nije bilo jasno zbog čega ljudi, kojima je bog dao da čitaju dijaloge sa Sokratom, prave tako veliku stvar od nečega što je samo po sebi razumljivo, petljajući slabovidnost sa slaboumnošću i to do granice da s podsmijehom gledamo na ljude s naočalama, a kamoli sa štapom. Ako i nije bio slučaj da su igru započeli filozofi intelektualci oni koje se uvažava sluša i kopira, makar su imali priliku, zaustaviti je. 

Kako Sokrat dolje kaže: "Manje bi im smijeh bio smiješan." kad bi znali da se smiju nečijoj nesreći. 

Valjda je baš to, to. Pomračenje uma. Ne znaš tko je tko. Dočim Sokrata zaista mogu čitati i najobičniji ljudi, toliko mu je jezik jednostavan i svakodnevan, a opisi ljudskih stanja i društvenih pojava detaljni i točni. Doslovce, baca svjetlo i obasjava sve što ikog može zanimat i stvarno zanima.  

Ovdje je link na posljednji post serije - https://pollexhr.wordpress.com/2026/02/06/elementi-platonove-drzave-umjesto-zakljucka/ - pa klikom unatrag :) 

Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela 

Evo nas napokon do famozne alegorije Platonove pećine. 

Ispod čitajte što je zaista rečeno, a onda vam je slobodno prisjetiti se koliko je toga nadahnuto njome. 

514 a i dalje 

- Usporedi našu narav prema tome da li je ili nije obrazovana, sa slijedećim stanjem: 

Zamisli naime da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu; da su ljudi odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo pred sobom, te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im gori odozgo i izdaleka njima za leđima. Između svjetla i robova je sazidan zid, kao što mađioničari stoje pred gledaocima za ogradom preko koje prikazuju svoje sljeparije. (usp. teatar, kino, TV...)

- Zamišljam. 

- Zamisli, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju: kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene, i kako je prirodno da jedni nosioci govore a drugi da šute. 

- Čudnu sliku prikazuješ, i čudne robove. 

- Posve nalik na nas! Ili ti misliš da bi ti robovi od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima? 

- Ta kako, ako bi bili prisiljeni cijeli život držati glavu nepomično? 

- A što bi vidjeli od predmeta koji bi se nosili? Zar ne bi isto? 

- Dašto.

- Ako bi se dakle, mogli među sobom razgovarati, ne misliš li da bi ono što bi vidjeli smatrali pravim predmetima? 

- Bez sumnje. 

- A ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila? 

- Zeusa mi, ne mislim. 

- Posve bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta. 

- Vrlo nužno. 

- Gledaj dakle što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je do tada sjenu vidio. Što bi, misliš rekao ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi jer je nešto bliže svjetlu i okrenut k višem biću, i ako bi mu onda pokazivao ono što bi prolazilo mimo, i pitanjima silio da odgovara što je, misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinitije ono što je do tada vidio, nego ono što mu se sada pokazuje? 

Zar ga ne bi, ako bi ga tko silio da gleda u samo svjetlo boljele oči, zar ne bi bježao i okretao se prema onome što može gledati i mislio da je to zaista jasnije od onoga što bi mu se pokazivalo? 

A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi pri tom mučio i ljutio što ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito? 

Dakle, bi mu, mislim, trebalo priučiti se ako bi htio vidjeti one predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Zatim bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, gledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca negoli danju u sunce i sunčano svjetlo. 

Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo jest, ne njegove slike u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo o sebi i na svojem mjestu. 

I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da svime upravlja u vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo. 

Misliš li da onda, kad bi se sjećao prijašnjeg stanja mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, ne bi sebe držao sretnim zbog te promjene a one žalio? 

- I te kako. 

- I ovo dakle, uzmi na um: ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca? 

A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjima prosuđivati one sjene dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale - a to vrijeme ne bi bilo baš kratko -  zar mu se ne bi smijali i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati ići gore? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili? 

- Zaista bi. 

- Dakle, mili Glaukone, tu cijelu sliku treba nadovezati na prijašnje prikazivanje, pa uspoređivati svijet što se preko vida ukazuje sa stanom u tamnici, svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca, a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono što mislim kad već to želiš čuti, a bog zna da li je moje mišljenje upravo istinito.  

Meni se ispravnim čini da je u svijetu spoznaje ideja dobra zadnja i da se jedva može vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu, u vidljivom svijetu rađa svjetlo i njegova gospodara, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um, zatim mi se čini da nju tu treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi, bilo u privatnom, bilo u javnom životu. 

- Mislim i ja, dakako kako već mogu. 

- Misli onda i ovo i nemoj se čuditi što oni koji ovamo dođu neće da se brinu za ljudske poslove, nego njihove duše uvijek teže da borave gore, ta tako je prirodno ako želimo da to bude prema prije spomenutoj slici. 

- Zaista prirodno 

- Misliš li, dalje, da je nekako čudno ako se tko od božanskog gledanja svrati na ljudska zla te se pri tom drži nespretno i čini vrlo smiješnim, budući da su mu oči još zabliještene pa je prije nego se dovoljno priuči na sadašnji mrak, već prisiljen na sudovima ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima kojih su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaćanja onih koji samu pravednost nikada nisu vidjeli? 

- Nije nikako čudno. 

- Ali ako bi tko imao pameti, sjećao bi se da oči dvojako i s dvaju uzroka imaju smetnje, kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u svjetlo. A ako bi mislio da se to isto događa duši ne bi se nerazumno smijao ako bi koju dušu vidio smetenu i nesposobnu nešto vidjeti, nego bi razmotrio je li zbunjena zato što se još nije navikla na tamu, budući da je došla iz svjetlijeg života, ili je došla iz veće neukosti u svjetliji kraj te se napunila jasnijeg sjaja. I tako bi istom jednu dušu zbog udesa i života nazvao sretnom, a drugu bi požalio i ako bi joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smiješan, nego kod one duše koja je došla odozgo iz svjetla. 

- Vrlo točno govoriš. 

- Treba nam dakle ako je to istina pomisliti o tom da odgoj nije takav kakav kažu neki učitelji da jest. a kažu da u duši nema znanja a oni ga usađuju kao da u slijepe oči meću vid. 

- Tako zaista kažu. 

- A sadašnje razmatranje pokazuje da se ta moć spoznaje kao i organ kojim svatko stječe spoznaju nalazi u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postajanja* prema drugoj strani dok ne postane sposobna gledajući, uzdići se do bića i najjasnije točke bića, a to je velimo dobro, zar ne? 

- Da. 

- Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrst umijeća da se taj organ okrene kako će se tko najlakše i najuspješnije okrenuti, ne da mu se usadi vid, nego kad ga već ima, samo nije pravo okrenut, i ne gleda kamo treba, da ga se na to navede. 

____________________________

*Područje postajanja je utroba, unutrašnjost koja prerađuje, vari i iznosi (rađa) na svijet (i dobro i loše). Na vanjskoj strani tijela, područje oko pupka.  

Izvor: 

pollexhr.wordpress.com 

odvajanje smeća (4)

Danas da je svjetski(?) dan za zaštitu prava pacijenata. A možda sam krivo čula. Subota je, sunčano je, što će vam poseban razlog za šetnju do trga? Osim ako vas nije strah da vas, onako krivasta, ne zatuku. 

Svaki dan je vrijedan slavljenja. Svaki je dobar za slavlje. Ako majka priroda i ne da povoda, ono ga možemo izmisliti ad hoc. 

Zašto forsirati pojedinačne rođendane i godišnjice, ako možemo uključiti više svijeta, ljudskog, biljnog i životinjskoga? Što ja imam od toga da mi svi čestitaju imendane, koliko god da ih puta katolički kalendar spomenuo, ako ću samo ja biti ta koja će na koncu zbrajati račune? 

Na račune mislim, one stvarne, papirnate: koliko sam iskeširala na kasi i ne škrtarila na napojnicama. 

Razumijete? 

Postoji, tako, a to vjerojatno niste znali, jedan dan u godini, formalno je to jedan, ali prethode mu najave i pripreme, prigodna uštimavanja, posvećen starima i napuštenima, starijim osobama, tipa naših djedova i baka ako su još živi, ili naših vlastitih sada ostarjelih roditelja, koji se još ne daju van. Da, da, van iz kuće. Kako god su oni tjerali vas vani, em šta nemate prijatelja, šta se ne oženite, šta se ne zaposlite, šta se stalno povlačite po kauču ispred televizije, i trošite vodu na lickanje po zahodima. Tako van. Smetaju vam, šta ne umru i ne ostave vas na miru, van. Pa smo ih smjestili po stacionarima i domovima za stare i za nemoćne, kako god su oni nas (ajde, vas) po vrtićima i obdaništima kad ste bili mali i nemoćni. S malenom razlikom da su oni očekivali da ćete im se vratiti kad napokon narastete i biti im najbolji prijatelj. Ono kad im svi odu. Kad napuste ih svi. 

