svijest

Prije moje skolske dobi, jedina prijateljica je bila djevojka iz susjedstva, koja je, a pisem vam ovo onako kako je to moj djecji mozak cuo i zapamtio, imala spuzvaste kosti, zbog kojih nije mogla stajati, hodati ni trcati, sjediti bez podrske, sama jesti niti pisati. 

Dobri ljudi su, a dogadat ce se to i u mom buducem zivotu, zakljucili da smo, posto smo jedna i druga fizicki ostecene, stvorene jedna za drugu. 

I nisu bili bas jako u krivu. 

Bila je Mia pametna, tako su govorili. Iako nikad nije rjesavala matematicke zadatke, niti vodila filozofske rasprave. Mislim da su htjeli reci da je budna. Da je pri svijesti. Da ne bunca. 

Sjecam se jedine igre koju smo izvodile: ona bi ugledala nesto, a ja bi joj, prema njenim uputama, trebala to nesto donijeti. Iako ga nije mogla primiti rukama. 

Nikad nismo nista slomile niti zaprljale. Da jesmo, culo bi se. 

A samo sjediti pored Mie bila je najlaksa i najugodnija stvar na svijetu. 

Cisti zivot. 

Svijest, sama.