Znate onu pjesmu Miše Kovača koja je postala skoro navijačka? Dalmacija u mom oku.
Nju vezujem za period kad sam počela shvaćati koliko je moje fizičko postojanje krhko. Ovako se to točno zbilo:
Sjedila sam s mamom i sestrom na terasi hotela u kojem smo ljetovale, sređene, preplanule i namazane, svaka sa svojom čašom i slamkom, velikim naočalama i sandalama na vezanje. Život je lijep. Odjednom sam osjetila maminu uznemirenost; ispod na stazici je posrnuo neki čovjek, možda je zapeo za nešto, a možda je i inače bio nesigurna hoda, ali brzo se otresao i odšepesao dalje.
- Tajo, tajo - povikalo je neko dijete - vidi onog redikula kako oda.
Tajo se glasno i usiljeno nasmijao:
- Nije to sine redikul, nego je jadan bolestan. Nesmiš tako.
- Bolestan - nastavilo je dijete istim tonom - Može nas sve zarazit ... Ajmo ga!
Kad je počela kovid-19 pandemija, Dalmatinci su bili skoro lovili Kineze, Japance i Koreance koji su ljetovali dolje. Lovili, kako bi se lovila divljač. "Eno jednog! Ajmo ga! Drž ga!" Ubij, zakolji, oderi stoku.
Je li to nekim ljudima u genima, je li to stvar geografije, evolucije ili ...?
Molim vas nemojte shvatiti ovu objavu kao ksenofobno mrzilačku, iako strah jest u igri.
No comments:
Post a Comment