Ovako ćete lako prepoznati stvarnog čovjeka od onog koji bi to tek htio postati. To je najlakše promatrajući kako se odnose prema onima koji su očito u slabijoj poziciji od one na kojoj su opaženi da se kreću. Tipa odrastao muškarac i suha starica, ili dojenče. Posebna sorta su kućni ljubimci i mali kućni podstanari koje nismo donijeli iz zoo hobija, ali oni su svejedno odbrali naš dom da bude i njihov. Znajući ili ne znajući da su time dobili i vas takve kakvi god da jeste.
Stvarni čovjek će u danome momentu uraditi ono što se od njega očekuje inače mu ne bi bilo zadano niti predstavljeno kao zadatak. Neće planirati i neće oklijevati a nakon obavljena posla se neće hvalisati niti pošto poto pokušavati ponavljati iste korake, pa davala mu se prilika ili ne. Vjerojatnije je da neće. Prilika je samo ta jedna. Ako je ispunjena nema potrebe da se takva ista ponavlja. Do sljedećeg kruga. U kojem ćete biti pametniji za iskustvo, skoro nešto kao učitelj.
Čovjek u postajanju ili onaj koji se samo pretvara čovjekom, će ako je uhvati odnosno ne propusti vidjeti ili prepoznati zadatak kao nešto što je ponuđenu njemu, ako ga i dovrši uspješno htjet će pošto poto ponoviti isto, s istim rezultatom, sudionicima, uvjetima, sve laboratorijski, a onda će davati tumačenja i vrebati bilo koga da bi mu davao instrukcije.
On osjeća taj milijun očiju koji su stalno upereni prema njemu i koji toliko uporno zure u njega da ih čak doživljava kao svoje vlastite odnosno da sve što on sam vidi, vidi i svatko drugi osim njega, uključujući zidove i krovove i kišne kapi pod oblacima. Sve je tu zbog njega i na neki je način u pravu, jer nije sam na svijetu, i jer se kiša ne kotrlja put dolje da njemu napakosti pa da mora češće prati prozore, da mu susjed ne bi nešto ružno reka.
To vam dođe slično ono kad profesionalni fotografi koji pokušavaju prodati svoje slike iz divlje prirode, nekom portalu ili kanalu koji se dobro prodaje, ne bi li i sam stekao svjetsku slavu, jer što će takvima novci, ako ima za putovanja to znači da ne preživljava nego da živi punim životom, je li tako?
I onda uhvati kamerom to neko biće iz prirode, na način da svima izgleda kao da je istreniran baš za to da pred objektivom kamere profesionalca pozira, kao da je profesionalac sam, fotogeničan i on, i majka priroda u koju ga se posadilo za tu priliku. I ovaj još nadopiše da ne bi bilo zabuna, gle glavnog glumca kako pozira. A mi svi gledaoci pomislimo, stvarno!
Jadno je biće vjerojatno predosjetilo promjenu u okolišu i umirilo se dok ne shvati što se događa. Osjetilo je nečije oči na sebi drugačije od onih na koje je naviknuto. Pa dok ne odluči hoće li se dati u divlji bijeg ili da se još malo pravi mrtav. On nas ne vidi, ne nas koji ga gledamo s odmakom od ne znam koliko dana, sati i minuta, možda i godina, tako su te slike postale slavne i rijetke. Nego ne vidi ovu budalu koja misli da je umjetnik jer je kupio opremu umjesto puške dugouške pa da barem kožu donese doma da se pohvali da je bio, vidio i pobijedio prirodu.
To vam je ta razlika.
