treće oko

O Šivi

Šiva je uvijek bio poznat kao Triambaka, jer ima treće oko. Treće oko ne znači da mu se čelo rastvorilo i da je nešto izašlo odatle. To znači da se otvorila nova dimenzija percepcije. Dva oka mogu vidjeti samo ono fizičko. Kad stavite ruku ispred, ne možete vidjeti ništa drugo. Eto, toliko su ograničena. Kad se otvori treće oko, to je pogled u drugu dimenziju, to je pogled prema unutra, i život se percipira na potpuno drugačiji način, sve što je moguće percipirati, percipira se.

Treće je oko, oko vizije. Dva fizička oka su samo senzorni organi. Oni hrane um svakakvim glupostima, zato što ono što vidite nije istina. Vi vidite ovu osobu ili onu osobu i mislite da znate nešto o njoj, ali niste sposobni vidjeti Šivu u njoj. Vidite stvari onako kako je potrebno za vaš opstanak. Druga osoba ih vidi onako kako je potrebno za njen opstanak. Zbog toga kažemo da je ovo svijet maye. Maya je iluzija. Mi ne kažemo da je postojanje (existence) iluzija. Samo kažemo da je način na koji ga percipirate iluzoran.
Zato treće oko, oko dublje percepcije, mora biti otvoreno.
Treće oko znači da je vaša percepcija nadišla dualnosti života. Sposobni ste vidjeti život onakav kakav jest, a ne samo ono što je nužno za vaš opstanak.

O tami

Šiva nije svjetlo, nego tama.

Ljudska vrsta je počela hvaliti svjetlost samo zbog prirode svoje vizualne aparature. Međutim, jedina stvar koja je vječna, je tama. Svjetlo je ograničen događaj, u smislu da će svaki izvor svjetla, bila to žarulja ili sunce, u jednom trenutku izgubiti svoju sposobnost da svijetli. Svjetlo nije vječno. Uvijek je ograničenog roka trajanja: dogodi se, pa stane. Tama kao takva, daje puno više mogućnosti nego svjetlo. Ništa ne sagorijeva, stalna je, vječna je. Tama je posvuda. Jedina je koja prevladava.

Kad bih rekao "božanska tama", ljudi bi pomislili da sam štovatelj vraga ili takvo nešto. Na nekim mjestima na Zapadu, o Šivi se govori kao o kakvom demonu.
Ali, ako ovo gledate kao koncept, ne postoji inteligentniji koncept o tome kako se cijeli proces stvaranja na planeti dogodio.
Razgovarao sam o tome u znanstvenim terminima, bez korištenja riječi "Šiva", sa znanstvenicima diljem svijeta, i oni su zaprepašteni, "Zar je tomu tako? To je već poznato? Od kada?".
Mi za to znamo već tisućama godina. Skoro svaki seljak u Indiji nesvjesno zna da je to tako. Čak govori o tome, bez da zna o ikakvoj znanosti.

Isječci su iz knjige "Shiva the ultimate outlaw", (čitav prijevod je objavljen na blogu)

njena kosa još je bila živa

Dijelim spoznaju:
da idem mlađa...

(ne zato što je danas mlađak, iako ima veze s mijenama prirodnog satelita*)


ispada mi, najme, kosa jednakim intenzitetom kao i prije 20, 30 godina, ali postaje gušća. U jednakom omjeru ispadaju tamne i srebrne vlasi, što znači da tamnih ostaje više, jer srebrnih bijaše manje.

Sad, ako se pitate, o boji, formi i estetskim detaljima, reći ću da su mi od ranog djetinjstva (ako ne po rođenju), udijeljeni ti neki vještičji signali - osim srebrenkastih očiju, oduvijek imam taj svijetli pramen iznad čela, baš kako su Diznijevi animatori prikazivali zločinke u ljudskom izdanju. Do ovih sad godina, može se reći da je taj pramen postao otmjeno sijed. A toga otmjeno sijedog, ako je vjerovati tragovima s metle, rješavam se zdušno!

Znate kako već imate običaj ljude, za koje vam se čini da vas ne gledaju, reći da nemaju duše. Tisuću i jedan put mi je oliver pjevao 'o bez duše, lijepa'.

Nije vam do mene, do mjeseca je. Čini da se ravnam po zakonu prirode. Po duši svijeta. Koji ja poznam. Ne po svojoj, jer nje nema. Nije moja. Ne pripada meni. I to, ne da je dobro, sama spoznaja, oslobađa.

Ne vrti se, prijatelju, sunce oko vas.
Niti se vrti oko mene.

