moje lijevo oko

Pošto se trenutno ne mogu sjetiti prikladnog prijevoda, započet ću ovako:

Seeing is be(liev)ing

Kolegice s posla su me znale ismijavati, pa onda žaliti, jer nemam salonski manikirane ruke. Dakle, ne zezam se, to se za ozbiljno događalo. Znate kako idu ta izrugivanja, prvo vam tobože pokazuju vlastite ruke, ne bi li primijetili i pohvalili, tražili savjet i adresu, zatim vas proglase glupom, ne vama u lice, naravno, jer ništa od toga ne izvršavate. Onda se sjete da ne možete primijetiti jer zapravo ne možete vidjeti, a onda vas na glas i vama u lice krenu žaliti, misleći kako ćete misliti da ste nabasali na baš dobru osobu punu razumijevanja. Od manikiranja se, pak ne odustaje: to je nešto što ne možete doživjeti, je li, ali možete imati.

- Pa zaaaašto ne biiii

Zato što nije pametno gurati prste, koje su vam oči, u pekač.
Tako jednostavno.

- A jeeeliii, pfff, je'ote...

:(

Kako je bio naslov onog filma... moje lijevo stopalo, tako nekako, e pa , moje lijevo oko je "bolje oko" moja lijeva strana je dominantna, moja lijeva ruka je ižuljana i iskrzana i ponekad ima na njoj rana koje prokrvare. Pod mojom lijevom rukom znam da je moja desna ruka vjerojatno u lošijem stanju, ali pošto ju ne vidim dobro, ne boli. Ne boli ni lijeva, dok ju ne okrznem okom. Kad ju okrznem okom, vidim stvarno ružnu krastu. I tada zaboli. Tek tad se zakunem da ću u nepoznatom prostoru držati ruke u džepovima. Nositi rukavice. Ne biti znatiželjna.

A onda:

da to, nešto malo, ne vidim očima, ne bi bilo boli.

I opet:

kako to da je ljudska vrsta dala toliko važnosti nečemu što je uzrok tako (ne)viđene patnje? Je li glupost zarazna?

:O

Nedavno me prijatelj, ne znam zašto se sad toga spominjem, sjetio na staru pjesmu grupe U2, Love is blindness I don't vanna see

<3 i ja tebe :)