Po svoj prilici, ljudi izlaze vani jer im nije ugodno ostajati doma. Nemojte zaboraviti da ove vajne zaključke izvodi slijepa osoba, osoba koja rijetko, vrlo rijetko izlazi van vlastitog stana.
Govorila sam, dakle, o potrebi za biti van svoje 'ježeve kućice', u kojoj bi po difoltu trebali moći kontrolirati situacije, događaje i raspoloženja, lakše, nego na tuđem terenu, koji počinje onda kad nogom prijeđete prag.
Recimo da ste samac, tad imate apsolutnu kontrolu nad svime: što i kada ćete jesti,... kakvu muziku slušati, koliko glasno (pod uvjetom da su vam susjedi puni razumijevanja),... hoćete li se odjenuti ili ćete čitav božji dan plesati goli i bosi...
Recimo da vas je dvoje, pod uvjetom da želite mir u kući ili da vam je do te druge osobe stalo, kontrolirat ćete i prepustiti kontrolu, 50:50. A onda se taj omjer dalje povećava / smanjuje s brojem članova porodice.
Meni je teško razumljivo da bi netko u vlastitoj obitelji htio kontrolirati nekog na njegovu štetu. Povjerenje nije ključno, nego se podrazumijeva.
Ipak,
ljudi su više, češće i radije vani, nego doma, kao da radije prepuštaju bitne stvari nepoznatom nekom, nego da samo uživaju ... pa i jedni u drugima.
Ovih sam dana primijetila prilično agresivnu kampanju neke od udruga koje pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem (i zaraditi za život, ne mislim tu samo na novce), štiteći one kojima njihova zaštita nije potrebna, od stvari, situacija i događaja od kojih nikoga ne treba štititi.
Radi se o "opasnosti od seksualnog nasilja putem interneta".
- Možda je žrtva vaše dijete - kaže najozbiljnije glas sa spota - Možda je dijete vašeg susjeda
Možete li zamisliti, jer ja ne mogu, kako bi netko, mogao pomoći susjedovu djetetu koje je moguća žrtva seksualnog nasilja preko interneta?
Kako ga uopće prepoznati?
Svako je dijete potencijalna žrtva!
Ako je samo u sobi. Ako pretjerano bulji u kompjuter, tablet, laptop ili smartphone. Ako je radije sam nego s ... ljudima.
Dajte molim vas. Pa sigurniji je uz bilo kakvog virtualnog manijaka, nego uz gomilu podivljalih vršnjaka, ako pričamo, a pričamo, o povučenoj i plahoj i nježnoj djeci. Sigurniji i od starijih. Pogotovo od takvih.
Baš gledam, skoro je godina dana otkako sam pisala o susjedima koji dresiraju svoju djevojčicu poput psa. Sada je to trogodišnjakinja, i ako ne računate nervozni plač, ne čuje joj se glasa.
Ovog vikenda, kako su svi bili kod kuće, a radi se o obitelji od njih troje, izgleda da su je pokušavali odgajati ostavivši je samu na balkonu i zatvorivši balkonska vrata. Curica je vrištala i lupala po staklenoj stijenci. Trajalo je to, predugo. Vikala je ta-ta, ta-ta. Čuo ju je, ali se potrudio da ona shvati da ga nije briga što ga zove. Curica je vrištala te-to, te-to.
Kad sam ja bila mala, postojala je zabrana da dijete, bilo čije, uopće bude samo na balkonu. Sad, možete reći da ni to nije dobro, jer se tako uzgajaju fobije od visine. Ja ne patim od toga, hvala na pitanju. Samo govorim, je li tim ljudima palo na pamet, da malena može umjesto preko vrata, preko ograde pokušati uteć' sa balkona.
Možda je i pokušala, jer su mamica i tatica toliko vikali na curicu da sam i ja jecala od nemoći.
U glasu im je bilo toliko mržnje, iako riječi nisam mogla razabrati.
Ne mogu zamisliti što je sitno dijete moglo napraviti, kakvu štetu, kakvu sramotu, kakav nered za takvu kaznu.
Ali mi je jasno zbog čega radije želi biti van doma nego u domu. Radije sa strancima nego sa svojima.
Pred strancima su i svoji fini.
Ali,
prava opasnost vreba sa ekrana.
Treba biti na oprezu kad sretnete tihe, kućne ljude, jer nikad ti ne znaš šta je njima u glavi, možda su žrtve kibernetičkih pedofila, a možda su i sami pedofili, pogledaj kako čudno gledaju, a ovi, ovi, ovi... ovi bar viču, da svi čuju...
Nekako me strah, a ne želim vragu davati ideje, ali sve me strah da se uskoro nećemo smjeti ušuškavati ni u vlastitoj mašti i snovima.
