amelie

Kazu da Hollywood ne prikazuje zivot kakav jest, a ja ne znam koji je film napravio vise stete od francuskog Amelie.
U prvoj sceni, naslovni lik, kojeg su distributeri opisali kao 'zemaljskog andela', pod ruku zgrabi stariju slijepu osobu, te tako trceci preko trznice, izvikuje cijene namirnica, toboz to je ono sto slijepoj osobi treba a sama uciniti ne moze.
Ako ste ikad imali u ruci letak s popisom stvari koje uciniti ne mozemo, i ako ga jeste procitali, onda znate da su guzve i trznice pri vrhu popisa stvari za izbjegavanje. Na samom vrhu pise, ne grabite nas iznenada i ne pomazite na silu, bez pitanja.
Slijepca iz filma smo, ostavili dezorijentirana, u nekoj drugacijoj guzvari, Amelie je produzila sa svojom andeoskom misijom, a ja sam odustala od francuskih filmova.

U stvarnom svijetu, steta je ovakva:

- Mogli bi popodne u shopping, jel ti se ide?
- ???
- Ajde sta si takva, pa jedan put bi mogla...
- Pa bila sam jedan put... tako da ne bi, fala.
- Pa idemo zajedno, ja cu te cuvat...
- A kako ces kupovat?
- Mme tebe, ja ti zelim pomoc, a ti bi se samo svadala!

strabizam

Ako ste bili dijete, '70-tih, '80-tih godina XX. stoljeca, vjerojatno cete se sjetiti lava Clarencea iz igrane serije Daktari.

Clarence je bio odrasli muzjak, ostecenog vida, zbog cega su njegove lavovske 'kvalitete' bile oslabljene, a njegov opstanak u divljini, doveden u pitanje. Promjena karaktera ogledala se u cinjenici sto je bio izuzetno umiljat i dobrocudan, iako nesvjestan svoje fizicke snage.

Clarencea su svi voljeli.

Sjecam se dobro, kad god bi me netko pitao: "Jesi li ti nasa Klarence?", bez puno razmisljanja bih rekla: "Da!". A moja sestra koja je bila lav u horoskopu, ljutila se sto to nju nitko ne pita.

Od Clarencea sam naucila dvije bitne stvari:

1. dvije osobe istu stvar ne vide isto

Sama nisam razlikovala kada kamera prikazuje svijet Clarenceovom ocima, a kada ocima pripovjedaca, ali ispostavilo se da, Clarence, za razliku od ostalih, sve vidi dvostruko.

Sjecam se soka, kad mi je jedna od teta rekla da 'obicni ljudi vide sve kako je, a posto Clarenceu jedno oko malo kasni da mu se zato slika u mozgu poduplava'.
Ni sad mi to ne zvuci logicno, kao sto mi nije zvucalo ni tad.

Sjecam se i da bi me nepoznata djeca pitala:

- Koliko nas je? Koliko nas vidis?

A bogme znam i da su me okulisti trazili da im brojim prste:

- Koliko ti prstiju pokazujem sad? Koliko mi je prstiju na ruci?

- Ppet... osim ako niste i vi... cudoviste

Sad u XXI. stoljecu neuroznanost dokazuje da je ono sto zovemo fizickim vidom spoj memorije i imaginacije. Mozemo vidjeti samo ono sto znamo da postoji. Ili ono sto nam je rekao netko dovoljno uvjerljivim tonom. Ako vidite isto, znaci da pristajete uz neciju pricu. U tome je citava igra.

2. slabost moze biti snaga

O drugima ne mozete znati nista. Mozete se pretvarati da gledate kroz njihove oci, i nazivati to suosjecanjem, ali na taj nacin ne osjecate niti sebe.

Mozete li na osnovu fizickog izgleda procijeniti neciji karakter, i moze li se karakter promijeniti kad se promijeni ono vanjsko?

Prema Clarenceu, da. 

Da je bio obican lav ostra oka, ne bi mogao zivjeti s ljudima. Da je bio obican lav ostra oka, bio bi lovac ili ubojica.

