Slušam na radiju, neka je nježna duša poslala pjesmu zahvale za sve što joj je dano u životu, spiker ju je na svoj način pročitao, i odmah zatim dao svoje tumačenje.
Stvar je išla nekako ovako:
"Hvala što ja sad doručkujem i pijem kafu, a toliki su u svijetu gladni. Hvala što sam sad na toplom, a toliki u svijetu nemaju ni krova nad glavom. Hvala što sad gledam kako snijeg pada, a toliki ga ne mogu vidjeti."
Spiker se, velim, požurio da rastumači da je nježna duša mislila na sve one koji ne posjeduju osjetilo vida, iako se zadnja lajna mogla odnositi i na one kojima snijeg ne kucka po prozorskim oknima. Ili što god.
Mistik sa dalekog istoka je rekao da je ljubaznost poput snijega, uljepšava sve što god prekrije.
Snijeg je, dakle, lijep, ali - lažan? Neugodan.
Baš takvog ga ja doživm: Zrak postane težak da se jedva diše. Teži prema gore, dočim treba dolje. Neodlučan je. Kovitla i koprca. Ne lepršavo, očajnički, bezglavo. Niti njemu nije drago što ide negdje gdje ni sam još ne vidi i ne zna. Pluća se tad napune vlagom, kao da vam je tko zaronio glavu u kantu vode i nema vam spasa. Znate da to neće dugo i da nema ništa kontra vas osobno, ali nije dovoljno dobro za pjesmu.
Sviđa mi se, ova uskogrudnost koja prizna da postoji samo ono što svojim očima vidi i svojim jezikom umije opisat. Svijet počinje i završava u vašem dvorištu. I, zapravo, što će vam više.
No comments:
Post a Comment