bezrazložne kletve se ne ostvaruju

Slušam neku radio emisiju, spiker se žali kako nitko nikoga više ne poznaje: 

Ljudi, govori, iz iste zgrade se više ne pozdravljaju... Prolaze kraj tebe k'o kraj turskog groblja... Kao, ne znaju te. Nema onog 'Dobar dan, kako steeee'... 

Što se mene tiče, nisu to nikakve novosti, ni vijesti: 

živim u jednom od takvih solitera: da povremeno ne čujem lavež pasa, ili nervozan plač djece, mislila bih da, osim mene, ovdje nitko ne živi. 

S vremena na vrijeme čuju se zvukovi nekih strojeva, možda se blendaju zdravi napitci, a možda se usisava prašina, to bi bio znak da ima ljudi koji preživljavaju u modernom svijetu, ali nekako mi uvijek prva asocijacija budu pneumatske bušilice, brusilice, čekići i daske - gradilišta. 

Možda pod utjecajem vijesti sa radija... 

Čak ni lajfstajl emisije, ne idu u prilog podržavanju života, govori se samo o održivom razvoju i o očuvanju: svi smoodjedanput ugrožene vrste.

Bude mi, ponekada pomalo žao kako se u ime progresa sve zalilo betonom, i ogradilo žicama... (Sigurno se radi o prelijepom betonu i o ukrasnim žicama, inače ne vidim razloga...) A onda dovelo cajku da unese život. 

-.-

Nakon patetična govora, glazbeni je pustio Sympathy for the Devil, Pleased to meet you, hope you'll get my name 

But what's puzzling you is the nature of my game ... 

Ugodna promjena! 

Gledajte, 

taj radio-spiker, i taj glazbeni urednik, komotno mogu biti moji prvi susjedi: ja (njih) ne vidim, a oni se odluče ne javiti. Jer je tako lakše. 

Zahvalna sam na tome, ne mogu reći da nisam, niti da me to čudi ili rastužuje: 

gle'jte, oni se ponašaju kršćanski: Čini drugome, onako kako on čini tebi (ili tako nekako)... 

ergo, pravi se da ne vidiš. (ili tako nekako) 

Jedino što, Ja, kad osjetim prisutnost ljudi, počnem verglati 'dobardan, dobardan dobar...' pisala sam već o tome... sve dok netko ne odzdravi. Rijetko se kad to dogodi. 

I to je u redu: možda oni klimaju glavama, tko to zna, možda odmahuju rukama, a možda mi mašu. Ako namiguju, e to bi stvarno bio doživljaj! Ako nema glasovne poruke - nema nikoga, razumijete, prođem pored, pokraj, mimo, produžim...

k'o ko' tuskog groblja. 

Nekad čujem kako mumljaju nešto sebi u bradu, znate, kao psovke i negodovanja. Takva su vremena došla: nekoć smo tražili saveznike, a sada tražimo krivce. Logično je da je kriv onaj tko se ne brani, zar ne?

Govori mi prije neki dan 'susjed(?)': 

- Dobro se vi snalazite... 

Ja ponosna odgovaram: 

- Da. Jedino je s ljudima problem... 

Yep, samo što vani nema nikoga, sve je to samo u tvojoj glavi. 

Jel' vidite i vi onaj bumerang? 

:D