razgovor s neuroznanstvenikom

https://www.youtube.com/watch?v=MwgkvBZXum0&spfreload=10

oko 28-me minute, ali pogledaj SVE.

nevidljivi neprijatelj

Krizne situacije kao ova u kojoj se svijet sada nalazi (COVID-19), nisu bolje od ratova, a na duže i na kraće staze, učinak je isti.
Ono zbog čega to spominjem ovdje i sad, jest sintagma koju sam stavila u naslov; Svi stalno spominju borbu protiv 'nevidljivog neprijatelja', ergo, virusa koji je svijet stjerao u kut. Da se radi o borbi naroda protiv naroda, brata protiv brata, sve bi bilo lakše. Ovako moramo biti tiho i mirno i čekati da opasnost prođe sama od sebe.

Vidim (sorry, osjećam, ćutim) strah, paniku, neurozu i anksioznost u drugima, iako sam se dobro (predobro) izolirala od svega. Minimum vijesti i kontakta s toksičnošću bilo koje vele.
Jer se radi o osjećaju koji mi je dobro (predobro) poznat.

Ljudi koji za sebe misle da su dobro educirani, i kad mogu shvatiti koliko slabo vidim, prije prihvate da sam agorafobična, negoli, u prostoru, slijepa. Agorafobi imaju paničan strah od velikih, širokih prostora, ne nužno na otvorenom, te se drže poznatoga. Slijepi ljudi nemaju što tražiti na velikom i na širokom, jer im ni veliko ni široko nije zanimljivo, pa se drže poznatoga.

Ja volim biti na otvorenom. Ali mogu biti i zatvorena, bez ikakvog problema. Problem nastane kad mi nestane štap ili naočale, sam od sebe. Tada znam da je na djelu 'nevidljivi neprijatelj'.

Možete li to razumjeti?

Sebi ne mogu priuštiti rastresenost. Rastresenost u mojem slučaju znači nezgodu ili povredu, u blažem slučaju, smrt u težem. Učila sam na pokušajima i pogreškama.
Sama znam gdje ostavljam stvari i kad se krećem kojom putanjom se krećem. Jedino što nikad ne mogu predvidjeti su drugi ljudi. Da, oni koji uvijek znaju (ili misle da znaju) (i hoće znati) što je drugima ljudima u glavama, bolje nego u njihovim vlastitima.

Meni je korona mačji kašalj, zaobilazimo se uredno.

Nevidljivi koji ostaje problem moj je neizlječiv.

Ni lakat ni šaka tu ne čine razliku. Jedino dizanje svijesti.
Edukacija?
Premalo nas je (nasreću) da bi se ulagalo u to.

kako znam da su procvali bademi

Neko vrijeme prije nego grane propupaju, taj je dio svemira mirisno miran. Zrak ima drugaciju teksturu, tako da pomislite da je prava sreca sto drvece nema noge, jer bi se cinilo da svijet nema uporiste i da bi mozda mogao odletjeti kako mu puhne.

Kad grancice potjeraju listice taj miris je glasniji.

Kad mi kazes, da je stablo zabijelilo, kasnis, za ljudima i za bogom. a da to ni ne znas.

Kako znam...



Jedino nemam potrebu reci:

- Vidi, glej, krasno - krasno... Kakva steta.

kako sam postala gospođa

Svaki put kad moj štap i ja iziđemo vani, zaprepastim se kako edukacija zaista može učiniti čudo, u relativno kratkom vremenskom periodu. 

Da, još ima onih koji se boje, ignoriraju ili dobacuju "jadna ti je, pa ima li koga uza se", i "šta ne stojiš doma", "vidi, pogledaj, i di će sad ona ovako?", ali sve se više pojavljuju i oni koji pristojno pitaju mogu li kako pomoći. 

Ono što je meni zanimljivo jest činjenica da kad ista ja, u istoj robi i sa istom frizurom, u istom kvartu, iziđem bez štapa, obavezno se nađe neka baba koja se žesti: 

- Ajde mala brže to malo! Šta si stala? 

- Vidi je šta glumi. 

 Štap mi pak da status gospođe, te su nerijetko baš penzioneri (možda baš ista ova žestoka baba, ne mogu to znati, pa se ne mogu ni ljutiti na nju. ili koju drugu. nepotreban potrošak energije, hvala na pitanju), ti koji mi persiraju i nude pomoć. 

Pitanje za razmišljanje: 

Je li moguće da je vid baš svima u qrcu? Odnosno, zbog čega ga imate?