tamu od svjetla

Svijet dualnosti, kako je meni objašnjen: 

Kad je bog odvojio svjetlo od tame, tama je stvorila materiju a svjetlo duh. Fizičkim je očima moguće vidjeti samo ono što zaustavlja svjetlo. Dok je samo svjetlo, fizičkim očima nevidljivo. Problem nastaje kada, onu svjetlost koja se reflektira o materijalne objekte, zamijenimo za ono što ju emitira. Pojednostavljenim jezikom, svaki problem nastaje onda kad povjerujemo da su stvari koje su očima vidljive, jedina stvarnost koja postoji. 

Sad, zašto je ovo nama zanimljivo? 

Kad mi je oftalmolog prvi put rekao da moja zjenica prima svjetlost i da ne razumije zbog čega ne vidim stvari, počeli su svi moji problemi. Stručno se inicijalni problem naziva 'tromošću oka' ili 'lijenim okom'. Medicina je napravila sve što je u njenoj moći, sad je bilo na meni da progledam, ali eto! baš neću, jer sam lijena. 

Koliko god da sam se trudila, bila je moja riječ protiv njegove, igra u kojoj smo svi gubitnici. 

I koju više ne igram. 

Činjenica da mogu raditi sve što i obični ljudi, pod uvjetom da mi se nitko ne petlja oko ruku ili nogu (e, to je nešto za čim svatko čezne), ide u prilog tome da fizički vid i nije bitan koliko nas sa reklama uvjeravaju. Mislim na one za 'savršen vid na rate do dvije godine'. Ali i na one vrišteće, po kojima više od 70% svega upijamo preko očiju. 

I mislim, za preživljavanje. 

Što je dakle to što ne vidim? Što ne mogu 'doživjeti'? 

Po svemu sudeći, hrpa problema. 

Jer, 

mogu vidjeti nebo. Mogu vidjeti more. Vidim, pisala sam o tome često, i vjevericu u parku, i prozirnog pauka u kutu prozora. 

Ne mogu vidjeti susjedova psa, ali ga bez greške nanjušim. Znači, ne razlikujem oblike? Iako su mi jasni nazivi i simboli. 

Znam da razlikujem boje, ali ne znam pogodim li svaki put pravo ime. Ljudi vole s time zbijati šale, znate. 

Prepoznajem lica sa malih fotografija, ali ne mogu ih povezati sa stvarnim ljudima. Usko vidno polje? Slike su dvodimenzionalne, možda je u tom grmu zec? Slika zaustavlja svjetlo? Ne znam. Zašto kraj nekih ljudi prođem kao da su tanki zrak? Kao da ih nema? 

Jer, fakat, nema ih! 

Znači li to da nisu materijalni, da ne zaustavljaju svjetlo, da su samo svjetlo, da su anđeli? Zašto ih onda svi drugi vide? 

A ja zaobilazim, kao da su crne rupe, koje bi me usisale na opasno, opasno mjesto, na kojem nije pametno ostajati...