sanjač vi

tek kad sam shvatila da zivot ima ime, prezime i pin, pocela sam osjecati sram. 

to je, kazu, razlog, zasto je bog kontra registara svake vrste. 

nedovršena

dovela sam te do mjesta na kojem nitko prije nas nije bio 

(trebalo je za to imati slijepog povjerenja, ili zrnce ludosti) 

mozda ti se cini da stojimo na rubu provalije, 

ali 

ono sto ti ne smijem reci, jest da se natrag ne moze. lijevo ni desno. nikamo. nikuda. 

postoji samo tocka u prostorvremenu i mi na tocci. 

dubina i visina. 

(ne moras nista raditi)

(dapace, pozeljno je kompletno mirovanje) 

sila teze ucinit ce svoje. ili sila uzgona. 

kako god da se zvala. koje god ime da joj dali ili ju zvali, na stvari je sila veca od nas. 

zaroniti ili 

poletjeti. 

nije da izbora nema. 

i niposto, nije los. 

imamo li svi šesto čulo?

Podjela na pet ljudskih čula datira još od Aristotela, koji u svojem djelu O duši, svakome posvećuje po jedno poglavlje. Svi znamo, to su: vid, sluh, njuh, okus i dodir.
Iako je trenutno neurološko mnijenje da čula ima između 21 i 32, još uvijek se držimo Galenove podjele mozga na specifične dijelove od kojih je svaki zadužen za po jedno čulo. Tako razlikujemo unutarnja i vanjska čula: za primjer, vid i sluh su vanjska čula, koja potiču unutarnja čula, poput imaginacije ili memorije. Sposobnost razmišljanja, umišljanja i zamišljanja je ono po čemu se razlikujemo od životinja.
Definicija čula je sama po sebi problematična. Uobičajilo se reći da je osjetilo, ili čulo, kanal preko kojeg mozak prima informacije o svijetu i o sebi. Razlikuju se tri takva kanala: mehanički (sluh, dodir i propriocepcija), kemijski (okus, miris i unutarnje senzacije) i svjetlost.
Osjetilo dodira tako komprimira nekoliko tjelesnih čula, poput percepcije pritiska, hladnoće, topline i boli.
Unutarnje senzacije ili introcepcija, se odnosi na osjet gladi, žeđi, punog mjehura itd.
Propriocepcija je osjećaj vlastitog tijela u prostoru, npr. i kad su nam oči zatvorene, imamo osjet vlastite lijeve noge.   

Prevodim vam samo djeliće ne bi li vas namamila da poklikate linkove i pročitate sami.
Ono što mene uvijek iznova zaprepasti, je ljudska sposobnost da od jednostavne stvari napravi nered. I pri tom misli da sređuje stvari, stvara kakvu korist.
Medievalistica koju linkam je podijelila slike, ilustracije i citate koje je vrijedno pregledati:

U jednom se viđenju Bog obratio Katarini Sijenskoj: "Želim da nadiđeš sva osjetila, tako da bi mogla spoznati istinu." I ona je poslušala. 

____________________________________________________________

Izvori:
https://medievalmetamorphoses.wordpress.com/2017/03/26/sensing-the-extraordinary/

Imamo li zaista svi šesto čulo? Radio 4:
https://www.bbc.co.uk/programmes/b08k5zlm

sanjač v

ti si slijepa ulica. 

na jedini izlaz* 

netko je stavio naplatnu kucicu s rampom. 

ta ce avantura kostati vise od zivota. 

u retrovizoru vidim vlastito lice: 

dugu tanku pletenicu niz celo iza uha niz ledja... 

podsjetnik da je ta kosa nekad bila duga i da je nosila vjetar i vjetar da je nosio nju i da su se nosili zajedno sa svim i svima i svime, a sad da se ne podnose 

u krosnjama umiru cvrcci. 

u letu se gube leptiri. 

u zraku je ono zivodajno plavo izblijedjelo: 

nikada to nije bila ljubav. 

_________________________________________

* istim putem natrag 

ne mogu te vidjet', ne želim te čut'

- Ono kad smo ti mi bile jedanput pricale, ono ona ti je rekla da ono ono da ono znas ono -

Mozda je u pitanju kakva javna tajna, nesto sto se samo po sebi razumije, mozda kakva interna, pa je potrebno govoriti u siframa tako da vas samo bog razumije, lako moguce da je popracena grimasama i i gestama koje govore vise od rijeci, ali ono sto zbunjuje je spremnost slusatelja da se ukljuce u konverzaciju i pridonesu, jos koje " ono, ono" i " znas ono". 

Ne moram se sama iskljucivati, iskljucena jesam, drage prijateljice, hvala, hvala, hvala. 

Netko je rekao da se obicni ljudi opuste u drustvu slijepih kao da ih niti nema, nevidljivi su im. (Iako je stvar prakticno obrnuta.)

Ne vjerujem u takve tvrdnje. Po mom iskustvu, obicni su u drustvu slijepe osobe jos napetiji i nervozniji (ne znaju sta ce sa sobom, nemaju publike), rijecju - opasni su. 

Izmisljaju nacine kako da me "vrate u zivot", smisljaju smicalice, koje ja zovem zamkama za ptice; a kad im umaknem proglasili bi me glupom, da samo nisam tako jadna. 