Dok ćete vi njih otvorena srca i ruku, tako drage volje prepustiti dragom bogu. U beskraj i onkraj. Nek' razviju krila. I neka vas štite izdaleka. Poput pravih anđela. Na koncu, ne spominje li svaka tradicija našu stvarnu duhovnu obitelj koja nas promatra. Podupire. I iščekuje. Nek budu ta obitelj. Za promjenu. 

Moja je pokojna baka rađala preko deset puta. Ne znam točno koliko jer se djeca koja ne prežive rođenje ili djetinjstvo nikada ne spominju. Njih treba pustiti u miru da počivaju. A treba pustiti i majku da se oporavi, zajednicu da zaboravi. Da se nije oporavila i da zajednica nije zaboravila, bi li bila uspjela roditi, othraniti i odgojiti ovih živih šest? Kuća uz kuću je od iste žene imala njih devet. Kuća uz kuću trojicu. Kuća uz kuću troje. Da su se odvajali po kućama i po godištima, vjerojatno ne bi preživjeli. Ovako je jedan potezao drugog. Kad je jeo jedan, jeli su svi. Kad je učio jedan, učili su svi. Kad bi zapjevao jedan, ili zaplakao, svi bi se skupili. 

A sad zamislite da se pojavio netko pa svrstao ove od 0 do 3 u jednu sobu, od 3 do 6 u drugu, od 6 do 10 u treću. Mater ni ne vidiš jer je stalno nečime drugim zabavljena. A starice bake i prabake su u domu za starije. 

A nego šta ćeš, nego gledat samo jesu li ovi iz prve kategorije svi isto pokakali, ovi iz druge svi isto nacrtali, a ovi iz treće napisali, i čije je bolje. A tko određuje tu "najboljost"? Neki nepoznati. Koji život znaju samo preko priručnika. 

A šta će drugo bit, nego nezdravog natjecanja, ljubomore, borbe i mržnje. Dok nekome ne popucaju filmovi na sav glas. 

Eto tako ja vidim ovo s odvajanjem smeća: Neće plastika, papir ili staklo odjedanput skočit da poreže nekog, ali 'oće garant bit nekoga belaja tipa gomila se sorila pa sve razorila. 

Ja sam mrzila odlaske u vrtić još više kad bi znala da su za to vrijeme mama, tata i sestra doma ili bilo gdje zajedno. Zašto ja moram bit s nepoznatom djecom od kojih većina bude jako agresivna, s nepoznatom tetom koja se sakriva u drugoj sobi pod izgovorom da nešto važno radi, s upaljenim televizorom na neki glupi crtić koji nije niti edukativan kamoli zanimljiv. I više ne znam koja je moja igračka, jer namazana curica tvrdi da je to njezina, ja sam joj je dala. Jučeeeer. Maloprije. Zapravo. 

I  onda kako vrijeme teče, opet vas se stavi u grupu vršnjaka. Tek jako rijedak odrastao netko, vam pokušava govoriti nešto, ali brzo odustaje. Oni nametljiviji ga preokupiraju ulizivanjima. Ako je i imao za podijeliti nešto, izgubilo se između redaka. 

Na radnom mjestu, opet je sve isto, svi pitaju koje ste godište i u koju ste srednju išli. To o vama sve govori. Koliko ste izostajali i koliko ste petica nakupili. A koliko certifikata izvanškolski i sa strane. Koga znate. Di ste izlazili. S kim, s kim, sa kimeeee? 

I onda se dovučete blizu groba, i opet vas hoće strpat sa vršnjacima. 

Ali u lijep prostor. Hotel prenamijenjeni. 

Čekajući da nam dođu gosti, smo ostarjeli i posijedili. Ajde sijede se još i daju sakrit, al šta ćeš sa svim ostalime? 

- Za javno dobro. Za dobrobit sviju je to. Za javno dobro i za jednu plemenitu namjenu. 

Pa nek ih dragi bog razvrstava. Drugačije ako 'oće. Ili ako mu se da. 

Bojim se to napisat naglas, ali za dobrobit sviju hoću: 

Isto tako, od slova do slova se odvajkada odvaja "bolesne" od "zdravih", betežne od brzih, naše od vaših, crne od bijelih, i to neki zovu fašizmom, neki nacizmom. A neki genocidom. Kad ih se napokon odvoji terminalno. Kao sada. Popis. Žig. I ti mu se pustiš, jer dalje više nema. 

Baka nije bila ni nemoćna ni bolesna kad su je odlučili smjestiti. A smjestili su joj baš. I meni i njoj. Najprije je zajednica osiguravala pelene za odrasle, pa se brže-bolje, povuci-potegni, stalo u red. Nisu joj trebale, bila je zdrava, znam jer sam ja bila s njom, ja sam čistila kuću. Pa su te pelene letjele sa balkona. Ljudi su nalazili. Pa su osigurali pomoć u kući, gospođu jednu u najboljim godinama, zdravu, seljačku, jaku ženu. Naša jedna. Pa je, od kolege jednoga mali dobio dozvolu da drži starce u vili za odmor. Bazen ima i veliku terasu i sve. Za rekreaciju i za terapiju bazen, pravi baš fin gospodski. 

I ne samo za starce, mogu svi koji oće. Vikendima može za pireve i za krizme ako treba i proslave godišnjica. Sala velika s ogledalima. Sve ima. A ako ostane spize, al će oni to doma nosit, ostave starima, nek se pogoste. Ko zna oćel im bit zadnji.  

Nema zla. Samo govorim. Ljudi se snalaze. 

zdrav dušom i tijelom

Mudrac je rekao da slobodna volja ne postoji. 

Nema se izbora. Izbora se nema. 

Put postoji, odredište također jest određeno. Svi se krećemo prema grobu. Jedino što netko to zna u svakom trenutku, a većina misli da će živjet vječno. Pa se tako, u stilu ima vremena, i ponaša prema svemu. 

- Sutra ću to. 

Sutra ne postoji. Sutra je isto što i nikad. Opasnost je u odgodi, u odgađanjima. 

A onda opet u istome tonu, ako je sve unaprijed zapisano a radnja se samo odmotava preko nas, što to mi onda odgađamo i u čemu je razlika, čemu žurba? 

- Ti se samo trebaš pobrinut za to da nahraniš tijelo i da budeš spremna odraditi svoj dio posla, ili tjelesni dio posla, onda kad se za to pojavi potreba. Samo to. Sve ostalo život radi sam. Koliko dobro, brzo učinkovito ili lijepo ovisi o spremnosti tvog tijela a spremnost tvog tijela ovisi o pažnji i brizi koju mu poklanjaš. Samo to. Da bi sve što ga se tiče i što ga okružuje moglo cvasti bolje. Što su uvjeti bolji tebi jednom, to su bolji svima i obratno. Ako se krene s uspoređivanjima, uvijek ćeš htjet bit iznad drugih, a iznad si samo kad su svi drugi ispod, i u tome je čitava razlika. Što su ovi ispod tebe lošiji i slabiji, to će tvoje mjesto biti klimavije i nesigurnije, pa sad izračunaj u čemu je korist. Jedino to. Zbog toga su i na taj način propadala carstva. Netko je mislio ili mu se učinilo da je negdje drugo bolje nego tamo gdje je već bio, da netko drugi ima bolje uvjete ili bolju hranu ili ljepšu robu, da je nečije tuđe dijete nadarenije i milije ili štogod, pa da netko drugi ne bi pomislio da je on loš ili da netko drugi ne bi zagrabio više ili da netko drugi ne bi ispao poznatiji i priznatiji i viđeniji čuveniji u društvu istih takvih, počeo namještat rezultate. Jedan korak naprijed, dva koraka natrag. 

Za takvog ćemo reći da igra nesvjesno dok će on sam za sebe tvrditi da je jako savjestan i svjestan. Predvidio je točno, pretpostavio je dobro, sve je isplanirao i izračunao, imao je ljude i pobrinuo se za svakog od njih poslušnih i slijepih, jer da nisu slijepi gledali bi svaki za sebe svojim vlastitim očima, jer jedino to i tako se može. 

