zlocesti zidovi

Što se dešava između vaša četiri zida ne bi se trebalo ticati nikoga osim vas i onih s kime te zidove dijelite. 

Sve su sretne obitelji sretne na isti način. Nesreća, ili nesretnost je ono po čemu se razlikuju jedne od drugih. 

Rekla bih da su i sreća i nesreća individualne. I da su veliki pisci, i izumitelji skraćenih verzija onog što zovemo univerzalnim istinama, samo davali sebi na važnosti. 

Ali dok na druge ljude i na same događaje, mnogi od nas ne mogu (uspješno) utjecati, uvijek možemo utjecati na to kako jedne i druge doživljavamo. I to je ono što naše živote čini manje ili više sretnima. 

Jednom mi se dogodilo, kad sam bila već u odrasloj dobi, da mi je neka žena, također odrasla, na ovakav način opisivala što sve propuštam: 

- Pazi, pazi, sad prolazimo blizu jednoga zida, sivoga, ružnoga, fuj-fuj. Sad će skoro počet grmlje koje strši preko. Ljudi zasadili sebi da imaju, baš ih briga za nas prolaznike. Sad smo blizu parkiranog auta, jednog bijelog, prljavog, fuj-fuj, treba napisat "operi me", davno nisu... 

Nasmijala sam se naglas uz komentar da se osjećam sretnom i blaženom zbog činjenice što ne vidim famozni "svijet oko nas"! 

Ona uopće nije bila svjesna da nije rekla ili da nema reći ništa lijepo, ili na lijep način. Uglavnom, nije to više ponovila. Makar ne sa mnom. 

Znam da postoje ljudi koji bi krenuli u rasprave tipa, tretiraš me kao infantila, reci mi samo bitno, a opise i tumačenja sačuvaj za djecu. 

Kao djetetu događalo mi se to češće. Svima nama jest. 

Kad zviznete nožnim palcem, zakačite laktom, ramenom ili koljenom, pa kad odrastao netko vidi krastu, ranu ili modricu, da kaže: 

- Zločesti zid / pod / ormar... - pa otvorenim dlanom udari po njemu - Na, na, neka tebe malo boli. 

Jer oni ne vraćaju udarce. Njih ne boli. Ili nam makar ne daju to do znanja. 

Eto to nam se dogodilo. 

Trebate plakati, vikati, boriti se, jer "život je borba", treba vratiti istom mjerom, inače bol neće prestajati. 

Kad vam pričam ovo sve, ne pričam vam zato da biste pomislili kako se i u finim kućama događaju strašne stvari i kako su fini ljudi, fini samo prema vani, pa likovali "na, na!". Pričam vam o tome da biste vidjeli kako je u stvari taj obrazac toliko duboko urezan da ga se ne mogu otarasiti čak ni oni koji osim toga da ga se otarase nemaju drugog posla. 

Ne pomiču se zidovi stvarno. Ormari nemaju funkcionalne nogice, zato se sada rade & kupuju oni bez nogara. 

Podovi i stropovi ne mijenjaju mjesta kako im je ćeif. 

A niti najmlađa niti najslabija od vas, gubi svijest, razum i sposobnost rasuđivanja zato što ju je opsjeo zao duh iz nepoznate dimenzije. Pa joj nanosi bol, ostavlja krvave ožiljke i velikim debelim kažiprstom "ššššt!" brani govoriti o svemu što vidi i čuje.