imaginarni prijatelji

Bića iz bajki su stvarna! 

Kao što je i nevidljivi svijet stvaran! 

Patuljci i vilenjaci. Životinje koje govore ljudskim jezicima. Sve to postoji. 

Ivice i Marice i slijepe vještice koje ih žele pojesti, bili su, i jesu likovi iz stvarnog svijeta. Užasne nasilne smrti i čudesna uskrsnuća. Sve je tako bilo. 

Čarobne riječi i čarobni napitci. Čudesni lijekovi i čudnovate potrage za onim nečim što vam je svo vrijeme ispred nosa.

Paralelni svjetovi postoje. Ne znate im ni broja. 

Ova ja, koju poznajem samo kad sam sama, druga je osoba i drugo je biće u nečijoj tuđoj priči. Razumijete li o čemu govorim? 

Majci sam kći, sestri sam sestra, to je u redu, ali što sa svim onim usputnim i gotovo nepoznatim ljudima koji misle da vas znaju jer su vas vidjeli, a umišljaju sebi da sami imaju onaj čarobni dar čitanja iz pojava. Iz načina na koji se krećete ili odjeće u kojoj su vas taj jedan put vidjeli i upamtili. 

Nedavno me tek pogodila ta spoznaja, nakon što su mi se u životu počele ponavljati iste neugodnosti, bez obzira na to što bih na njih svaki put svjesno drugačije odreagirala. 

Netko je izmislio moj život, mimo ovog koji vodim, i uvjerio dovoljan broj ljudi i njegovu istinitost. 

Po potrebi sam najbolja prijateljica. Po potrebi mogu "sređivati" stvari. Poznajem i crnog vraga te logično da sam jako moćna. 

(ovo "crnog vraga" ne shvatite kao demona, čisto kao uzrečicu u smislu "puno ljudi"... ili pustite mašti na volju)

Ako me dobro pratite, potencijalni sam dežurni krivac. 

Žrtva klevetanja. To vam je ono kad kažu da vam je netko bacio urok! Mislite da idete ravno, ali u stvari krivudate poput pijanice. Vlastiti glas i vlastite riječi, iz vaših vlastitih ustiju, vas ne slušaju. Zvuče onako kako ne želite. Znače nešto što ne razumijete. 

Čarobne riječi, što drugo?

Ako živite povučeno, proglase vas vješticom, nahuškaju svjetinu na vas, koja se neće niti braniti jer neće znati što se događa. Pa vas pokazivati za primjer. 

Smiješan mi bude strah običnih ljudi kad im pokušam objasniti što je na stvari: oni misle da smo mi bolesni, dok su to, u stvari, oni. Mi se samo moramo skrivati, tiho raditi svoj posao, koji će netko drugi prikazati kao svoj, u ime mira u kući. Kao da je vrlo važno, ime i prezime stvarnoga stvorenja koje nešto kao stvara.

I takva su sva ta njihova 'prijateljstva'. Svi ti njihovi uspijesi.

Dok mi trebaš, dobri smo si. 

Kad pođe po zlu; hvala prijatelju šta podmećeš leđa, odnosno, nismo mi znali da si takav! Još bolje: Ne znamo se uopće.

Tužan je to život. 

Smatram se jako sretnom što sam u ovom životu imala toliko strpljenja i vremena da pročitam priču sve do kraja: kraj je uvijek sretan, za one rijetke pojedince koji su stvarni ljudi.