ona ne može, a vi nećete

- vidite li razliku? 

Prije neki dan smo imali, ne znam sad da li svjetski ili međunarodni, ne vidim razliku, osim ako nije bio nacionalni, Dan sestrinstva. 

Mojoj generaciji, onako na neviđeno, najprije padaju na pamet ona tajna bratstva i sestrinstva koja se sklapaju na kampusima po zapadnjačkim koledžima za koje smo čuli preko jeftinih horora koji su bili popularni u devedesetima. Alfa Kapa Lambda, nabacana grčka slova, koja nikome ništa ne znače, ali za dvadesetak godina, skupit će se neko društvo da dijeli uspomene iz minulih dana skupog školovanja. Znate kako to već ide: 

- Nismo ništa naučili iz predavaonica niti iz knjižnica, ali pamtiš li onog tamnog zgodnog lika koji se pretvarao da je vrtlar ili domar, kad ono... 

Međutim nije, Dan je trebao bit podsjetnik na medicinske sestre zaposlene u zdravstvu, ili po novome zdravstvene radnice, sve ako je među njima i nekakav tehničar, ali ne i brat. 

Mjerilo se tlak i šećer, besplatno na trgu, bilo kome tko god da bi prošao, i dijelilo letke. Ne znam kakve što je bilo napisano, da li nekakvi pozivi na nekakve preventivne preglede, da li reklame za nekakve klinike koje daju prigodne popuste, ili možda za one državne, financirane javnim novcem skupljenim iz poreznih davanja a koje se bave - eksperimentiranjima. I to ne na životinjama. 

Moguće je i da su napisale koliko su malo plaćene u odnosu na nekog drugog. Sve je moguće, aktualno uvijek i igra svoju igru bez stajanja. 

Kojih par tjedana prije, druge su sestre, one koje imaju pridjevak časne, jer nisu rođene, nego baš tako počasne, otvorile dom, potpuno besplatan za krajnje korisnike, s dvadesetak soba za spavanje i zajedničkim dnevnim prostorom. Za osobe koje dolaze u naš glavni grad iz drugih krajeva zemlje, radi pregleda ili čak liječenja za koje nije osiguran smještaj u bolnicama. Tipa kemoterapija. Dakle, za one najteže, a za koje ljudi i nemaju sluha. 

Uočile su šta to većini čini vrlo velik problem: i strah od dijagnoze i od pregleda, i nedostatak informacija i vodstva, a onda još i briga o smještaju, za koji možda neće imat novca jer moraju platit i ovo i ono. Skupile su ljude koji će podržat njihovo nastojanje, pronašli su prostor, uredili i otvorili, sve bez ikakve buke. 

Sad vidite ovu razliku; s jedne strane jedni galame kako oni imaju pola posto manju plaću od onih koji imaju pola posto veću a ne rade ništa, a sa druge ove koji, isto traže novce, ali ne za sebe nego za - klijente. I skupe ga, bez problema. 

Tiha voda, reći ćete. Nije, nego ljudi koji prepoznaju što treba a što ne treba. 

Tako je, mislim, i došlo do te tragične zamjene, jedni su vidjeli poštovanje koje ljudi iskazuju nekome "zbog" robe i naslova i posla koji rade, pa su se brže bolje zaodjenuli u isto. Imamo sestre, i imamo sestre, i opet sestre. 

Ali ono što vas čini tim što jeste, ne može se prekopirat. Ili se ne zna? I to je ozbiljan hendikep. Vjerojatno najozbiljniji od svih drugih hendikepa. 

Sjetite se toga kad vas netko pogleda sa žaljenjem, kada čuje da vi nemate osjetilo sluha ili vida, ili kada vidi da nemate ruku ili snagu u nogama, a ovo je drugo. Mogu se pretvarat i zavaravat i živjet u poricanjima dokle god su živi, i koliku štetu napravit zbog toga i sebi i drugima. 

Možete vi mislit i tako vam se činit zbog fantomske boli, da imate nogu koju nemate, ali ako na nju krenete ustati, slomit ćete vrat, eto u toj ravni. 

Zato ne ustajete, zato se ne krećete, zato ne idete nikud i stalno ste doma, razumijete? A ne zbog arhitekture. I onda naletite na neku budalu koja tvrdi da se pretvarate: 

- On može, ali neće! 

U mom okruženju, iz vlastitog iskustva, a nema previše puno različitih umova ni putova u svijetu, kad ljudi, a osobito žene budu okrutne kad ostanete na sami, kad ljudi dakle čuju da ste invalidna, oni misle da ste manje vrijedna, na društvenoj ljestvici daleko ispod njih, i tako vas tretiraju. Oni misle, to se zna po tome što se tako ponašaju, jer zašto bi inače, oni dakle očekuju da vi njih služite jer su oni gore, pa vi njih trebate prositi i moliti i trčati za njima da bi vam oni nešto donijeli ili dali ili pripustili vas negdje ili proslijedili nešto, a što im je inače u opisu radnog mjesta. Morate ih specijalno zamolit i papirima im dokazivat tko ste i što ste i kakvog ste kova, da bi vas uvrstili u popis na koji inače svi uđu bez provjera i problema. Jer: 

- Takve kao vi se u stara vremena izlagalo u pećinama i ostavljalo na vjetrometinama na milost divljim zvijerima i prirodnim silama, pa ako prežive. 

Otac obitelji je nekoć imao tu moć da odlučuje o tome tko će živjeti a tko će umrijeti, ili se udaljiti da ne ogadi ostatak koji je čist. 

A oni su sad na mjestu pater familijasa. To svi vide. 

Nema veze što vi imate napismeno, jednako kao i oni, ali u drugačijoj boji, da vam samo fali prst ili oko, oni su opunomoćeni da kontroliraju cjelinu, nema veze što su tu cjelinu suzili na vaše fizičko tijelo, umjesto na grupu kojom kao gospodare. Razumijete? 

- Molim vas recite mi iskreno - pitala sam svoju liječnicu nakon što mi je kolektiv počeo agresivnije davati na znanje da sam nepoželjna i da me se boje jer nisam "očekivana" - jesam li opasna za društvo? 

- Samo sebi, draga, - odgovorila je - Samo sebi. 

Čudno kad sam sama, nema ozljeda ni lomova ni padova. U opasnosti sam jedino kad sam s običnima. 

