Neko vrijeme prije nego grane propupaju, taj je dio svemira mirisno miran. Zrak ima drugaciju teksturu, tako da pomislite da je prava sreca sto drvece nema noge, jer bi se cinilo da svijet nema uporiste i da bi mozda mogao odletjeti kako mu puhne.
Kad grancice potjeraju listice taj miris je glasniji.
Kad mi kazes, da je stablo zabijelilo, kasnis, za ljudima i za bogom. a da to ni ne znas.
Kako znam...
Jedino nemam potrebu reci:
- Vidi, glej, krasno - krasno... Kakva steta.
No comments:
Post a Comment