Dakle, vidio je put, znao je kud se kreće, i opet je sve krivo vidio. Ili mu je namješteno? 

A tko je dežurni krivac?

+++

Nisi sam na svijetu. Pogotovo ne onda kad se svi trse da ti dokažu da jesi. Znadeš to po buci koju prave, prašini koju dižu oko tebe jednog. Tako se stvaraju bogovi. Ili sveci. 

Previše puno običnih ljudi posljednjih dana kontemplira o smrti. Ne pravi se razlika oko smrti tijela i oko smrti duše, a i kako bi kad se već i duše dijele na tvoju i moju. I sele iz mjesta u mjesto. 

I onda u toj strahotnoj buci i galami jedan mladi posvećenik svoju pastvu priupita: 

- A što je to dobra smrt, kakva bi to smrt bila dobra, bolja i najbolja? 

- Ona u snu, je l u snu, da ne boli, da ne zna, da niti ne primijeti razliku? Ona u milosti. 

Oprosti im jer ne znaju... 

Očekivala sam da će netko reći, Ona Mučenička, a onda me iznenadila moja vlastita potreba ili očekivanje da postoje točni i krivi odgovori na ovakva pitanja.  

Krivo sam gledala? 

+++

širokokutna špijunka

Imam u glavi točan put i točan plan. Znam kako će sve izgledati i kako je sve izgledalo. Prođem ga nekoliko puta, za svaki slučaj, ponovim rutu u mislima, jednakim koracima, u jednakim uvjetima. I sve se slaže. Imam dijaloge i razmišljam o monolozima koji bi ih popratili. Ne zbog objašnjenja, nego zbog daljnjeg i detaljnijeg petljanja radnje. Vidim likove koji se kreću u prostoru koji je jasno oslikan i ocrtan. Poznate su mu granice, udubljenja i ispupčenja. Znam koga ću sresti na tom putu, i još uvijek su mi u mislima svi oni koje sam srela. To je znak inteligencije i oštrine duha. Ništa tu ne blijedi. Sve imam u glavi.

Ništa od tog nije moje. Sve je moje tuđe. To su tuđe misli i to su tuđi planovi i programi. Čak i tuga koja me spopada jer ne znam sve to artikulirano staviti na papir, objasniti riječima, nije moja. Čak ni nemoć kad napokon shvatim da ništa od toga u zbilji ne mogu znati, vidjeti ni ostvariti, nije moja. Čak ni novi poticaji koji dolaze sa svih mogućih i nemogućih smjerova, nisu moji. Nisu za mene, nisu mi namijenjeni. Niti su zbog mene. Netko drugi će ih uhvatiti. Netko drugi ih je uhvatio. Netko drugi ih upravo lovi.

Kad sam napokon ostala sama, nakon bakine smrti, koju, i to da spomenem, nisam osjetila onako kako se pripisivalo da jesam zbog otužnog izgleda i mogućih suza koje sam iskapala, tek tada sam progledala:

što sam sve, do tada mogla napraviti sama, a što uopće nisam. Nikako, ni u najluđem snu.

Tko mi je pomagao?

Tko je gledao umjesto mene?

Kako sam uspijevala; obući se, obuti se, počešljati i usprkos i unatoč svemu, izgledati pristojno?

Prva stvar, koju su mama i sestra predložile da napravim, bila je ugradnja novih vratiju. Protuprovalnih, protupožarnih, sa dvostrukom, trostrukom, četverostrukom bravom, ili sistemom zaključavanja. Dvobojna: sa jedne strane svijetli hrast, sa druge strane - bukva. Širokokutna špijunka je ulazila u osnovnu cijenu. Prilika!

Mama je rekla, kako me često zamišlja, kako u samoći, stojim zalijepljena za ta vrata, za tu špijunku, na svaki šum ili trzaj koji čujem na stubištu, ispred vratiju, kraj lifta, i virim i pratim, što se vani dešava.

Ona ne razumije da ne mogu vidjeti očima.

Sjećam se da mi, veći dio života nije bilo jasno što mi pokazuje, što mi govori ni što hoće od mene. Sjećam se točno kad sam odustala od pokušaja da ja njoj pokažem to što ja vidim, trebam i mogu sama.

Ne znam zbog čega ona ne odustaje, ali pretpostavljam da nema pametnijeg posla.

Roditeljska ljubav je nešto što meni nije sasvim poznata stvar. U smislu nečeg što ne mogu iskusiti, jer neimam, niti ću ikad imati svoju djecu. U smislu nečeg čega se ne mogu sjetiti da znam iz vlastitog položaja djeteta. Da, dresiralo me se, i da, treniralo me se, i da, očekivalo se. Sve i svašta. I da, fantaziralo se i te su se fantazije pokušavale ostvariti neprirodnim i nemogućim sredstvima. Društvo je iskrivljenje svega što je život htio i mogao učiniti od nas. Ne vidim mu svrhu. Ne imam izgovor za nj. Ni potrebu da ga špijuniram.

Stvar je, mislim, u zvukovima koji dolaze iz nevidljivoga svijeta:

"Gdje god je vibracija, mora postojati i zvuk." 

Nevidljiv vama, i nevidljiv meni. Pretpostavljam u tom je sav izbor i jedina razlika.

Ne postoji nikakav interes u meni za ovaj potonji.

 

to je njima!

- Ja se tebi divim, pa ja ti od sveg srca čestitam! I fakultet si uspjela završit. 

ili pak, 

- Ja sama ne znam kako je ova uspjela fakultet završit. 

Pa i vi ste, zar niste? Vidite da to nije ništa strašno. 

- To ti, draga moja, tako samo misliš! 

Što god to značilo. 

Meni nije bilo teško učit za ispite, pisat seminarske radove, ni sebi ni drugovima. Diplomski sam sastavila baš s velikim guštom. I mislim, da sam ostala na faksu, u toj branši, tome poslu, dakle znanstveničkom, a ne predavačkom, kako je sudbina htjela, prošao bi mi život, a da ne bi pravo znala što bi im to značilo. Guštala bi u čitanjima i pisanjima, nemam u to nikakvih sumnji, jednako kao što uživam i ovako hobistički, ali ne bi imala nikakvo znanje o stvarnom životu, ne bi me dotakao. Intelektualno možda da, ali emotivno empirijski? Vidjela bi, prepoznala bi nepravdu, ali bi li se mogla boriti protiv nje na pravedan način, ne gorljivo, nego s dobrim ishodom. Jednako dobrim za sve umiješane. 

Možda bi i bila na pravome mjestu u pravom trenutku radeći pravi posao a da to ne bi ni znala. Vrlo vjerojatno je da bi mislila, kako misle i sve druge žene, da sam zaslužila biti tu gdje jesam, jer sam valjda u nečemu bolja, vidim posvuda da ih se baš ciljano drži u takvim uvjerenjima, te bi gledala na sve druge, nove, mlađe i starije i one svakakve i svakojake odsvuda i sa strana, sa kritičkim okom. Nekad podcjenjivački, nekad sumnjičavo, a nekad, ako bi bila dovoljno poštena prema sebi, i sa strahom, od novog i nepoznatog što bi donijele ili pokušavale nametat kao još novije i bolje, jer uvijek i svuda su stalno iste igre, pokušaj imitacije prirodne zamjene: 

- Pa poslije prodavat pamet. 

Potrošila bi vrijeme i snagu u strahu gledajući tko je ispred mene, tko sa koje strane, mjereći desno i lijevo isključivo kroz političke opcije, a tko je sve ispod. 

- Poda mnom je deset ljudi! 

Ili pedest, sad zamisli koliko vrijedim. Svima je njima u interesu da mene podupiru. Ma šta interes, zadatak! Plaćeno iz proračunskog novca zanimanje. U opisu radnog mjesta, da Mene slušaš i imaš Mene slušat, privatno i javno! 

- I još nije shvatila. 

Ali, isto je tako vrlo vjerojatno, da bi možda mislila da sam dužna nekom nešto, jer bi, da nisam tamo i tako, bila i gola i bosa i nezaposlena. Pa bi se trsila i prsila i stalno dokazivala i darovima i radovima i stalnim ulizivanjima i dokazivanjima vlastite vrijednosti čak i onda, ili pogotovo onda kad bi mislila da je nestvarna, jer ju stvarno ne bi imala, na onim mjestima i na onim poslovima, za koje sam, ma vidi vraga, baš od svih zaposlenika, ja ovakva kakva jesam, invalidna, zadužena. Odjednom, čovjek bez noge mora trknut čas u kabinet u podrumu, iz onoga u potkrovlju, pa ako sklizne u suterenu, a bože moj, za šta je osiguranje. A nastavnica umjetnosti da vodi ekskurziju od stodvadeset đaka u obilazak arheološkog lokaliteta in situ. Da se bolje vidi kako je to učila za ispite i što točno zna. 