Oni vide nešto drugačije i novo, i to im se dopadne, pa krenu u oponašanja, kao gore sa časnim sestrama, a onda im netko naglo skrene pažnju da su to jadne švore koje se nisu ostvarile kao žene i ovo i ono, i pljusnu dublje nego što bi pale da se nisu dizale gdje im nije mjesto. 

- Ona ne može, a vi nemojte. - Što je sigurno, sigurno je. To je ta logika. 

-.-

Čijim stopama dakle? Koga da se slijedi? Svece. Dokle god se može. 

Navodno sad postoje dva studija sestrinstva, jedan od civilnih sekularnih, a drugi od vjerskih krugova, jer radi se o zanimanju kojeg uvijek treba, i za stare i nemoćne i za male i nezbrinute i one zbilja bolesne. 

- Moja mala NE ide na fakultet za časne sestre, ali mi smo kao obitelj smatrali da će za njen duhovni razvoj biti bolje da to bude onaj koji časne vode. 

Neka! 

I, quo te virtus tua vocat! 

.ako pozdraviš, pozdravljen ćeš biti

Uvijek kad se naši stupovi društva krenu nadmudrivati na narodni račun i narodni način, pa kad krenu čak zakonima određivat - jer su trenutno oni na mjestima sa kojih se to može! - kako će se ljudi među sobom pozdravljat, ponašat i razgovarat (o robi, kapi i o frizurama, nastavna je priča), sjetim se ove stare pripovijetke (Nekako mi bude lakše razumljiva, iako ne i podnošljiva, realnost u koju sam uronjena, gdje nikome nije čudno što se nekom prijeti otkazima ako nije fizički sposoban dignuti glavu, ruku ili kapak kao znak poštovanja(?) prema ovima po rangu starijima.) : 

OVDJE: https://slatkasestrasna.blogspot.com/2026/02/uvijeke.html

Kad ti netko kaže "Faljen Isus", odgovara se "Navijeke". 

A on pita "A di ti je Marija". Jer treba se i Mariju pohvalit. Da nije Marije, ne bi bilo ni njega, rečenoga Isusa. 

I uopće mislim da je hvale vrijedno i da je veliko čudo, kako su sveti ljudi iz ovih divljih krajeva uspjeli usadit u ljudima ljubav prema Kristu. Kao i nastojanje da uz muškog krista, provuku i ženu, kao majku, onu od koje, iz koje, po kojoj je sve i počelo. 

I taj užasan strah koji graniči sa mržnjom. Odbijanje da nju prihvati ikakvu. Da ju prizna. Da ju se stavi uz njegov bok jednaku uz njega jednaka, iako je viša, poviše u svemu. 

Dosta s pretjerivanjima, jer postoje razlike koje se ne daju niti se trebaju uspoređivati. 

- A di ti je Marija? - pita njega ovaj, a ovaj odgovara: 

- Eno je doma, đavla uvi leži. 

- Jezik pogani, dabogda ne prigriza! 

Ne smijete nikada nikoga kleti, čak ni ako vam je na vrh jezika ne smijete to reći naglas, čak ni ako to netko zaslužuje. Ili pogotovo ne tada. Zašto? Pa vratit će vam se, prije ili odmah. 

Ovaj je, jasno ispričao svima koje je znao i ne znao, kako je sve bilo i "šta je ko kome reka". I sad se kreće s ozbiljnim raspravama. 

Trebalo je odmah u početku pozdraviti sa "Faljen Isus i Marija", i onda ne bi bilo nikakva grijeha. Bilo je i onih koji su se hvatali za slovo, "Trebalo je HValjen, pravilno je HValjen", ali ti su brzo, odmah! svrstani među književnicima i farizejima. Niti su ih sporijim kasom stizali ovi koji su mislili da je stvar u "Uvijeke", a ne u "NAvijeke".

Ali, bilo i dosta onih koji su smatrali da nije bilo lijepo vrijednu i radišnu ženu onako osramotit pa reć da doma leži. 

- Šta leži? S kim leži, ako si ti ovde? 

A da je rekao da Marija radi bilo što, ako je on ovde, kako bi to znao, znači ušao bi u još veći grijeh, služeći se niskim i prostim lažima. 

- Ako nije višćun! Pa da vidi i zna.

- E, a šta ti znaš šta ko u sebi nosi i ima. 

Na koncu se zaključilo da pozdrav ne valja, i da ga treba mijenjat u nešto neutralno, poput "Zdravo" ili "Živ i zdrav bio". E, a što ćeš ako naiđeš na nekog kome nije do života, pa sve shvati ko provokaciju ili uvredu i tuži te sudu. 

Zbog pozdrava su ljudi glave gubili, kamoli imanja. 

Tako to počinje. 

_____

Svaki put kad naši stupovi društva, da opet ponovim, upadnu u natezanja ovakvog tipa (ili ikakvoga) sjetim se ove narodne pripovijetke. Tko koga treba prvi pozdravit, tko s kim kavu pije, a tko se s kime viđa i ispod stolova. 

Nije nikakvo čudo što sam ja morala bježati s radnog mjesta, jer se, po mnogim dičnim mišljenjima, ne znam ni pozdravit. Pa kako ću onda znat išta drugo?!. 

- Pomozi sirotu na svoju sramotu - a oni u nas zlato uzimaju. 

Činjenica da su otvoreno tražili da im se darovi donose da bi me branili ili da mi ne bi branili da dolazim, nikome ni nije sporna. Nitko tu ne prepozna, a kamoli vidi, ni korupciju ni traženje mita. Njima to po pravu pozicije pripada, a oni me samo na nježan i strpljiv način na to podsjećaju. Daleko da bi bili kruha gladni. A ljubav im se, i stručnost, ipak mora dokazat darovima. Ili je to test koliko su moćni. 

Posebno veselje kako se čini im stvara, mnogobrojnim ljudstvom uspjeti dokazat da su oni u pravu i da su na pravici, a ono što je od boga da ne valja da ne vrijedi puno para. Do ništa. 

Samo ono što se može materijom dokazati, platiti, potkrijepit. Ili tako nešto. 

- Vidi ona dobro sve. Eno, svi su rekli! 

moć riječi

Bio je jedan kolega sa mnom na poslu, koji je, tako kažu, kasno progovorio. Naime, standard je i prosjek za dječake da progoveore kanije od djevojčica, ali ovaj je progovorio baš kasno. 