Ono čak ne mari vrti li se zemlja sa svime što sadrži oko njega. Iako se vrte...
__________________________________________



*https://www.paungger-poppe.com/index.php/de/aktuelles/der-mond-heute

vole me, ne vole te

Kad se držite (u svemu) malo sa strane, nije teško primijetiti, da ono što vam nedostaje je i ono što vam je najčešće na usnama.
Na primjer, ja ovdje, na ovom tematskom blogu, potenciram riječi tipa 'vidjeti, gledati, vid, očinji vid, fizičke oči...'. Imam ih, naravno, ali ne funkcioniraju kao u većine, i to me čini drugačijom u nekome smislu. U stvarnom svijetu mi ne nedostaju, niti kad sam u društvu koje je bazirano na pokazivanju prstom. Nekako sam navikla da to što mi pokazuju nema (bar za mene) nikakav značaj (ispostavi se da je trenutan pokušaj skretanja pažnje sa teme koja se zahuktava u smjeru koji najglasnija osoba iz društva ne može pratiti). Odglumim okretanje glavom, i prihvatim skretanje, poput Krezumice, u lijevo.
Dakle, pretvaram se da imam oči koje vide.
Radi višeg dobra.
Kad netko to ne bi napravio, rasprava bi se mogla razbuktati u svađu.
To je nešto, što naučite iz iskustva.

Zanimljivo je ono što slijedi, a to ovisi o kvaliteti, i o kvantiteti osoba koje čine društvo.

- Aaaa, je li 'tico, a sad vidiš, je li... - to je jedna mogućnost (češća)

- Vid' je šta glumi - ovo se mumlja, tako da ne bih mogla čuti, ipak sam lice koje se ogovara.

Da, glumim da vidim, iako ne vidim. Dakle, prijetvorna sam i podla. Zato me nitko ne voli.
Svi vole ljude koji te ravno i čisto gledaju u oči, a ova tako nekako krivi glavu, skriva poglede. Glumi i pretvara se. Koristi.

Razumijete o čemu govorim?

Većina ljudi na koje sam imala priliku nabasati u životu, govore o voljenju i o ljubavi i o tome koliko ljudi imaju u mobitelu, koje mogu istog trena nazvat za bilo kakvu glupost, i koji će im uvijek biti na usluzi.
Jednako kao što ja glumim oči koje vide. Ne tvrdim sada, da oni te ljude nemaju, ili da im neće izići u susret, nego o potrebi da se da do znanja da imaju nešto što im možda ne treba, a možda ni ne žele imati. Ovo sad tipkam prema svom nahođenju, jer ne mogu znati što je nekome u glavi. Znam što je u mojoj.

Samo jednu bitnu razliku ne umijem objasnit: Kad se nabrajaju tako ta 'imanja', u čemu je svrha do njih staviti nekog tko to isto nema?
Pa radilo se o hrpi prijatelja, ili o tepsiji baklave.

reci nešto!

Priroda nam je dala dva uha i samo jedna usta, da bismo dvostruko više slušali, nego pričali. 

Kad iziđete u društvo, ta formula ne važi.
Dok sam bila mala, naučili su me da moram biti tiho dok odrasli pričaju. Zbog toga se činilo da su priče bitne, a odrasli ljudi da ih znaju više. Mislila sam da ću, šuteći i slušajući, dok odrastem znati mnogo priča.

Međutim, kad ste dio društva, shvatite da je, ono što se zaista računa, vidjeti i biti viđen:

Tko je tamo, tko s kim stoji, kako drži ruke, kako je odjeven, kako se cereka, a ne zašto...

Odrasli ljudi doslovno samo proizvode zvukove, bez značenja. To su doslovno "t-t-t-t" i "khm-hm-mhm-aoh", koja, kad shvate da ih netko motri ili im se namjerava približiti, pretvore u riječi: "Evo, evo je, pazi, aha, je a vidite, da jučer baš..." pa poteče izmišljena priča.

Što su na višoj hijerarhijskoj ljestvici, to su priče blesavije, i zapravo se čini da su zamke za ptice: dogodilo vam se, sigurna sam da ste primijetili kako kad vam iskrsne neki problem, uskoro iskrsne i rješenje, koje nije predaleko od problema, jer mu je uzrok ista grupa ljudi.  

👸

Kad vam priroda da dva uha i jedna usta, ali ne i oči, uši ćete koristiti maksimalno, usta minimalno:

Tko je tamo, tko s kim stoji, maše li rukama, zašto se cereka...

Blesavi cerek, koji netko sa strane može shvatiti kao puko veselje, u velikim društvima meni zvuči šuplje. Kad se približite shvatite da, ako ne služi kao mamac ili kamuflaža, obično osoba koja je na višoj hijerarhijskoj ljestvici vrijeđa nekog tko je u poziciji nižoj, ovaj se smije da ne bi plak'o, a bešćutni slušatelji šire glas kako je boss duhovit i kako ga svi vole.

Miješa li zrak rukama, to je opasna radnja, skloni se od takvih.

- Priđi 'vamo, šta si se odmakla, uvijek si sama...

(U boljem sam društvu.)

Kolika mora biti bol samoće kad su ljudi spremni trpjeti ovakvo što. I još težiti k tomu. I još biti tužni ako nisu tamo.