- Pa bože kolegice, ne bi išli sami, tražit ćemo stručno vodstvo. 

I baš ta, druga verzija me zapljusnula sa svih strana u ovoj drugoj, cjenjenijoj u društvenom smislu, isplativijoj, jer ste u stalnim doticajima s raznoraznim ljudima iz svih kola i sfera života, od onih najviših i najbogatijih od ljudi, jednako kao i onim najnižima: javna škola.  

Morate znat kome i kako pokazat poštovanje, a kome možete slobodno pokazati prezir, ako vam je došla potreba za ponovnim pumpanjima nepostojećih balona. To je ona fraza iz financijskog sektora, a prešla je tamo kod njih, baš iz ove prispodobe opisa rasplinutih misli, mašta, očekivanja i njihovih ostvarenja. Žaba i vol. 

Znate tu basnu: krastača i napuhača je bila najveće biće na izvoru, a onda se došao napiti vode jedan sivi vol. Ova se počela napuhivat ne bi li je primijetio, ali njega nije puno bila briga za druženjima, napio se i prošao. Što je jednom vidjela ostalo je žabi u sjećanju, osjetila se prezrena i poražena, neprimijećena i nepravedno zanemarena, a kako je vrijeme prolazilo to se i sjećanje prilagođavalo prilikama, sve dok jednog dana žaba nije pomislila da joj je to sudbina, sljedeći korak evolucijski, takva bahatost, takva arogancija, i ako se samo malo potrudi iznutra, da bi se mogla malenim manipulacijama i unutarnjim snagama duha i daha, napuhnuti do te veličine, pa je počela puhati, i puhala je i puhala i puhala sve dok nije puknula. Od jada. Doslovno prepukla na paramparčad. 

Zamjena uloga, uvijek ima netko manji. Nek pucaju tuđe glave. 

Razlika je pregolema, kad ste zaposlenik gimnazije ili kad ste profa na faksu, ne radi se samo o par bodova na platnoj listi razlike i broju studenata. Vidim već da se studentima nazivaju svi učenici, prema latinskome studeo, 2. - mučim se trudnom i marom. 

Bit će učenici mučenici jednako bezobrazni prema vama, a roditelji jednako nametljivi i uporni i zahtjevni u prohtjevima, neki će prije pokušavat da vam se približe, da vas pridobiju poklanjanjem i stvari i pažnje, prije nego posegnu za ucjenama i prijetnjama i sveprisutnim ogovaranjima, izmišljanjima života onih koje znaju jedva iz viđenja, ali nakon tog jedva viđenoga oni su vam našli mjesto u svome životu, ili zaključili da ćete vi njih pripustit u svoj, i nema više popuštanja, počeli su skupljat ljude spremne da ih podrže u svemu. 

Ali u javnim školama, kako osnovnim tako i u srednjim, imate veći izbor, i oni i vi, s time da vi nemate gdje pasti, sve se automatski obnavlja i osigurava da klizi baš na taj predvidljiv način, pa možete slobodnije učiti na tuđim nepreboljenim pogreškama. 

Na faksu ste ostali jer vam znaju roditelje. Vaše ili od muža vam. U nekom ste smislu kompletirana ličnost, put vam je zacrtan i nema odstupanja. Vrtić, osnovna škola pa srednja, faks, magisterij, doktorat, i šta dalje? Na vrhu ste, sad samo da tu ostanete. Da ne osramotite liniju. 

Ali kad se zaposlite u školi, možete bit svačija, jer je škola puno, i jer normalni ljudi znaju da to nije lako, raditi naime sa tuđom djecom, pa se toga klone, pa da ne bi djeca baš bila po ulicama, izmišljaju se svakojake sheme da bi se žene i ljudi uopće htjeli pozapošljavat na tim i takvim mjestima, s tim zaduženjima, obavezama i odgovornosti koju vuku za sobom.  

Tako da tamo ima svega. Po zbornicama još više nego po kancelarijama i kotlovnicama. 

Čistačice i domari služe za nadglasavanja na radnim vijećima, ili vijećima zaposlenika, inače što bi ih bio toliki broj. 

Bila je pjesmica rugalica u onim davnim vremenima, sjetit ćete se ako imate više od trideset godina: U tunelu usred mraka sija boca od konjaka, popili je učenici ove škole mučenici i sa njima učitelji ove škole mučitelji, i sa njima direktori ove škole gnjavatori i sa njima čistačice ove škole izdajice. Tajnice i referentice su bile j.b.čice. Onako namazane i drvene. Prestrašene, jer znaju da ih se gleda i jer znaju da će ispast krive jer ne znaju zašto su zaposlene tamo ni što se od njih očekuje. 

Kad ste učitelj matematike, bar znate da vam je osnovni zadatak, utuvljivati u glave glupavih dječaka i djevojčica račun i aritmetiku i geometriju i štajaznam integrale, a šta tajnica po čitav dan radi? Kad ne provjerava gdje tko od zaposlenika ili polaznika živi i stanuje i kad izudara pečate po svim potvrdama za godišnji pokaz, a sad joj sve to kompjuter sam radi. Stvarno šta? 

A onda odjednom shvatite da svih njih 56 brojem u zbornici plus još dvadesetak, trideset, nenastavnog osoblja znaju da je nastavnik matematike ili informatičar osoba s invaliditetom ili invalid nekog rata po nekoj osnovi, i da stvarno ne može neke stvari u životu i to atestirano, ali da je bezopasan, jer ga se šalje redovito na tehnički, svako šest mjeseci na psiho testiranja, jer znate ipak radi s djecom a djeca su naše najveće bogatstvo i najranjivija od svih skupina, plus higijenski, ako samo kihne, izbaci mu prištić ili se počeše od zbunjenosti iza lijevog uha. Zaraze kolaju, znate među takvim svijetom, a šta ti možeš znat s kim se takvi druže. Šuga, guba, kolera, svako malo iskrsava, potvrđeno, imam ja jednu moju, sve mi je rekla, i to ti je istina. I onda takav bezopasan postane tiha prijetnja svima. Jer, ako on takav može, a šta se ti žališ stalno. Smeta ti i ovo i ono. I onda se krene s naštimavanjem i prilagođavanjem činjenica. Odjednom je povezano tijelo s duhom na nekoj razini, ne na nekoj, na svakoj, pitaj velečasnog. I odjednom on u takvom oštećenom tijelu, osamdeset posto, piše na papiru, može biti samo oštećena duha, i to koliko, jer u duhu se sve poduplava, najmanje! 

Da sam ostala na faksu, kao zaposlenik, bilo bi puno teže sve ovo primijetit, ali kad primijetite, što možete s time? Tko će slušat i čuti vas samo jednu, i to kakvu jednu, šta ti ta može. I šta hoće uopće, bolje nek se poklopi ušima. 

- Ne možete promijeniti druge. Niti očekivat da će se drugi mijenjati onako brzo kako se informacije mijenjaju. Velika većina vjerojatno nikad neće. odnosno jednog dana eventualno hoće jer takva je priroda života, ali vi to možda ne doživite. Što se dakle može? Možete svojom prisutnošću i svojim stavom utjecati na to kako okolina diše. Kad osjetite nepravdu na bilo kojem nivou reagirajte. I ne govorim sada o pokretanju pravedničkih ratovanja, organizacijama prosvjeda ili nadmudrivanja koja će prerasti u neminovnu svađu i vječitu prepirku, ona meni a ja njoj tipa. Reagirate onako kako možete u danim prilikama. Nekad se povučete, nekad pokažete neslaganje, nekad odbijete sudjelovati u hajci, obavijestite nadređene, nije na vama da vodite tuđe bitke, dosta su vam vaše svakodnevne. A u najviše slučajeva jednostavno otrpite, strpljivo otrpite ne poginjući glavu, što se dostojanstvenije može, i tako se stvaraju legende. Život nikad nije nikom dao da nosi i podnosi veći teret od onog koji se može ponijet. Ako vam je težak i pretežak, prokilavili ste se, lijeni ste i razmaženi. 

I tu je taj zec. Lijeni i razmaženi. 

