Jeste li kad čuli za izraz "što očima vidi, to rukama napravi"? Što taj pokriva?
Na koga se odnosi, ili na kakvoga? Jesmo li svi sposobni na takvu vrstu oponašanja? I, oponašanja, koga ili čega?
Moguće je da se u početku mislilo na onu, da čovjek ne može napraviti nešto što već nije bilo u božanskom planu, što mu nije prirođeno. Može se napraviti samo ono što se može napraviti. Što već postoji, što je već izmišljeno.
Ako vidite zid, vaša ruka može dodati još koju ciglu. Ako vidite rupu, možete iskopati još jednu. Ako vidite cvijet, možete nacrtati jednog. Ako vidite oblak, možete otpuhivati dim iz pluća. Ako netko nosi lijepi šešir, i vi možete kupit isti.
Ili načiniti sličan, od sličnog materijala. Jer dva ista ne postoje.
Čak ni ako zgrabite i strgnete nekom šešir s glave pa nataknete na svoju, neće biti isti.
Kao što ne postoje dva ista oka koja bi vidjela istu stvar na isti način, jer nisu ona ta koja donose zaključke, niti su ta koja kopiraju stvari do materijalizacije.
Pa kako onda, i zašto, ljudi misle da ništa nema od onog tko ne vidi (dobro)? I kakva je zapravo veza ruke i oka?
Jesu li ljudi, koji su vješti s rukama, u isto vrijeme i oštrovidni, i na kakvu se oštrovidnost misli? Pogotovo ako znamo da oni, koji se smatraju oštrovidnima, koji se troše na promatranja, osmatranja, zavirivanja i špijuniranja, ne stvaraju ništa ugodno ni lijepo.
Kad me (takvi) pitaju, što ja mogu s rukama, kako se to sa rukama gleda i šta se i koliko uopće rukama može vidjeti, kažem:
- Što god mi tko doda.
No comments:
Post a Comment