Vole ljudi spomenuti da odijelo ne čini čovjeka, ako je u pitanju neki - drugi čovjek. Kad su oni sami na tapeti, tad vole da im se odijelo pohvali, i primijeti.
Komplimenti, komplimenti!
Tada se kaže da 'drže do izgleda', da 'vole biti lijepi' te da je, lijepo odijelo, stvar 'opće kulture'.
Možda zato majke djece s kakvim tjelesnim oštećenjem, u pravilu, jako nastoje da im je dijete čista, uredna i skupocjena izgleda, i ne mislim ovdje samo na pomagala za život.
Mene je jako vrijeđalo, dobro se toga sjećam, kad bih čula da mama govori prodavačicama odjeće ili obuće:
- Neka mi je makar lijepo odjevena, kad mi je ovakva jadna.
Mislila je da ja ne čujem ili ne razumijem. Majke nisu cijepljene na glupost kada je u pitanju naučeni govor tijela. Samo im je usađeno u gen da 'vole svoje dijete', tako da je sljedeće što bi napravila, bio (medvjeđi) zagrljaj i zvučni poljubac u obraz:
- Ne ti, dušo, ona tamo mala -
Možda je to razlog što sam svaku drugu malu, osjećala kao samu sebe. A možda to i jesu bile iste ja. S istom takvom brižnom majkom:
- Šta bi ljudi mogli reć'?!
- Mme, da ne bi ljudi pomislili..
Sve, sve, sve za druge, ništa za nas. To je odlika svetaca.
Niste čovjek zbog odijela, niti zato što ga nosite.
Čovjek je ono U odijelu. Razumijete? Kosa, koža, kost.
Ono što ne biste primijetili da odijelo nije sjajno. Prvi dojam. Zato!
Možda zato posebne mlade djevojke nastoje izgledati obično; podsvijesno znaju da će im ono što prvi dojam namami, nepovratno oduzeti kartu za bilo kamo drugamo.
Još jedna važna lekcija koju sam mogla naučiti rano, zahvaljujući svemu što mi je dano.
No comments:
Post a Comment