o odgoju djevojaka

Prije nego što progovori, govorite joj da je svađalica i lažljivica. 

- Čim zineš, lažeš!

- Eno, otvara usta, bježimo, rat će!

Ako se pokaže toliko pametnom da šuti, ili ako ne može ispustiti glasa, onda recite da je stalno gladna, da su joj usta veća od one stvari, dapače, recite joj to i tek onako:

- Vidi te, debela, samo bi jela. Vidi kakva si, šta si napravila od sebe.

Ako je u nekoj davno zaboravljenoj prošlosti ova metoda i davala rezultate, u današnje vrijeme znamo da imamo više depresivnih djevojaka s poremećajima u prehrani nego ikad prije. Ali dobro je dok depresija ne prelazi u agresiju, jer, cilj nam i jest bio - potiš(ten)a žena. 

Ono što zabrinjava jest veza između navodnih psiholoških poteškoća s plodnošću jajnih stanica. Neplodna žena ne ispunjava svrhu. Osim, možda, jelte. Za tamburanja.

Društvo se sjetilo da je za stvaranje potrebno dvoje. Da se krivnja dijeli, jednako kao i sreća. Pa je dopustilo ženama da uđu u "muška zanimanja". Kako je to riješilo problem? Nikako. Je li bilo uopće problema? Paaa...

+++

Imala sam sreću da se nisam mogla vidjeti niti u ogledalu. Iako su mi se trudili pokazati; i kad sam plakala: 

- Vidi kako si ružna. Ostat ćeš takva i ni'ko te neće voljet.

i kad su mislili da sam sretna:

- Gle kako joj se sviđaaaa, koja oduševljena faca.

i kad bi me 'sredili' za pokazivanja:

- Joooj kako si slatka!

Ništa od toga nisam doživljavala kao svoje. Ni činjenicu da me netko smatra slatkom ili ljutom. Niti emocije koje su pripisivali tom i tom, takvom i takvom "izgledu".

Posljedica toga, može biti, da naučite krivo koristiti riječi, jer i dalje osjećate to što osjećate: Okolinu koja se jako trudi oko nečega. Te da nije zadovoljna s vama. Bez obzira na vašu reakciju, stvarno stanje ili potrebu, bez obzira na to da li ste uopće prisutna u svemu. Oni nikad neće biti zadovoljni.

Pod prisutnošću ovdje mislim i na prostor i na vrijeme. 

Tako i inače nastaju tračevi, i klevetanja. 

Ako ste fizički nemoćnija osoba, i tračanje i klevetanje se odvija pred vama, Oni, naime, misle da Vi niste prisutna, da "jadna, ništa ne razumije".

Naravno da jadna i vidi i razumije, ali ne može tu ništa. Sun Tzu je rekao, ako je neprijatelj brojčano nadmoćniji, pričekaj, ako vidiš da ga nećeš moći dobiti, pritaji se i kad se ukaže prilika, bježi.

Bijeg će, tupavije osobe shvatiti kao poziv na igru, i tu se također ne može ništa. Nikakve riječi ni pozivanja na razbor, nikakva uvjeravanja niti poučavanja. Niti na to treba trošiti energiju. Ovdje hoću pokazati iz perspektive proganjane osobe, što je tu na stvari.

Ali prije da vas upitam:

Zbog čega se uopće došlo na ideju da se djevojčice treba pripitomljavati prije nego prohodaju ili progovore? Odnosno, koristi li se ista metoda kad su u pitanju dječaci?

Žene, majke i one koje se to nadaju biti, slažu se s općeprihvaćenom podjelom da su muškarci stvoreni za ratovanja, a žene za - ljubav, te da su metode odgoja prilagođene tome da bi se lakše prilagodili svojoj stvarnoj prirodi. Ako djeca pokažu otpor, smatraju se bolesnima.

Budući da nitko ne želi rata, dječacima se, da bi se ublažila njihova prava priroda, od malena utuvljuje u glavu da su oni dobri, a da su curice te koje su vražičci s kojima se teško izlazi na kraj. 

Puno godina koje sam provela u obrazovnim ustanovama, pokazale su mi da žene nemaju milosti prema vlastitom rodu ni spolu, a muškarci da će biti dobri pred njima dok god ih ne iscijede do zadnje kapljice.

U ovome svijetu, djevojčice nemaju nikakve šanse. Osim one nadnaravne, nemaju nikakve pomoći.

Zanimljiva je ta riječ: po-moć.

Dakle, o čemu se radi kod pripitomljavanja i kod bijega: 

Slabija ste, fizički ne možete dosta toga napraviti sama, ili ne dovoljno brzo da biste zadovoljili kriterije, unaprijed znate da vam okolina neće pomoći ukoliko joj ne predate vlast nad onim na što ona nema prava: prvotni strah rađa spoznaju, spoznaja otvara vrata za moguća rješenja, otvorena vrata, bez obzira na to hoćete li proći ili ne, stvaraju dojam prostranstva, ili makar nagovještaj nečeg novog, strah postaje prilika.

Progonitelj vidi da se ne bojite više i sad strah prelazi na njega. Ako se radi o tupavijoj osobi, očekujte da će ga pokušati riješiti šakama. Po vama ako ste mu dovoljno blizu.

Također je za očekivati da će okolina biti na njegovoj strani, jer se toliko dugo ponavlja da je on jadan dobar, a vi da ste vrag koji ga provocira i draži, i uostalom, sama vaša prisutnost je takva da traži nevolju. Toliko dugo to govore, da je to postalo "istina".

- Uvijek je bila takva! Od malena smo joj govorili, a ona opet po svoju. Ništa se tu nije moglo.

Ako preživite, tetošit će vas kao bolesnika, tretirat ko malu bebu, tješiti onim "A šta sam ti ja govorila..Trebala si ovako, onako... Jaaaj da je u tebe pametiii"

Ako pobjegnete, reći će da ste podla, pokmukla i da hvala bogu šta su vas se riješili, više. A onda se prebacit na drugu žrtvu sa jednakim žarom.

Ako pokušate ispričati svoju stranu priče, ne očekujte da će vas razumjeti oni koji bi trebali prepoznati sebe u ulozi glavnog negativca. Kao ni oni na kojima su odgojne metode pokazale željeni rezultat. 

Za bol koju osjećaju okrivit će vas. A s jednakom lakoćom će prebaciti i krivnju.

Pa, tko je onda kriv? 

Zaborav?

Nekom nosi olakšanje, a nekoga vodi u još gušću maglu.

+++

Sad, pokušajte ovo primijeniti na sve ljudske odnose:

Šutljivu osobu proglasite lajavicom. Mršavu proždrljivicom. Mirnu tempiranom bombom, koja evo sad će, kad će! Za slijepu recite "o sve ta vidi, samo se pravi", a gluhonijema ispašta davnu karmu u kojoj je jezičinom upropastila mnoge ljude. Kad više ne znate što bi, samo si u pamet prizovite staro znanje koje se uvijek da naštimati onako kako vama paše. 

Pa kad vam se nacerimo u lice, znajte da je to zato što zaista vidimo i znamo tko je stvarna žrtva vlastite gluposti i na koji način radi zakon akcije i reakcije.