U ovom momentu se ne mogu sjetiti kakav je bio život prije Google-a.
Na tom putu, nemoguće je planirati jedino koga ćete, gdje, i da li uopće, sresti. Kad naletim na neplanirano nešto, razmišljam o tome, je li praktičnije prepreku zaobići, s desne ili s lijeve strane. Prepreke mogu biti udubljenja ili ispupčenja na cesti, ali češće su ljudi.
Zbog ljudi sam, a ne zbog nužde, ili srama jer sam već zašla u godine kad je posjedovanje vozačke dozvole pitanje časti, upisala auto-školu.
Liječnički sam prošla bez problema - to je, pretpostavljam ono što će vas najprije zanimati. Tehničarka, ili sestra, ne znam sad tko, je pitala nosim li naočale ili leće. Rekla sam da imam i jedno i drugo. Tako mi u vozačkoj i piše: "NAPOMENA: uz nošenje naočala ili leća".
I instruktori i instruktorica - bilo ih je troje - su pokazali nevjerojatnu hrabrost i strpljenje, ali nitko nije rekao da nije auto za mene. Barem ne meni u lice.
Da sam bila vozikala peglice s gumenom zaštitom u Luna-parku, nikome ne bi bilo zabavno ni smiješno.
Ovo vam samo govorim kad drugi put vidite da slijepa ili slabovidna osoba na jutubu, ili kakvom sit-komu
reklamira auto navigacijske sisteme.
Nisu TAKO dobri.
Pretpostavljam da bi ova istinita priča mogla biti uzeta kao dobra reklama društvu koje daje svakom 'jednake mogućnosti' bez obzira na realno objektivne sposobnosti, ali prije će biti primjer traljave prosudbe medicine rada.
No comments:
Post a Comment