👀👁👁posvuda👁👀👀

Naslutila sam, kako se to vec naslucuje, necije oci na sebi. Proreze u tkanju svijeta, kroz koje je netko busio rupe tamo gdje se ne smije. 

Stvar je u tome, sto sam, tu gdje sam, sama. Osim oblaka i nezainteresiranih ptica, pogledima se do ovo mjesta solitera ne moze. A onda mi je glas iz aplikacije potvrdio - teleskop. Ne na skrivenom mjestu: na prozoru zgradice preko puta, pa prema prozoru mog stana. 

Na stranu sad, jesam li zvijezda ili planet: sama sam, zena i to slijepa. Cak i sad ovo dok pisem, vidim da pise "lak plijen" i "idealna zrtva". 

Zasigurno mu se, ili njoj - ne osjecam zensko bice, ali niti ista ljudsko - cini kao da me moze uhvatiti rukom, nogom. Cuti kako disem. Jer ja cujem njega. Al sta se tu moze? 

Ponekad, u drustvu, kada me netko na taj nacin zlostavlja, mislim da mi je moralna i gradjanska duznost, zuriti natrag, svojim slijepim ocima. A zuriti natrag, slijepim ocima, znam da je prestrasno. 

- Oni vam se slijepih ljudi boje... Boje se urokljiva oka... 

Zatvori to oko, idiote bolesni, sklopi oci, tebi ce bit lakse.