Prava je sreća što ljudi novog milenija nemaju drugih uspomena iz djetinjstva osim onih televizijskih, tako se čini da se znamo oduvijek i da smo srodne duše i da smo skoro obitelj.
No ja sjećanja na djetinjske šetnje u prirodi, čuvam poput dragocjenosti.
Bili su to izleti sa djedom i bakom. Oni su znali lijepo šutjeti, bili su rijetko pristojni ljudi. Od njih sam naučila sve što je vrijedno znati o životu i svijetu. Zbog njih sam ovo što jesam sada.
Razlog zbog kojeg naglašavam sjećanja na te djetinjske šetnje, je taj što, naravno, postoje i ove odrasle, za uspoređivanja:
Odrasli, naime, misle da je pametno sve, ali sve, pomno isplanirati, pa to ispadne nekako ovako:
- Sad idemo na greben. Krasno je to mjesto, pogled, predivan.
Znate da jest. Bili ste već tamo, kao dijete, s obitelji. Mjesto jest krasno, pogled jest predivan.
- Mmmmm, vidi, poglej ... ajme ajm ajm ajmmmme, vidi oneeee aaaa
- Šta si takva, ništa ti ne valja, stalno si ozbiljna, stalno si ljuta.
- ??
Za pretpostaviti je da se radi o izrazu lica koji ne odgovara onome filmskom.
- Okej, sad ću ti pokazat nešto predivno ... idemo u tiflo park, tamo su ljudi sve prilagodili, sve sve sve, imaš natpise na engleskom i na brajici ...
A jebemtisve!
Ja ne mogu vidjeti očima, a ti ne možeš nego očima, pa si ti mene zbio u karantenu. :p
No comments:
Post a Comment