Ne mogu ni zamisliti da je nekom njihovo drustvo nezanimljivo. 

Ne mogu od slike koja zbori tisucu rijeci, izabrati ni jednu imenicu, pridjev ili glagol, kojim bi olaksali meni da otrpim njihovu prisutnost, ili dokazali sebi da mogu biti osobe koje se "mogu sa svakim, pa cak i sa ovom". 

I stalno i uvijek i bez prestanka u krug isto isto isto... 

- Znas, ona ti ima nesto s ocima, ono eEee, ono, a mozak i oko su ti povezani, ima neko ostecenje mozga... 

Ne stvaraju nista novo, korisno ni lijepo, samo prevrcu istu pricu na uvijek isti nacin, sa uvijek istim zakljuccima, i uvijek istim nedovrsenostima: jer ako umuknes u po' slova, trazit ce te radi nastavaka... Potreban si. S tobom prica nema kraja, a bez tebe, nema price. 

Osteceni diskovi i ploce, preskacu na uvijek istom stihu. Pitam se, je li stvar takva i sa centrom za govor i izosenje impresija. Iznesene impresije, ne zovu li se ekspresijama. 

🌋

Oh suti, suti, suti, za miloga boga, usuti. 

🍃🍃🍃

'IN is the only way OUT'

agon i ja

Još i danas se moji roditelji bore za moju naklonost. Oni su u svojim osamdesetima. Ja u pedesetima. Da je sve bilo po propisanom standardu, i sama bih imala odraslu djecu, koja bi imala djecu za čiju bi se naklonost prabake i pradjedovi nadmudrivali. "Koga više voliš: mamu ili tatu? :)" 

Kroz čitav svoj život sretala sam ljude koji su mi nastojali zamijeniti biološke roditelje. Bez zezanja. Učiteljice, sestrine prijateljice, poslodavci, šefovi i šefice. Potencijalni supružnici ili ljubavnici. 

Uvijek na isti način: treširaju vam pravu mamu i pravog tatu, a onda se oni ubace kao jedino rješenje. 

Sigurna sam da po istom obrascu, taj tip ljudi radi i sa ljudima koji nisu moga tipa: koji su po Pe eSu. U biti, znam to kao činjenicu. 

Ono što je drugačije u mom slučaju - idem sad opet po onome 'na nama se bolje vidi, jer se borimo (ili ne borimo) na drugačiji način' - jest činjenica da stvari koje nam darujete nama nisu od nikakve koristi. 

Tipa: frajer ti pokazuje kako je on za razlliku od tvog oca koji je kukavica i bezveznjak, baš pravi frajer. Izgleda frajerski, ponaša se frajerski, drži cigaretu ili čašu, na frajerski način, njegova roba je bolja, kosa i brada, sve je na njemu bolje. 

Ti znaš tko će ti nakon mozga sj..ati i sve ostalo. 

Tipa: šefica ili učitejica ili sestrina prijateljica ti u onih pet minuta koliko je dnevno moraš trpjeti pokazuje kako je brižna i nježna i susretljiva za razliku od majke koju 'trpiš' dvadesetak sati na dan, koja plane i koja zna biti i umorna i neurozna. 

Ti znaš tko ti je stalno tu, a tko je tu samo dok ga se gleda. 

Tipa: "Vidi kakve ja imam cipele / hlače / novčanik / navedi bilo što, mašta mi jutros ne radi samo b-bijes, a pogledaj te tvoje šugave..." 

Ne znači mi ništa. Ti veliš da su šugave. Meni su udobne. I zgodne. 

Daju ti stvari koje ti ne trebaju, da bi ti na silu uzeli nešto što ti je životno bitno. 

Da je to ljubav, kako oni tvrde, ne bi bilo natjecanja. Da meni treba njihovo odobravanje, naklonost ili prisutnost, ne bi se toliko žestoko oni borili za moju. Stvar bi bila obratna. 

Sad se vraćam na borbu mojih roditelja. Njih njihova ljubav održava mladima. Imaju vječno dijete. Oni su vječno potrebni. Koliko je to poštena razmjena, procijenite sami. 

Veći dio života, ne živimo zajedno. Stvari, a uvijek se radi o stvarima, materijalnim stvarima, mogu nabaviti sama. Uglavnom to i radim. Ipak, njihovi pokloni, njihova pažnja, njih drži mladima i živima, i potrebnima, i to zna biti frustrirajuće. Činjenica da su ti roditelji djeca, koja tebe tretiraju kao (retardirano) dijete. 

Životne trikove, trikove za preživljavanje, naučila sam od bake, u ugodne šetnje me vodio djed. Mama i tata su postojali kao netko tko je stalno dolazio sa novim gadgetima i novim terapijama i tretmanima, koji su bili mučenja koja su me trebala popraviti, napraviti, stvoriti u nešto što nisam mogla biti, nešto po PS-u. 

Ako me razumijete... 

A rade to još i sada. 

Tako da... kad se pojavi netko tko me hoće za sebe na "normalan" način: prvo vam trešira poznati svijet, pa ubaci sebe kao idealno rješenje... o moj bože... Da je to ljubav, ne bi bilo natjecanje, da je meni potrebna vaša naklonost, ne bi se vi tako žestoko borili za moju. Da sam ja najslabija karika, otpala bih davnih dana, ne bi se ni znalo kako kada ni gdje.