Vratili smo se u "novu normalnost", "život" je procirkulirao, trajekti plove!
Kao mala, sam znala satima gledati brodove kako pristaju u luku, i isplovljavaju iz nje. Zamišljala sam, a to me je naučila baka, kako se bijela točkica polako pomiče po svijetloplavoj podlozi, klizeći glatko, nježno i tiho prema svome pristaništu.
Ni jedna ni druga, naravno, nismo mogle vidjeti sami brod, a razlog nije što bi bio predaleko, dapače. Ali pratile smo ga, od jedne luke, do druge (koja se za razliku od prve, zaista nije mogla vidjeti sa našeg balkona:) svih 45 minuta koliko je put trajao. I sjećam se da je to bilo najmirnijih i najtiših četrdesetpet minuta u danu. Najugodnijih. Poput molitve. Čisti gušt.
Puno godina poslije, otkrila sam ovo: _______________________________________
https://www.youtube.com/watch?v=pU9x9Fpo28U
No comments:
Post a Comment