Ne mogu ni zamisliti koliko je to tuge i bola uzrokovalo njegovim roditeljima, niti želim zamišljati kakvim su ga sve torturama podvrgavali da bi ga sveli na normalu, ali do vremena kad sam ga ja upoznala, govorio je baš mnogo. Baš baš. 

Nitko od ostalih kolega mu nikada nije rekao da "Začepi!", ne u lice. Ali izbjegavalo ga se, to čak i ja znam.

Događalo se da bismo ponekad ostali sami, u zajedničkoj prostoriji, koja bi od pune nekim čudom postajala prazna onog momenta kad bi se i on tamo pojavio. 

I to da napomenem, slijepe i slabovidne ljudi ne izbjegavaju na taj način, nas jednostavno ostave i zaborave nam reći u kojem se smjeru gomila kreće. A vi, prirodno, izbjegavate gomilu. Gomila nema mozak, ne pazi, i kreće se nezaustavljivo kad ju se usmjeri, a često ju bude teško zaustaviti. Ergo, nije pametno biti dio toga. 

Još i to da dodam, slijepe ni slabovidne osobe ostalim ljudima ne smetaju, jednostavno nas se ignorira. Čak i kad imamo nešto za reći. Čak i kad vam se obrate. Oni vrte svoje filmove bez obzira na to kako priča dalje teče. 

Ali ovaj kolega, koji je imao svakome nešto dobaciti i pri tom mislio da je jako duhovit, jer je dobijao osmijehe, znate one nervozne, one koji se koriste kad ostanete bez teksta, ili kada ste uhvaćeni u neznanju, je bio baš iritantan. Prije nego otvorite usta on vam trpa svoje riječi u njih. 

- Daj prestani već jednom - jednom sam mu rekla. 

- Neču! - odgovorio je - Stalno šuti, šuti, neču šutit. Oću govorit dok mogu. 

Tad mi je sinulo: 

sav taj nametnuti i naučeni strah da je možda debil jer nije progovorio kad su statistike rekle da mora, ispoljio se na taj način da on misli da mora još uvijek nekome dokazivati da nije.

Da je šutnja hendikep. Bolest. A on da se uspio izliječiti. 

I još dalje, on je nada! Za sve nas koji još nismo progovorili, progledali, osjetili ili čuli zvuk. 

On je znak! Dobra vijest! Ne odustaj! 

Da ne straši? Straši!

čudovište iz ormara

 Čudovište iz ormara 

Nastojim se sjetit što više ovih nazovi događaja iz škole, bilo kad sam ju sama pohađala, bilo kad sam postala učiteljicom, jer mi se čini da problem počinje tu, pa da bi ga tu bilo i najlakše riješiti. Odnosno, ako ne počinje tu, nego se samo nastavlja onaj iz takozvanog stvarnog života, da bi škola mogla, ako ne morala, biti mjesto na kojem bi bilo najlakše početi s korekcijama. Zato smo ih, na koncu, izmislili, stvorili i namnožili, sa svim nadogradnjama. 

Listajući stare dnevnike i zapise iz starog kompjutera i one koje sam objavljivala na raznim blogovima, jasno se vidi da se iste stvari ponavljaju, ne iz generacije u generaciju, nego iz dana u dan, iz sata u sat, a ja da sam imala privilegij svjedočiti im, sudjelovati ili biti žrtvom, dakle, sagledati sa više strana, iz različitih pozicija i više kutova ili uglova nego što to ima priliku ili volju većina stvarnih sudionika u zločinu. Kažem priliku, jer netko odabere uvijek biti lovac (better to be a hunter than the prey - mentalitet, zbog kojega svijet i jest globalno selo, umjesto kosmopolisa. U naše prilike prevedeno: bolje bit prvi čovik u malome selu, nego drugi ili treći u velikom gradu.). Odabere biti lovac, pa se čudi zašto mora plaćat ljudima da bi se družili s njime. 

Da ne bismo zašli previše u teoretiziranja, prenijet ću "sitnicu" koja mi se "dogodila", par godina prije nego što sam se umirovila iz državne službe: 

Nakon praznika, nova je administracija škole (dakle, promijenila se politička opcija u kvartu, pa je došla nova ravnateljica, koja je morala pokazati kako će se dobro brinuti za nas i kako će ju, i tko će ju sve u tome podržavati), dakle, uložilo se u obnovu školske zgrade, između ostalog, u potkrovlju je uređen maleni prostor za intimnije druženje, nego što je to moguće u zbornici. Mala čajna kuhinjica, niski čajni stolić, dvosjed i nekoliko tapeciranih sjedalica. Bilo je još tu nekog namještaja, možda kakva polica ili stalak za časopise, i naravno, terasa. Potkrovlje je do tada bilo zaključano, vjerojatno s dobrim razlogom. 

Uglavnom, prva sjednica razrednog vijeća, na kojoj su se i razrednica i ravnateljica spremale govoriti o jednoj učenici s posebnim potrebama, se održavala tamo. Nisam to, naravno, znala. Nitko mi nije rekao. Čekala sam neko vrijeme u zbornici, koja je bila gotovo zastrašujuće tiha, a onda mi je prišla jedna od kolegica, koja je očito kasnila, i pozvala da idemo zajedno. Mislim da se bojala otići sama, a uvijek se lakše sakrit iza "invalida". 

- Oooo evo nam je. - tako su mene dočekali, dok je ova druga prošla neprimjetno i tiho. 

- Sjednite samo, koleginice, slobodno, nemojte se sramit. 

- Ta nećete stat na nogama - jedna sitna, ili bar sitnija od mene, je rekla da su bezobrazni, zar ne vide da je sve zauzeto, i počela pokazivati gdje se nalaze plastične stolice, za terasu. Tišina je postala neugodnija kad me je uhvatila za lakat i pogurala preko nekog niskog komada namještaja: 

- Evo, može ona sama. Zna ona i sama.  

Ušla sam u taj uzak prostor, i vrata, klizna stjenka koja je odvajala jedan prostor od drugoga, se počela, iza mene, zatvarati. Znam da nisam bila na terasi, jer zrak ne bi bio zagušljiv. A opet tko zna, zrak je pametniji od nas, možda može oponašati atmosferu koju stvore ljudi. 

Neki od muških kolega je poskočio i otvorio klizna vrata: 

- …pokvarene i bezobrazne tako... - čula sam da im je rekao. Čula sam i šištavo cerekanje. 

- Jadna ti je, ništa ne zna. Bože moj, kako ta u razreduuuu, ajme maaajko. 

Vi to sve čujete, sve se to događa pred vama, iako one vjerojatno misle da ih ne možete čuti. Jer ste gluh i slijep ili jednostavno glup. Ili jer su se one odmaknule dovoljno daleko i razgovaraju se diskretno i neprimjetno. Sa onim već svojim lijepo namazanima osmijesima. 

Ja izgleda, nemam osjećaj za prostor i proporcije, daljinu, širinu i tako to, jer čujem te glasove, kao da su tik pored mene, jer su mi uši tako naštimane: jedno se osjetilo, pretpostavljam, nadomješta drugim, te čujem ono što je meni bitno, za moje preživljavanje. Možda se radi o onome što Tesla, ili kojigod od mrtvih znanstvenika kojemu su teoretičari udijelili status mistika, što, dakle, Tesla kaže: Mislite u terminima, energije, vibracije i frekvencije. A mozak za zvukove i treperenja već ima pripremljene riječi. 

A ima ih pripremljene, jer prostor pamti. Vrijeme pamti. Sve se to odigravalo i drugima prije mene. Odigrava se, i odigravat će se, osim ako netko najozbiljnije ne kaže: Dosta! 

Kad imate u razredu, u učionici, među učenicima, jedno od takve djece, koja znaju što im je, i čiji roditelji i rodbina znaju kako se nositi s njihovim "nedostatkom", pa kad ga, u najboljoj vjeri, upišu u običnu javnu školu za obične, predaju uredno sve papire, liječničku dokumentaciju, postotke oštećenja i "uputstva za upotrebu", razredna se i nastavnička vijeća, u pravilu zgražaju. 

Ne radi se samo o strahu, iliti izazovu, da sada imaju nešto drugačije, s čime se još nisu sreli, ili možda neće znati ili moći nositi. A niti o gađenju, iako bude onih koje se ne ustručavaju naglas primijetiti da: "Oni sline" ili "Smrde". Nego baš o zgražanju, tipa, šta ti ljudi misle da su oni psihijatri, dadiljice, osobni asistenti, pa da će baš njihovu razmaženu djecu na pijedestal. Neka ih izvole vodit u specijalne škole, i to postoji. Baš za njih. I logopedi i defektolozi, molim lijepo. 

I onda im dođe, jedna "tak!va", u zbornicu. 

I onda ta tak!va, sjedi skupa s njima, i piše nešto, i govori nešto i umišlja nešto sebi, deset dvadeset godina (koliko već izdrži). I nitko ni ne primijeti da žena možda nešto i radi, nego glumata, jadna završla fakultetić, uvalilo je u gimnaziju pa se profinla. 

Baš se zapitaš, kad stignu odraditi svoje. Ili one imaju supermoći, bivanja u isto vrijeme na dva ili tri mjesta, i obavljanja više misaonih radnji, jer za fizičke se ipak nisu tako mukotrpno školovale. 

Nije, naravno, nikakva iznimka, gluho, slabovidno ili potpuno slijepo dijete u školama za običnu djecu. Upisani su i oni, kako kažu, stvarni invalidi, bez rukica, prstića ili oni u kolicima na guranje, ali njima je lakše dobiti liječničku ispričnicu, te je taj upis, u pravilu, samo formalan. 

Pogledajte samo koliko ima na svijetu ljudi koji nose naočale i slušne aparatiće, više njih ih ima, negoli ne, zar ne. Ne možete sve trpati u isti kalup, mjeriti istom mjerom. Netko vidi na daleko, netko na blizu, netko čuje zvukove sfera, a ni ne osjeti kad mu netko blizu uha urla. 

Stvar je u tome, da u malim, zatvorenim zajednicama, u kojima se drži do hijerarhije, ona osoba koja se uspentra do vrha, ne zna održavati red i rad, ili makar neki privid toga, drugačije nego silom ili prevarom i mitom. Oni koji znaju kome se trebaju ulizivati i najuspješniji su u tome, uglavnom prolaze tako kako prolaze zato što im nije problem podvaliti onome za koga se zna da se neće buniti ni braniti, a buniti se ni braniti se neće, jedino ako ne zna da mu se podvaljuje. 

U školama su to djeca. I pomalo roditelji. Jer je lakše struci da se nađe na kakvom prigodnom skupu ili dodjeli priznanja, nego korisnicima usluge, spomenutim roditeljima i polaznicima ustanova, koji su razasuti posvuda po gradu, imaju privatne živote, karijere koje treba održavati, vjerojatno na isti način kao i ovi, i potrebu da njihovo dijete bude bolje od nečijeg tuđeg, pa eto makar u načinu na koji će ga učiteljica prepoznat. 

Razlika između ovih koji se upišu sa potvrdama i onih koji su "upali redovno", je samo u tome, što prvi zna koji je njegov nedostatak ili ograničenje, te postoji realna potreba da ga se kao takvog prihvati. Ne da ga se promijeni ili preodgoji, kako to misle naše učiteljice. To je činjenica, izmjereno je i potvrđeno je da u određenom postotku ne čuje / vidi / teško se kreće. Znači, nemaš što takvo dijete slat na kiosk da ti donese kavu, jer ti se od govorancije osušilo grlo. 

A onda, kad već ne smiješ! to jedno "odabrano", nemoj ni jedno drugo. 

Problem riješen, tako jednostavno. 

Vratit ću se opet na onu čajnu kuhinjicu iz potkrovlja, sa početka priče: Školske su spremačice bile spremne na štrajk, ili makar građanski neposluh, kad se natuknulo da će jedna od njih morat bit spremna u podne u ponoć, skuhat i donijet kafu ili čaj ili šta već, na terasicu, našim profesorima. Rekle su, bez pardona, da se nisu one školovale za konobarice! 

Druga je opcija, da to radi dežurni učenik, brzo napuštena, jer je netko rekao, možda u šali, ali vjerojatno je opet isplivalo neko davno sjećanje, da se boji da se ne bi tjelesne tekućine pretvorile u pjenu od kapućina. 

A "Daj trkni mi sekund do dućana..." postoji još i dan danas, ko da su sve škole u kurikule stavile dopunsku za dostavljače. I to koga, baš onog jednog kojemu su mate i ćaća sredli list sa zelenim pečatom. "Šta ne ide u specijalnu! Ća!" 

Baš se zapitaš. 

Jel tako? 

I onda, dobiju jednu takvu za kolegicu, i umjesto da pitaju, ili ako ih je sram pitat izravno, da promatraju i da uče, Kako ti to tako lako?, ili Kako je bilo u tvoje vrijeme?, ili Što ti misliš kako da ovom pristupimo? kako ti to vidiš... bilo što, one samo gledaju kako da te se riješe. I traže ti greške. Pa i ono što napraviš dobro, ili pogotovo to, ako ne mogu shvatiti što se dešava, ili ako ne mogu pripisat sebi kao zaslugu, preokrenu na zlo. Koliko još možeš podnijet, šta sve možeš podnijet, i šta ti još nisu napravile, a mogle su. 

Ne događa se nama ništa od onog što se ne događa i svima ostalima, da se razumijemo, ali budući da imamo tu sreću da znamo za svoju "manu", znamo što nam "fali" i koji nam je vrag, drugačije se nosimo s time i drugačije rješavamo iste probleme. Provjereno svjesne one, da ista osoba koja ti pravi probleme ne može biti i rješenje istog, snađemo se s onim što imamo. 

Većina bi plakala, kumila, molila i mitila, da im se prestane, molim, da su one ipak!, molim, i da one zaslužuju, molim. Ili bi poslale mužjaka da ih kao brani, prijeti ili umlati. Na taj način društvo danas funkcionira. 

- A ova! Nije ni trepnila, kamoli zaplakala. 

Ona cura s početka, koja me je bila zatvorila pred svima u ormar, a da to nitko nije vidio, mala vjeroučiteljica kojoj je u opisu ulizivanje ravnateljici jer nju zapošljava župa, a ne županija, i njezina je dužnost njegovanje dobrih odnosa i prijateljstvo između svjetovnog i sakralnoga, se tješila, čula sam je, sa "neš mi ti, zezamo se, malo veselja za razbudit učmalu atmosferu svakodnevice. Ako je bilo tako neugodno kako ti govoriš, šta onda nije plakala?" 

- Nemoj ti, ćerce, nju žalit, ima ona, dobro je njoj. Gledaj ti sebe. 

I dobro je rekla. 

U sljedećih par mjeseci, skoro sve su bile naručene za skidanje mrene. Bez zezanja. Bilo je po zbornici, "U kojega si ti (misli se likara, optičara, okulista ili oftalmologa)?", i koji je bolji: I lip i zgodan. 

Ili im je tako naštimao oči ,. ;

preobrazbe (8)

U ovom postu se govori o tome kako sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i kojoj treba pod hitni preodgoj: 

Priča je toliko svakodnevna da nitko u nju ne bi povjerovao: kako se postaje seljanka, to svatko zna, jednostavno tako da se preselite iz gradske sredine u seosku, je li tako, inače ste rođena seljanka. 

Postoji i ona verzija u kojoj vas se proglasi seljankom zbog nošnje ili naglaska ili skupine ljudi koja vas okružuje, a već ima taj pridjevak. Ta služi tome da vas se uključi u "naše" društvo: da kupujete robu u "našem" dućanu, i da se glasate po "naški". 

Tako sam i ja postala seljankom, iz čiste navike, kao i svaka druga, s očitom razlikom da druga strana nije uzela u obzir da se neću prilagođavati njoj, čak ni kad bih to mogla. 

U radnoj sredini, to obično počinje: svaka i svaki je od nas to sigurno prošao, manje ili više svjestan toga što mu se događa. Dosta toga ovisi o vašoj brzini i spremnosti da izabirate strane. (U svakoj je zajednici makar još jedna ili dvije suprotstavljene strane. Možda netko i uživa u borbi za pripadnost i naklonost, tko bi ga znao!) 

Ovako je to bilo sa mnom: 

Potpisala sam ugovor za nepuno stalno radno vrijeme uz priloženu liječničku dokumentaciju o radnoj sposobnosti i uz, pretpostavljam usmenu, jer su se nalazi s vremenom pogubili u prostoru, preporuku liječnika specijaliste kako se postupa i što sve može visoko slabovidna osoba, a što se nikako ne preporuča. 

Bila sam spremna na otpor kolektiva. Ali i sama sam dosta otporna. 

Osoba bliska ravnatelju i sam ravnatelj su me uputili na to koga bi bilo pametnije izbjegavati, a na čiju bi naklonost mogla računati. Nisam bila jedina sa senzornim oštećenjem, i vjerojatno je da sam baš zato i dobila mjesto baš u toj školi: i uprava i osoblje i učenici su već imali priliku trenirati dobrotu. Na drugima, prije mene. 

I sad sam zahvalna na iskustvu promatranja zajednice u trenutcima kad se ima priliku raspasti na individualce. Strah od izolacije nikako nije veći od straha od osobne odgovornosti. Beziznimno se svaki pojedinac brže bolje gleda utaboriti s nekim, s bilo kime, radije nego da bilo kakvu odluku donese i provede sam. 

Nasamo, ravnatelj mi je rekao da je pametnije da ne govorim nikome ništa, jer su ljudi - ljudi: 

- ...kad nanjuše krv... 

Najprije su me proglasili lijenom: 

- Ona sjedi. Ona ne može. - podrugljivim tonom. Onih, koji za razliku od mene, svi oru i kopaju i znoj im kaplje sa trudnih tjemena. 

Trudila sam se više od drugih, misleći da zaista jesam za nešto kriva, odnosno da moram dokazati da mogu sve što i drugi. Uskoro shvatite da nema to veze s vašom fizičkom moći. Radi se o nečemu što svi prolaze u novim kolektivima. Fraze se ponavljaju automatski. 

- Nemoj im u svemu ić niz dlaku. Znaš kakvi su ljudi: daš im mali prst, oni zgrabe šaku! 

Znači: kad vas pošalju po kavu ili marendu, slobodno recite da vam je teško, pa pričekajte koji dan na reakciju. Mogli bi vas počet razapinjat, znani i neznani, to ovisi o stepenici na kojoj se nalazi osoba koju ste nagazili, odnosno koja misli da će nagaziti vas. Ali meni se dogodilo, da se prestalo s tom praksom. 

A onda se promijenio ravnatelj, zasjela je baš ta gladna i žedna (osvete). 

I, odjednom sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i koju treba preodgajat. 

- Nemoj draga dušu griješit, ona je bolesna i nju treba žalit. 

- Bolesna, jel bolesna, je li! Sad ćemo mi vidit.. - 

Šalju me po potvrdu na zarazno, pa po potvrdu na psihijatrijsko, i naposlijetku na ginekološko: 

- A valjda za nečega je... 

Odjednom svi znaju da sam švalerka nekog doktora koji se zbog mene sramoti i plaća moje dugove i troškove i tko zna šta sve ne, koji je platio starom ravnatelju da me zaposli preko veze, i kupio mi i diplomu i kuću i robu i ja bi bila i gola i bosa, gladna i žedna da nije njega ... tralala ... a ja ne znam ni pozdravit kad prođe pored mene. 

Tu dosta dobro upada ona da nitko ne zna za moju stvarnu slabovidnost, tako da se te neobične oči mogu svakome putniku namjerniku opisati kao - nenormalne i nemoralne.

- Slaboumna, a ne slabovidna. - tako se to prekrsti.  

- Dolazi nadrogirana na radno mjesto. puj puj sramota. Ja bi joj odma otkaz dala! 

I zapravo, tu se ne može ništa. Vi možete dokazivati i donositi papire i potvrde, ali - u društvu u kojem nitko ništa ne čita... a svi samo slušaju i prisluškuju i klimaju glavama od sreće što se sranja događaju drugim ljudima... - sve to ostaje za buduće generacije. 

- Vrijeme će pokazati, a narod - pozlatiti?

I opet vam se otvori ona, da postoje dva različita svijeta (minimalno), jedan u kojem živite, i drugi u tuđim glavama. Što je više glava, to će vam stvarnost biti teža za objasniti. 

- Je je, slabo vidi, neš mi ti opravdanja. Kurbetina! 

Sad vi recite, je li bolje bit seljanka koja se ne zna ni pozdravit, i sljedeće se jutro ne pojavit na radnom mjestu? Kad vidite u šta bi vas se preodgojilo. 

perike i maske

Neke se stvari vide puno bolje, tek kad vam život da priliku da se dovoljno daleko odmaknete od njih. Koliko je to "dovoljno daleko", nikad sa sigurnošću ne možete znati, a da li se radi o starom sjećanju ili o novim očima ili o boljem razumijevanju, ionako je stvar semantike. 

U tom svjetlu pogledajmo priču koju iznosim: 

Nakon dugog, predugog, nekoliko godina dugotrajnog bolovanja, profesorica kemije, koja je na svoje radno mjesto i došla kao Strašna (o tome će biti druga priča), i koju nitko drugačije nije ni mogao upamtiti, svojim fizičkim izgledom, koliko promijenjenim nitko nije ni mogao znati, dodatno je šokirala i učenike i nastavnike i cjelokupno školsko osoblje i posjetitelje: nosila je, naime, periku. I svi su vidjeli, bez da im je itko skretao pažnju na to, da je perika, perika. 

- Loše, loše. - bio je najčešći tihi komentar - Nevjerojatno da socijalno ne pokriva bolje. 

- E-e stvarno sramota, ipak je naš posao javni, mislim, mi smo na tapeti ovako i onako. 

Stvar je u tome, da ona o tome ne zna ništa. Njoj u lice svi su ljubazni i fini: 

- Aiiimee, kolegice, šta lipo izgledate, parate mi se bar deset godina mlađa. 

- Ma šta deset! Bar pedes'. He-he.

U učionci, naravno, sve je suprotno od toga (i o tome će biti druga priča). Djeca su, a tako je i za očekivati, puno iskrenija, još nisu društveno dovoljno osviještena, ne znaju se ponašati, ili ih grupa ponese u krivom smjeru. Pa šok, postane strah, strah se pretvori u hihotanje, hihotanje u povremeni komentar, povremeni komentar preraste u raspravu, koja nerijetko izađe iz učionice, pa se uključi i pokoji od roditelja, o čijem društvenom položaju ovisi, i voljnosti da ga aktivira na tom području, maltene život, ako ne dostojanstvo i pravo na siguran rad učiteljice "prečudna izgleda i ponašanja". 

I o učiteljičinom statusu, ali sad obiteljsko kumsko prijateljskom ovisi, jer kolege iz zbornice su odavno izabrali stranu, kako će se stvar odvrtjeti u društvenom smislu. Ako se ona sama ne aktivira, a po svoj prilici neće jer je em prestrašena činjenicom vrlo teške zdravstvene dijagnoze koja joj i sada, radno osposobljenoj, visi nad tjemenom, em izluđivana "lijepa si, svi te vole, ti si naš heroj i svi su na te ljubomorni" frazama za koje zna da su pretjerane, iako i sama počinje vjerovati u njih, linijom manjeg otpora, ili taštinom koja nam je svima prirođena, em fizički iscrpljena i tijelo i mozak će izabrati da se ta energija čuva za - očuvanje golog života, radije nego na personu. 

Familija i prijatelji obično krenu ovim smjerom: 

- Kako vas nije sram, pa žena je bolesna, vratila se s bolovanja, kako nemate milosti, di vam je pristojnost i kućni odgoj, pas mater vama i ko vas tako odgaja. 

Ton i boja glasa, u sitnim se nijansama razlikuju od regije do regije, grada do grada, kvarta do kvarta, škole do škole. Ali, kakogod da se okrene, imate rat. 

- Rat protiv raka. Rat, rak, rak, rat, sveisto. U sitno se gleda. U sitno broji. 

Dosad, bolja opcija: bolje da se bore protiv neizlječive bolesti, nego da idu zdrav na zdravog, na nože, jel tako? 

Ne znam. Nije. 

A jesu li mogli, nekako ne lagat, ne laskat, da ispadnu finooo ooodgojeni? Mogli su mučat, pristojno pozdravit i mirno radit svoj posao, i pustit nju da odradi svoje.

 

Prilika je to, svaki put kad nešto čudno strši, da se čitav kolektiv podigne na višu razinu, ali kolektiv obično bira da ovo što je više sreže na svoje niske grane. 

Kad čudno strši nešto što smo unaprijed proglasili bolešću, defektom, oštećenjem ili nedostatkom, to je znak da se dalje više ne može. Niže od toga se ne može pasti.

Ponovit ću još jednom ovo s čime idem iz posta u post: ako je kronična, onda nije bolest. Jednostavno, radi se o stanju koje treba prihvatiti, i naučiti se živjeti s time. Ako sam ja svoj život prilagodila sebi na način da ne smeta ničiji tuđi, koliko je god to bilo moguće, ostalo bi bila vaša stvar. Izvolite se sad vi potruditi, poraditi na sebi. 

