koji sam drzala u draftu nekih par mjeseci pod naslovom "Nitko ne ulazi ni u kakvu kategoriju", ne da bih dokazivala kako su slijepi ljudi predodredeni za 'vidjeti stvari na pravi nacin'. Zato da bih pokazala da svatko to moze...
Ovdje su ekstremi:
Dogodilo se, u stvari događa se, da moja prijateljica, koja je izgubila vid u svojim tridesetima, za ono što bismo inače nazvali rastresenošću, okrivi nedostatak osjetila. Na primjer, jedno je kad ne možete uzeti čašu sa stola bez da vam netko da točan plan puta, a drugo je kad tu čašu, jednom kad je već u vašoj ruci, ne možete prinijeti svojim vlastitim ustima da biste utažili žeđ. Jedno je kad ne znate tko je u prostoriji, a čiju prisutnost osjećate, a drugo kad mu zaboravite ime, nakon što vam je taj netko dao do znanja tko je i gdje se nalazi. Jedno je kad se "držite plota" jer vam daje osjećaj smjera, a drugo kad zasrljate jer vas noge ne drze.
Je li vam netko podmetnuo nogu? To nije stvar oka, nego kosti i koze.
Navikla je uzimati stvari zdravo za gotovo, mala malena promjena bi ju mogla naučiti da nije uvijek u pravu, međutim, ona ju je odlučila koristiti kao izgovor.
Moj prijatelj koji je potpuno slijep od rođenja, nema takvih problema: on je jednostavno pažljiv. Toliko pažljiv da 'normalnim ljudima' ide na živce:
"Ne znas ti sta ti on moze..."
Toliko pažljiv da nije normalan.
Sama nisam toliko pažljiva, a mislim da je to iz razloga što sam naučena, da je ovo malo vida kojeg imam dragocjeno.
Međutim, znam - ljudi iz okruženja mi to daju na znanje, poput onog malog 'memento mori' crnca - da to što vidim ne mora, iako može, biti u skladu s istinom. Istinom, malog početnog slova. Navodnim činjenicama na koje pristaje većina. U skladu s površinskim slojem egzistencije.
Ovdje samo hoću reći da, na duge staze, NIKAKO NIJE prokletstvo NE imanje bilo kojeg osjetila.
Usudit ću se reći da smo otvoreniji za budnost na koju nas se poziva još od vremena mudrih i ludih djevica iz gospela. Ne na onu budnost koja grabi prilike, i juri ni sama ne znajući kamo. Na onu jednostavnu, da znamo da nismo sami na svijetu. Nikada.
Ali, kako uvjeravanjem nitko nikada nije postigao nikakvo dobro, iz linka sa dna posta (obavezno poklikajte sve poveznice:) citiramo:
Govorancija nikad nikoga nije prosvijetlila, ali može biti dobar alat za uništavanje idiotskih zaključaka koje smo si stvorili. Kad se zaključci unište, nastupa zbunjenost. Biti blago zbunjen u vezi sa svime što postoji, je jako dobro stanje, jer to znači da neprestano obraćamo pažnju na sve oko sebe. Jednom kad shvatite da apsolutno ništa ne znate, polako se otvarate svemu. Kad o svemu imate mišljenje, tada nema ni otvorenosti niti mogućnosti za išta. Kad o svemu sve znate, ne morate ništa primjećivati, jednostavno hodite po svijetu kao živi mrtvac.
https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/the-geometry-of-energy-in-the-human-body?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp
