Netko mi je nedavno skrenuo pažnju na jedan stari film s Richardom Burtonom, kojega je proslavila uloga Marka Antonija iz glasovite ljubavne priče o Cezaru i Kleopatri, a koji se ovdje pojavljuje u ulozi profesora latinskog jezika iz novije povijesti zapadne civilizacije. |
Radnja filma se vrti oko dvojice učenika, jednoga naoko savršenog, kojemu profesor posvećuje i dodatne sate, te ga je već odredio za svoga nasljednika, unatoč tome što je zainteresiran više za svjetovne zabave, i drugog, dječaka s invaliditetom koji se jako trudi uraditi sve kako je zadano što mu zbog fizičkih razloga ne ide, i čija se nastojanja da pokaže svoje kvalitete koje jesu bitno drugačije ali ne i bez ikakvog značaja, nailaze na stalna podcjenjivanja, neodobravanja i guranja sa strane. Često puta i doslovno, u fizičkome smislu. Dječak zna popiti batine. |
U jednoj sceni, strogi ali pravedni profesor mu kaže da su u antičko doba djecu kao što je on, ubijali već po rođenju, da je on još uvijek živ zahvaljujući jedino ljudima poput učitelja njegove škole, te da je jedino što se od njega očekuje poslušnost, poniznost i tiha prisutnost. |
Ovaj film lijepo popunjava prešućivanu prazninu od vremena drevnog Rima do ove naše sadašnjice. |
Mi danas imamo sporadično mirnu integraciju djece s invaliditetom u regularne škole: niti učitelji žele njih, niti bi oni htjeli, kad bi ih se pošteno poslušalo, sjediti besposleno 6 do 8 sati u sredini koja im nije naklonjena. A uobičajenim se korisnicima uvijek može manipulirati.
|
Postoje jasno i one specijalizirane ustanove, svojevrsne sigurne kuće, ali to je druga priča. |
Prirodni zakon, fizičku nesposobnost rješava drugačije; nigdje se u životinjskom svijetu neće održati jedinka sa tjelesnim oštećenjem, što ne znači da takvih okota nema, u tom je smislu rođenje u ljudskom društvu, u ljudskom tijelu, smatrano premijom. Ljudi naime mogu pokazati svoju ljudskost baš na onim najslabijima. Jednako ljudima, kao i životinjama. To je ta razlika. Mi možemo sami izabrati što ćemo jesti, kad ćemo jesti i na koji način.
Nije li sve hrana? I nisu li usta vrata pakla? |
U jednom i u drugom smjeru: pa da ne bi bili pojedeni od strane ovih koji sporo uviđaju, poslužite se jezikom da čarobnim riječima stavi neku bubu u glavu, da se radije njome zabavlja nego da vas lova, i to vam je sva mudrost. |
Do sada je stvar toliko izmakla kontroli da se teško može sa sigurnošću znati što je stvarno toliko trulo da prijeti zarazom sa najsmrtnijim ishodom, a što je privremeno stanje čišćenja koje s vremena na vrijeme svaki živi organizam mora proći, to najprije nastradaju oni koji, na bilo koji način, fizičkim izgledom odstupaju od onog na što je određena zajednica naviknuta, počev od slabije ili jače pigmentirane kože ili kose, zatim naglaska i boje glasa, te viška ili manjka udova, tako da tu ulaze i djevojčice i žene, u isto kolo, bez razlike. Stvar koju smo propustili u dovoljnoj mjeri primijetiti, ono kad se lobiralo za zakon o zaštiti prava malenih djevojčica. |
U tom je smislu, u okrutnom okruženju, koje sporo uči i još sporije uviđa i prihvaća različitosti bića i pojava oko sebe, preživljavanje onih najslabijih bilo vrlo upitno, te je brza i laka smrt, bila čin milosti. Alternativa je cjeloživotno mrcvarenje i njega i zajednice kojoj bi pripadao. Na svim razinama. To je naša stvarnost, tako da nitko ne može reći da društvo nije ništa napredovalo. Jest, više je bolnica i škola nego ikad, a sve je više onih koji se na bilo koji način žele svrstati u pacijente, jer misle da je to sigurniji put. Moderna društva, makar na papiru, bolje štite prava ranjivih skupina, problem je jedino kad izađete u stvarni svijet. |
“Stranče, ovdje te tvoj zakon ne štiti.”
“Ali, tako piše!”
“Piši, samo piši, ionako nitko ne čita.” |
Možda ne ovdje i sad, ali činjenica je da smo zbog običaja da zapišemo i zabilježimo sve što se da opaziti, dospjeli na mjesto na kojem će nas netko možda zamijeniti za ljude, i to je krajnji domet. |
U zlatno doba staroga Rima, takav je sustav bio dosta razvijen, odnosno dobro je dokumentiran, i svaki put kad se potegne pitanje zaštite prava osoba s fizičkim oštećenjem, znanstvenim i obrazovnim ustanovama se skreće pažnja na nekoliko istih pisanih djela, koja se nastoji svrstati u kanon, na jednaki način kako su se onda određena poglavlja Cezareva Galskog rata ili Homerove Ilijade, ili Ciceronovih govora i privatnih pisama, uvrstilo u obaveznu lektiru svakoga tko se htio zvati akademski obrazovanim građaninom. |
Umjesto toga, moderne znanstvenice radije biraju sladunjavu poeziju, ljubavne romane i stihove iz Umijeća zavođenja zbog kojih je Nosonja Ovidije u najzlatnije i najslobodarskije doba starog svijeta, pretrpio izgon iz domaje. |
Iako nijedan izbor nije bez vrijednosti i značenja, po onoj da nema pogrešnog učenja (svaki put kad naučimo nešto što prije nismo znali, mijenjamo se na nekoj razini, a promjena nikad nije nešto što je apriori loše), stvar je u načinu na koji praktično odlučimo primijeniti znanje koje je usvojeno samo teoretski. |
U nastavcima ću ovdje prenositi spomenute tekstove koji nisu ušli u kurikule, iako su mogli olakšati živote, i ovima koji su već medicinski dokazano i pravno priznati tjelesni invalidi, politički korektnim rječnikom osobe sa posebnim potrebama, i ovima koji nastoje svoje različitosti dokazati ili zaštititi određenim potvrdama, odnosno svima koji se tako osjećaju i htjeli bi postati članovima bilo koje od zaštićenih ranjivih skupina, bez pretjerivanja ili potcjenjivanja, inače kako objasniti obećanja o novim gradnjama i nadogradnjama bolnica i kliničkih centara.
One koji se pwd-ejcima bave, ne treba ni spominjati, a čijem nesebičnom radu ne bi na ovaj način uzmanjkalo društvene podrške. |
Također ovdje prenosim i one odlomke koji jesu uvršteni u odobrene udžbenike, a koji bi se mogli barem pročitati na satu, bez ucjena ocjenama, ali se redovito preskaču, što vi mislite, zbog čega? |
|
