Pljusnula je ta ljetna kiša, i nebo je postalo zlatno.
Da se razumijemo, zlatno u mojem poimanju zlata, ne u nekoj posebnoj nijansi žute ili bijele boje.
Dakle, zvuk padajućeg zlata me iznio na balkon, i bez razmišljanja i bez neke namjere, ispružila sam ruke da uhvatim što je moguće više.
Kapi su bile krupne i rijetke. Jedva da je koja pogodila otvorene dlanove. I pomislila sam da bih trebala nabaviti veće ruke.
U toj misli, kiša je stala.
Na vijestima su rekli da je neki dio svijeta pogodio razoran tornado. Brojali su mrtve i ozlijeđene, s ne baš velikom preciznošću, ali s obećanjem...
Efekat leptira? Fakat!
Netko odozdo je vikao:
- Jesi li se smočila, kurvoooo... Jesi li mokraaaa...
To je mogla biti obična galama, kojoj je netko davao značenje prema trenutnom raspoloženju. Mogla su to biti samo aaaaaa, i samo ooooo, ali budući da ih je netko valjao po ustima, i utiskivao u nečije uši, postale su riječi:
- Vidim te jaaaa... vidim ja tebe dobroooo... sad bi se jebaaalaaaaa...
Galama se nastavila, ali nisam na nju obraćala pažnju, nisam ju percipirala kao nešto što bi me se ticalo, zvuk kiše je bio važniji i jači.
Događala se neka izmjena energija, i to stvorenje je bez sumnje sudjelovalo u njoj, niti ne znajući.
I
na taj način, većina ljudi provede svoj život. Ne mislim pri tom "nesvjesni stvari koji se oko njih događaju", niti mislim na "sitnice u kojima treba uživati, ili na njih makar obratiti pažnju":
(niti je ljetni pljusak sitnica, niti je sitnica galamdžija, kojeg se u stvarnom svijetu plašim)
Mislim na tobožnju okupiranost stvarnim svijetom i stvarnim životom. Mislim na važnost koju daju svojem tumačenju toga što je stvarni svijet i što je stvarni život. Mislim na ozbiljnost i na odlučnost kojom nastoje provoditi ta svoja tumačenja u djela, i osuđivati sve one koji ih u tom, na ovaj ili onaj način, ne podržavaju.
U ljudskoj povijesti, oni s više mašte i organizacijskih sposobnosti su uređivali društva u kojima je moglo postati moguće slušati kišu bez straha da vas se obilježi ludom, i zaspe kamenjem. Uspostavili službe koje će vas štititi od nasilnika, odnosno, one koje će vam vidati rane, ako ove prve ne uspiju u svom zadatku. Odredili mjesta za karantenu, sigurne kuće...
Jer, svi znamo kako nasilje operira, ali samo rijetki znaju što vam sve može šapnuti kiša.
Famozni progres, neprevedivo "beyond", je svaki put zapelo, kad bi službe same sebi postale svrhom, i kad bi nekoj budali palo na pamet da razvoj treba biti održiv, a radna mjesta očuvana.
Zbog zakona ponude i potražnje, nasilje, glupost i galama, postaje zlato.
Razumijete?
No comments:
Post a Comment