Kroz čitav svoj život sretala sam ljude koji su mi nastojali zamijeniti biološke roditelje. Bez zezanja. Učiteljice, sestrine prijateljice, poslodavci, šefovi i šefice. Potencijalni supružnici ili ljubavnici.
Uvijek na isti način: treširaju vam pravu mamu i pravog tatu, a onda se oni ubace kao jedino rješenje.
Sigurna sam da po istom obrascu, taj tip ljudi radi i sa ljudima koji nisu moga tipa: koji su po Pe eSu. U biti, znam to kao činjenicu.
Ono što je drugačije u mom slučaju - idem sad opet po onome 'na nama se bolje vidi, jer se borimo (ili ne borimo) na drugačiji način' - jest činjenica da stvari koje nam darujete nama nisu od nikakve koristi.
Tipa: frajer ti pokazuje kako je on za razlliku od tvog oca koji je kukavica i bezveznjak, baš pravi frajer. Izgleda frajerski, ponaša se frajerski, drži cigaretu ili čašu, na frajerski način, njegova roba je bolja, kosa i brada, sve je na njemu bolje.
Ti znaš tko će ti nakon mozga sj..ati i sve ostalo.
Tipa: šefica ili učitejica ili sestrina prijateljica ti u onih pet minuta koliko je dnevno moraš trpjeti pokazuje kako je brižna i nježna i susretljiva za razliku od majke koju 'trpiš' dvadesetak sati na dan, koja plane i koja zna biti i umorna i neurozna.
Ti znaš tko ti je stalno tu, a tko je tu samo dok ga se gleda.
Tipa: "Vidi kakve ja imam cipele / hlače / novčanik / navedi bilo što, mašta mi jutros ne radi samo b-bijes, a pogledaj te tvoje šugave..."
Ne znači mi ništa. Ti veliš da su šugave. Meni su udobne. I zgodne.
Daju ti stvari koje ti ne trebaju, da bi ti na silu uzeli nešto što ti je životno bitno.
Da je to ljubav, kako oni tvrde, ne bi bilo natjecanja. Da meni treba njihovo odobravanje, naklonost ili prisutnost, ne bi se toliko žestoko oni borili za moju. Stvar bi bila obratna.
Sad se vraćam na borbu mojih roditelja. Njih njihova ljubav održava mladima. Imaju vječno dijete. Oni su vječno potrebni. Koliko je to poštena razmjena, procijenite sami.
Veći dio života, ne živimo zajedno. Stvari, a uvijek se radi o stvarima, materijalnim stvarima, mogu nabaviti sama. Uglavnom to i radim. Ipak, njihovi pokloni, njihova pažnja, njih drži mladima i živima, i potrebnima, i to zna biti frustrirajuće. Činjenica da su ti roditelji djeca, koja tebe tretiraju kao (retardirano) dijete.
Životne trikove, trikove za preživljavanje, naučila sam od bake, u ugodne šetnje me vodio djed. Mama i tata su postojali kao netko tko je stalno dolazio sa novim gadgetima i novim terapijama i tretmanima, koji su bili mučenja koja su me trebala popraviti, napraviti, stvoriti u nešto što nisam mogla biti, nešto po PS-u.
Ako me razumijete...
A rade to još i sada.
Tako da... kad se pojavi netko tko me hoće za sebe na "normalan" način: prvo vam trešira poznati svijet, pa ubaci sebe kao idealno rješenje... o moj bože... Da je to ljubav, ne bi bilo natjecanje, da je meni potrebna vaša naklonost, ne bi se vi tako žestoko borili za moju. Da sam ja najslabija karika, otpala bih davnih dana, ne bi se ni znalo kako kada ni gdje.
No comments:
Post a Comment