- vidite li razliku?
Prije neki dan smo imali, ne znam sad da li svjetski ili međunarodni, ne vidim razliku, osim ako nije bio nacionalni, Dan sestrinstva.
Mojoj generaciji, onako na neviđeno, najprije padaju na pamet ona tajna bratstva i sestrinstva koja se sklapaju na kampusima po zapadnjačkim koledžima za koje smo čuli preko jeftinih horora koji su bili popularni u devedesetima. Alfa Kapa Lambda, nabacana grčka slova, koja nikome ništa ne znače, ali za dvadesetak godina, skupit će se neko društvo da dijeli uspomene iz minulih dana skupog školovanja. Znate kako to već ide:
- Nismo ništa naučili iz predavaonica niti iz knjižnica, ali pamtiš li onog tamnog zgodnog lika koji se pretvarao da je vrtlar ili domar, kad ono...
Međutim nije, Dan je trebao bit podsjetnik na medicinske sestre zaposlene u zdravstvu, ili po novome zdravstvene radnice, sve ako je među njima i nekakav tehničar, ali ne i brat.
Mjerilo se tlak i šećer, besplatno na trgu, bilo kome tko god da bi prošao, i dijelilo letke. Ne znam kakve što je bilo napisano, da li nekakvi pozivi na nekakve preventivne preglede, da li reklame za nekakve klinike koje daju prigodne popuste, ili možda za one državne, financirane javnim novcem skupljenim iz poreznih davanja a koje se bave - eksperimentiranjima. I to ne na životinjama.
Moguće je i da su napisale koliko su malo plaćene u odnosu na nekog drugog. Sve je moguće, aktualno uvijek i igra svoju igru bez stajanja.
Kojih par tjedana prije, druge su sestre, one koje imaju pridjevak časne, jer nisu rođene, nego baš tako počasne, otvorile dom, potpuno besplatan za krajnje korisnike, s dvadesetak soba za spavanje i zajedničkim dnevnim prostorom. Za osobe koje dolaze u naš glavni grad iz drugih krajeva zemlje, radi pregleda ili čak liječenja za koje nije osiguran smještaj u bolnicama. Tipa kemoterapija. Dakle, za one najteže, a za koje ljudi i nemaju sluha.
Uočile su šta to većini čini vrlo velik problem: i strah od dijagnoze i od pregleda, i nedostatak informacija i vodstva, a onda još i briga o smještaju, za koji možda neće imat novca jer moraju platit i ovo i ono. Skupile su ljude koji će podržat njihovo nastojanje, pronašli su prostor, uredili i otvorili, sve bez ikakve buke.
Sad vidite ovu razliku; s jedne strane jedni galame kako oni imaju pola posto manju plaću od onih koji imaju pola posto veću a ne rade ništa, a sa druge ove koji, isto traže novce, ali ne za sebe nego za - klijente. I skupe ga, bez problema.
Tiha voda, reći ćete. Nije, nego ljudi koji prepoznaju što treba a što ne treba.
Tako je, mislim, i došlo do te tragične zamjene, jedni su vidjeli poštovanje koje ljudi iskazuju nekome "zbog" robe i naslova i posla koji rade, pa su se brže bolje zaodjenuli u isto. Imamo sestre, i imamo sestre, i opet sestre.
Ali ono što vas čini tim što jeste, ne može se prekopirat. Ili se ne zna? I to je ozbiljan hendikep. Vjerojatno najozbiljniji od svih drugih hendikepa.
Sjetite se toga kad vas netko pogleda sa žaljenjem, kada čuje da vi nemate osjetilo sluha ili vida, ili kada vidi da nemate ruku ili snagu u nogama, a ovo je drugo. Mogu se pretvarat i zavaravat i živjet u poricanjima dokle god su živi, i koliku štetu napravit zbog toga i sebi i drugima.
Možete vi mislit i tako vam se činit zbog fantomske boli, da imate nogu koju nemate, ali ako na nju krenete ustati, slomit ćete vrat, eto u toj ravni.
Zato ne ustajete, zato se ne krećete, zato ne idete nikud i stalno ste doma, razumijete? A ne zbog arhitekture. I onda naletite na neku budalu koja tvrdi da se pretvarate:
- On može, ali neće!
U mom okruženju, iz vlastitog iskustva, a nema previše puno različitih umova ni putova u svijetu, kad ljudi, a osobito žene budu okrutne kad ostanete na sami, kad ljudi dakle čuju da ste invalidna, oni misle da ste manje vrijedna, na društvenoj ljestvici daleko ispod njih, i tako vas tretiraju. Oni misle, to se zna po tome što se tako ponašaju, jer zašto bi inače, oni dakle očekuju da vi njih služite jer su oni gore, pa vi njih trebate prositi i moliti i trčati za njima da bi vam oni nešto donijeli ili dali ili pripustili vas negdje ili proslijedili nešto, a što im je inače u opisu radnog mjesta. Morate ih specijalno zamolit i papirima im dokazivat tko ste i što ste i kakvog ste kova, da bi vas uvrstili u popis na koji inače svi uđu bez provjera i problema. Jer:
- Takve kao vi se u stara vremena izlagalo u pećinama i ostavljalo na vjetrometinama na milost divljim zvijerima i prirodnim silama, pa ako prežive.
Otac obitelji je nekoć imao tu moć da odlučuje o tome tko će živjeti a tko će umrijeti, ili se udaljiti da ne ogadi ostatak koji je čist.
A oni su sad na mjestu pater familijasa. To svi vide.
Nema veze što vi imate napismeno, jednako kao i oni, ali u drugačijoj boji, da vam samo fali prst ili oko, oni su opunomoćeni da kontroliraju cjelinu, nema veze što su tu cjelinu suzili na vaše fizičko tijelo, umjesto na grupu kojom kao gospodare. Razumijete?
- Molim vas recite mi iskreno - pitala sam svoju liječnicu nakon što mi je kolektiv počeo agresivnije davati na znanje da sam nepoželjna i da me se boje jer nisam "očekivana" - jesam li opasna za društvo?
- Samo sebi, draga, - odgovorila je - Samo sebi.
Čudno kad sam sama, nema ozljeda ni lomova ni padova. U opasnosti sam jedino kad sam s običnima.
Oni vide nešto drugačije i novo, i to im se dopadne, pa krenu u oponašanja, kao gore sa časnim sestrama, a onda im netko naglo skrene pažnju da su to jadne švore koje se nisu ostvarile kao žene i ovo i ono, i pljusnu dublje nego što bi pale da se nisu dizale gdje im nije mjesto.
- Ona ne može, a vi nemojte. - Što je sigurno, sigurno je. To je ta logika.
-.-
Čijim stopama dakle? Koga da se slijedi? Svece. Dokle god se može.
Navodno sad postoje dva studija sestrinstva, jedan od civilnih sekularnih, a drugi od vjerskih krugova, jer radi se o zanimanju kojeg uvijek treba, i za stare i nemoćne i za male i nezbrinute i one zbilja bolesne.
- Moja mala NE ide na fakultet za časne sestre, ali mi smo kao obitelj smatrali da će za njen duhovni razvoj biti bolje da to bude onaj koji časne vode.
Neka!
I, quo te virtus tua vocat!
No comments:
Post a Comment