Odjedanput se svi svim silama upinju da dokažu što većem broju ljudi da ste varalica. Čitave čete nepoznatih ljudi sudjeluju u tajnim praćenjima i uhođenjima špijunskoga tipa, i po samoposlugama i po trgovima i po ambulantama i po čekaonicama i dok čekate bus pa po busevima gdje god da vas put nanese. Pa vam se nepoznata djeca počnu zalijetat u zagrljaje, nepoznate žene vas počnu prepoznavat iz mladenačkih dana, jer svi smo jednom išli i u neku školu i nekakvi vrtić, i voljet i obožavat to nešto isto što volite i vi, zajedničke teme. Pa kad vam se uvuku u kuću, zagospodare i vašim privatnim životom i stvarima. A zašto? 

On je postao, on je završio, a ona njemu tako. Prasica nezahvalna, umišljena razmažena i ohola koja ne zna za pristojnost. 

- Pa i ona je završila i zaposlila se i postala...

- Ona? Ženska, ma je li molim te. Pa i od moje je one.. mala, pa nije onakva. 

- Pa eto vidite da nije u tome stvar. 

Oni izgleda stvarno misle da kad se zakitite diplomom, kad stavite kapu, kad vam daju tuljak i papir sa pečatom, da postajete bolji i valjaniji, vrjedniji čovjek. 

- Aaaa i! Kako je ta uspila ispite davat i skupljat potpise. 

Oni znaju samo taj jedan način. Vrebanja po trgovima, ture po kafićima, potezanja za rukav. I darove ispod stola. 

- A možda je učila, šta znaš. 

- Jes, i?  

Šta zna, aj šta ta može znat. Vid je kaka je. Sva potuljena. A nu mene! - pa se isprsi, na svim poljima. 

Ti koji se prse prvi nastradaju, podvalit dijete ili invalida, najlakša je stvar na svijetu. Najlogičnija, podrazumijevana. Zato nas se i stavilo tamo. Jedne uz druge, bok uz bok. Kao na prvoj crti fronte, pa tko preživi neka priča. Tako da na vrh ispliva sama krema kreme. Ili što ono? Gov.a? (Profe na faksu, jer ne može dalje, vrh!) 

Kakve su vam šanse ako ste još dijete? A sve ide prema tome da se prevara isplati, i da su te igre 'ko će koga prije, u sitnim interesima. 

- Čekajte, vi imate neki interes u tome da mučite one koji vam nisu na putu? - pitala sam nakon što se komisija opravdala odnosno pokušala pokazati koliko ima razumijevanja za moje postupke prijavljivanja nepravilnosti u radu s djecom s poteškoćama, na način: isti smo pomažemo se: 

- Svak ima svoje interese. 

Ima, a ne brani. Slabije nezaštićene, pa eto ako baš mora i svoje. 

I onda shvatite da oni stvarno računaju s tim novcem, da stvarno zbrajaju postotke i pečate kao na kladionicama, ovoga hoćemo a ovaj nam se ne isplati. Sve je trgovina. U javnim, državnim vrtićima i školama. Dno, samo dno dna. 

.ako pozdraviš, pozdravljen ćeš biti

Uvijek kad se naši stupovi društva krenu nadmudrivati na narodni račun i narodni način, pa kad krenu čak zakonima određivat - jer su trenutno oni na mjestima sa kojih se to može! - kako će se ljudi među sobom pozdravljat, ponašat i razgovarat (o robi, kapi i o frizurama, nastavna je priča), sjetim se ove stare pripovijetke (Nekako mi bude lakše razumljiva, iako ne i podnošljiva, realnost u koju sam uronjena, gdje nikome nije čudno što se nekom prijeti otkazima ako nije fizički sposoban dignuti glavu, ruku ili kapak kao znak poštovanja(?) prema ovima po rangu starijima.) : 

OVDJE: https://slatkasestrasna.blogspot.com/2026/02/uvijeke.html

Kad ti netko kaže "Faljen Isus", odgovara se "Navijeke". 

A on pita "A di ti je Marija". Jer treba se i Mariju pohvalit. Da nije Marije, ne bi bilo ni njega, rečenoga Isusa. 

I uopće mislim da je hvale vrijedno i da je veliko čudo, kako su sveti ljudi iz ovih divljih krajeva uspjeli usadit u ljudima ljubav prema Kristu. Kao i nastojanje da uz muškog krista, provuku i ženu, kao majku, onu od koje, iz koje, po kojoj je sve i počelo. 

I taj užasan strah koji graniči sa mržnjom. Odbijanje da nju prihvati ikakvu. Da ju prizna. Da ju se stavi uz njegov bok jednaku uz njega jednaka, iako je viša, poviše u svemu. 

Dosta s pretjerivanjima, jer postoje razlike koje se ne daju niti se trebaju uspoređivati. 

- A di ti je Marija? - pita njega ovaj, a ovaj odgovara: 

- Eno je doma, đavla uvi leži. 

- Jezik pogani, dabogda ne prigriza! 

Ne smijete nikada nikoga kleti, čak ni ako vam je na vrh jezika ne smijete to reći naglas, čak ni ako to netko zaslužuje. Ili pogotovo ne tada. Zašto? Pa vratit će vam se, prije ili odmah. 

Ovaj je, jasno ispričao svima koje je znao i ne znao, kako je sve bilo i "šta je ko kome reka". I sad se kreće s ozbiljnim raspravama. 

Trebalo je odmah u početku pozdraviti sa "Faljen Isus i Marija", i onda ne bi bilo nikakva grijeha. Bilo je i onih koji su se hvatali za slovo, "Trebalo je HValjen, pravilno je HValjen", ali ti su brzo, odmah! svrstani među književnicima i farizejima. Niti su ih sporijim kasom stizali ovi koji su mislili da je stvar u "Uvijeke", a ne u "NAvijeke".

Ali, bilo i dosta onih koji su smatrali da nije bilo lijepo vrijednu i radišnu ženu onako osramotit pa reć da doma leži. 

- Šta leži? S kim leži, ako si ti ovde? 

A da je rekao da Marija radi bilo što, ako je on ovde, kako bi to znao, znači ušao bi u još veći grijeh, služeći se niskim i prostim lažima. 

- Ako nije višćun! Pa da vidi i zna.

- E, a šta ti znaš šta ko u sebi nosi i ima. 

Na koncu se zaključilo da pozdrav ne valja, i da ga treba mijenjat u nešto neutralno, poput "Zdravo" ili "Živ i zdrav bio". E, a što ćeš ako naiđeš na nekog kome nije do života, pa sve shvati ko provokaciju ili uvredu i tuži te sudu. 

Zbog pozdrava su ljudi glave gubili, kamoli imanja. 

Tako to počinje. 

_____

Svaki put kad naši stupovi društva, da opet ponovim, upadnu u natezanja ovakvog tipa (ili ikakvoga) sjetim se ove narodne pripovijetke. Tko koga treba prvi pozdravit, tko s kim kavu pije, a tko se s kime viđa i ispod stolova. 

Nije nikakvo čudo što sam ja morala bježati s radnog mjesta, jer se, po mnogim dičnim mišljenjima, ne znam ni pozdravit. Pa kako ću onda znat išta drugo?!. 

- Pomozi sirotu na svoju sramotu - a oni u nas zlato uzimaju. 

Činjenica da su otvoreno tražili da im se darovi donose da bi me branili ili da mi ne bi branili da dolazim, nikome ni nije sporna. Nitko tu ne prepozna, a kamoli vidi, ni korupciju ni traženje mita. Njima to po pravu pozicije pripada, a oni me samo na nježan i strpljiv način na to podsjećaju. Daleko da bi bili kruha gladni. A ljubav im se, i stručnost, ipak mora dokazat darovima. Ili je to test koliko su moćni. 

Posebno veselje kako se čini im stvara, mnogobrojnim ljudstvom uspjeti dokazat da su oni u pravu i da su na pravici, a ono što je od boga da ne valja da ne vrijedi puno para. Do ništa. 

Samo ono što se može materijom dokazati, platiti, potkrijepit. Ili tako nešto. 

- Vidi ona dobro sve. Eno, svi su rekli! 

čemu služe ruke (26)

 

- za ošišat ovcu 

Ovaj sam stripić nacrtala oko vjerskih žrtvovanja, u vidu posta i sličnih propisanih suzdržavanja ili uzdržavanja od ovog ili onog. 

