moja prijateljica

 Moja mama misli da ima Koronu. 

I moja sestra misli da ima Koronu. 

Uskoro ce i tata reci da misli da ima Koronu. Radi se o zaraznoj bolesti. 

Moja mama ne moze dobiti uputnicu da obavi testiranje. Ni mojoj sestri ne daju uputnicu da obavi testiranje. Jedna ni druga nemaju mjerljive simptome. Osim sto tvrde da nema cula mirisa, ni cula okusa, te da im se gadi hrana. 

Mama radi na tome da nadje vezu u Imunoloskom, da joj uzmu briseve preko veze. Medjutim, nije vise zgodna ni mlada, time ni zanimljiva niti korisna, zacudo, svi je tretiraju kao senilnu staricicu i povrsna ljubaznost je ono sto ju boli. 

Zna da bi ja znala za nekog u koga bi suzama mogla izmoliti za nju (nepotreban) tretman, ali i da je to cijena koju nisam spremna platiti, te me kaznjava tako sto me ignorira. 

Sestra je malo zrelija od mame, te pokusava racionalizirati neprihvatljivo ponasanje neodgovorne lijecnice: zadovoljava se samonametnutom samoizolacijom, i uopce ljuta je po uobicajenom rasporedu. 

👀

U svemu navedenom, Ja vidim propustenu priliku za testirati  prvo, dominantno culo. 

Virus je nevidljiv, sto ne znaci da nije stvaran. Stvarnost njegova postojanja moze se mjeriti panicnim strahom. 

(Na stranu, to na koji ga nacin netko ispoljava i kako se tko s time nosi.)

👀

Kako god da vi ne vidite virus, iako ga se panicno bojite toliko da ga nastojite izbjeci i kad su realno sanse da ce vas dohvatiti male -

tako ni ja ne vidim veci dio vas. 

To sto ne vidite, te stoga ne poznajete; osudili ste kao ultimativno zlo, samo zato sto vam je netko tako rekao. Ne zbog osobnog iskustva (s gripom, virozom ili icime slicnim), ili kakve prosvjetljujuce spoznaje. 

Ipak, od mene se ocekuje da vama, koje ne vidim, vjerujem slijepo! 

Virus mi, medjutim, i za bitnu razliku, nikada nije sakrio stvari, uputio me krivo, ili 'slucajno' zakacio rukom. Dapace, stiti me od nametnika. 

Moj superheroj! 

teškoće u mogućnosti

 Ovako ide reklama: 

"Marko nije mogao sam sjediti, ali sada može... Marija nije mogla reći mami da je voli, ali sada može..." - nabraja se još nekoliko uobičajenih tjelesnih oštećenja, a zatim - "Zahvaljujući (ime organizacije koja se bavi humanitetom) uspjeli su pretvoriti teškoće u mogućnosti!" 

Moguće je da se spominje i zahvala svim darivateljima i donatorima, prije nego zatraže još vašeg novca koji će postati porezna olakšica. 

Moguće je da nisam jedina koja je iziritirana nametljivošću i kalkulacijama, ali sad ne želim o tome.. 

Uočila sam, naime, nelogičnost, ili nazovite to kako vam drago: 

Pretvoriti teškoću u mogućnost, po meni bi značilo, iskoristiti status quo kao odskočnu dasku za nešto bolje. Umjesto toga, organizacija koju neću imenovati, kao da potiče, ističe ili samo priznaje teškoću, odnosno uobičajeno tjelesno oštećenje kao nešto što je samo po sebi cilj koji je potrebno preskočiti, ili mu doskočiti: 

tipa, 

ako ne mogu hodati, prohodat ću i po cijenu života! Jer obično to znači kakvo mehaničko pomagalo koje ne postaje samo must have, nego i izvor novih problema i frustracija, ako se npr. štaka slomi, proteza izliže, kolicima potroše baterije. Posljedice mogu biti; od loma, lezija i kožnih iritacija do sudara sa zidom, osobom ili drugim vozilom. 

Ne, ne pretjerujem. 

Isti primjer si nacrtajte sami za bilo koji od fizičkih invaliditeta koji vam padne na pamet. 

Ja, npr. imam fiksaciju da će mi netko oteti štap iz ruke i nalupati me njime, ali dovoljno je strašno i kad me roditelji pokazuju djeci i govore: Vidi sine, ona je sliiijeeepaaa. Slijepa, tako je braaavo. 

Molim vas, sjetite se toga prije nego donirate novac. 

Mogućnost za slijepu osobu, ne znači moći vidjeti stvari na isti način kao i svi ostali. Mi vidimo stvari... Ja vidim, i ljude i stvari i pojave. Samo drugačije od vas. Od većine. 

