ivo i jasna

Opet je neki roditelj krenuo brinuti o djetetu tako da ga treska i dospio na televiziju. 

Određen mu je pritvor, a dijete je hospitalizirano. Ne navodi se spol. I to je u redu. 

Ja sam prekinula sve veze sa svojim prijateljima iz djetinjstva kad sam vidjela kako tretiraju svoju malu djecu: Ponosni ih očevi nosaju i prekobacuju i pokazuju kao što bi komad mesa koji se spremaju prožderat, a majke tiho ili glasnije - hihoću. Tumačeći dječje grimase i glasanje kao smijeh i gušt, dok ne postane hropac, ili dok neka preosjetljiva duša ne poviče tražeći da smjesta prestanu mučiti bebu. 

- Neće ti njoj ništa bit, ni đava joj! 

Niti ne vidjevši da mu dijete sami bog čuva. 

- Nije ti ona ko one od plastike. Naša je od gume, neće se to slomit nikad! 

- A i ako pukne, samo od sebe zaraste. 

Nejasno sjećanje iz ranoga djetinjstva: 

- Nu ovoga šta bulji. Samo bulji i ništa. 

Čudne su te zamjene spolova, kad pred vama o vama govore u šiframa. 

- Da ga je bilo promućkat, još kad je malo dite bija, možda bi mu se oči bile vratile u livel. 

daje naslutiti da to famozno "treskanje dojenčadi" nije bilo korišteno samo u uspavljujuće svrhe. Nego možda i u preventivno korektivne. Kao što su djevojčice, djevojke i majke drmusale one čarobne, moderne lutke s pomičnim kapcima i otvorima na tijelu kroz koje je curila voda.

Znate one didaktičke, pametne igračke, koje ne biste kupili svome djetetu, jer ih ono ne bi htjelo niti zahtijevalo, ali mu ih zato daju kad se nađe u bolnici. Beba šta piški, beba šta plače, beba šta govori, beba ćelavica... 

I tu bebu platite skupo, i ne samo novcem. 

Mislim da sam, sigurna sam, vrlo je moguće da sam i sama bila ta beba od gume. Ili da su me pokrili njome, nakon što je operacija stvarno bila neuspjela: znate ono, nismo mi, možda ste vi. 

Uglavnom, jedne se stvari dobro sjećam, a to su Ivo i Jasna. Dvije bebe, potpuno iste, u crvenoj pletenoj tutici, kratke bijele kose, plavih staklenih očiju, s crnim plastičnim trepavicama na pomičnim kapcima, krivim rukicama i nogicama s ispruženim odvojenim prstićima, kakve bi, u današnje vrijeme dolazile sa svim onim upozorenjima i uskličnicima i napomenama, dok je ne bi povukli iz prodaje. Zašto su mi dali dvije, ne znam: možda je jedna bila za moju sestru, možda za mamu. Ne znam ni zašto su ih zvali Ivo i Jasna, ni kako su znali koja je muška a koja ženska od njih, niti koja je koja. Sjećam se da su mi dolazili razni ljudi, unoseći se u lice, meketavim glasovima pitati, koja je dobra a koja je zločesta. I da bi ja uvijek pokazivala krivo. 

Ne znam je li to bio dio terapije, niti što su nastojali dokazati time. Nadam se da se do sad prekinulo s tom praksom, barem zbog sigurnosti malih bolesnika. 

Da se radilo o nečem važnom, mislim po tome, što me još i sada nakon više od pola stoljeća, još uvijek muči sjećanje na te dvije lutke. Kao da je tajna svijeta sadržana u njima. I kad bi se konačno sjetila o čemu se radi, da bi mogla spasiti bar još koju dušu. Osim svoje.