infinity meditation

Vratili smo se u "novu normalnost", "život" je procirkulirao, trajekti plove!

Kao mala, sam znala satima gledati brodove kako pristaju u luku, i isplovljavaju iz nje. Zamišljala sam, a to me je naučila baka, kako se bijela točkica polako pomiče po svijetloplavoj podlozi, klizeći glatko, nježno i tiho prema svome pristaništu.
Ni jedna ni druga, naravno, nismo mogle vidjeti sami brod, a razlog nije što bi bio predaleko, dapače. Ali pratile smo ga, od jedne luke, do druge (koja se za razliku od prve, zaista nije mogla vidjeti sa našeg balkona:) svih 45 minuta koliko je put trajao. I sjećam se da je to bilo najmirnijih i najtiših četrdesetpet minuta u danu. Najugodnijih. Poput molitve. Čisti gušt.

Puno godina poslije, otkrila sam ovo: _______________________________________
https://www.youtube.com/watch?v=pU9x9Fpo28U

👀👁👁posvuda👁👀👀

Naslutila sam, kako se to vec naslucuje, necije oci na sebi. Proreze u tkanju svijeta, kroz koje je netko busio rupe tamo gdje se ne smije. 

Stvar je u tome, sto sam, tu gdje sam, sama. Osim oblaka i nezainteresiranih ptica, pogledima se do ovo mjesta solitera ne moze. A onda mi je glas iz aplikacije potvrdio - teleskop. Ne na skrivenom mjestu: na prozoru zgradice preko puta, pa prema prozoru mog stana. 

Na stranu sad, jesam li zvijezda ili planet: sama sam, zena i to slijepa. Cak i sad ovo dok pisem, vidim da pise "lak plijen" i "idealna zrtva". 

Zasigurno mu se, ili njoj - ne osjecam zensko bice, ali niti ista ljudsko - cini kao da me moze uhvatiti rukom, nogom. Cuti kako disem. Jer ja cujem njega. Al sta se tu moze? 

Ponekad, u drustvu, kada me netko na taj nacin zlostavlja, mislim da mi je moralna i gradjanska duznost, zuriti natrag, svojim slijepim ocima. A zuriti natrag, slijepim ocima, znam da je prestrasno. 

- Oni vam se slijepih ljudi boje... Boje se urokljiva oka... 

Zatvori to oko, idiote bolesni, sklopi oci, tebi ce bit lakse. 

eye for an I

https://www.youtube.com/watch?v=WMhJgdpj1d0

Razgovor znanstvenika i mistika (dr. Chopra i Sadhguru) o drevnom znanju u modernim vremenima.

video poziv

Kada me prijatelj, koji je od rođenja gluh na jedno uho, zove s WhatsApp-a, najprije nasloni uho, gluho uho, na kamericu.

Kako znam? Ne znam: meni se izmjenjuju manje i više zagasite nijanse roze. Ali znam njega :)

I meni i njemu je zgodnije obično dopisivanje, ali on se s vremena na vrijeme voli uvjeriti da sam živa i zdrava, a ja volim njega. Toliko da se ukažem, s vremena na vrijeme.

Kad se pozdravimo, on kaže "Čujemo se", ja kažem "Vidimo se".

Ako nas tko sa strane vidi ili čuje, promumlja kako imamo čudan smisao za humor. Ljudi koji mumljaju, po mojem iskustvu, nisu duhoviti: kad se ne bih mogla smijati samoj sebi, plakala bih čitav život. Kad ne bi bilo mumljača, život bi bio lijep.

Ima i onih drugih, koji, kad vide da nešto nosiš s lakoćom, be pitanja i pardona dođu i natovare još nešto svoje.

Ne mogu, niti je na meni, nositi sav teret ovog svijeta.
Zato se držimo sa strane. Ne skrivaju nas zbog toga što nas se srame, nego zbog toga što nas štite.

Većina ni to ne razumije.

Misao današnjeg dana je bila:

Ono što je pojedincu moguće, gomili je nemoguće. 

Sutra bismo mogli testirati vrijedi li i obrnuto.