Ljudi se grupiraju jer su im za neke stvari potrebne više od dvije ruke ili jedne glave. Za podići težak teret, potrebna je grupa ljudi, a budući da se ljudi često ne mogu sporazumjeti, izumljena je dizalica. Ok, malko kasnije nego što su se za tu stvar prestale koristiti životinje. Dakle, budući da životinje mogu biti nepredvidljive, ubrojimo i ljude u ovu skupinu, jer to nas većina jest, potrebno je sve pažljivo nadzirati, a za to je potrebno nekoliko pari očiju na nekoliko mjesta. Oči su vidjele, ali je glava zaključila, da neki ljudi ili neke životinje, neke stvari rade bolje ili brže ili ljepše od drugih ljudi ili životinja, pa im se dopustilo da rade samo to nešto za što su 'stvoreni'.
Moderna društva ne funkcioniraju na taj način. Budući da bilo tko može naučiti rukovati dizalicom, ili makar dobiti certifikat da zna rukovati dizalicom, povjerovao je da je dizanje teških tereta njegova osobnina, ili specijalnost ili zasluga. Razumijete? Sad samo primijenite ovu shemu na bilo što.
Međutim, dizaličarev trud može biti razotkriven kao 'kićenje tuđim perjem', onog trena kad se dizalica pokvari, a ne stigne drugi stručnjak koji bi ju znao popraviti. Rijetko tko naime može sam samcat podići stvari za koje se inače koriste dizalice, zar ne?
Preveliko smo povjerenje i previše smo odgovornosti dali ljudima sa certifikatima. Bili to liječnici ili učitelji, čak i inženjeri. Dok se zid ne sruši, dok cijev ne pukne, dok netko nekoga ne ubije na ovaj ili onaj način, sve može proći pod 'bilo tko to može'.
A onda je kriv zid, zemlja, voda, ili ludi invalidi šta smo ih pozapošljavali iz sažaljenja.
Mi ne trčimo brzo, pa nećemo pobjeći kad osjetimo da se približava opasnost. Mi ne vidimo dobro, pa ne vidimo kad nas gazda gleda da se slegnemo na vrijeme. Mi ne čujemo, pa ne znamo da se galami na nas. Jer cijelo vrijeme radimo svoj dio posla najbolje što možemo u najboljoj vjeri da to isto rade i svi ostali.
Prema vlastitom iskustvu, većina ljudi koji su formalno zaposleni, dolaze na posao da si ispune dane. Žive tuđe živote, brinu se o tome tko što jede i tko s kime spava. Dumaju o tome što netko o njima misli. I trude se ostaviti samo najbolji dojam.
Pet minuta svatko može biti ljubazan i simpatičan. Ali činjenica je da masku moramo kad tad odložiti sa strane.
Dok vas nitko ne gleda, kad nitko nije prisutan, ako nikome nemate nešto za ispričati, živite li?
No comments:
Post a Comment