Ne znam jel se vide slova dobro, ali na slici je iznad glave ovce, dlan ljudske ruke ocrtan vunasto kao umotan u runsku kožu, a natpisi sa strana su upozorenje i prepirka oko njina značenja: 

- Pazi, ide vuk u ovčjoj koži. 

- Ma neeee, to je ovca. 

- To je vuk, govorim ti! 

- Ne, nije! 

- Jest vuk je u ovčjoj koži. 

- Daj umukni!! 

Silence of the lambs. - popularni horror film s Anthony Hopkinsom, Hannibal the Canibal. 

Čovjek je čovjeku vuk... pas jede psa...

Ljudska je povijest prepuna primjeraka kanibalizma, samo nije dovoljno pribrana da to takvim i prizna. 

Oči su nam često i prečesto puta samo na smetnju. Odvlačenje pozornosti. Kradja energije. 

Prigodan post i cijela priča na Slatkoj Sestri: slatkasestrasna.blogspot.com/janjemoje 

p.s. 

I ova je ilustracija iz faze #SaveSoilSecureFuture - handprints.

Mislim da je tekst u pozadini bio u vezi prehrambenih navika (biodiversity loss means whoever is on the top of the food chain will end up eating its own species) 

romansirano romantična stvarnost

Zadnji put kad je bilo ljudi koji su mogli vidjeti razliku između onog što je teško napraviti ali se mora jer je potrebno, i onog što je teško napraviti jer je nepravedno, ali se svejedno radi, pa to i zabilježili, bilo je baš isto ovako: 

"Divlji" su se "pripitomili", pa misleći da to svima treba, krenuli u pripitomljavanja već pitomih. 

Molim vas, ponovit ću opet, molim vas prestanite s liječenjem mirnih i tihih ljudi. 

Prestanite s popisivanjima, prebrojavanjima i provjeravanjima. Niste vi bog. Ako koga i izgubite, nikada niti nije bio vaš. I kako ćete ga i gdje tražiti? 

Sa pedeset interventnih vozila, u svakome po tri četri čovjeka? Psi tragači ili, kako ono potražni psi? tako se sad zovu? Dronovi ili bespilotne letjelice, što će vam? Da snimaju, pa tko poslije, i koliko poslije pregledava te snimke? Stotinjak obučenih i utreniranih policajaca s dugim bijelim štapovima kojima bockaju po smrznutim ledinama? Voki-toki? ili svakom po mobitel? 

Naši heroji! 

Zato ste nam, dakle, svima uzeli mjeru i otiske kažiprsta. Jer se lica, skupa s izrazima, mijenjaju, i mogu promijeniti, ne iz godine u godinu, nego iz sata u sat, minute u minutu. 

Prije nekih sto godina, tajanstvena državna policija, Herr Flickovi i Helge, za našu sigurnost i za naše dobro. Sada isto tako: 

Lijepo namazane i manikirane helge sjede za šalterima, grickaju suhe kolače iz pekarnice, srču svoje kave iz plastičnih čaša, i gledaju sve kao nije ih briga, tko sve stoji ili sjedi u čekaonicama (dvije su), procjenjuju koliko čija torbica košta, i koliko je dala za frizuru. Uspoređuju se, jedna s drugom, i sa svakom drugom ženom koja će joj doć na banak. One bi radile, a došli im ljudi! 

Grupa stranih radnika, druge boje kože, šalju ih od nemila do nedraga. Minimum zahvalnosti, jer ti će ljudi radit one poslove koje domaći ne žele jer smatraju da su iznad toga, bio bi za očekivati, ali dobiju samo prezir, ako ne i batine. 

Sagradili smo im zgrade, obukli smo ih u odijela, dali fine uredske poslove, a oni se ne mogu ni pretvarat da su ljudi. 

Zgodna mlada žena u skupom kaputu, sama sa djetetom, treći put obilazi isti šalter za istu stvar: 

- Draga moja, to što vi nama niste donijeli ovjereni dokument nije naša greška, nego vaša! 

Dvoje seniora, brat i sestra, strepe šta će bit ako se desilo da su dali krivi broj mobitela. 

Turist koji je izgubio nešto, pa mu ona mora sve na englenski. 

Student iz Mostara. Nema to tamo u nji vako.  

Slijepa sama žena, sa svim tim vidnim ožiljcima. Bez ičije pomoći, i ne tražeći pomoć, jer zna da joj ovi koji ni sami ne znaju što će ni što su, mogu samo napravit probleme. 

I, osim činjenice da su svi radnici policajci, na vratima uniformirani i naoružani radnici iz osiguranja. Komentiraju. 

- Nu ove, nu one. Šta ću ako meni priđe. Nu uzmi je ti. Na ti je tebi! 

I svatko od nas misli da se baš o njemu radi. Svi čuju. I svima je jednako neugodno. 

Tamnopute bi radnike najradije namlatili, prirodno. Onako sitni, okretni, grupirani, ko čopor kakvih životinjica, iz džungle su oni došli, vidi im se, šta ti znaš šta je njima u glavi. Sad mogu podivljat pa nas sve pojest za doručak. 

Onu kurvicu s kopiletom, zna se, he he he, jel. Za šta je, i pošto. 

Dvoje staraca su žalili, dok nisu skontali, kao i svi mi tamo prisutni, da su krvno srodstvo. Brat i sestra, sestra i brat, brate mili gadljivo. 

Turist ko turist, u njega je lova, pa makar ga lovili s helikopterima po planincah kad se izgubi. Dignit će se ljudstvo, prilika je to ne samo za dnevnice, nego za tržit dobrotu, i godinama nakon. 

A šta će s onom slijepom? Možda sve od toga? 

1. Ne znaš šta ta može... 

2. Ne bi bila loša da nema ono kraj oka... Nu možel to naša Sandra sredit kako da se ne vidi

3. Vidi imal koga, imal išta, bil se tu moglo još koga uvalit 

4. Naknada ova, plus inkluzivni dodatak, plus asistentica svako tri miseca druga, moš birat, i još će te molit da baš nju tražiš... Brajo, svaka dva miseca druga piška, i još ove bivše trče za tobom. Tu je gospoštija, brajko mili moj.  

  

Geheime Staatspolizei 

Cijelu priču možete pročitati na: 

slatkasestrasna.blogspot.com/mocvarnopodrucje

sanjač xxxiv

Dolje u drvoredu crne su ptice uzele prvenstvo bijelima. 

Internet mi je ponudio odgovor a da nisam pitanje pravo niti znala, da u ovo doba godine, vrane prave gnijezda jer se mlade, i da je to dobar znak. Tu dolje u borovima, vazda zelenima. 

Po glasanju nisu manje strašne od bijelih galebova, ptica rugalica i kljunom i krikom. 

Kad idete s gatanjima, baš sve može biti omen. Način na koji lete, smjer u kojem lete, s kim ili za kim lete, hvataju li se, ili se igraju. 

Krikove možete lako zamijeniti za one ljudske, histeričan smijeh žene kada shvati da je upala u zamku i da nema više gdje ni kamo, ni u sebe samu. 

Svi igraju iste igre, stvar je u veličini, količini i u tumačenju. 

Prihvatiti ili propustiti. Nema crno - bijelo: 

Prozirnost je podrazumijevana. 

mnogookost (27)

Stari kalendari svi počinju od mladog mjeseca. Zato su ljudi iz starine računali da žive i po nekoliko tisuća godina: ljudska dob, godine, trajanje, vijek, nazovite to kako god vam drago, manja je, kraća od trajanja planeta. Ili mi tek od nedavno počinjemo biti svjesni toga, ili na to bivamo prilagođavani, mijenjajući 'ljetno/zimsko' svako toliko, ili saznanjima da postoje drugi narodi osim nas, koji svoje vrijeme broje na svoje načine. 

Prvi dan mladog mjeseca se davno zvao Kalende, sjećanje na to smo sačuvali u imenu 'kalendar', i to je naš domet. 

Pogledom se možete dobacit dalje nego kamenom. A tek riječju, napisanom! 

Ovaj lijepi bakrorez, navodno je izvorno mišljen da bude božićna čestitka, znači u krivo godine ga dijelim ovdje i sada. Mlado sunce, u kolijevci od mjesečine. Osim ako početak ne pomjerimo sa solsticija na ekvinocij. Jedno oko veće, drugo manje, ali obadva baš lijepo poravnana.  

moja #SaveSoil priča

Pretpostavljam, da imamo svi slične uspomene, priča je svevremena i univerzalna, bilo gdje da se okreneš kamo god da kreneš, bilježene su još od Knjige Postanka i Levitskog zakona, opjevane preko Gospodara prstenova i Ratova zvijezda, pa ih i nosimo svatko na svoj različit i drugačiji način. Netko se prisjeća boljih dana, mladosti i pjesme, a netko sve povezuje samo s prevarama, glađu, siromaštvom i slikama koje nastoje izmanipulirati nešto od nekog, nakon čega slijedi puno gore stanje od zatečenoga. 