Da je zivio u divljini, bi li se prilagodio ili bi uginuo?
Tko to moze znati.

Kroz povijest su ljudske bebe s kakvim vidljivim deformitetom ostavljali na milost prirodnim silama.
Da nisu prezivjeli, za te price ne bismo sad znali.

moj posao

Zapravo je luda sreća, a ne tragedija, to što je moja majka živjela, i još uvijek živi u poricanju činjenice da ima 'drugačije' dijete. Da nije bilo tako, sustav bi me uspio ugurati u pripadajuću kategoriju: ne bismo se, moja obitelj ni ja, ni malo razlikovali od ljudi koji u ova 'adventska vremena' prose za svoju koricu kruha, očekujući spas, ne s neba, kako je prirodno, nego od pročelnika, voditelja, referenta...

Pohađala sam regularnu školu, kao i sva druga, obična djeca. Upisala redovno fakultet, kao i sve druge, obične djevojke. Slala životopise i molbe za zaposlenje, kao i svi drugi, obični ljudi.

Neću vam lagati, pa reći da su moji poslodavci oduševljeno htjeli baš mene, iako jesu ostavljali takav dojam. Naime, svi oni imaju isti takav pristup, ne zato što im očajnički treba još jedna knjižničarka, prevoditeljica ili nastavnica, nego zato što na taj način sebi skupljaju poene. Vi ste prečka na ljestvama, zbog koje će oni sebi izgledati višima.

Isprva sam mislila da sam im zanimljiva zbog mojeg (očito neobičnog) izgleda i stava, onda zbog prezimena, ali ispalo je da se ljudi lažnom ljubaznošću inače grupiraju - ne morate nitko poseban biti ili što znati - to je ljepilo koje društvo drži na okupu. Možda malo smrdi, ali zato lijepo izgleda.

Za razliku:
većina slijepih od rođenja se savija u kalupe radi ljudi koji misle da imaju sva besprijekorno funkcionirajuća osjetila. Javljaju se na telefone ili se pokušavaju baviti glazbom. Degustirali bi poslastice, kad to ne bi bilo zabavno i svima ostalima. Njušili miomirise, kad bi se od toga moglo živjeti. Posjećivali tiflo-parkove i muzeje, kad bi im za to plaćali. Međutim, nitko ne plati njima. To su lječilišta kopleksa onih koji nisu sigurni u čemu su to od njih bolji.

Svi se fokusiraju samo na nedostatak.

Tako je i sa 5senzualistima (iako sumnjam da takvi ljudi postoje.). Drže se zajedno jer sami sa sobom ne znaju ili ne mogu biti. Stalno su izvan sebe. U 'potrazi' za onim nečim ne zna se čim. U nedostatku.

Dvadesetak sam godina predavala u učionicama. Pela se na katedre, pisala po pločama, pregledavala zadaće, davala ocjene. Nikad nisam imala drugačijih problema od svojih kolegica. Jedino što se ja nikad nisam žalila, smatrajući da trebam biti sretna što radim i što mogu raditi i imati iste 'probleme' kao sav drugi, običan svijet.
(ovdje: pollexhr.wordpress.com)

Jednom sam bila nepažljiva te šefici rekla, koliko zapravo loše vidim. Da bi nakon toga potvrdila ovu 'Svi se fokusiraju samo na mane'.

Do tada vas uzimaju zdravo za gotovo: vi ste dio inventara i to je gotova stvar.
Nakon toga vam kolege zveckaju limenkama u koje skupljaju sitniš za slijepe i slabovidne. Pozivaju vanjske edukatore od kojih naučite što vi sve ne možete i nikad nećete moći doživjeti. A onda izgubite čitav razredni odjel, jer vam nitko neće reći da se baš pet minuta prije promijenio raspored sjedenja po učionicama.
Morate organizirati terensku nastavu, tako da učenicima vaš predmet postane zanimljiv. Voditi grupu od njih tridesetak u gradski muzej ili arhiv, što samo po sebi nije piknik ni entuzijastima s naočalama.

