Opet smo raspravljali ono vjecno 'moze li se zivjeti od pisanja', i opet me je zasupnula cinjenica da se nitko nikad ne sjeti ni novinara ni scenarista ni tekstopisaca ciji se radovi ipak ne citaju, ali se svakako uce napamet i pjevaju.
Zatim sam, cisto za sebe, usporedivala sto se pjevalo a sto se pjeva, i cini se da danasnja omladina uglavnom place jer ih je netko povrijedio ili jer nesto (ili nekog) nemaju te obecavaju samima sebima da ce drugi put drugacije ili da ce bas zbog toga biti jaci i pametniji.
Tezak zivot.
Cime li smo ih zaduzili?
Pepeo pepelu, iz koje sam istrgnula naslov ovog posta, me je podsjetila na nesto, sto nema veze s poezijom, ali ima s onim o cemu se nedirektno pjeva u njoj. Naime, daleko najgluplja stvar koja mi se dogadjala u zivotu je zurenje u moje cudne oci da bi se konstatiralo da sam napusena jer su mi zjenice "suzene ili prosirene, ne mogu se sjetit sad tocno, znas ono, pravi djanki".
Bowieja sam obozavala, kao dijete i kao odrasla. Nikad mi nije padalo na pamet da je to zbog njegovih cudnih ociju pa su se slicnosti privukle.
A s drogom nikakvom nikad nikakvih iskustava, samo s pojezijom 👽
(ne zato sto sam ja sveta, nego zato sto je fizicki gotovo nemoguce. a sasvim sigurno nezgodno. osim toga, potpuno nepotrebno.)
Ashes to ashes, dung to donkey... - dugo sam mislila da tako ide tekst pjesme. Onda sam cula da je dala ime novom zanru, i pomislila 'kakvo ime takva muzika'.
ReplyDeleteNe Bowie, naravno. On je genijalac, tu nema spora :)
(funk ima slicno znacenje, ako se ne varam)
Taja
funk, punk, junk, dung = jednacenje po zvucnosti
ReplyDeleteovo za revanje se apsolutno slazem a tobom