I sve preko žena i djece, i preko omladine, starih i nemoćnih. 

Ta djeca, invalidi, mladost-ludost i agilni penzioneri, su "oni na koje su vas vaše majke upozoravale", neprijatelji svih državnih uređenja, i uređenih i urednih društvenih zajednica. Zato što vas moraju podsjećati s vremena na vrijeme da ima života i izvan vaših okvira, čak i tamo preko granice. I da nije bitno drugačiji ni različitiji od ovog s naše strane brane. 

Da jednako diše, jede, spava, tuguje i veseli se, i da su razlike u nijansama. Koje jedva da se tiču boje kože, kose ili očiju. Roba i cipele dolaze tek na drugo mjesto. Pa tek onda arhitektura. I običaji. Način na koji se pozdravljaju međusobom, a kako će pozdraviti gosta ili stranca. I da "kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje običaje". Ili barem ne bi trebalo misliti da će mu to biti dopušteno, bez pitanja. 

Nije li sramota da na svijetu mora postojati organizacija koja će stalno upozoravati velike, da svako dijete ima pravo na život, svaki čovjek na hranu i na lijek, svaka žena na svoj dinar? I na svoj mir. Makar to bilo i na samo pet minuta. 

Kad sveti ljudi kažu običnima neka se odmore makar onaj jedan dan u tjednu od svega što inače čine, proglase ih maltene đavolima. 

Kad bilo koji od modernih znanstvenika elaborirano dokazuje koliko ljudsko tijelo može imati benefita ako samo na desetak minuta u jednome danu, sjedne mirno zatvorenih očiju i ne misli ni na šta. 

Odjednom, u tih deset minuta svi imaju životno važnijih poslova i problema. Ni udahnut se ne može. I za taj su dah spremni ginuti na frontu. 

- Naučite od malenih, - tako je i Isus govorio. Radujte se svakom novom danu, jer ne znate je li vam posljednji. I, 

- Što se tako tjeskobno mučite oko toga što ćete jesti i što ćete odjenuti, zar nije duh važniji od tijela, a tijelo od odijela. 

Potpuno isto gledam i vidim, gdje god da pogledam. 

Ako im kažeš, treba jesti manje, koliko manje, i stvara se filozofija ili neka nova znanost, umjesto da se jednostavno sluša svoje tijelo, koje ima svoje stvarne potrebe. Stvarne i različite, koliko se razlikuje jedno od drugog po visini, širini, težini i boji svega. 

Ako kažete, na svijetu ima gladnih dok ti hranu bacaš i smatraš je smećem, prevarom i podvalom, ovi što misle da su dobra srca krenu u križarske ratove za oslobođenje gladnih i potlačenih u daleku svijetu, a ne vide da je i njihovo dijete gladno hrane. Kruha. Da. Brašna i vode. A da to niti ne zna. Jer misli da je gladno i ovog i onog i uopće svega na što mu se prstom pokaže. 

A onda svi gledaju u one "jadne prosjake iz ratom zahvaćenih područja" i žure uplatiti svoju krvarinu, kojom misle sebi rezervirati mjesto u raju, ali ne prije nego što to objave svima koje znaju. 

Istok je siromašan, a mi smo na zapadu, bogatiji, pametniji i bolji. 

Istok vas je došao spasiti od vas samih. Jer razumije da ni sam neće predaleko stići dok mu takav balast visi na repici. Jedno vuče drugo. Nema to ništa sa dobrotom, samilošću ni simpatijama. Kad jedan padne, usporava čitavu kolonu. A lanac je čvrst koliko i njegova najslabija karika. Eto, tako jednostavno. 

Kad se osvrnem, unatrag i oko sebe, oduvijek je ista priča: o gladi i siromaštvu. 

Glad tijela ili glad duše. Treba se nahraniti i jedno i drugo. Ili bolje reći, ne odvajati jedno od drugoga. Barem dok je tako kako je. Ako je istina kad se kaže da je duša ono što potiče tijelo da se kreće. I da je zdrav duh samo u zdravome tijelu. 

Šta se misli pod zdravljem? 

Veliki će vam krenuti govoriti s točnim izračunima da je zdravo tijelo ono koje je točno te težine na tu i tu visinu, koje ima točan broj udova s pripadajućim prstima, i unutarnje organe koji otkucaju toliko udaraca u minuti ili udahnu toliko čestica kisika, sve je mjerljivo i sve su izračunali, bar do daljnjeg. Sve što odstupa, nezdravo je, pa kako onda da u nezdravome tijelu, a tijelo je mjerljivo, kako da u činjenično dokazano nezdravome tijelu bude i zdrav duh? Pa vam krenu liječit dušu. Da bi se i tijelo počelo pomicati. Jer što će vam tijelo koje se ne kreće. Uvijek, stalno, odnosno u onom trenutku kad je promatrano od nekoga sa strane. 

A ljudi koji se u duh razumiju će reći da je duh veći. Baš zato što je nevidljiv. I što prebiva u svima jednako. 

Kao zrak: ono što je bilo u meni, ili tko zna kome, izdahnuto sada je u tebi ili tko zna kome, čemu. Pokreće tvoja plućna krila, jednako i zdrava i prehlađena. 

Dok dišem, živa sam. Dok dišem, nadam se, da ćeš shvatiti što ti govorim. 

Duh, dah, duša, nazovi to kako god, samo me pusti da dišem u svom miru. 

Kad stigne u bolje tijelo, to će se tijelo bolje pokretati, ipak, nismo svi sportaši. Oni su manjina. Podsjetnik na to da treba trenirati fokusirano na sebi, prije nego na drugima. 

Zapanji me, s vremena na vrijeme, entuzijazam koji ponekad prostruji u grupama ove zadnje generacije mladih: njima je pokret ovog tipa novost. Nitko za njih nije organizirao radne akcije ni sletove ni zajednička pjevanja oko vatre, bez straha da će biti napadnut i pokraden na bilo kojem planu. Oni bi to trebali moć sami. Sve je spremno i pripravno, oni samo trebaju okupiti ljude na dogovorenom mjestu i pustiti video. Svima je to glupo. I svi imaju iste izgovore: je li dozvoljeno, je li odobreno, tko je odobrio. Je li provjereno, je li prijavljeno, tko je prijavio. Tko koga voli više i tko je čiji. Ovo je moje i za mene, i ne želim da se netko drugi od toga okoristi. Treba navesti izvor. 

Da se može, zalijepili bi etiketu na zrak koji se diše. Na vatru koja paluca. Ipak ostaju. Jer više nemaju kamo. A da toga nisu ni svjesni. Pronašli su, nekoga ili nešto, što njih prihvaća i podržava ih, i sada gledaju ostat u tom krilu, na tom mjestu, daleko od svijeta koji su odbacili, ili obratno: svijet je odbacio njih, koji je (koji su) nerazumnim zahtjevima postao (postali) odvratan svima. Transformacija uopće nije opcija. Mi ovdje, vi tamo. Nama raj, vama kraj. Tako. 

Tako je bilo i u zadnjem krugu. Predzadnjem, koji pamtim. 

Tražili smo pomoć izvana, jer sami dalje više nismo znali, pa smo, čim smo osjetili malo olakšanje, požurili natrag na stare poznate staze, a krivicu prebacili na - žene i djecu, mladost-ludost, starost-bolnost, i krenuli sa traženjima lijeka koji bi izliječio život kakav jest. 

Jednostavno ti uzmu sve. I ono što sama možeš, bez da vide, kamoli učine ono što ti ne možeš ili nemaš. 

Je li takav gen, ili je prokletstvo mjesta, duh mjesta? Ne znam. 

Save Soil, ili Soul, razlika je minimalna, ista zemlja ista duša, ili duh, za dah to ne znam. Znam da zemlja diše kao i ja, kroz mene. Kroz sviju isto. Što izdahnem, udahnut će netko drugi. Klas, cvijet, leptir, oblak, rijeka. I vratit se čist. Opet natrag kroz moja pluća. Nema druge. Nema kamo. On ne bira. Na sreću, ne biramo ni mi. 

Samo (se) treba toga češće sjetiti. 

