i'm happy, hope you're happy too

Opet smo raspravljali ono vjecno 'moze li se zivjeti od pisanja', i opet me je zasupnula cinjenica da se nitko nikad ne sjeti ni novinara ni scenarista ni tekstopisaca ciji se radovi ipak ne citaju, ali se svakako uce napamet i pjevaju.

Zatim sam, cisto za sebe, usporedivala sto se pjevalo a sto se pjeva, i cini se da danasnja omladina uglavnom place jer ih je netko povrijedio ili jer nesto (ili nekog) nemaju te obecavaju samima sebima da ce drugi put drugacije ili da ce bas zbog toga biti jaci i pametniji.

Tezak zivot.

Cime li smo ih zaduzili?

Pepeo pepelu, iz koje sam istrgnula naslov ovog posta, me je podsjetila na nesto, sto nema veze s poezijom, ali ima s onim o cemu se nedirektno pjeva u njoj. Naime, daleko najgluplja stvar koja mi se dogadjala u zivotu je zurenje u moje cudne oci da bi se konstatiralo da sam napusena jer su mi zjenice "suzene ili prosirene, ne mogu se sjetit sad tocno, znas ono, pravi djanki".

Bowieja sam obozavala, kao dijete i kao odrasla. Nikad mi nije padalo na pamet da je to zbog njegovih cudnih ociju pa su se slicnosti privukle.

A s drogom nikakvom nikad nikakvih iskustava, samo s pojezijom 👽

(ne zato sto sam ja sveta, nego zato sto je fizicki gotovo nemoguce. a sasvim sigurno nezgodno. osim toga, potpuno nepotrebno.)

svijest

Prije moje skolske dobi, jedina prijateljica je bila djevojka iz susjedstva, koja je, a pisem vam ovo onako kako je to moj djecji mozak cuo i zapamtio, imala spuzvaste kosti, zbog kojih nije mogla stajati, hodati ni trcati, sjediti bez podrske, sama jesti niti pisati. 

Dobri ljudi su, a dogadat ce se to i u mom buducem zivotu, zakljucili da smo, posto smo jedna i druga fizicki ostecene, stvorene jedna za drugu. 

I nisu bili bas jako u krivu. 

Bila je Mia pametna, tako su govorili. Iako nikad nije rjesavala matematicke zadatke, niti vodila filozofske rasprave. Mislim da su htjeli reci da je budna. Da je pri svijesti. Da ne bunca. 

Sjecam se jedine igre koju smo izvodile: ona bi ugledala nesto, a ja bi joj, prema njenim uputama, trebala to nesto donijeti. Iako ga nije mogla primiti rukama. 

Nikad nismo nista slomile niti zaprljale. Da jesmo, culo bi se. 

A samo sjediti pored Mie bila je najlaksa i najugodnija stvar na svijetu. 

Cisti zivot. 

Svijest, sama. 

duhovnost osoba s tjelesnim oštećenjem

P: Rečeno je da zvuk igra ulogu na duhovnom putu, a ja imam ozbiljno oštećenje sluha. Što da radim a da ne propustim moment prosvjetljenja?

O: Dakle, spašen si sve buke i optužbi ovog svijeta!
Zvuk jest dublje povezan s tvojim tijelom i umom, nego svjetlo, ali kad je u pitanju unos podataka, više toga primaš preko očiju nego preko ušiju. Osim toga, lakše je biti tih, a tišina je majka svakog zvuka.

Mnogi ljudi moraju začepiti uši da bi bili mirni, ti ne moraš. Spašen si sve kakofonije koja se naprestano odigrava.

To što imaš sad, je dovoljno. Ako ne možeš čuti, ako ne možeš vidjeti, ako ne možeš govoriti, ništa nije izgubljeno. Zapravo postaješ prirodno meditativan, jer te manje toga iz vanjskoga svijeta uznemirava.
Inače, ljudi koji se žele zagledati u sebe, moraju moći kontrolirati svih pet osjetila. Ako jedno od njih surađuje samo od sebe, okreni to u svoju korist.

Štogod da ti se dogodi, možeš shvaćati kao prokletstvo pa biti nesretan, ili kao blagoslov i iskoristiti to. Molim te, iskoristi to.

"Hoće li to utjecati na moju duhovnost?"
I da nemaš noge, možeš meditirati. I da nemaš uši, možeš meditirati. I da nemaš oči, možeš meditirati, čak ih ne moraš niti zatvarati, samo meditiraj.
Nitko ne želi da se to nema, ali ako se tako dogodilo, zašto ne iskoristiti to?
Zar ljudi bez tjelesnih oštećenja, slušaju božansku muziku cijelo vrijeme? Naravno da ne. Štaviše, stalno se žale na nešto. Izgleda da ne znaju kako koristiti uši, zar ne?

