sinestezija

Od kad sam počela zapisivati snove, sanjam varijaciju jednoga istog: patuljasta, znojava bića ulaze u moj stan noseći grede i pločice, ne pitajući i ne primjećujući me počinju s građevinskim radovima. Moja majka, tete i sestre me guraju nekamo u panici, bježimo. Lift je star i visi na jedva jednoj sajli, ali to nam je kao jedini spas. San završava kad se pojavi raskošna žena, za koju mislim da je moja baka, iako baka u stvarnosti nije bila ni velika ni bujna.

Nije mi sad namjera nagađati kako bi gospodin Jung rastumačio ovo moje podsvjesno, niti bi li uzeo u obzir da ga sanja, a onda i priča slijepa osoba. Pretpostavljam, na osnovu dosadsašnjeg iskustva s liječnicima i s običnim smrtnicima, da ni njemu ne bi palo na pamet pitati kako razlikujem (u snu) ljude, jedne od drugih, i od ostatka svijeta.
Moderna znanost polako dokazuje da je sve oko nas, uključujući i nas same, samo vibracija, kojoj mi, neosviješteni, na osnovu stečenog znanja, koje nije drugo nego memorija, kolektivna ili pojedinačna, pridajemo značenje i opisujemo riječima koje su do sada izmišljene.
Ako prihvatimo da smo vibracija, šum kojem ćemo izmisliti slike, nema baš potrebe za izmišljanjem tih slika, zar ne? Pogotovo nema potrebe, paničariti zbog njih.

Čak ni ljudi koji su u kasnijoj dobi izgubili vid, ne znaju objasniti što je to što su vidjeli prije, a što ne vide sada. To nikako nije mrak. Nije tama. Nisu sjene. Nisu boje, mirisi ni zvuci koji se stapaju i spajaju u isto. Da biste funkcionirali na ovom svijetu, morate znati odvajati. Korisno od štetnog. Ugodno od neugodnog.

Lakše mi je ispričati san, jer nema svjedoka koji bi mi rekli da sam to nešto krivo vidjela, i da to uopće nije bilo tako. A onda se dogodi neočekivan apsurd u vidu: "A je li, to vidiš!".

Da jednu te istu riječ možete koristiti za skoro sve i sva... čuti i shvatiti ovisno o raspoloženju..., nije nikakva novost.
Pričamo li o istoj stvari?

Češće puta mi se dogodilo da ljudi koji se kunu da im je stalo do mene, kažu: "Podigla si oko sebe toliko visoke zidove da nitko ne može doprijeti do tebe.", iako sam prisutna, oduvijek i zauvijek. Samo, za razliku, oni mogu vidjeti mene, ali ja ne mogu vidjeti njih. Mogli bi me čuti, kao što ja čujem njih, ali me ne slušaju, ili ne razumiju.
Pokušavaju me na sve načine 'izvući iz mog malog svijeta', a ne pada im na pamet da, za razliku, ja u njihovom svijetu boravim, ali oni ne mogu ući u moj. Mogli bi to, naravno, svatko može zatvoriti oči, ali to ne rade. Da li od straha da će sebe izgubiti, a ne pronaći mene.

Ni u kom slučaju ja nisam ta koja zidove gradi.