Neke od nas malo češće nego druge. 

Moja generacija, je mogla i biti malo manje krvoločna: pedeset, šezdeset godina i nije tako bezobrazno puno da bi se mogli pokriti senilnošću i zaboravom na vlastitu zoru života. 

Ipak, opet je svima važnije pod krinkom opreza upozoriti svakog znanog i neznanog da je zeleno novo crveno i da žuta opasnost opet vreba. Da čovječanstvu prijeti velika glad i da će zec tražit mater u novo ledeno doba koje nam se sprema. Čovječanstvo već sada gladuje i smrzava se i plaši se svega. Velikim ljudima veliko ledeno doba nikad nije zašlo. Tek kad se probije nešto sunca između oblaka, kad se neka tvrdoglava tratinčica probije kroz beton, sjete nas sve koliko se veliki boje malih, i kolika je moć u malenome. Pa onda požure brže bolje prebojit sve u sivu, bež i boju pijeska, da ne budu osramoćeni, a lijepo im namazane žene slatkim glasićima odobravaju ushićeno i čestitaju na istančanom novopronađenom osjećaju za lijepo. 

Opet je beskrvno blijedo u modi, a boje se po brojevima kupuju samo u velikim pakiranjima flomastera, za neki projekt koji djetetu treba za ocjenu, a ocjena za dalju karijeru. Na djetetu svijet ostaje. 

Nikako ne počiva na zemlji, u zemlji se počiva. Mrtva materija. 

Točno tu smo sad: kad sam ja bila dijete, zvali su nas "flower-power", ovi sad su "SaveSoil". 

Može li niže? A ispod? Unutrašnjost zemlje je bila znan-fan prije dva stoljeća. Do danas, do sada, sve se, sve su raskopali, i tijelo, i razum, i dušu, u potrazi za blagom, koje svatko ima svoje, u sebi, prisutno, stvarno i dragocjeno, jer ni jedno nije isto. Leptiri leptirske, Reptili reptilske, glave, ruke, oči, duše. Svakome je svoja dobra, svakome njegova. Kako bi mogao netko drugi znati, zaključiti pa propisati zakonom, čija (se) glava valja a čija ne valja, i koja je bolja. 

I koliko je njih prije mene, govorilo isto ovo, pa ostalo nerazumljeno? Nečuveno. Neviđeno. Uvijek dobro staro isto. Dok oni gledaju tko je tko i čija je agenda loša, i tko povlači konce. Svi mi. Baš svaki od nas. Jednako i leptiri i palčići, i divovi i liliputanci. 

Kad vidite čega se i koliko veliki boje, jasno vam je zašto se svako malo predviđaju neki novi smakovi svijeta. Veliki se boje malih. Svojih. Sebe samih. Kad istrijebe sve ono što se borit niti ne namjerava i kad bi to moglo, proglasit će ih strahotnom tihom opasnošću, a sebe pobjednicima. Pa u novi krug. Bogatiji za iskustvo. Zagarantirana pobjeda, jedino to je uvijek bilo važno, samo to se računa. Samo da nas povijest kao takve zabilježi. Da se zna, tko tu koga provocira.  

Golema je, pregolema snaga malenoga. 

<3

Sretno nam svima prvih pet godina Save Soil pokreta! 

čemu služe ruke (25)

 

- da oboje Licitar! 

Jednom mi je drugar oduševljeno ispričao o gospođi, potpuno slijepoj, koja umije ispeći palačinke na dvije tave. 

- I to koje palačinke! Za prste polizat. 

Ja ne znam za drugačije. Kao bi se kolač uzeo nego rukama, prstima. Žlicom i vilicom? Ma da. 

Naravno, nije nikad priča za bezveze bez skrivenog motiva ili tajne nakane, ovdje se išlo na utrkivanja i na dokazivanja tipa 'čije su bolje, ja ću to procijenit', jer je uslijedilo izazivačko svađalačko: 

- A ti? 

Nikad ništa. 

Pratila sam jedno vrijeme tu gospođu na YouTube-u, jako se trudila, možda se još trudi a da ja to ne znam, uglavnom, jako se trudila pokazati da može sve što i normalne žene, baš ovako: i šminkanje i cipele i kuhanje i češljanje. Ma mislim: kako nekom može kuhanje bit hobi, ili češljanje interes. 

Počešljaš se radi higijene, skuhaš jer sirovo nije dostupno u svako doba godine, a od hrane se živi u ovoj dimenziji. U kojoj ti nitko ništa ne donosi na lijepe oči i na izvolte. Jelte? 

Nisam upala u zamku, niti ikad išta skuhala da nekom dokažem da znam pa bacila poslije s velikim žaljenjem. Velim, lijepi test provjere da se vidi bez čega se sve može, a što je nužnost svijeta. 

Ne nužno zlo, prijatelju. Nasušna potreba. 

* Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints 

- Što se sve sa rukama može!? 

- Obojiti hranu, koju bi netko radije pojeo - 

(U modernijim prilikama, slikaj, objavi na instagramu, pa čekaj reakcije.) 

inkluzivni dodatak

I dalje tvrdim, da zbog dvoje-troje glasnih, svi izgledamo loše: čak i onda kad se trude galamiti 'lijepo, samo pozitivno i u najboljoj namjeri'. 

Ne kaže se zaludu da su usta vrata pakla, i da se u pakao može stići iz obadva smjera. Čak kada se sjetimo one iz sva četiri Evanđelja, da čovjeka ne ukalja ono što u usta unosi, nego što iz njih iznosi van. Razlika je u tom da će samo jednom vama biti slabo ako pojedete kvarnu hranu, a od onog što ne možete prešutjeti, može biti zlo i naopako i svima drugima kojih se vaša Riječ tiče. 

Tako i ovdje: u silnoj želji da se pomogne 'potrebitima božjeg milosrđa', a boga smo ubili i proglasili nestalim, pa od panike da se taj zločin ne otkrije i ne obije o Glavu, prilagodili smo Pismo. 

Ljudi pomažu jedni drugima, i druže se jedni s drugima, i vrijede jedni drugima, onoliko koliko imaju novca. 

One siromašne se izguruje vani, i izruguje. Bogataše nikad ne! 

Ma koliko dokumentirana povijest & sadašnjost dokazivala suprotno. 

Mislim da je sintagma iz naslova i dobila tako takvo ime: inkluzivni dodatak = plati, pa se podruži i ti s nama. Takav je mentalni sklop većine. Oni, naime, moraju plaćati ljudima da se druže s njima. 

A onaj tko ima više para, ima više prijatelja: 

"Prijateljstvo je pravo bogatstvo!"

Amore, More, Ore, Re iunguntur amicitiae! 

Sjeća li se još tko, da smo novac izmislili zato da ne bismo morali plaćati životom, stvari koje netko drugi misli da su potreba? 

Jer stvarne potrebe sad zovemo pravom, i to ljudskim pravom. Pravo na hranu, vodu, sklonište i pristup informacijama. 

čemu služe ruke (24)

 - da se znoje 

Znojni su dlanovi, kažu, znak neurotičara. Trebalo je običnom svijetu baš puno uvjeravanja da shvati, ili da makar posramljeno ušuti ako shvatiti ne može, da kapanje znoja nije znak ludila, i da neurotik nije isto što i luđak.

Luđacima nazivamo one koji, slabo se kontrolirajući nanose štetu ljudima i imovinama. Nisu mirni ljudi problem, nisi lud ako te uhvati strah da ćeš bit pojeden ili utruđen bez vidnog razloga. 

"A da me prestanete strašit, pa ću se možda u razumnom roku smirit i prestat drhtat i pretvarat u vodu posvuda a ne samo vašem vajnom oku izloženim dijelovima." 

Znojite se na testu i na ispitima, ono kad mislite da niste dovoljno dobro savladali znanje ili vještinu, pa dok sami ne vidite da ima uvijek gore. 

Dlanovi plaču, rose se tako da iz njih isklizi što god da rukama hoćete prihvatiti. 

Ili se čiste od toksina? Kao oči suzama. 

Kakogod da bilo, ruke treba nečim zabaviti, a um će slijediti proces. Bolje napraviti konkretnu stvar, nego mučiti se nečim što nije još bilo, nit će ikad biti (sem ako ne prionemo rukama!). 

* Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints. 

Za slučaj da još ne znate što ćete sa svojim vremenom, dobro se je zabaviti korijenima, i svakako pri tom dobro zaprljati ruke. Zemlja nas liječi. 

A mi sami smo ta zemlja.