trebalo je mnogo strpljenja i ljubavi da ljudi iz okruženja u kojem je zivjela gluhoslijepa Helen Keller, primijete, a onda i priznaju njezine senzorne nedostatke. Ili specifičnosti.
Iz vlastitog okruženja i po vlastitoj koži znam, da će vas ljudi radije proglasiti glupom ili ludom, i dići od vas ruke. Staviti vas u kakvu ustanovu da se tamo bave vama, kao što bi se bavili kakvom stvarju koja nema duha, daha ni duše. Ili životinjom za pokuse.
Ili vas prepustiti cesti.
Ja sam imala sreću da je mojoj majci bilo bitnije 'što će ljudi reći', pa su me zadržali kod kuće. Upisivali u redovne skole s regularnom djecom. Izmišljali poslove, radnje, razgovore i izgovore, koje sam, po njihovim riječima za stvarno vodila.
I danas mi zna reći:
- MI smo napravili sve što je bilo u našoj moći. NA tebi su radili najveći i najbolji stručnjaci koji su se mogli naći. Ali, eto, kad ti nisi HTJELA.
Dakle, oni su me popravljali, i oni su me i popravili, ali ja nisam to prihvatila.
I taj je čin volje, pretpostavljam, ono što me je učinilo čovjekom.
Valja o svemu misliti pozitivno: da moja majka nije imala slijepo povjerenje u modernu znanost, primitivni se bog ne bi mogao ostvariti u meni.
Bila bih još jedan bogalj. Ili još jedna prosječna obična žena.
No comments:
Post a Comment