- Bože moj, pa zar ništa... Za ništa je.

Na sreću, brzo sam shvatila da mi je lakše i pametnije reći "Ne", nego pravdati se i lomiti kako bi zavrijedila njezinu pažnju i odobravanje. Nitko tu nikom ne odobrava, nitko nikoga ne podržava. Iako svi kažu da trebaš podržavati šefa da bi tebi bilo bolje. Istina je da ga 'podržavaš' zato da ti ne bi zagorčavao još više.
Tužan je to oblik postojanja.
Možemo i o tom nešto poslije.

Na svako njeno:

- Vidite, kolegice, vi biste mogli meni... pa ću onda ja vama...

Rekla bih jednostavno: "Ne bih. Odbijte mi od satnice."

Nije prošlo dugo, čitav kolektiv na meni 'oponaša' tu istu 'bahatost'.
Sad,
ne trebate biti specijalni lumen da vidite da za reći šefu "Ne" morate imati određenu hrabrost, ili ludost, ili potpunu ravnodušnost za ono što će s vama dalje biti.
Odbiti pružiti pomoć nekom kome ona stvarno treba... ne znam što je to...

kali yuga # kalista

Mislite štogod hoćete, ali opet tvrdim da su od rođenja slijepi ljudi predodređeni za "spiritualne stvari". Ako nas se pusti na miru, prirodno ćemo doći do toga, bez poučavanja i upućivanja, :pokazivanja :prstom. Vjerujem i da bi općenito sva djeca brže i lakše ostvarila svoj pun potencijal, kad ih se ne bi previše gnjavilo društvenim pravilima, ali to nije tema bloga.

Kaže se: Kad si dezorijentiran, potraži s koje strane sunce izlazi. Meni je prirodno okretati lice suncu, svo vrijeme.

Svjetlo ne možete opisati riječima. Život ne možete staviti u riječi.
Postoje prirodni ciklusi s kojima se nužno uskladiti da bi sve teklo kako treba, a postoje i načini na koje možemo izvući najbolje iz onoga što jest. Sve što je svijetu potrebno, zapravo je šačica razumnih, osjetljivih ljudi. Koji znaju da su dio zemlje, a ne njeni gospodari.

Kad vidiš da ne možeš gospodariti prirodnim pojavama, tebi je "prirodno" da se okreneš prema slabijem od sebe. Uljepšaš se riječima...

Kaže se, najveću štetu rade ljudi koji imaju dobre namjere. Kaže se, put u pakao popoločan je dobrim namjerama.

 Svi rade nešto za nečije dobro. Bilo to 'moje dobro', 'tvoje dobro', 'čijegod dobro', ali nečije jest. A istina je da nitko nije ni dobar ni loš. Priča se samo kotrlja. 

Ovdje: https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/kali-yuga-end-lies-ahead?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp

Samo maleni citat iz posta koji dijelim:

Kad zađete u duboku šumu, i kad vam je vidno polje sasvim zamagljeno, nakon nekog vremena, najbolji i najvažniji orijentir je čulo mirisa. Većina životinja živi na taj način. Životna energija se koncentrira na način, da vam vid nije potreban. Kad netko progovori, samo vas zbunjuje. Govor vam nije potreban. Na nekim drugim mjestima, morate govoriti cijelo vrijeme, inače ljudi neće ništa shvatiti. Čak i kad govorite, kao da vas ne razumiju. "Ono nešto" u zraku određuje koliko ste osjetljivi i koliko ste sposobni komunicirati sa svijetom. 

A svijet nisu samo ljudi koji vas okružuju.
Opet molim, ostavite sve tako kako jest, svoju sam kuću uredila onako kako meni najbolje odgovara :D

Od svih bića, samo su ljudi sposobni živjeti u 'zlatnom dobu' unutar sebe, u svakom dobu :)  Čak i u najgorim uvjetima, pojedini ljudi imaju sposobnost da se uzdignu iznad svega.