- T-t-t-t...
- Mhm, da, da, da. Ma neeee... - Aha ha ha ha
- Jaooo, ma vidi nje. Reci nešto!

Koliko li je zvuk bezvrijedan, kad ga se ovako razbacuje?

(A da za promjenu ti ušutiš? Pa da svijet opet poprimi oblik.)

sanjač vii

I shut my eyes and the world is gone for me - he says. 

I shut, ne I close. Shut, izgovoreno kao shot. Kao shot u shot-gun. 

Ne kao prijetnju ni kao zapovijed. 

Kao nisan na licu moga andjela. 

Tako sam zaljubljen aaaargh 

This time we go sublime 

Lovers intwine divine divine 

Love is danger 

Love is pleasure 

Love's the one and only treasure 

ništa

Ovih me dana češće nego inače pronalazi misao, koju je većina vas najvjerojatnije najprije čula u Davida Ickea, da je sve 'ništa'.

Slijedi, naravno, logika kvantnog fizičara: sve je sastavljeno od atoma, atom od neutrona i protona koji se privlače i odbijaju, a sve oko i između toga je prazan prostor. Više toga je ništa nego što je nešto.

Stoga,

mi sami smo više ništa nego nešto.

Ako je tome tako, logično da se moramo nekako izmisliti da bismo mogli prihvatiti da postojimo, jer nas inače nema.

Bliži smo nevidljivom nego vidljivom, jer smo sami više nevidljivi nego što smo vidljivi.

Realno, površina koju zauzimamo, izražena u mjerama (kojim god), veća je iznutra nego izvana. Ako u nju uračunamo sve organe, sudove i ćelije. Prema vani smo je koža.

Moguće da se zbog toga toliko nastoji iščupati van sve introverte i autiste svijeta. Više znaju. Opasni su.

Na vani je lakše. (kontrolirati svijet) (bar tako se misli)

Unutra je ljepše.

Sutra je guru pournima, svakako se poklonite svojemu ništa :)

pomagala

Herman Hesse je, mislim, prvi pisao o postojanju paralelnih svjetova, u smislu odnosa u zivotima gospode i sluzincadi. 

Cinjenica jest da postoji zivot i da postoji drustveni zivot, sve ostalo je izmisljanje. Zivot je ovo sto je, a drustveni zivot je ono sto su ljudi "stvorili" da bi lakse prezivjeli, a onda je postalo samo sebi svrhom. 

Kad gledate realno, sta vam u zivotu stvarno treba: hrana, odjeca i i skloniste. Sve ostalo su asesoari. 

Ako se ne mozete prehraniti sami, cekate i/ili ovisite o dobroti drugih. Za pretpostavku je da sami imate neku vjestinu koja ce biti potrebna i/ili o kojoj ce ovisiti netko drugi. 

Citam objave na dr. mrezama, poznatih mi i nepoznatih ljudi, sve vrvi motivacijskim porukama tipa "kad te zivot slomi..." 

... zivot ne lomi nikoga. Mi sami smo zivot, zasto bismo bili sami protiv sebe? 

Ono sto ja mislim da je na stvari, jesu drustveni odnosi: 

cak vas ljudi ne razocaravaju - koliko su vas prije ocaravali, nego njihovi postupci, cinjenica da nisu ispunili ocekivanja, nisu bili to sto ste za njih zamislili da budu, a pogotovo cinjenica da su oni imali neka ocekivanja od vas. Koja se nisu obistinila. 

Kad upoznam nekog tko se hvali da zna puno ljudi, bjezim kako umijem i mogu. 

Sad cu vam ukratko reci i i zasto: 

Ljudi su, navodno, kao satori, koji trebaju biti ispravno razapeti da bi imali svoju funkciju (napuniti se sadrzajem), a za to razapinjanje, simbolicno, potrebna je podrska drustva i obitelji i i prijatelja. 

Ako svaki cavao i konopac ne stoji na svom mjestu, sator se urusava i pada. 

Sad, sator nije zivot. Sator je persona. Maska. 

Kad sretnete kakvu dobru masku, znate da ju drzi puno ljudi. 

Kad vas takva maska sretne, prvo misli kako da vas iskoristi. 

Kad shvati da joj necete, po svoj prilici, biti dobri ni za povremena oslanjanja, poslat ce vas u konc. logor, da budete da nesto korisni. 

Takve maske, obicno prepoznam po prepoznatljivom uzdisanju: 

- Jadna, uvijek je sama... nitko s njom ne moze... nitko nju ne voli... 

Dakle, cavli i konopci su sposobni davati ljubav. Samo pitam: je li uzvracena i je li bezuvjetna, sad nas ne zanima, je li to ljubav, niti sto je to ljubav. 

🃏

Kad mi je moja lijecnica, bila odbijala napisati recept za stap, sve pod krinkom "mlada si, zasto si to radis, ne kopaj si takav grob", nisam bila shvacala na sto se zapravo cilja: 

laki grafitni a cvrsti i pouzdani, protiv copora parazita, 

ako me razumijete.