Nisam kilavica, čitav se život bavim sportom, aktivna, pokretna, a onda sam u zadnjih par godina nakupila 45 kila. Noge mi natiču, sve me boli, ne da mi se prstom maknut...
Koliko često čujete da se netko pravda što fizički ne može nešto napraviti, da preduhitri ove koji bi ga optužili za lijenost, ni sam ne vjerujući da je možda ulovio nekakvu ozbiljnu bolest? I, s tim u vezi, jeste li ikada čuli da netko osjeća ili izražava jednaku količinu srama i krivnje kada nešto ne može razumjeti?
Možda je zato svijet izmudrio onu izreku da snaga klade valja, ali da um caruje:
Ako ste, kojim slučajem pripadali ovoj grupi koja je klade valjala, pa su vas naglo, godine ili kakva slabina, onemogućili u tome, za očekivati je da ćete se odjedanput osjetiti nekorisnima i početi tražiti razloge, zašto je to sad odjednom tako. Bojite se da ćete izgubiti poštovanje okoline. Strah vas je da će vas, sada kad ste im nekorisni, prestati voljeti i trebati. Je li tako?
Ako ste kojim slučajem, pripadnik skupine, koja je čitav život umovala; onoga trena kad izgubite sposobnost rasuđivanja, sami to nećete primijetiti. Ali okolina hoće.
Ili neće?
Ako su vas do tada slušali, i pokoravali se vašim mušicama, nastavit će to i dalje.
Ako vaše preporuke, nisu bile mušićave, nego dapače, svakome na korist, primijetit će i te ka ko, ali vas neće zaboraviti, vašu staru slavu :)
Međutim, to je drugi par rukava.
Što ako ste novi u društvenoj zajednici, i tek se trebate dokazivati, da bi vas se prihvatilo.
Ovome koji je stvoren za valjanje klada, lakše će se vrata otvoriti. Ovaj koji to nije, morat će se svojski potruditi.
Kao neki oblik poticaja, okolina je našla da 'izrugivanje' radi dobro.
- Ajde upri, šta si se prepao, neće te ugrist, vidi ga! Hahaha
Ako se spotaknete, ili pod teretom malaksate, zatuku vas. Nitko ne treba kilavce?
- Možda je bolestan, pa da ne zagadi ostale.
Lijenost je bolest?
Smrtni je grijeh.
Kad to shvatite, i uvjerite ostale u to što ste shvatili, možete se upisati u ovu drugu grupu, grupu koja umuje.
- Pametan je mali, mudar je. Bit će od njega nešto.
Treće nije dano.
Sad ovaj pametni mora spasiti ove koji ne mogu fizički raditi: rješenje je karantena.
Lazareti. Kao privremena rješenja. Samostani i manastiri. Za na duži rok.
Sve je dobro raspoređeno, sve se dobro zna.
Kao profesorica klasičnih jezika dobar dio staža provela sam u katoličkoj školi. Posao je stvoren baš za mene. Ili sam ja bila stvorena za njega. Sitna slova, mir i tišina.
Onda se netko sjetio da smo premirni, da nas se treba animirati. Organizirati izlete, igre i bakanalije.
I sve su to super ideje, market friendly. Većina je jedva dočekala i prihvatila s bučnim odobravanjem.
Nije mi ni na pamet palo da se moram opravdavati, zbog čega neću moći sudjelovati u takvim događanjima. Podrazumijevalo se. Koliko je vremena prošlo, od gradnje samostana, mislila sam, moralo se upiti u zidove, svo to svekršćanski bespotrebno trpljenje. Radujte se, i pustite druge da se raduju. Radite to što radite i pustite druge da rade što već rade. Igrajte se kad vam se igra. A kome nije do određene vrste igre, pustite z bogom. Ali:
- Mi smo nju kršćanski prihvatili, primili pod svoje, sve smo joj ponudili, isto kao i svima drugima, a ona opet tjera po svoju.
Čeka se da netko tko umuje, i umije uvjeriti druge u to što je razumio kaže:
- Nismo svi isti, ima nas velikih i malih, snažnih i slabih, crnih i bijelih...
... da nije to 'prihvaćanje'. Prihvatiti bi značilo ne očekivati da se taj netko uklopi u nečije šablone, pod svaku cijenu... Pa, za ime boga, niste vi Bog!
To je to što biste trebali moći prihvatiti.
Do danas nisam upoznala nekog to bi mislio da nije.
Oni trpe i oni podnose s dignitetom. Toleriraju, svih i svakoga. Sve! Baš kao što je Isus na križ bio razapet, tako se i njih sad razapinje.
Sve zbog toga, bojim se, što su se svrstali u pogrešnu grupu.
No comments:
Post a Comment