vrhunci

U davna se vremena vjerovalo da bogovi žive na vrhovima planina, jer se nitko od ljudi nikada nije bio popeo do tamo. Putevi su bili neprohodni, teški, strmi ili kliski, a dočim bi netko, na provjerenom terenu pokazao vještinu, putevi bi postajali i magleni i magloviti, obitavališta i staništa opasnih stvorenja koja samo čekaju i vrebaju na putnike namjernike. 

Ljudi su izumili avione i rakete da bi mogli putovati u nebesa, samo zato što im se govorilo da je na nebesima sam gospodin bog, vjerujem, ne zato da ga pitaju da popravi učinjene greške, nego da bi dokazali da oni koji govore u njegovo ime - lažu. 

I to je povijest svijeta: 

prirodna ili prirođena težnja za znanjem, postala je težnja za osvajanjem teritorija i njinih stanovnika... vječno "imati ili biti". 

A može li kukavica osvojiti ono što će se braniti? 

Tako i ovdje: 

- Bio sam Ja na Olimpu ili na Himalaji. I vidio sam Boga, samog. Ne, ne, ne možeš ga ti vidjeti, tebe neće primiti, samo mene, samo odabrane, ti nemaš oči za to. 

Kad izazvani ipak dokaže da može, granice se pomiču: 

- Ja sam uzletio do nebesa i vidio kola svetog Ilije. Ne, ne, ne možeš ti to... 

Je li bogu stalo? Zna li za to? Ma nije njega briga, kao što ni dijete koje promatra glistu poslije kiše kako se uvlači i izvlači u kolutovima sama u svoje tijelo. 

Osvojili smo Mjesec, Mars, Mount Everest! Znaju li oni? Je li ih briga? 

Osvojili smo Afriku, Antarktiku i Amazonu. Znaju li oni? Je li njih briga? 

Odlučiš, isplaniraš, odeš, zabodeš zastavicu, da i što sad? 

Zauzmeš, uništiš i još se hvališ. 

Nije li to vrhunac gluposti? 

A isto radiš i s ljudima: Tebe zlostavlja šef, ti zlostavljaš ženu, žena će zlostaviti dijete, a svi zajedno nekog invalida, znam o čemu govorim, vidjela sam do sad tisuću puta: 

- Ne znaš ti što ti on može, nije ti se sa tim igrat'! 

Čestitam, pobijedili ste opasnog nepoznatog neprijatelja, a da on to nije ni bio ni znao.