Dakle, bez obzira na to, je li netko grbav, šepav, ćorav, ćosav, ćelav ili nosat. Muca li, zamuckuje ili govori po vlaški. Nosi li crne cipele na smeđu torbu. Gdje je kupio sendvič a koliko bi ga došlo da je negdje drugdje. Jesu li mu čarape obje iste vele. Jel došao u plavoj majici kad smo se dogovorili za rozu. Možda nije pažljivo slušao kad ste se dogovarali, možda je gluh ili glup, a možda ste baš njemu namjerno rekli krivo, da bi imali o čemu razglabati sljedeća dva tri mjeseca. 

I sad, normalna stvar, kad ste već tih krivaca proglasili i gluhima i glupima i ćoravima, sasvim normalna, da normalnija ne može biti, da nećete vjerovati kad naletite na nekoga tko je stvarno medicinski i pravno gluh ili slijep. Ili je stekao autoimunu terminalnu bolest uslijed cjeloživotnog izluđivanja. 

Bolja je opcija, kad ovako gledate, ne vidjeti i ne čuti zapravo biti slijep i stvarno gluh. Bar ste ostali u svojoj glavi čist od smeća koje se na svakoga baca. Bez obzira. Baca. Sa svih strana. 

A do tada, nije loše sjetiti se: Bolje da vam se rugaju nego da vas natamburaju. Bolje da vas žale nego da vam se rugaju. Bolje da vas se boje, nego da vas žale pa "s najboljim namjerama" povuku u svoj klan. 

preobrazbe (6)

Moguće da vam još nisam pričala kako sam se zbog f43 pretvorila u paranoika koji se liječi na psihijatriji.

Najprije, što je f43. F43 je šifra bolovanja koja je prvi korak prema optužbi za mobbing. Čita se kao "poremecaj prilagodbe", bez navođenja čije prilagodbe niti na što. 

Ovako je to bilo u stvarnom životu: 

Nakon što sam novu ravnateljicu, a staru kolegicu, i službeno upoznala sa svojim "zdravstvenim stanjem", što mi je dužnost kao zaposleniku priopćiti njoj kao poslodavcu, da ni jedna ni druga ne bismo trpjele nepotrebnu štetu, ja na fizičkom i materijalnom planu, a ona pri organizaciji posla i podjeli zaduženja, i nakon što je ona izrazila najdublje poštovanje, razumijevanje pomiješano sa milošću koje je prepuna prema svima potrebitima, na terenu se dogodilo jedino to da sam počela dobivati baš one poslove i ona zaduženja koja, zbog objektivnog razloga, ne mogu napraviti. 

Kako se to ponavljalo sve češće i sve javnije, da bi što više ljudi moglo vidjet, koliko mi ona izlazi u susret, a koliko sam ja nesposobna. + bezobrazna + lijena & nezainteresirana ... 

to je jedini izlaz bio u liječničkoj ispričnici, i češćim nego je ikom potrebno, bolovanjima s prije rečenom šifrom. 

Vi, kad imate f43 u biti zdrava i prava, morate stat doma i eventualno, ako vas pitaju "šta vam je višeeee!?", reć da imate problem na poslu. 

Morate bit u dobre s doktoricom, jer se takve šifre ne daju lako i ne daju svakom. 

A onda vas pozovu na kontrolu bolovanja. Vas. I doktoricu. 

I iako je svima jasno u čemu je stvar, ona, onako ispred vas, na glas, kaže: 

- Eto, mala se malo boji. Bilo mi je žao, pa eto. 

Onda vam kontrolorica kaže: 

- Morate priznat svoj strah i borit se protiv njega. Mi vam nećemo moć zauvijek ovako izlazit u susret. 

Onda doktorica: 

- E, e. Govorim ja to njoj staaaalno. Baš su svi rekli isto.. 

- Ko? Kad? O kome? 

- Svi, svi, svi.

- Eto vidite - obraća se kontrolorici - Uvjek vako. Rekla sam ja njoj, ma koga je ćerce brige za vas, pomozite sebi, neće vam niko drugi ko vi sami sebi. 

- Kad to? Kome? 

- Eto, ništa ne zna. - punim glasom, kontrolorici, a onda meni, umiljato:

- Ne misli, draga, niko o tebi. Niko ne vodi konte. Svak briga svoju brigu... 

Jel vidite i vi u čemu je stvar? I gdje je, i na kojem mjestu, problem mogao bit riješen. 

Te na koji se način stvaraju nova radna mjesta u zdravstvenoj branši. 

Asistenta potrebujemo (m/ž)!!  

(A da niti ne spominjem sve one dobrice koje rade moj posao dok ja plandujem, i potiho brontulaju "šta više ne krepa!".)

invazivna vrsta

Razlog zbog kojeg sam uvijek mislila da sam problematična i zašto sam se stalno preispitivala, i osjećala krivom i pogrešnom i ružnom, izgleda nema nikakve veze ni s mojim izgledom, ni viđenjem mene/sebe svojim ili tuđim očima. 

Obični ljudi se plaše mirnih ljudi. U tome je stvar. 

Sjećam se, a još i sada sam ista, da bih uvijek ponovila u sebi bar par bezbroja puta ono što želim, hoću ili moram reći, prije nego što to zapravo i kažem. Ne zato što sam se bojala zvuka vlastitoga glasa, ili krivog izgovora kojem bi se netko mogao narugati (naravno da sam primjećivala i jedno i drugo kao ono što drugi ljudi čuju kad misle da vas slušaju, i to nazivaju "čitanjem između redaka"), nego zato što sam znala da se izgovorena riječ ne može vratiti nazad. Ne može se poništiti. Jednom kad kažete, bilo što, činilo vam se to trenutno dobrim, pametnim, lijepim, pristojnim, može se izokrenuti na preko nekoliko bezbroja puta. I vratiti vam se na najneočekivanije načine. 

Sad probajte zamisliti, kako će vam se vratiti ono što kažete s namjerom da povrijedite nekoga. 

Pošto možemo suditi svijet samo prema onome što sami znamo, mislila sam da to isto znaju i svi drugi ljudi.

Jednostavno, nije pametno govoriti puno. 

Kad živite zaštićenim životom, kakvim sam živjela ja, u okruženju koje vam dopušta da mirujete i u tom miru primjećujete stvari. Stvari ne postoje. Sve je živo. I na svoje načine, sve razgovara s vama. 

