Nakon što je pogledala nalaze oftalmologinje, op-doktorica je smotala papir u tubu i stavila ga pred desno oko:
- Evo, ovako ti vidiš - rekla je - sve parcijalno i rasidano na komadiće. Svijet je u tvojoj glavici jako tijesno mjesto.
Pomislila sam, koliko bi bio veći, širi ili bolji između dva reda trepavica, ali nisam rekla ništa.
Nasmijala se, i rukom promiješala kosicu dječaka, kao da mu daje nekakav naopaki blagoslov.
Skočila sam sa stolice i, prije nego što sam se sjetila da je pristojno pozdravim, zatvorila za sobom vrata.
Kad ne bi bilo ovih koji bolje znaju koliko je tješnje, poderanije i maglenije u tuđim glavama, nego u njihovim vlastitim, svijet bi možda napokon prodisao.
Noge bi lako usmjeravale svoje korake. Ruke bi znale što primiti a što dati. Jednako kao što srce još uvijek uspijeva pogoditi kada je vrijeme za tik, a kada za tak. A zrak, kada tko dolazi na red za udah, a kad za izdah.
No comments:
Post a Comment