Mama još i sad drži u novčaniku jednu fotografiju mene kao djeteta, formata za osobne dokumente, i to je slika mene koju, ili kakvu, poznaju svi njeni poznanici.
Napravio ju je profesionalni fotograf za, naravno, osobni dokument, ne znam sad da li pasoš ili kako se je već zvalo to što je maloljetno dijete moralo imati prilikom putovanja u inostranstvo radi zdravstvenih razloga, i ne znam zbog čega je baš tu odlučila sačuvati kao uspomenu, ali - jest.
Pred pozadinom koja postupno odozdo prema gore prelazi iz bijele u tamno plavu, ozbiljna je, možda peto- ili šestogodišnjakinja, u svijetlo roza moheru ispod kojeg viri bijela košuljica, uskog blijedog lica na kojem se ističu okrugle okice, crne kao žeravice. Neposlušna kosa joj je, na dva mjesta zakopčana šnalicama, koje se ne vide na slici jer su iza uha, a slika je anfas, ali dobro se sjećam da je jedna crvena, a druga plava, metalna sa sjajnim premazom. Na klik-klak. One šta pucaju. Znam da sam ih sama stavljala i da sam bila jako ponosna zbog toga.
Mama je uvijek takve sitnice "za igru" ili "za ukras", kupovala u plavoj i u crvenoj. Toplo-hladno. Kao na slavinama za vodu. I uopće svemu što se bojama umjesto riječima opisuje.
Tako sam, naime, naučila da je crvena boja, ono kad okrenem slavinu na lijevo, jer ide vruća voda, a kad okrenem slavinu na desno, plava, hladna.
Moja desna, hladna. Moja lijeva, pec-pec.
U stvarnosti je stvar zrcalna. A često puta ovisi o zemlji u kojoj se nalazimo, ili o proizvođaču bojlera.
Koža ima svoje oči. Koje su sklonije prikazati istinitiju verziju.
Puno više toga ovisi o vlastitom iskustvu, zbog čega ćete, kad-tad shvatiti da se ne smijete prepuštati slijepom vjerovanju naljepnicama.
Jesu li te šnale pomogle da naučim razlikovati boje, ili desno i lijevo? Možda nekada nekoga i jesu, ne mogu to znati.
Vjerojatno da svaka obitelj, ili svaka škola ima ovakve nekakve svoje vlastite trikove i metode, učeći djecu učimo sebe, kupljenim stvarima otkrivamo još kakva značenja, ili im dodajemo vrijednost.
I na kraju vam takve sitnice postanu drage uspomene. Sjećanja koja naknadno isplivaju da bi popravila sadašnjost. Ili prošlost?
Ali da se vratim temi: ako vam je slika u novčaniku, to obično znači da ju viđaju nepoznati ljudi. Pa bili oni i trgovci iz dućana u kojima svaki dan odlazite po sitnice.
Ti nepoznati, naravno, nikada ne vide to što vidite vi. Oni vide roza moher i vide neposlušnu kosu.
Oni pristojni među njima će odšutjeti, možda će, ako se ima vremena, pokazati slike svoje djece, a oni manje pristojni će komentirati misleći da su simpatični. Ili da se to očekuje.
Tako da sad, nakon toliko godina znam da je svilena košuljica koja proviruje ispod mohera prljava, a kosa da je masna. I uopće, šta očekivat od onakve žene!? Uvijek je onakva bila, odmalena!
- A vid' moje! - pa vam tutne sliku svoje male, od jučer, prekjučer, u sličnom takvom roza moheru sa čipkom oko vrata i loknama koje je napravila profesionalna frizerka!
Modificirane uspomene, u oba slučaja.
Ništa, samo kažem:
Može se prekopirati površina, može se i uljepšavati, ali zašto, ali čemu? Što ćete imati od slike u novčaniku koja vam govori da ste jednom u životu imali potrebu svoju djevojčicu gurnuti u arenu s nečijom tuđom, prljavom i bolesnom? Da, vaša je zdrava, i da, vaša je prava, ali u ovoj igri, samo u usporedbi s drugom i drugačijom tom.
Držite svoje stvari za sebe. Ne dajte ih nikom. Nije to sebičnost. Nego zdrava logika. Imate pravo i imate obavezu zaštititi sebe i svoje.
No comments:
Post a Comment