Mogućnosti bi, kao kakva kategorija koju se nastoji dostići, trebale biti za svih iste. U skladu s mogućnostima :D 

Dakle, molim vas, prije nego krenete nadomještati ljudskost stvarima, toga se sjetite: 

Forenzičari vele da nam otisci na fizičkim prstima nisu isti, da ne postoje dva čovjeka s istim otiscima (ni utiscima). 

Ne postoje dva ista čovjeka. 

Ja mogu jedno, ti nešto drugo. 

Za početak, molim, samo se toga sjetite.  

od stakla

Fora je zivjeti u soliteru. 

Ako su, prije hiljadu godina, takve nastambe i bile mala sela ili mjesne zajednice, sada smo opet 'svaki za sebe'. 

Stari su Rimljani, stambene zgrade na katove, zvali inzulama. Otocima. 

Tek se kasnije, neka budala sjetila da nitko ne moze biti otok sam za sebe, ne misleci pri tom na zajednistvo s 'bogom', nego s ljudskim drustvom. Ali, sta bih ja o tom znala. 

Potom :) 

Meni je bilo bitno da sa prozora mogu dohvatiti mjesec, nanjusiti sunce. 

Ni jedno ni drugo ne gledate fizickim ocima, ma koliko da ste zarazeni solarnom jogom. 

Ni jedno ni drugo ne mjerite metrom niti darujete dragim gostima, ipak 

- Eno su jos jednu zgradu napr..li.. Nemas vise onaj lipi pogled od prije par godinaaa 

Na ljestvici bezazlenih osveta, biti slijep na nagrdjen pogled s balkona, i nije tako lose.. 

mater ti je!

Jedna mi je dobronamjerna osoba, htijuci me utjesiti, rekla: 

- Sve ce se to njima na djeci osvetit. 

Uobicajen dogadjaj: ja ne vidim da me sprdaju pa me ne boli. Ali, izgleda da boli ove koji vide. 

Pisala sam vec puno o tome. Ogledala smo jedni drugima. Gledajuci mene, vidite sebe. Kad se rugate meni, ili me zalite ili ignorirate, rugate se sebi ili se sazaljevate.. 

Sad zelim o necemu drugom: 

Po logici iz prvog pasusa, ja sam osveta za nesto sto su moji roditelji skrivili. Ja sam kletva, bacena na mog oca. Sramota, za moju mati. 

Problem je u tome sto oni to ne znaju. 

Od biblijskih vremena, govori se o osobnoj odgovornosti: zato mene nista ne boli. Ali boli njih zato dvostruko vise. 

Ergo, 

najnovija: 

javise mi da imaju 'vjerojatno koronu', ovim rijecima. 

- Grozno nesto.. uzasno.. ne mogu jest.. - ljuti ljuti ljuti plac. 

- Halo.. 'ko je tamo.. 

- Ja Sam Saaanjo, Mater Ti! 

Je! 

Kriva sam, u njenim ocima, i za ovu glad. 

volim krampusa

pripremila sam sibe, umjesto slatkisa: 

dosta mi je slatkog! 

znas vec kako se zivi u ovakvim kosnicama, kad svaki obad zuji u svom molu? 

ingeniozni je susjed iznasao da je bolje da i sam urla, vice ili glumi plac, u isto vrijeme dok place i njegova malena kci. 

ne razumijem: zar ne bi bilo lakse, ako ne tise i prirodnije - zagrliti? 

zar zbog zagrljaja nije izmisljen i sveti nikola i djed mraz i mama bejbi krajsta? 

zastrasujucima mi se danas cine sva ta svjetlosna stvorenja, urlikanja ratnika koji samo zivot zele, a zivot je galama. 

(ne mogu vise procijeniti, place li mala iz obijesti ili od muke. 

srecom, nije na meni da razvrstavam.) 

živjeti tuđe živote

Počinje! Počelo je, oh to blagdansko vrijeme darivanja, i prijatelji iz udruga obilaze domove, poštujući epidemiološke mjere i proseći kilo brašna, sapun ili bočicu šampona (ne primamo odjeću i ne uzimamo novac, hvala), za one najpotrebitije. 

Zanimljivo je, na stranu sad što je pandemija napolju, i od danas rigorozne mjere i novčane kazne, velim, zanimljivo je što ovima još uvijek ne pada na pamet, kako to ti najpotrebitiji žive ostalih tristotinjak dana u godini. Možda misle da im 200ml šampona traje do dogodine (ipak ga nemaju gdje potrošiti ako nemaju svoj wc, niti vodu skupa s njime), a pol kile špageta da razvlače i preko toga. 

Vjerojatno je da pretjerujem, ima među humanitarcima i pravih ljudi, onih koji govore i podižu svijest i stalno i bez prestanka plaču nad nečijom tuđom sudbinom. 

