pjege i mrlje

Mislite li ikad o tome, koliko li je samo bolnih provjeravanja morala proći svaka mrlja na krznu vaše mačke prije nego se zaključilo da će, iako je beskorisna moći ostati tu i takva kakva jest za ukras, jer je bezopasna. A koliko se radilo na fizičkoj veličini njezina tijela i utjecalo na mijenjanje ukusa i navika, na primjer prehrambenih, da bi bila dostojna ući pod krov vaš, samo da biste se mogli hvaliti pred ljudima i bogom, da posjedujete ili živujete u istome prostoru sa pravom divljom zvjerkom. Od pume, tigra ili leoparda, do Tomija ili Garfilda, morao je biti dug put. 

Isto se može prenijeti i na one manje divlje stvorove, koji se ne mogu više vidjeti ni u zoološkim vrtovima, nego samo na starim dokumentarcima u kojima ljudi fotoaparatima i skupim kamerama vrebaju u pustinjama ta preplašena bića na rubu izumiranja, jer puške i topove nije više moderno trošiti na zvijeri, oni su za ljude. 

Koliko li je svaka pruga na leđima zebre muke prolazila, prije nego  što je netko zaključio da će baš taj i takav raspored crnih i bijelih, lijepo izgledati na gradskim raskršćima? 

Pernata stvorenja, i ona koja rone ili gmižu, još dobro i prolaze, sisavci su oni koji prođu loše, možda zato, tko bi to znao, što su sličniji nama. 

Perje ptica se dijelilo na ukrasno i obično: pero paunovo ste mogli staviti u vazu, pero guske, patke ili kokoške, u jastuk. Nitko, naravno, to više ne radi, makar koliko ja vidim i znam. Otkad je paunovo pero ili oko(?) postala biljna bolest. Otkad su nam djeca i mlade nevjeste, razvile alergije na perje. Prešlo se na plastično cvijeće. Spava se na pjeni od poliestera. Sve provjereno, certificirano, kontrolirano i izumljeno ljudskim naporima. Stoput bolje od prirodnoga. 

Ribe, rakovi, školjke i uopće vodena bića se dijele prema okusu mesa. Zmije, kornjače i gušterice, prema spremnosti da vas ugrizu. 

I ne ide se dalje od toga: vrabac je vrabac. Lasta je lasta. Roda je roda. A zmija je, zmija je - zmija? Kornjača je stara baba, smežuranog vrata, a gušterica ona mršava nepoznata žena što se izležava na balkonu i ne znaš ti koja je ni šta 'oće ona od vas. Sve vas mami, doziva, draži, a ti ne znaš je li otrovnica. 

Pa sad recite, je li bolje mučat s mirom, neka misli što god je kome drago, nerijetko su baš te tuđe misli jedina, ako ne najbolja, zaštita. 

Svako živo biće cijeni svoj vlastiti život kao da je baš on najveće bogatstvo. Nitko nije došao na ovaj svijet radi nekog drugog. I baš ta predivna sebičnost je ono što nas drži na okupu. Većina nas to razumije; bez nečije slike o sebi, moje slike ne bi bilo, razumijete? Ali sebi sam ja centar svemira. Nikako ne netko izvan mene. Ovi što su izvan, samo su potvrda da sam to što jesam: 

Svaka točka, svaka pjega, svaka pruga, svako pero, krljušt, kost i kosa, su tu i takvi, baš onako kako treba!