Ako ste ikada pripadali nekom društvu, onda znate da se, da biste uopće mogli pripadati, određuju i dodijeljuju uloge, odnosno, popunjavaju prazna mjesta.
Društvo mora imati predsjednika, zamjenika i tajnika, kao što na šahovskoj ploči mora biti kralj, kraljica, lovac, konj, top i pijun. I tako sa suprotne strane.
Društvo mora znati tko je dobar, a tko nije. I to ne samo sa suprotne strane. I u vlastitom taboru, društvo zna, čak svaki član društva zna, tko je dobar a tko loš, te tko će koga, kako i kad prevariti. Prevara je neizbježna.
Svaka dobra priča na taj način funkcionira.
Koliko ćete se dobro uklopiti ili koliko ćete daleko stići, ovisi o vašem smislu i voljnosti za prihvaćanje ili prilagođavanje. Borba je očajnička opcija.
Kad sam svojoj šefici, koja je pokušavala voditi posao na način CSI serijala, rekla da sam slijepa od rođenja i da ne postoji šansa da ću moći išta od onog što se njoj na meni ne sviđa do sljedećeg ponedjeljka promijeniti, rekla je:
- Draga, ti nas ne možeš dobit nikako
Ona misli da je u ratu. Ona misli da joj prkosim. Da se inatim. I da je "ne mogu i neću moći" u stvarnosti "NEČU!"
- Provocira.
A onda je cijeli kolektiv zaigrao "ignoriranje":
- Neka vidi kako je to!
A onda su na tematskoj sjednici svi odreda dizali ruke na smiješnom glasanju za nju, a protiv mene.
Izgon. Izopćenje iz društva.
- Pa ti vidi kako ćeš i šta ćeš dalje.
Kad kažem da sam vještica, time ne opisujem sebe, niti ne govorim čime se bavim da bih preživjela.
Kad kažem da sam vještica, time opisujem vas. Vaši su preci vješali o drveće i palili na lomačama ljude poput mene.
No comments:
Post a Comment