Bio je, prije neki dan, Dan osoba s invaliditetom i prijatelji iz udruga su se sjetili da slijepi ljudi ne mogu držati socijalnu distancu jer su slijepi! A kamo bi to slijepi ljudi sada vanredno, u ovo vanredno doba, jurišali pa da se na njih konkretno cilja puca i minira društveni život. 

Na sreću, ne traje to dugo. Pravih blagdana neima puno ni previše u kalendaru. Da se izdržati, nego..   

..otkad je 'socijalne distance', odtad je prilike za vidjeti bez čega se sve može. I tko je zapravo u prednosti. 

Po svemu sudeći, jedino bez čega se ne može su - tuđi životi. 

________________________________

Bonus:

Radijska je voditeljica jutros, plakala za vremenom kad će se opet moći grliti i ljubiti sa svima! A kolega je prisnažio da zna on da postoje ljudi koji se ne mogu s ljudima, koji su i prije boravili u kućama, i kako im je on uvijek nastojao pomagati, ali 

- Ne mogu ja živjeti njegov život, ako on to neće.. 

Može se ovo protumačiti na milijun maštovitih načina, al jedini koji meni zvoni, je "Pa pusti čovjeka na miru, njemu je njegov život dosta(tan), ti probaj živjeti svoj." 

I sad ozbiljno: 

Malo nam je blagdana, pa, ajmo, 'ko je za to da se uvede jedan za Koronu? 

'ko je, daklem, za beatifikaciju Korone? 

Možemo se dogovorit, 'ko će skupljat potpise za peticiju, 'ko će se javljat na telefone, 'ko će snimit himnu i 'ko sve smije pjevat u bend ejdu... 

Let me be let me be let me be let me be speaking words of wisdom let us beeeee...

asfalt ili livada

Razlicitim su ljudima bitne razlicite (ali ne razne) stvari: 

odakle dolazimo, odakle potjecemo, tko smo i kamo idemo, uvijek jest zajednicko, razlicitost je u percepciji, ili evoluciji svijesti. 

tipa: 

nekom je bitno sa kojeg ste kontinenta ili mjesne zajednice, tko su vam preci i sto zelite napraviti od toga, od sebe - gdje vidite svoje mjesto u nekoj imaginarnoj buducnosti. 

nekom je bitno iz koje ste osnovne skole i s kojeg sveucilista, jer eto vam brzog odgovora na pitanja iz postavke gornje. 

nekom je bitno reci da je njegov kvart bolji, a djeca uspjesnija, a vi ga zanimate samo dok vas moze prekopirat, pa cineci isto to ali na svoj nacin, tvrditi da je to njegovo bolje.  

Takvi ce vas u startu proglasiti seljakom i glupanom, ne vodeci racuna o mogucim kulturoloskim (ako ne evolucijskim!) razlikama (ali ne razlicitostima). Ne dao Bog, rodnim, spolnim ili anatomskim. 

Isti ti ce vam se toliko uporno rugati, nadajuci se da cete ga primijetiti (moguce da se radi i o nadi u oponasanje. ipak je sv. augustin rekao da je to najvisi oblik laskanja.), da ce vam pasti na um zvati policiju. 

Ishod je, naime, uvijek ovakav: upornost se isplati - postajete mainstream. 

Sad, 

zasto to nije dobro? 

Promislite ponovo: kakav bi bio drustveni zivot kad bi svi clanovi drustva bili slijepi? 

Slijepa osoba: "Koji zivot?!" 

Drustvo slijepih osoba: "Koje drustvo!?" 

Obicno drustvo: "wtf!!" 

Cesto sam se, bas bas cesto pitala kako je to zivjeti bez mozga (figurativnog), a odgovori su mi hodali pred nosom a da ih cula nisam. 

Kako to? 

U drustvu slijepe osobe, drustvo ima tendenciju da je oponasa, jednako kao sto bi oponasalo bilo koga. Tiho postane, najme. 

Znate vec onu biblijsku o slijepcu koji vodi slijepca, .. e zato su se domislili obrnutim edukacijama. 

Needucirani se, makar u onom periodu dok ih se ne opomene, dobro zabavljaju, misleci i brojeci od koga su sve bolji. 

Zasto ti ovo tipkam? 

Ta tuga i ta bol, nije tvoja, njihova je. Mi oponasamo, na isti nacin kao i oni. To sto mi vidimo. U nasoj domeni (da li dimenziji?). 

Oponasas tugu svoje mame. 

Oponasas zluradost primitivnih. Zato su nepoznati ljudi ugodniji od poznatih. Zato su obicni ljudi ugodniji od kompliciranih. Onoliko koliko su kompliciranima draze ulizice od introverata. 

Nisi introvert, cudak niti seljak. Tko zna sto bi bio kad bi te pustili da rastes, kako bog hoce. Slijep si, i sad se drzi za tu spasonosnu slamku.