Ne treba vam nitko da vam priča priče. Izmišlja priče. Čita priče. Pa mijenjajući glasove misli da je jako duhovit i domišljat, kreativan i zanimljiv. pogotovo ako misli da vam mora dati na znanje da vi sve to niste, jer ste šutljiva biljka. 

Kad kažete bilo što, da, ne, jesam, nisam, ti si, mater ti je, bilo što, jednu riječ ili jedan uzdah, shvatit će to kao poziv za, pazite, dodir. Obični ljudi, obično ne znaju razgovarati se, oni ponavljaju što su upravo čuli, i čekaju reakciju. Da bi ponovili tu istu reakciju. Ponavljanje obično završi udarcima. Koje niste vi započeli. Oni izgube živce, ali bez problema kažu da ste ih izgubili vi. 

Znate li za izreku, Neće grom u koprive? To sam bila ja. To je svaka šutljiva osoba. Kopriva se uzima kao korov. Opaka i opasna biljka koja peče kad ju se dira. Pa ju, s tog razloga, treba iskorijenit. 

Dakle, nikome ne pada na pamet, da sama Biljka ne dodiruje nikog, da nema noge i ruke kojima bi došla u vašu blizinu i s lošom vas namjerom povrijedila. Vi ste došli na njen teritorij i ona se brani. Ili takvo što. Onako kako može. Iščupajte je, nagodinu ona će opet narasti na istom mjestu. Zalijte otrovom, narast će za par godina.

Ili ju na miru ostavite, da biste, možda na godinu, otkrili ima li kakva ljekovita svojstva. 

Umjesto toga, oni misle da su oni zdravi, i da trebaju liječiti vas. 

Napraviti vam nove ruke i noge, i zašarafiti ih na tijelo koje još zovu vašim. Uliti vam u glavu svu svoju mudrost koju su i sami posrkali iz tuđih glava, prolijevajući i praveći balone od zraka, uz puno buke, ljutnje i histeričnog smijeha, koje će nazvati veseljem. A vlastitu nemoć da promijene, poboljšaju sami sebe opravdati neimanjem vremena zbog brige za nemoćne i slabe. 

-.-

Naslov koji sam izabrala za ovaj post, je čudni novi trend za koji sam čula od ljudi koji pomodno brinu za okoliš, i čini se da se ne radi o šali: naime izviđači, botaničari, biolozi, istraživači, čuvari baštine, koji god, su uočili u našim autohtonim parkovima prirode novu invazivnu, oni kažu uvezenu kinesku biljku koja se širi po našim šumama i gorama i na taj način oduzima prostor našem bilju. Koje bi inače nesmetano raslo. Samu biljku je te i te godine dovezao i presadio taj i taj gospodin, jer je tada i tada tu i tu bilo zgarište uslijed takve i takve prirodne ili ne katastrofe. I sad se ta biljka razgoropadila. Ma šta ta misli, došla na naše! Kako se usuđuje?! 

-.-

Puno vam je, previše riječi. Rastumačite kako možete.

čemu služi potvrda o invaliditetu

Ja imam iskustvo obične žene, zato što to jesam, ali imam i tu povlasticu da se, kad okolnosti postanu ružne, mogu sakriti iza svoga štapa. 

Budući da nema osobe kojoj nešto ne nedostaje, ne mislim da sam nečime posebnim nagrađena. Samo, eto, imam sreću da znam u čemu je kvaka. 

Jer je tako očito. 

I sad, ako je toliko očito, zbog čega moram za svaku pizdariju pokazivati papir sa točnim postotkom? I kako se taj postotak uopće računa?  

Postoji li uopće itko s nultim? Ako je stotka, najgora. 

Iskustvo obične žene znači, i kurva i drolja i podla i traljava, neuredna, a zna se namazat, i sve po spisku "žene ženama"... Pa kad stignu do: 

- Ali ona je invaaaaalid. 

To bi mogao, trebao biti znak da se pretjeralo. 

Nikad nije. Samo se gađenje prebaci na "drugačiji" nivo. 

Sad su svi invalidi gadljivi i "ne znaš ti šta ti oni mogu". 

- Oprezan budi!

Ta potreba, da se svi i sve svrstava, mi je nepojmljiva. 

Taj znak - inteligencije, nadmoći, čega li? 

Znam te puško kad si pištolj bila!

Strah, ako pitate mene. 

Stoga opet, čemu služi potvrda o invaliditetu? Nas, da sjeti da smo mi nedostatni, nepotpuni. Njih, da su oni ti koji određuju tko što zaslužuje, i koliko vrijedi. 

Pa vidi se, za majku milu, ili su baš svi slijepi.

tužba za duševne boli

Kad me je kolegica prijavila komisiji za povredu njena dostojanstva, tražeći da mi se otkaže ugovor o radu na neodređeno, nisam se ni iznenadila ni naljutila. Žena je htjela svađu, a ja joj to nisam mogla priuštiti, pa se svađajući preko drugih svadila sa samom sobom. 

Sam sadržaj njezina zahtjeva za zaštitu njezina prava na siguran i čovjeka dostajan rad, bio je smiješan: ona se, kao starija po godinama i po stažu, uvrijedila zato što ju navodno nisam pozdravila kako je to po etičkome kodeksu ustanove propisano, a kad sam joj se ispričala rekavši da zaista poštujem i njezine godine staža i života, ali eto, ja ne vidim, uvrijedila se jer sam joj rekla da je stara. 

Uvijek ima netko kome je gore nego vama. I uvijek je moglo biti gore. 

Sad zamislite da smo ona i ja jedine dvije osobe na planetu. Njoj nedostaje ljudskog razgovora, ali ne želi pričati sa mnom, iz osvete, jer ja nju ignoriram. Namjerno! 

Kako će mi dati do znanja da i ona mene ignorira? 

Događalo se to već: zaletjet će se u mene čitavom snagom, pogodit će me nečime, sakrit će mi nešto, hranu pogotovo.... 

Njena duša pati, razumijete? I pati zbog mene. Da nije mene ona bi bila čisto okej. 

A šta je meni?! Majketi, slabo vidi! Ne'š ti! Glumi i koristi. 

☝

Svi smo mi ranjive skupine. Ali pošto se ovi s oštećenjem duše lakše grupiraju, nas oštećena tijela se mora držati sa strane.