To je najveći problem ljudskog uma: što god da je to što nemamo, to je najvrjednija stvar na svijetu. Da li zato što to nemamo, ili zato što nam treba neki razlog za plakanje. Kad nemamo milijun dolara, plačemo što nemamo milijun dolara. Kad imamo milijun dolara, plačemo zašto nemamo bilijun. Ista je stvar s tjelesnim oštećenjima.
Život je prekratak da bi stalno plakali. Ne trošite ga na žalopojke!
To što imate, je sve što vam treba.

U društvenom smislu, možda može izgledati kao tragedija, jer ne možete učiniti ono što većina može. Ali u duhovnom to nema nikakve veze. Ako si gluh, slijep, nijem, bilo što...  ono što imaš unutra je - netaknuto.
_______________________________________________________________________
Izvor: https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/physical-disability-hurdle-on-spiritual-path?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp

namjera

Svakakvih je stvari moguce naci na ovom internetu: tako sam ja otkrila da sam po zakonu karme rodena bez cula vida, jer sam u nekom od proslih zivota bila zavidna na tudoj sreci, bogatstvu ili ljepoti, a oko je ono preko cega zavist ulazi u dusu.

Ako ste slucajno nijemi, u proslom ste zivotu bili lajavica. Ako imate probleme s nogama, tada ste kaznjeni jer ste gazili bez milosti, doslovno i figurativno.

Ljudi koji vas okruzuju, svjesno ili nesvjesno, svojim ponasanjem vam to daju na znanje: jedino ste prezira vrijedni!

Valjda se zato svi trude da prikriju svoje nedostatke, isticuci tude. I valjda su zato 'zdravstvena zanimanja' toliko na cijeni.

Postoji takoder i teorija ili ucenje, po kojemu sami biramo svoje buduce tijelo, a s njime i nacin zivota: pa tako oni koji su svjesni da postoji ikakva karmicka pravda, a da bi se zastitili u sljedecem zivotu od napasti koje vrebaju, izaberu osteceno tijelo jer je "bolje s jednim okom, rukom ili bubregom uci u kraljevstvo nebesko, nego biti prognan tamo gdje je plac i skrgut zubiju".

Ne zaboravimo niti to da je raj ili pakao tamo gdje ga sami zamislimo, iako ce se vecina kleti da su to 'drugi ljudi'.

Salu na stranu, danas sam namjeravala pisati o namjeri. Tipa: ne mozes pozeljeti (imati, uraditi, biti...) nesto sto ne znas da postoji, a da nesto postoji znas tako sto to nesto vidis (kazu da ovo valja 90%), cujes za to (oko 40), ili spoznas intuitivno (niti 1%). Namjera stvara karmu. Tipa: ja rijetko skrgucem zubima, ali kad bih rekla da me ne plasi kad cujem za nj, tad bih vam lagala. Dogodi se da skrgucem a da ne znam zasto. Kad mi 'drugi' objasne da me netko strasi, tek tada me uhvati strah. Kad mi kazu da bih se tog i tog trebala bojati, nesto ne ciniti ili izbjegavati, vise se uplasim tih njih.

Ne znam ovo drugacije objasnit, ali tek kad su po jutubu poceli navirati strucnjaci fotografi, bivsi glumci i manekeni, uceci obican svijet kako na filmu / fotografiji izgledati - pitomo (privlacno), shvatila sam zbog cega su ljudi koje opisujem kao neugodne, u drustvima - popularni. Zbog cega njihove ocite gluposti, lako prolaze. (Iako se ne zadrze duze od pol sata.)

Jako je, naime, tesko drzati odredene misice lica stisnute na opisan i pokazan nacin.
Pitomost je bolna.
Za 'ljepotu' se doslovce pati.

Sad se vracam na pocetak posta, samo da s olaksanjem vidim da sam, ako sam birala sama - dobro izabrala.

kako znam da je magla

Zrak ima drugaciju teksturu. Nesto slinavo i hladno. Nesto u sto ne zelite ulaziti, niti biti dio. Nesto od cega imate glavobolju. I mutne oci.

Pretpostavljam, slicno kao sto je i sa zalascima i izlascima sunca: mijenja se nesto osim boja na nebu. Boje na nebu su samo posljedica. Velicanstven (vise ili manje) prizor, znacajne promjene.
(Izlasci su laksi jer privlace manje pozera.)

U maglama, medjutim, nema nista znacajna: kad bi dovoljan broj ljudi stao puhati u dlanove, pocupkujuci, mozda bi se, i zbog laznog osjecaja topline, eter razbistrio.