nevidljivi neprijatelj

Krizne situacije kao ova u kojoj se svijet sada nalazi (COVID-19), nisu bolje od ratova, a na duže i na kraće staze, učinak je isti.
Ono zbog čega to spominjem ovdje i sad, jest sintagma koju sam stavila u naslov; Svi stalno spominju borbu protiv 'nevidljivog neprijatelja', ergo, virusa koji je svijet stjerao u kut. Da se radi o borbi naroda protiv naroda, brata protiv brata, sve bi bilo lakše. Ovako moramo biti tiho i mirno i čekati da opasnost prođe sama od sebe.

Vidim (sorry, osjećam, ćutim) strah, paniku, neurozu i anksioznost u drugima, iako sam se dobro (predobro) izolirala od svega. Minimum vijesti i kontakta s toksičnošću bilo koje vele.
Jer se radi o osjećaju koji mi je dobro (predobro) poznat.

Ljudi koji za sebe misle da su dobro educirani, i kad mogu shvatiti koliko slabo vidim, prije prihvate da sam agorafobična, negoli, u prostoru, slijepa. Agorafobi imaju paničan strah od velikih, širokih prostora, ne nužno na otvorenom, te se drže poznatoga. Slijepi ljudi nemaju što tražiti na velikom i na širokom, jer im ni veliko ni široko nije zanimljivo, pa se drže poznatoga.

Ja volim biti na otvorenom. Ali mogu biti i zatvorena, bez ikakvog problema. Problem nastane kad mi nestane štap ili naočale, sam od sebe. Tada znam da je na djelu 'nevidljivi neprijatelj'.

Možete li to razumjeti?

Sebi ne mogu priuštiti rastresenost. Rastresenost u mojem slučaju znači nezgodu ili povredu, u blažem slučaju, smrt u težem. Učila sam na pokušajima i pogreškama.
Sama znam gdje ostavljam stvari i kad se krećem kojom putanjom se krećem. Jedino što nikad ne mogu predvidjeti su drugi ljudi. Da, oni koji uvijek znaju (ili misle da znaju) (i hoće znati) što je drugima ljudima u glavama, bolje nego u njihovim vlastitima.

Meni je korona mačji kašalj, zaobilazimo se uredno.

Nevidljivi koji ostaje problem moj je neizlječiv.

Ni lakat ni šaka tu ne čine razliku. Jedino dizanje svijesti.
Edukacija?
Premalo nas je (nasreću) da bi se ulagalo u to.